Columba Marmion
(1858. – 1923.)
Autor: Ivan Armanda
Benediktinski red je oduvijek poklanjao mnogo pozornosti liturgiji. Svečano i na poseban način dostojanstveno obavljanje liturgijskih čina jedna je od karakteristika Reda svetog Benedikta. Upravo ova karakteristika privukla je nemali broj mladića i djevojaka u Benediktinski red. Mnogi su makar kao usputni prolaznici slušali benediktince kod korske molitve i to ih je oduševilo.
Drugi su pak spletom okolnosti mogli izbližeg promotriti život u nekoj od brojnih benediktinskih opatija. Na taj način su upoznali i duhovno ozračje u tim opatijama, koje je najčešće bilo na zavidnoj razini i to upravo zbog liturgijskog duha koji je sve pokretao. Poneseni takvim duhom mnogi su stupili u Benediktinski red. Jedan od takvih je i Irac Columba Marmion, kojega katolička Crkva danas štuje kao blaženika.
Bl. Columba je rođen 1. travnja 1858. u Dublinu. Otac mu je bio Irac, a majka Francuskinja. Na krštenju je dobio ime Josip Alojzije. Osjetivši duhovni poziv Josip Alojzije je odlučio postati svećenik pa je stoga 1874. ušao u dječačko dijecezansko sjemenište u rodnom gradu. Nakon dječačkog sjemeništa kao student teologije odlazi na bogosloviju. Studij će završiti u Rimu gdje je 16. lipnja 1881. u crkvi sv. Agate zaređen za svećenika.
Josip Alojzije je oduvijek bio oduševljen misijama te je i sam razmišljao o tome da se priključi nekom monaškom redu i kao misionar pođe u Australiju. No, njegovi snovi promijenili su se kada je 1881. na povratu iz Rima u Dublin boravio neko vrijeme u benediktinskoj opatiji Maredsous u Belgiji. Liturgijsko ozračje u ovoj opatiji toliko ga je privuklo da je odlučio stupiti u tu opatiju i postati benediktinac. Po povratu u Dublin o svemu je razgovarao i sa svojim biskupom, koji mu je rekao neka pričeka još neko vrijeme s donošenjem konačne odluke. U međuvremenu ga je njegov biskup postavio za kapelana u Dundrumu. Iz Dundruma Josip Alojzije odlazi u Clonliffe gdje radi kao profesor u sjemeništu. Bio je također i kapelan sestara redemptoristkinja te kapelan u ženskom zatvoru. Obavljajući ova dvije službe naučio je voditi duše te tješiti umiruće i pomagati im na duhovnom području.
Kroz svo ovo vrijeme mladi svećenik nije prestajao svim srcem čeznuti za monaškim životom kakvoga je upoznao u Belgiji za posjeta spomenutoj benediktinskoj opatiji. Njegovom biskupu stoga nije preostajalo ništa drugo nego dopustiti mu da stupi u benediktince. 1886. biskup je to i učinio. Sam Josip Alojzije rado se odrekao obećavajuće karijere i radosno otišao u Belgiju gdje ga je s jednakim zadovoljstvom i radošću primio Placid Wolter, opat opatije Maredsous.
Kada je započeo vrijeme kušnje tj. novicijat Josip Alojzije, koji je dobio novo redovničko ime Columba, bio je već gotovo tridesetogodišnjak. Svi ostali novaci bili su znatno mlađi od njega. Ova činjenica kao i neke druge stvari predstavljale su problem za Columbu, no on je ipak ustrajao. Nije mu bilo lako prilagoditi se na novu sredinu tim više što je došavši u Belgiju promijenio kulturno ozračje i jezik. Pored toga morao je temeljito promijeniti i svoje navike. Prije je kao dijecezanski svećenik živio uglavnom sam, a sada je postao monah koji je dio zajednice.
Sama pak zajednica nipošto nije savršena već se suočava s problemima i poteškoćama, koje treba rješavati. Dakako, ti problemi se uvijek trebaju rješavati unutar same zajednice no to ne znači da netko u zajednici neće biti povrijeđen, zakinut ili krivo shvaćen. Sve ovo je sastavni dio života u redovničkim obiteljima, koje i unatoč tome nisu mjesta u kojima je nemoguće živjeti. Dapače, oni koji su primili milost redovničkog poziva nikada ne gledaju život u zajednici kroz probleme, s kojima se suočava svaki dio ljudskog društva pa tako i redovničke obitelji, nego kroz ljepotu bratskog života u kojem se redovnici međusobno upotpunjuju živeći u skladu s evanđeoskim savjetima.
Nakon novicijata, koji je Columbu naučio monaškoj poslušnosti, disciplini i zajedničkom životu, mladi monah je položio privremena zavjete, a 10. veljače 1891. i vječne zavjete. I dalje je bio zanesen idealom monaškog života koji se, prema Pravilu sv. Benedikta, sastoji od molitve i rada. Rad kojeg monasi obavljaju na slavu Božju postaje samim time i molitva. Korska pak molitva na poseban je način svečana. Pjevanje psalama i himana odiše dostojanstvom i uzvišenošću, kako i priliči Onome kome se pjeva.
Nakon što je neko vrijeme živio u opatiji Maredsous s monasima, Columba je dobio prvi veći zadatak u svom monaškom životu. Naime, bio je priključen manjoj grupi monaha, koji su poslani u novoutemeljenu opatiju Mont César u Louvainu. Iako ga je ovaj zadatak ožalostio jer je morao napustiti svoju matičnu opatiju, Columba nije niti pomišljao na odbijanje zadatka nego se iz posluha pokorio ovoj odredbi i otišao u spomenutu opatiju gdje je vršio službu priora te tako bio desna ruka tamošnjem opatu.
Također je bio i duhovni vođa svih monaha koji su studirali filozofiju u Louvainu. Posvećivao je i više vremena propovijedanju te duhovnom vodstvu raznih zajednica, a osobito sestara karmelićanki. Postao je i ispovjednik msgr. Josepha Merciera, kasnijeg kardinala s kojim će do smrti održavati prijateljske veze.
U međuvremenu je Columbina matična opatija Maredsous trebala sebi izabrati novoga opata. Monasi koji su živjeli u opatiji tu službu su odlučili povjeriti Columbi Marmionu pa su ga 28. rujna 1909. izabrali za opata. Pošto je 3. listopada iste godine primio blagoslov za novu službu Columba je preuzeo kormilo obitelji koja je brojala više od stotinu monaha. Pored toga, kao opat morao je brinuti i za humanistički studij i trgovačku školu koje je držala opatija te za farmu koja je također bila u vlasništvu opatije.
Morao se predano brinuti i za očuvanje ugleda što ga je opatija stekla proučavajući izvore kršćanstva te nastaviti izdavati razne časopise uključujući i glasovitu ediciju Revue Benedictine.
Njegova požrtvovna briga za dobro povjerenog mu monaškog stada ipak nije spriječila Marmiona u propovijedanju i duhovnom vodstvu duša. Iako se kao opat morao brinuti za razne odveć zemne i materijalne stvari on ipak nije zaboravio da je prvenstveno svećenik i pastir duša pa je stoga s jednakim uspjehom nastavio svoju propovjedničku i dušobrižničku djelatnost stekavši tako veliki ugled. Kada uzmemo u obzir taj ugled što ga je s razlogom pratio i k tome dodamo Marmionove iznimne vrline i sposobnosti, onda nas neće previše iznenaditi činjenica da su crkvene vlasti upravo njemu povjerile jednu nimalo laku službu.
Naime, skupina anglikanskih monaha iz Caldeya odlučila je prijeći na katoličku vjeru i vratiti se tako u krilo majke Crkve. Upravo je Columba Marmio bio onaj koji je trebao pomoći anglikanskim monasima pri prijelazu. Kao iznimno sposoban monah duboke i proživljene vjere Marmion se prihvatio ovog zadatka i uspješno ga priveo kraju.
Najteže razdoblje Marmionove opatske službe bilo je vrijeme I. svjetskog rata. U ovim teškim vremenima, kada su njemački monasi koji su godinama bili članovi Marmionove opatije, bili protjerani iz Belgije, trebalo je često donositi teške i radikalne odluke koje nisu uvijek svi shvaćali i odobravali.
Tako je primjerice Columba smjelo odlučio mlade monahe poslati u Irsku kako bi tamo u miru mogli završiti studij. Ovo je podrazumijevalo opasna putovanja puna neizvjesnosti, ali i protivljenje jednog dijela zajednice.
Nesporazumi i neslaganja oko ove Columbine providonosne odluke doveli su do nekih ozbiljnih sukoba u zajednici koja je, kao i ostatak svijeta, proživljavala svjetski sukob sa svim njegovim strahotama i posljedicama. Unatoč raznim protivljenjima Marmion je nastavio hrabro i s pouzdanjem u Boga voditi svoju monašku obitelj, koja je kasnije bila sretna što je u teškim danima svjetskog sukoba imala tako dobrog, mudrog i pronicavog opata.
Kroz čitavo ovo vrijeme Columba nije zaboravljao toliko mu drago propovijedanje i vodstvo duša, a njegov tajnik Raymond Thibaut pripremio je za tisak nekoliko Marmionovih djela duhovne naravi. Tako je 1917. iz tiska izišlo djelo Krist život duše. Dvije godina kasnije tiskana je i Marmionova knjiga Krist u svojim otajstvima, a 1922. i knjiga Krist ideal monaha. Ove knjige, kao i reputacije koja ga je već otprije pratila priskrbile su Columbi naslov učitelja duhovnog života, kako ga i danas mnogi nazivaju. U ovom kontekstu treba napomenuti kako je Marmion mnogima bio duhovni savjetnik. Među brojnim osobama koje je duhovno vodio i savjetovao osobito treba istaknuti belgijsku kraljicu Elizabetu.
Ovaj iznimno sposobni i sveti monah bi zasigurno još bio upravljao glasovitom opatijom Maredsous da ga u vrijeme epidemije gripe nije pokosila upala pluća te je preminuo u svojoj opatiji 30. siječnja 1923. u šezdeset i petoj godini života. Odmah nakon smrti mnogi su mu se stali utjecati u molitvama pa je stoga pokrenut i postupak za njegovu beatifikaciju i kanonizaciju.
Onima koji su vodili kauzu nije bilo teško dokazati svetost Marmionovog života urešenog svim kršćanskim krijepostima. S druge pak strane, oni koji su se u svojim molitvama obraćali Columbi tražeći njegov zagovor na nebesima, često su bivali čudesno uslišani. Stoga je papa Ivan Pavao II. 3. rujna 2000. beatificirao benediktinca Columbu Marmiona, koji je u svom životu na izvanredan način uspio spojiti monaški život s propovjedničkom i duhovničkom službom te tako u potpunosti ostvario benediktinsko geslo moli i radi.
Veritas, 16. prosinca 2005. / 13. prosinca 2010.
