Dominik ili dar riječi
Odlomci iz istoimene knjige Guy-a Bedouelle-a, koja je tiskana u biblioteci Ljudi u Crkvi, u izdanju Dominikanskog provincijalata iz Zagreba i Globusa iz Zagreba, u prijevodu Ivice Tomljenovića.
Dominikova svetost
Dominikova svetost poznata nam je najvjerodostojnije i najsigunije po svjedočanstvima prilikom postupka za proglašenje svetim. Potkraj svibnja 1233. godine, poslije prijenosa posmrtnih ostataka, iz kojih se širio jak i ugodan miris, biskup i gradsko vijeće Bologne, zajedno sa sveučilištem, određuje delegaciju klera i svjetovnjaka, koja će tražiti postupak za proglašenje svetim. Posjedujemo informativni dio postupka, tj. izjave svjedoka pred istražnim odborom. U Dominikovu slučaju, radilo se o dvostrukom odboru jer postoje dva glavna uporišta njegove djelatnosti, pokrajine Languedoc i Lombardija.
Dobro vođen postupak
Dekretom od 13. srpnja 1233., Grgur IX. ustanovljuje prvi odbor za kanonizaciju, i u nj imenuje arhiđakona Bologne, Tankreda, Tomu Ubaldinia, priora Sv. Marije de Reno i palmiera de Campagnolu, kanonika Sv. Augustina. Ovima je povjereno da pripreme tok postupka saslušavši svjedoke i ispitavši vjerodostojnost čuda što se pripisuju Dominikovu zagovoru. Papinski tekst razvija dosta opširno usporedbu između Bogojavljanja Gospodnjeg i njegova očitovanja u svetima. Kao što su se mudraci osjetili preplavljeni neizrecivom radošću otkrivši zvijezdu na istoku (Mt 2,2), tako Crkva treperi od radosti kad na njezinom obzorju zablista nova zvijezda. Stvoritelj ne ostavlja ljudski rod i neprestano stvara nove zvijezde, kako to svjedoči pojava ovih novih redovničkih ustanova s njihovim cvjetovima i plodovima …
Čitav tekst nadahnut je zadnjim stihovima Zaharijine pjesme, Benedictus (Lk 1,78-79): pohodom mladog sunca s visine jer Isus Krist je istinsko svjetlo svetih, a sveti koji ga slijede osvjetljuju slično kao i on one što sjede u tami i sjeni smrtnoj. Riječ je o otkrivanju ove nove zvijezde.
Voditelj postupka za proglašenje svetim bio je dominikanac brat Filip od Vercellia, a na tu dužnost postavio ga je prior i samostanska skupština u Bologni. Između 6. i 15. kolovoza, sazvano je devet svjedoka koji su dali svoje iskaze u skupštinskoj dvorani samostana. Među svjedocima posebno se ističe brat Rudolf iz Faenze, koji je najkonkretniji i najodređeniji u svom izvještaju, kako i dolikuje jednom ekonomu, zaduženom za osiguranje materijalnih potreba bolonjskog samostana. On je bio upravitelj crkve sv. Nikole u vrijeme kad je građevina predana Dominiku i prati, dakle, izbliza talijansko razdoblje njegova života. On je uz Dominika živio u crkvi, na molitvi, u spavalištu, u blagovalištu, danju i noću (Bolonjski postupak).
To isto može se reći i za priora samostana, Venturu iz Verone, koji je prvi svjedoči. Svjedočanstvo brata Stjepana, sasvim vjerojatno Dominikova zemljaka, također baca više svjetla na svečev lik. Jer, kao jedan od njegovih ispovjednika, ne povređujući ni u čemu ispovjednu tajnu, ističe čistoću srca utemeljitelja Reda propovjednika.
Devetnaestog kolovoza 1233., povjerenici u Bologni osnivaju jedan pododbor sa zadaćom da prikupi svjedočanstva iz Touose. Imenuju Petra, opata Svetog Saturnina u Toulousi, njegova arhiđakona Pontusa i arhiđakona katedrale sv. Stjepana, Rajmunda Donata, jer, smatraju u Bologni, mnoge činjenice iz Dominikova života mogu se saznati u vašim stranama (u partibus vestris). Ove ličnosti određuju zatim četiri redovnika kao posrednike između sebe i svjedoka: dva dominikanca, prior iz Proillea, Rajmund, i jedan brat iz Agena te dva regularna kanonika iz samostana sv. Antuna de Fredalas u Pamiersu.
U Languedocu je saslušan velik broj svjedoka, od kojih mnogi samo potvrđuju glas o Dominikovoj svetosti. Među ovim svjedočanstvima ima dvadeset sedam izjava koje su nešto dulje i dugo su jedino one bile poznate. U većini rukopisa sačuvale su se jedino one izjave koje govore o konkretnim činjenicama iz Dominikova života. Među svjedocima nalaze se članovi svjetovnog svećenstva, regularni kanonici, cisterciti i osobito dominikanci, a ima i nekoliko žena.
Danas znamo da su bile saslušane i redovnice iz Prouillea, od kojih su
neke sigurno poznavale Dominika, ali njihova svjedočanstva nisu nigdje
zabilježena.
U Bologni su svjedočanstva prikupljena uglavnom među dominikancima. U
Toulousi je taj krug mnogo širi jer je Dominikov apostolski rad tu bio
drukčiji.
Svi, posvuda, dolaze s njim u dodir. U službenim dokumentima kaže se da je svjedočanstvo u Toulousi potpisalo više od tri stotine muškaraca i žena. Izgleda da je saslušanje svjedoka u Languedocu bilo uglavnom usredotočeno na područja oko Pamiersa, Fanjeauxa, Prouillea i Montréala. Iz ovih središta delegati su dolazili u pojedina mjesta u kojima je Dominik djelovao.
Utvrđeno je da su svjedoci imali predložak koji im je omogućavao da se izjasne bez suvišnih prepričavanja i nepotrebnih ponavljanja. Možemo predočiti sebi jednu sasvim jednostavnu metodu. Prvu večer u Bologni ili sutradan, tj. 6. ili 7. kolovoza, saslušavši priora samstana Venturu iz Verrone i Vilima de Montferrata, voditelj postupka napravio je listu izjava ili pitanja s ciljem da olakša posao. Pitanja su se odnosila na Dominikovu molitvu, za koju se odmah može reći da je bila izuzetna, na njegovo siromaštvo, djevičanstvo i poznate događaje prilikom prijenosa njegovih posmrtnih ostataka. Unatoč nastojanju bilježnika Aldebranda da svjedočanstvo što više sažme, iskazi u Bologni katkada su vrlo opširni, često osobni, kao da braća, govoreći iz punine srca, nisu vodila računa o predloženom upitniku.
U pokrajini Languedoc mogli su se osloniti na iskaze iz Bologne, gdje je već bila uspostavljena lista obilježja svetosti, koju je onda bilo lako preurediti i sažeti u dvadeset pet kratkih ulomaka. Vidljivo je nastojanje da se uključi i obrana vjere protiv krivovjeraca. Imajući u vidu broj svjedoka, pismo, koje sažima iskaze u Toulousi, dosta je kratko. Učinjen je i izbor iskaza. Zadržane su samo činjenice koje još nisu bile poznate.
Uzmimo jedan primjer: Rajmund Major, kanonik, potvrđuje pod zakletvom istinitost ovih izjava. On je uvjeren da je blaženik ostao djevac i dodaje da je liječio od groznice polaganjem ruku (Tuluški postupak). Izgleda, dakle, da se Dominikovo djevičanstvo, koje je zajedno s čudesima bilo važan čimbenik u iskazima u Bologni, nije nalazilo na upitniku pripremljenom za svjedoke u Toulousi. Ovakav postupak – uostalom, neizbježan ako se htjelo brzo postići cilj – mogao je ometati spontanost južnjačkih svjedoka. Ipak, po njima se pred našim očima pojavljuje lik sveca onako kako su ga ocrtali oni koji su ga izbliza poznavali, divili mu se i ljubili ga.
Dominikov fizički izgled
Vjerojatno zato što im se nije dalo vremena ni prigode, svjedoci u postupku za proglašenje svetim nisu nam ostavili opis Dominikova fizičkog izgleda, koji nam je inače poznat iz obožavateljskog opisa sestre Cecilije iz Rima. Na prvi pogled, morao je biti sličan svojoj braći, budući da je opsluživao ista pravila kao i oni i želio da se ni u čemu ne razlikuje osim po tome što je nosio grublji i neugledniji plašt, piše Vilim Peyre, opat iz Narbonne. On dodaje kako nije vidio da bi Dominik posjedovao više osim jedne jedine odjeće, i to sve pokrpane. Poklanjali su mu nove, a on ih je davao braći.
Većina svjedoka, kako u Bologni tako u Toulousi, bili su dirnuti jednostavnošću njegove odjeće, grubošću tkanine i siromaštvom te jedine haljine, (Mt 10,10), koju je nosio danju i noću, ljeti i zimi. Ovo odijevanje bilo je u suprotnosti s plemenitošću njegova lica i držanja. Škapular mu je, prema riječima brata Stjepana, bio vrlo kratak i nije ga skrivao u prisutnosti visoke gospode.
Siromaštvo Dominikova odijela nije posljedica njegova ukusa nego izraz osobne odluke. On je tome pridavao važnost. Znao je opomenuti brata koji bi nosio odijelo od previše skupocjene tkanine ili upadno lijepo skrojeno, nastojeći da braća izaberu ono što je siromašno i svagdanje. Taj zahtjev protezao je čak i na liturgijsko ruho ili oltarnike i nije dopuštao da oni budu svileni ili purpurni.
Jedna druga osobina njegova ponašanja posebno je ostavljala dojam na braću i suputnike. Brat Buonviso, koji ga je pratio od Bologne do Rima i onda do Milana, opisuje to ovako: Kad bi izlazio iz kojeg grada, sela ili gradića, blaženi brat Dominik izuo bi se i pješačio bosonog, noseći cipele preko ramena.
Svjedok je bio spreman da preuzme nositi cipele, ali blaženik nije nikad na to pristao. Tako je išao sve do sljedećeg grada ili sela. Tada bi obuo cipele, ali bi ih na izlazu opet izuo te tako pješačio bosih nogu sve do kraja putovanja. Jednog dana, stigli su do mjesta posutog vrlo oštrim kamenjem i učitelj Dominik reče svome pratiocu: jao, nesretna li mene, ovdje sam jednom bio prisiljen obuti cipele.
Zašto to?, upitao je ovaj. Jer je padala kiša, odvrati Dominik.
Brat Ivan iz Navarre dodaje da bi Dominik katkada ozlijedio nogu o kamen, a onda bi veselo uzviknuo: Ovo je za pokoru! Isus je preporučio apostolima da putuju bez sandala (Mt 10,10; Lk 10,4), ali Dominik odbija da se to pretvori u samoisticanje, to više što je na sinodi u Montpellieru, 1215., pripadnicima klera naloženo da nose cipele kako se ne bi povodili za krivovjercima. Navada da ide bos bila je za Dominika samo jedan znak pokore.
Dominik prosi svoj kruh idući tako daleko da milostinju prima i klečeći, kao onda kad mu je seljak iz Dugliola kraj Bologne dao cijeli kruh. Da bi vjerno nasljedovao apostole, Dominik osobno dokazuje da nije nemoguće ne putovati na konju, živjeti od milostinje i ništa ne nositi na put (Mt 10, 9-10). On je uistinu ljubitelj siromaštva (amator paupertatis), i taj se naziv, po svoj prilici, nalazio na listi kreposti, koju su svjedoci dobivali. Taj naziv često se ponavlja u različitim tekstovima. Od svega imanja Dominik je nosio jedino Božju riječ, Matejevo evanđelje i Pavlove poslanice, koje je toliko proučavao da ih je znao napamet, kako to svjedoči Ivan iz Navarre, koji je s njim toliko zajedno putovao.
Kakav je dojam ostavljao Dominik?
Bilo je ugodno susresti Dominika. Dojam što ga je ostavljao opisali su svjedoci kao vrstu zavodljive privlačnosti. Uvijek je bio dobro raspoložen i pristupačan. Vilim iz Montferrata kaže da ga je zavolio već pri prvom susretru. Bio je ljubazan prema svima, ne gledajući tko je tko. Kao miroljubiv čovjek, Dominik je usvojio preporuke apostola: Neka vam riječ bude ljubazna, solju začinjena, da znadete odgovoriti svakome kako treba (Kol 4,6).
Ovdje treba navesti glasoviti portret ljubazna radost, koji nam je ostavio Jordan Saksonac (Knjižica, 103-104): Njegovo raspoloženje bilo je veoma ujednačeno, osim kad bi ga neka nevolja uznemirila i potakla na samilost i milosrđe. Vedra uravnoteženost njegove nutrine očitovala se po izrazima dobrote i veselosti lica, jer radost srca čini i lice radosnim (…). Tom radošću lako je osvajao naklonost svih. Svima je postajao drag već na prvi pogled.
Na svim područjima djelatnosti, na putu s pratiocima, u kući s domaćinom i ukućanima, među velikima, prinčevima i prelatima, uvijek je znao hrabriti riječju, iznoseći primjere prikladne da dušu slušalaca potakne na ljubav prema Kristu i na prezir prema prolaznosti svijeta. Svuda se očitovao kao čovjek Evanđelja, riječju i djelom. Danju nije nitko više od njega bio u društvu braće ili drugova na putu, nitko veseliji. Ali u noćnim satima nitko nije bio gorljiviji u bdijenju, u molitvi i u najrazličitijim prošnjama.
Tu crtu Dominikove ličnosti potvrđuju i sve sačuvane anegdote, ali je brat Ventura posebno naglašava: Dominik je bio svima otvoren i pristupačan. Ta prisnost, koja znači odbijanje da sebe drži nekom ličnošću, još manje svecem, ulijevala je svima osjećaj da ih ljubi, kako to brat Stjepan rado spominje. Iz ovog osjećaja, koji je zapravo bio posljedica Dominikove ravnoteže duha, proizlazi ozračje prijateljstva i blizine. Pavao iz Venecije, dugo vremena Dominikov susjed za stolom, opisuje kako je svetac uspijevao gospodariti sobom a da to ni u čemu nije smanjivalo njegov zanos ili samilost. Ja nikad nisam vidio učitelja Dominika srdita ili nevesela i neraspoložena, ni iz napornih putovanja, ni u vatri kakve strasti, ni u bilo kojoj prigodi; uvijek sam ga vidio radosna i strpljiva u protivštinama. U Toulousi, Vilim Peyre opisuje ga kao mirna i neustrašiva.
Ovo vladanje sobom uključivalo je pravu umjetnost da nikad ne izgleda usiljeno ili kao napor volje. Dominik je bio široka duha (largus), kako to primjećuje Pons de Saint Victor. Ne spominju li i svjedoci, bez nekih velikih riječi, da je uvijek bio zadovoljan svime? Ako bi ga dobro ili slabo poslužili za stolom, dobro ili loše primili, bolestan ili zdrav, uvijek je izgledao veseo i nasmijan. Jedan od ključeva za razumijevanje Dominikova ponašanja možda je to što je malo govorio i, prema opomeni sv. Jakova, obuzdavao svoj jezik (Jk 3,4-10). Izjava Pavla iz Venecije divan je putokaz za Dominikove sinove:
Ne sjećam se da je ikad izgovorio koju beskorisnu riječ, ogovarao, ulagivao se, ili rekao ijednu zlu riječ. Drugi svjedoci kao opčinjeni ponavljaju da nikad od njega nisu čuli ništa uvredljivo pa niti što beskorisno ili isprazno, što je svakako rijetkost u ljudskim odnosima. Ipak, bi Beceda, redovnica koja ga je posluživala i doživljavala u potpuno neusiljenoj svagdašnjici, u časovima umora i rastresenosti, bila primijetila da je u nečemu popustio lošim nagnućima. Dominikova privlačnost ne temelji se, dakle, ni na malograđanskoj uglađenosti ni na urođenoj blagosti. Ona je očaravajuće i blago lice jednog herojskog značaja. Ovaj heroizam izbija u crtama njegove ličnosti, koje svjedoci često spominju.
Dominik je bio radostan u nevoljama i zračio je to jače što su nevolje bile teže. Ova radost u biti je ista kao i ona o kojoj sv. Franjo govori bratu Leonu i naziva je savršenom. U najdubljem, dakle, doživljavanju duševne snage i nepokolebljivosti u kušnjama, dominikanska i franjevačka radost susreću se, iako se kod Franje radost pojavljuje kao divljenje pred ljepotom i veličinom stvorenja i izražava se u jednoj uzvišenoj naivnosti koje kod Dominika ne nalazimo. Po ovoj strpljivosti u kušnjama, Dominik potiče prije zanos kod braće, jer čim koji brat dođe u napast ili osjeti malodušnost, on ga tješi.
To je izraz koji se neprestano ponavlja: tješenje bolesne i ugrožene braće, ili novaka koji se bore s napastima, kako izvještava sam brat Stjepan. Tješio je čak i onu braću koju je morao opominjati. Nije to nikad činio na licu mjesta nego bi pustio da prođe neko vrijeme, tako da je primjedbe mogao izreći mirno, blago i dobroćudno. Bez sumnje, strogo je kažnjavao njihove prijestupe, ali zbog poniznosti s kojom im je govorio osjećali su se utješeni (brat Rudolf).
Takav svagdanji heroizam, takva snaga duha, svjedoče koliko je ozbiljna bila njegova želja da Gospodinu pokloni nešto izvanredno: toliko je želio mučeničku smrt da bi je bio veselo i dočekao i podnio. U mnogo navrata, kaže Ivan iz Navarre, izrazio je želju da bude bičevan, sasječen u komade i da umre za vjeru u Krista Gospodina. Slično izvještava i Jordan Saksonac u svojoj Knjižici kad govori o tome kako je Dominik izbjegao albigenšku zasjedu.
Čovjek Božji
Kod postupka za proglašenje svetim, svjedoci sasvim izričito podsjećaju desetak puta na to kako je Dominik govorio s Bogom ili o Bogu. Neki čak spominju da je tu rečenicu redovničkih pravila iz Grandmonta htio uvrstiti u prvobitna pravila svoga reda.
Dominikovo vanjsko ponašanje i privlačnost njegove svetosti proizlaze, dakle, iz jednog jedinog vrela: on je potpuno i nerazdvojivo živio s Bogom. Nema drugog razloga njegove šutnje. Posvuda je obdržava: i u samostanu, i na putu, gdje, po staroj monaškoj tradiciji, duboka šutnja traje od povečerja do trećeg časa sljedećeg jutra. Kad pješači oborenih očiju, to je zato da ostane u Božjoj prisutnosti. Svjedoci su u njegovu ponašanju primjećivali unutarnju snagu, strastvenost i zanos. Prelazeći s jedne na drugu stranu kora, potiče braću na pobožnu molitvu te na točno i živo pjevanje. I, treba posebno napomenuti, plače, izlijevajući tako puninu svoga srca, rastopljenog srca svetih, kako kaže sveti župnik arški.
Sveci puštaju da iz njihova potresenog srca, po ljubavi prema Kristu probodenog srca, poteku suze, osobito za vrijeme svetih tajni. Dominik je držao do toga da služi misu svaki dan, čak i na putovanju ako bi naišao na pogodnu crkvu. Slaveći misu, prolijevao je suze tako obilno da jedna nije čekala drugu, kako zgodno primjećuje brat Buonviso. Svi su to opazili jer se nije dogodilo jednom ili slučajno nego zaista svaki put, osobito za vrijeme euharistijske molitve Očenaša.
To kaže brat Stjepan, ali također i brat Frugeirus iz Penne, koji je često prisustvovao njegovim misama, bilo u samostanu ili na putu, i nijedna od tih misa nije bila bez obilnih suza. Ovdje se nameće usporedba s Duhovnim vježbama sv. Ignacija Loyole, gdje osnivač Družbe Isusove točno opisuje duhovni posjet suza za vrijeme mise i za vrijeme razmatranja.
Kad je propovijedao, Dominik je nalazio tako dirljive riječi da je i sam bio ganut do suza. Kad se obraćao braći, ali i ostalima, sam je često plakao propovijedajući i navodio slušatelje na plač. Tako možemo lakše razumjeti kako su prvi dominikanci pokazivali ovo isto nagnuće prema suzama u svojim kajanjima, obraćenju i molitvi, o čemu govore Knjižica i životopisi prve braće.
Dominikova vatrena narav navodila ga je na tihi, ali i na glasni plač. Jecao je u svojim razmatranjima, posebice noćnim, kako to svjedoče dva redovnička poglavara iz Toulouse i prisni prijatelj iz Bologne. Svih se duboko doimala važnost što ju je pridavao noćnoj molitvi jer je poslije povečerja sam ostajao u crkvi da bi se tu skrio. Katkada je svojim uzdisajima budio braću koja su bila laganog sna. Neki su se znali skriti u svetištu i, uz slabo svjetlo noćne svjetiljke, pobožno vrebati na učitelja. Oni svjedoče o njegovoj dubokoj uronjenosti u molitvu.
Punina i temeljitost
Živeći neprestano sa svojim Gospodinom, dominik se nikad nije zasitio njegove prisutnosti. Njegovo religiozno ponašanje, koje se nekima može učiniti pretjeranim, nosi pečat temeljitosti. Želi naučiti i braću da budu gorljivi i oduševljeni. Sam sebe nikad nije izuzimao (dispenzirao) ni od najmanjih pojedinosti. Ne samo da živi puninu pravila što ih Red opslužuje nego ih i nadmašuje.
Zaista ima točaka gdje Dominik ide iznad slova zakona, što nije moglo izbjeći pažnji braće, unatoč njegovoj želji da to prikrije. Ne posjeduje vlastite sobe i time pokazuje koliko se svega odrekao i koliko je odlučio – izgleda, jednom zauvijek – da svoje noći provodi u molitvi. Iako je bilo braće u koje je takvo ponašanje izazivalo radoznalost i koja su sve pomno pretraživala, ipak nije nigdje nađen Dominikov krevet – ni u samostanu, a pogotovo ne na putovanju.
Dakako, i on se morao povremeno odmoriti: tada bi sjeo ili bi se opružio takav kakav jest, obučen, često ne izujući ni cipela, i to bilo gdje, na dasci, na slami ili jednostavno na zemlji. Nije nikakvo čudo što je, živeći tako danju, znao padati od pospanosti. Vilim Peyre piše da se Dominik na putu ne oklijeva zaustaviti i, opružiti se na cesti, malo odspavati. U samostanu bi često zaspao u blagovalištu: Dok bi braća jela, on bi spavao – gotovo uvijek naslonjen na stol, iscrpljen, kakav je već bio od pretjeranog bdjenja. Osim toga, upravo jer je malo jeo i pio, za stolom ga je hvatao neodoljiv san (brat Stjepan).
Budući da je dosljedno živio zajednički život, nije mogao prikrivati svoga odricanja i svojih postova. Obdržavao je samostanske postove od 14. rujna do Uskrsa te sve crkvene postove, čak i na putovanju, iako je u potonjem slučaju svoje pratice oslobađao. Od vremena u Osmi pa sve do kraja života, čak i u bolesti, nikad nije jeo mesa. Najčešće se zadovoljavao kruhom i razvodnjenim vinom, kako to svjedoči Vilhelmina Martin, kod koje je češće odsjedao.
Posebne priloge jelu, kojima bi dobročinitelji nadarivali samostan prigodom većih blagdana, nije Dominik ni najmanje cijenio, iako su dobro dolazili kao dopuna mršavom jelu u mnogobrojnim posnim danima. Nije se protivio tom dobrotvornom običaju te je i sam uzimao od jela, ali brat Rudolf, ekonom samostana u Bolonji, s mnogo humora izvještava kako bi ga, u slučajevima kad bi on smatrao da može dati neku od tih poslastica, Utemelitelj pozivao k sebi i šaptao mu u uho: S tim ćete dodacima ubiti braću.
Dominikova askeza bila je: svesti san i hranu na životni minimum. Imao je i jednu drugu, više skrivenu pokoru. Barem za svog boravka u pokrajini Languedoc, Dominik nosi kostrijet, koju su mu neke gospođe satkale od vrlo oštre pređe. Na smrtnoj postelji, brat Rudolf ga je našao opasanog lancem neposredno uz kožu. Bičevao se također ili sam ili uz pomoć kojeg brata.
Ne treba se, dakle, čuditi što je cijela njegova osoba bila obasjana svjetlom koje je svojstveno asketama i ljudima molitve te što su drugi u njemu vidjeli čovjeka potpuno predana Bogu. Na Vilima iz Montferrata, brat Dominik ostavljao je dojam čovjeka uronjenog u život s Bogom više nego bilo tko drugi. Ovu želju za životom s Bogom Dominik nastoji prenijeti na cijelu Crkvu. Njegov gorljivi duh očituje se u svim opslužiteljima pravila, jer pravila su za njega način života po Evanđelju. Kod svojih suvremenika, odmah prepoznaje i cijeni temeljitost Bogu posvećenog života. Na svakom mjestu Dominik očituje posebnu ljubav prema redovnicima. Kad ga put nanese u neku redovničku zajednicu, on im upućuje riječi ohrabrenja bez obzira na to o kojem je redu riječ, jer dobro zna da mlakost neprestano vreba na njih.
Tako su svjedoci po svojim još svježim sjećanjima, kao s crtama koje se međusobno nadopunjuju, stvorili privlačnu i ganutljivu sliku o Dominiku, a time otkrili i njegovu svetost. Vrlo lijep sažetak svega ovoga dao je Amizo de Solario: Osmog kolovoza, brat Amizo iz Milana, prior u Padovi, svećenik, izjavljuje pod prisegom da je učitelj Dominik bio ponizan, blag, strpljiv, dobrohotan, miran, mirotvorac, trijezan, s malim zadovoljan, pobožan, vrlo zreo u svim postupcima i riječima, tješitelj svih, a osobito svoje braće, veliki revnitelj u opsluživanju pravila, neusporedivi ljubitelj siromaštva u hrani i odjeći za sebe i za braću svoga reda. Ovo nabrajanje kreposti neodoljivo nas podsjeća na odgovarajuće ulomke kod sv. Pavla (Rim 12,9-16); Kol 3,12-4,6) ili, još izravnije, na blaženstvo siromaštva, blagosti i utjehe (Mt 5,3-11), a to znači na povelju Novog zavjeta, na puninu Objave.
Evanđeoska odvažnost
Ima jedna crta Dominikove svetosti koju svjedoci za njegovo proglašenje svetim ne spominju izričito, ali koja na kraju izbija iz jednoličnosti izjava: izvanredna i smirena odvažnost osnivača Reda propovjednika. Sasvim je prirodno što su se u Toulousi sjetili njegove neustrašivosti u odlučnom nastojanju da krivovjerce privede pravoj vjeri. On to čini kao u jednom jedinom poletu vjere i ljubavi. S ljubavlju se zalaže za stvar vjere i mira, izjavljuje cistercit Pons de Boulbonne. Pobija heretike riječju i primjerom svetog života, s neumornim žarom za unapređenje mira i vjere, ne plašeći se da će se time izložiti nebrojenim opasnostima, izvještava magistar Arnald iz Campagne, koji je i sam bio dionik blagodati toga žara u Pamiersu, 1207. godine.
Ljudi tuluškog kraja dobro se sjećaju načina njegova djelovanja. Uvijek je odbacivao časti i položaj, odbio je biskupsku službu u Couseransu i Bèziersu, odrješito je izjavio da bi radije noću pobjegao sa svojim putničkim štapom nego prihvatio biskupsku ili koju drugu crkvenu čast. Njegov način djelovanja sastojao se u tome da udvostruči molitve i propovijedanje.
Dominikova odvažnost očituje se i u osnivanju njegova reda. Različiti svjedoci, koji su doživjeli i zadržali u pamćenju samo jedan mali dio Dominikove djelatnosti, ne uzdižu se, naravno, do takvih razmišljnaja. Ipak, jedan od njih, Ivan iz Navarre, sjeća se dana kad je Dominik u Sv. Romanu u Toulousi raspršio svoju braću. On pokazuje da je Utemeljitelj donio odluku protiv općeg mnjenja: Kad sam s bratom Dominikom bio u samostanu u Toulousi … protiv volje grofa De Montforta, nadbiskupa Narbonne, biskupa Toulouse i nekolicine drugih prelata te protiv volje braće, šalje Dominik petoricu braće klerika i jednog brata suradnika da u Parizu studiraju, propovijedaju i osnuju samostan. Govorio im je da se ne boje, da će uspjeti. I prelatima, grofu i braći, govorio je: nemojte mi se suprotstavljati, ja dobro znam što radim.
Ova mu je odvažnost svojstvena: ona dolazi do izražaja, naprimjer, u vrlo osobnim sjećanjima brata Stjepana, kojega je Dominik u Bologni, upravo kad je jednog dana htio poći na večeru, pozvao u samostan i bez mnogo govora zaodjenuo odjećom propovjednika. Nije ga unaprijed niti pitao niti obavijestio, sve se dogodilo po nadahnuću ili objavi Božjoj, čemu sam se i poslije ne malo čudio.
Ali najveća njegova odvažnost bila je bezgranično pouzdanje u Boga i, zbog Boga, u braću. U tom duhu šalje svoje manje sposobne sinove, govoreći im: Idite sa sigurnošću jer Gospodin će vam dati dar božanske riječi, on će biti s vama i ništa vam neće uzmanjkati. Oni su odlazili i događalo se kako im je rekao (Ivan iz Navarre). začuđujuće je kako se ovo odvažno tumačenje Božje riječi (Lk 12,11-12) pokazalo stvarno djelotvorno čak i onda kad Dominik šalje na propovijedanje novake, recimo brata Buonvisa, iako još nije studirao Sveto pismo. Dominikanski naučnik toliko je uvjerljiv da mu se čak tri mladića pridružuju i ulaze u red.
Svaka svetost uključuje odvažnost koja je srodna onoj neistrašivosti toliko naglašenoj kod sv. Pavla (1 Sol, 2,2) kad govori o propovijedanju Božjeg Evanđelja. Dominik je posjeduje u svakoj prilici: kod prvog ustrojstva Reda, u iščekivanju svagdanjeg kruha (brat Rudolf), u nadi obraćenja braće, u svemu se potpuno pouzdaje u Božje djelovanje, siguran da se sve odvija po Božjoj volji. Postupci za proglašenje svetim u Bologni i Toulousi uspjeli su prenijeti nešto od ove otvorenosti za Božja nadahnuća.
Veritas, 13. prosinca 2010.
