Djelotvornost prvih kršćana
Autor: Lovre Šola
Svjedočenje za Isusa Krista čitavim svojim životom bilo je svojstveno svakom kršćaninu iz doba prve Crkve. Neke od elemenata svakodnevne prakse, te neke od bisera kršćanske misli iz tog vremena sabrao je i prikazao Lovre Šola - Tekst prenesen dopuštenjem uredništva Nove tribine. Objavljen u NT, broj 11-12, Split, listopad, 1995. godine.
Kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. To je onaj kamen o kojem je pisano da koji na nj padne razbit će se, a na koga on padne satrt će ga. Iz tog kamena potekla je rijeka čije vode dopiru do nas pojeći nas uvijek novom svježinom. To je jedina rijeka čija je voda na svakom mjestu izvorska. To je rijeka koju htjedoše da presahne već na izvoru, ali krv pomiješana s vodom dade joj okus vječnosti. I ta krv je zalog njenog vječnog tijeka.
Upravo se to dogodilo u prvim kršćanskim vremenima. Suočena s tri jednako neprijateljske kulture, Crkva, otajstveno tijelo Kristovo, uspjela ih je nadvladati i kristijanizirati. Grcima bijaše ludost, Židovima sablazan, Rimljanima državna opasnost zbog propovijedanja jedine istine. (Možda bi povijesno iskustvo moglo naučiti i suvremene neprijatelje Crkve da će im se planovi raspršiti prije ili kasnije, ako su uopće sposobni vizionarski razmišljati).
Pitamo se što je ondašnjeg čovjeka privlačilo novoj nauci? Pustimo da to kažu sami prvi kršćani na usta velikog sveca i obraćenika Justina. On, koji je proučio cijelu grčku filozofiju, židovsku predaju i religije s kojima se susretao, reći će kako je nova doktrina kadra odvratiti s lošeg puta i kad ju se meditira daje slatki odmor. Plodovi obraćenja i čestita življenja svijetlili su uvijek novim sjajem. Urešeni poniznošću, ljubavlju prožeti i duhom opojeni bili su spremni pretrpjeti sve što nedostaje Kristovim patnjama.
Novoj nauci nisu prvenstveno trebali učenjaci koji bi snagom ljudskog uma bili kadri prenijeti je novim generacijama. Trebali su svjedoci, očevici događaja koji će svojim životom potvrditi istinitost poruke i predati je drugima. Blistavim stilom o tome piše nepoznati autor drugog stoljeća u Pismu Diogenetu:
„Kršćani se ne razlikuju od drugih ljudi ni po svojoj zemlji, ni po jeziku, ni po običajima. Ne osnivaju posebne gradove, ne govore nepoznatim jezikom, niti žive posebnim načinom života. (...) Žive u vlastitim domovinama, ali kao stranci. Svaka strana zemlja za njih je domovina, a svaka domovina strana zemlja. Žene se kao i ostali, ali ne ostavljaju tek rođene.
Postavljaju zajednički stol, ali ne postelju. Žive u tijelu, ali ne po tijelu. Nalaze se na zemlji, ali njihovo građanstvo je nebesko. Pokoravaju se uspostavljenim zakonima, ali ih nadilaze vlastitim životom. Ljube svakoga, a svi ih progone. Ne priznaje ih se, a pored svega osuđuje ih se. Vođeni u smrt dobivaju život.
Siromašni obogaćuju mnoge. Nedostaje im mnogo, ali im svega pretječe.
Prezire ih se, a oni se tim ponose. Kleveće ih se, a time su opravdani. Vrijeđa ih se, a oni blagoslivljaju. Pogrđuje ih se, a oni slave. Čine dobro, a kažnjava ih se kao zle. Pred kaznom smrti vesele se kao da im se daje život. Židovi im navješćuju rat kao strancima, a Grci ih progone, ali ti isti koji ih progone ne mogu kazati za motiv mržnje. Rečeno ukratko: ono što je duša u tijelu, to su kršćani u svijetu." Kad čovjek čita ove retke nameće mu se pitanje: Odakle prvim kršćanima snaga živjeti na ovako uzvišen način, do tada neviđen i zbunjujući?
Nema sumnje da je to duboki molitveni i sakramentalni život koji spojen s vjernošću apostolskoj predaji davaše snage pjevati pjesmu novu. Dopustit ćemo da nam to ispričaju sami prvi kršćani. Tako Hipolit Rimski, koji je umro mučeničkom smrću 235., piše kako vjernici čim se ustanu prije nego počnu bilo kakav posao trebaju moliti Boga i na taj način se pripraviti na rad. Sv. Klement Aleksandrijski upozorava kako treba moliti na svakom mjestu i u svim uvjetima.
Prvi kršćani su molili o trećoj, šestoj i devetoj uri, te uvečer kad padne mrak. Sv. Ciprijan će još nadodati kako ne smije proći nijedan sat bez klanjanja i molitve Bogu. O načinu molitve lijepo je pisao i Origen naglašavajući stavljanje u prisutnost Božju i razgovor s njime kao s nekim koga se vidi.
Ljepota teksta koji slijedi naprosto vapi za uvrštenjem. Već spomenuti sv. Ciprijan (rođen u Kartagi početkom trećeg stoljeća, kasnije postao biskupom; kad se obratio razdijelio je svoje imanje siromasima; umro kao mučenik 258.) piše o uvjetima za dobru molitvu:
„Kad odlučimo moliti, predraga braćo, moramo biti pažljivi i predati se molitvi svom dušom. Onda mora ostati vani svaka misao tjelesna i zemaljska, i ne smije dušu okupirati drugo, doli ono što se moli. Zbog toga svećenik, prije molitve Oče naš, priprema vjernike govoreći: Gore srca da bi, kad puk odgovori Imamo kod Gospodina bilo upozoreno kako se ne smije misliti na drugo nego na Gospodina. Zatvorimo onda srce neprijatelju da bi ostalo otvoreno samo Bogu. Neprijatelj mnogo puta uđe i rastrese naše prošnje Bogu tako da imamo jednu stvar u srcu, a drugu na ustima, dok naprotiv, ako imamo ispravnu nakanu trebaju moliti ne samo riječi koje zvuče, nego duh i osjećaji.
Kako možeš tražiti od Boga da te čuje kad ti ne čuješ samoga sebe? Želiš da te se Bog sjeti, a ti se ne sjećaš samoga sebe. Na taj načine se, nemarnošću u molitvi vrijeđa veličanstvo Božje. To nije drugo doli bdjeti očima a spavati srcem, dok kršćanin mora u isto vrijeme kad spava očima, bdjeti srcem kako je zapisano u pjesmi nad pjesmama: „Ja spavam, a moje srce bdi". Zbog toga nas upozorava Apostol „Ustrajte u molitvi bdijući", dajući nam jasno razumjeti kako Boga dostižu samo oni koje Bog vidi bdjeti u molitvi".
Pored usrdne molitve prvi kršćani su postili srijedom kao sjećanje na Judinu izdaju i petkom kao spomen na muku Gospodinovu. No, poznavali su i drugi način posta. Hermes u svom ranokršćanskom djelu Pastir piše: „Prije svega čuvaj se svake zle riječi i svake neuredne želje, te očisti svoje srce od svih taština ovoga svijeta. Ako ovo čuvaš, tvoj post bit će savršen."
Vjerovanje i duboko štovanje prisutnosti Kristove u euharistiji krasilo je prve kršćane. Sv. Justin piše: „Ova hrana zove se među nama euharistija i nikome nije dopušteno sudjelovati u njoj ako ne vjeruje u naše naučavanje i ako se nije oprao u kupki oproštenja grijeha živeći u skladu kako nas je Krist naučio. (...) Hrana nad kojom je izrečeno djelo zahvale, od koje se hrane naše tijelo i naša krv, jest tijelo i krv Isusa utjelovljenoga". Osim euharistije duhovna hrana prvih kršćana bijaše i Riječ Božja, koja poziva na ostvarenje sveta života.
Prije spomenuti Hipolit Rimski opominje na čitanje duhovnog štiva: „Ako je dan kad nema pouke u Crkvi, ostajući kod kuće uzmi jednu svetu knjigu i čitaj određeni dio koji ti je dovoljan i bit će ti na korist".
Krv mučenika i njihovo smjelo svjedočenje, kruna su duhovnog života prve Crkve. Sveti Ignacije Antiohijski osuđen je na smrt bacanjem zvjerima godine 107. Obraća se pismom Crkvi u Rimu u koiem ističe svoju žudnju susresti se s Kristom preko mučeništva. (Sv. Ignacije bio je učenik sv. Ivana i sv. Pavla). U pismu između ostalog kaže: „Žudim za zvijerima koje čekaju spremne i molim da se što prije bace na mene. (...) Za mene je ljepše umrijeti i doći Kristu, nego vladati do na kraj zemlje. (...)
Dopustite da budem sličan po muci mome Bogu. Ako ga netko ima u sebi, razumjet će moje ponašanje, i imat će isto raspoloženje kao i ja, jer će znati što je ono što me požuriva".
Veritas, 13. rujna 2002. / 10. prosinca 2010.
