Dominikanska knjižnica u Dubrovniku
Kratak povijesni pregled
Autor: Fr. Stjepan Krasić OP
U dubrovačkom dominikanskom samostanu 1. listopada 2005. godine održana je svečanost otvorenja obnovljene samostanske knjižnice. Obnova prostora samostanske knjižnice trajala je dvije godine; uređena su tri kata samostanske zgrade, t.j. prvi i drugi kat u južnom te prvi kat u zapadnom samostanskom krilu.
Biblioteka je ovim projektom dobila i poseban ulaz s predvorjem i prostorijom za bibliotekara i korisnike knjiške građe.
1. Knjiga je, kao što je poznato, po svojoj naravi i namjeni nezaobilazno sredstvo za čuvanje, priopćavanje i širenje ljudske misli i spoznaja. Bez nje bi napredak jedva bio zamisliv. Kao što je, naime, pismo omogućilo riječi pobjedu nad vremenom, tako je i knjiga omogućila pobjedu nad prostorom. Ona onomu koji se zna njom poslužiti otvara vrata prostora i vremena i čini dostupnim bezbrojna dostignuća ljudskog duha.
Važnost knjige možda nikada nije bila toliko došla do izražaja kao u srednjem vijeku, kada je, osnivanjem škola i sveučilišta, ona postala nerazdvojiv pratilac širokog sloja mladih ljudi koji su u potrazi za novim znanstvenim spoznajama počeli putovati iz jednog grada u drugi i iz jedne zemlje u drugu. Noseći knjige u svojim torbama, oni su prenosili dragocjeno sjeme novih kulturnih i znanstvenih spoznaja koje su uskoro preobrazile svijet i postavile temelj njegovu sveukupnom napretku.
Knjiga je i u povijesti dominikanskog kao propovjedničkog i eminentno intelektualnog reda odigrala iznimno važnu ulogu. Sama narav i specifični cilj reda od početka su određivali njegov odnos prema svemu što se odnosilo na knjigu i učenje. Dok su monaški redovi benediktinske inspiracije slijedili kontemplativan način života, prosjački redovi, posebno propovjednički, prihvatili su način života koji je bio više aktivan nego kontemplativan. Sveti je Dominik počeo svoju djelatnost radom među hereticima.
Dosljedno tomu, glavna zadaća njegova reda postala je obrana i propovijedanje katoličke istine. Zbog toga se njegovi članovi nisu bavili ručnim radom, kao što je to bio slučaj s članovima monaških redova, nego intelektualnom djelatnošću, posebno poučavanjem svih vrsta filozofskih i teoloških disciplina i poučavanjem u njima drugih ljudi željnih znanja.
Ljubav prema knjizi, i uopće studiju, u dominikanskom redu bila je tolika da je u određenim razdobljima bila prerasla u svojevrsni kult. Tomu su u znatnoj mjeri doprinijeli i vrhovni starješine Reda, koji su najvećim dijelom potjecali iz sveučilišnih sredina. Među njima bih naročito istaknuo Humberta iz Romansa (1254.-63), četvrtog nasljednika sv. Dominika na vodstvu Reda, koji je govorio da knjige treba ne samo čitati, nego i čuvati kao svetačke moći. One su trebale biti svojevrsni sveti predmeti, dragocjeno blago, najkorisnija stvar koju treba ne samo koristiti, nego i čuvati; »oružje kojim branimo sebe i napadamo neprijatelja; kanal kojim mudrost silazi s neba na zemlju, duhovno ogledalo u kojemu se svatko može upoznati onakvim kakav doista jest».
Knjige su vrlo rano našle mjesto i u Konstitucijama reda. One su već g. 1228. propisale da svaki samostan mora biti svojevrsna škola, na čelu s priorom i jednim «doktorom teologije», u kojoj su knjige trebale biti glavno pomagalo za pripravu propovjednika, ispovjednika, a naročito profesora. Morale su biti osnovni inventar svakog samostana i nerazdruživi pribor svakog člana reda. U tom je smislu sveopća skupština reda održana u Firenci g. 1257. smatrala potrebnim naglasiti da su knjige intelektualno «oružje našega reda». Iz tog vremena najvjerojatnije potječe i poznata poslovica: «Monasterium sine armario sicut castrum sine armamentario» (Samostan bez ormara za čuvanje knjiga sliči vojarni bez oružane).
Iako su knjige u srednjem vijeku, i ne samo u njemu, bile skupe, tako da nije bilo previše sretnika koji su se mogli pohvaliti njihovim posjedovanjem, u dominikanskim su se samostanima za njihovu nabavu morala naći sredstva, jer su se smatrale radnim priborom, oruđem ili alatom svakog člana reda, slično kao što su čekić i dlijeto klesarski pribor, a ne luksuzni nakit kojim se bogati kite da bi ljepše izgledali.
Konstitucije su naglašavale da se u duhu redovničkog zavjeta siromaštva na svemu mora biti štedljiv osim na lijekovima i knjigama koje su potrebne za rad članovima reda. U tomu se išlo tako daleko da je zbog njihova posjedovanja bilo moguće napraviti iznimku čak i od samog redovničkog zavjeta siromaštva, tako da su pojedinci mogli posjedovati određenu svotu novca kako bi nabavili sebi potrebne knjige. Jedini je uvjet bio da su njihovi vlasnici morali na njima zabilježiti jesu li ih nabavili novcem provincije ili su ih primili na dar od rodbine i prijatelja, kako bi se nakon njihove smrti moglo znati jesu li one vlasništvo provincije ili njihova matičnog samostana.
2. Knjižni fond prosječnog dominikanskog samostana u srednjem vijeku razmjerno nam je dobro poznat, i to najviše zahvaljujući zakonima i propisima koji su bili jednaki za cijeli red, te na temelju sačuvanih suvremenih izvještaja. Svaki je, naime, iole uređen samostan, osim knjiga vlastite uprave, morao posjedovati Bibliju, zatim sve potrebne liturgijske i koralne knjige, Konstitucije, Regulu sv. Augustina, zbirke papinskih bula, odluke općih zborova reda s pismima vrhovnih starješina reda, spise provincijalnih zborova, registar zavjetovanih redovnika, knjigu službenih vizitacija, djela važnijih teologa, djela moralne kazuistike, životopise svetaca vlastitog reda i Opće crkve i t.d.
Samostani u kojima su postojale škole i učilišta morali su, ovisno o njihovu nastavnom planu i programu, kako za profesore tako i za studente nabavljati sve potrebne knjige, poglavito razna gramatička djela, djela Aristotela i drugih starih filozofa, Bibliju, djela crkvenih Otaca, povijest Crkve, Sentencije Petra Lombarđanina, djela sv. Tome Akvinskoga i dr.
3. I u Dalmatinskoj, sada Hrvatskoj, provinciji reda, osnivanje knjižnica teklo je usporedo s osnivanjem pojedinih samostana i djelatnošću njihovih članova. Pojedini i gotovo slučajno sačuvani izvještaji o stanju u kojemu su se nalazili pojedini samostani govore o znamenitim i bogatim knjižnicama prepunima knjiga koje su bile čuvane pod budnim okom samostanskog knjižničara. Tako na pr. kotorski dominikanac Vinko Babić, u svom ljetopisu kotorskog samostana sv. Nikole, piše o «znamenitoj knjižnici, gotovo prepunoj bezbrojnih knjiga i neprestano čuvanoj pod posebnim rešetkama pod kojima se čuvala dragocjena samostanska pismohrana i u njoj sve što je staro, istinsko, vrijedno i na čast ovomu gradu» (Kotoru). Tako je bilo i u drugim samostanima, naročito onim većima i važnijima.
Što se pak tiče dubrovačkog samostana, za nj znamo da je odmah od početka, dakle od 1. polovice XIII. st., imao knjižnicu koja se sastojala od jednog ili više posebnih ormara. Budući da se broj knjiga neprestano povećavao, nametnula se potreba gradnje posebne zgrade za njihovo čuvanje i korištenje.
No taj problem bilo je moguće riješiti tek krajem XV. st., nakon što su sagrađeni svi važniji samostanski objekti: crkva, samostan, klaustar i t.d Dubrovački bijeli fratri htjeli su sagraditi veliku knjižnicu, dostojna imena i značaja samog samostana. Za nju su u drugoj polovini XV. st. namijenili posebno izgrađen kat u zapadnom dijelu samostana. U tu su svrhu 1469. od pape Pavla II. isposlovali dopuštenje da za gradnju knjižnice upotrijebe neke pobožne legate, čija je vrijednost dostizala znatnu svotu od 600 zlatnih dukata.
Budući da za podizanje jedne takve zgrade spomenuta svota nije bila dovoljna, pet godina poslije toga (1474.) i papa Siksto IV. dubrovačkim je fratrima dopustio da u tu svrhu upotrijebe i neke druge legate. No za jedan tako velik građevinski pothvat ni ta sredstva nisu bila dovoljna. Nalazimo da su pojedini kandidati za redovnički poziv prije polaganja svojih zavjeta ostavljali novac za dovršenje te knjižnice. Tako je na pr. dubrovački građanin Vinko Bakrović, prije polaganja svojih redovničkih zavjeta, oporukom od 21. svibnja 1492. za njezino dovršenje namijenio 100 daljnjih dukata.
I vlada Dubrovačke Republike potpomagala je gradnju biblioteke. Ona je, po ugledu na susjednu Italiju, namjeravala u svom gradu otvoriti javnu knjižnicu kao što su to bile firentinska Biblioteca Laurenziana i Vatikanska biblioteka. U tu je svrhu nekoliko puta davala novčane priloge za dovršenje već započete knjižnice.
Najprije je 23. travnja 1501. za nju dala 300 perpera. Zatim je 27. ožujka 1511. odobrila isto toliku svotu, a 1520. godine veliku svotu od čak 4600 perpera. Tim i ostalim novcem bilo je moguće u zapadnom samostanskom krilu privesti kraju gradnju velike i vrlo važne knjižnice. U odluci dubrovačkog senata od 23. travnja 1501. izrijekom se navodi da se novčana pomoć daje za knjižnicu dominikanskog samostana «jer će ona služiti na čast Bogu, ukras toga samostana i utjehu bilo svih naših građana, bilo pak stranaca koji dođu u naš grad» («quia dicta libraria erit ad honorem Dei et decorem dicti conventus et ad consolationem tam omnium civium nostrorum, quam advenarum divertentium in civitate nostra». Ta je odluka značila rođendan prve javne knjižnice ne samo na hrvatskom tlu, nego i uopće na južnoslavenskim prostorima.
4. Knjižnica dubrovačkog samostanska bila je za ono vrijeme vrlo suvremeno opremljena. Rukopisi su bili čuvani u dva reda posebnih stalaža. Važniji rukopisi su, zbog opasnosti od krađe, posebnim lancima bili zavezani za klupe. Spominje se 20 klupa za posjetitelje, što znači da je knjižnica mogla ugostiti znatan broj čitatelja. Njezinim uslugama služili su se ne samo članovi samostana i dubrovački građani, nego i stranci.
Javni karakter knjižnice omogućivao je ne samo čitanje knjiga u njezinim prostorijama, nego i određene zloporabe, tipične za takve javne ustanove. Knjige su iz nje, naime, bile ne samo posuđivane, nego i otuđivane. Zanimljiv je i indikativan zapis koji je jedan fratar krajem XV. st. ostavio na jednoj inkunabuli: «Hic liber est meus, quem dedit mihi Deus. Qui rubabit librum istum non videbit Jesum Christum» («Ova knjiga je moja. Dao mi ju je sami Bog. Ako je netko ukrade, ne će vidjeti Isusa Krista»).
Da spriječi te i takve zloporabe, generalni vikar Dubrovačke kongregacije Ambroz Ranjina obratio se za pomoć papi Sikstu V., koji je posebnom ispravom od 1. prosinca 1589. izrijekom zabranio iznošenje knjiga izvan prostorija same knjižnice. Zabrana se odnosila kako na građane, tako i na članove samostana. Navedena je zabrana ne samo odmah stupila na snagu, nego je od tog vremena i za prodaju duplikata bila potrebna posebna papinska dozvola. Dobivenim novcem od njihove prodaje smjelo se kupovati samo druge knjige.
5. U povijesti Dubrovačke Republike, a samim time i toga samostana i njegove knjižnice, početak XIX. st. bio je jednim od najcrnjih razdoblja u njihovoj dugoj povijesti. Godine 1806., kao što je poznato, po Napoleonovoj su naredbi francuske revolucionarne trupe na prijevaru ušle u grad i zaposjele ga. Tom su prigodom zaposjele i dominikanski samostan, koji su temeljito opljačkale. Bio je odnesen sav novac i sakralno posuđe koje fratri nisu uspjeli sakriti. Crkva i klaustar bili su pretvoreni u konjušnicu, a samostan u vojarnu. Knjižnica je poslužila za vojničku spavaonicu, u kojoj su vojnici radili što su i kako su htjeli.
Tada je nepovratno nestao znatan dio dragocjenih rukopisa, od kojih su, kako su poslije pričali preživjeli fratri, vojnici pravili fišeke za puščani prah, a tiskane knjige prodavali za bocu vina onima koji su imali smisla za taj oblik trgovine. Francuzi su nakon povlačenja iz Dubrovnika 1814. godine iza sebe ostavili pravu pustoš, sličnu onoj koju iza sebe ostavi orkan koji na svom rušilačkom pohodu ne bira vrijedno od manje vrijednoga, dopušteno od nedopuštenoga. Knjižnica je bila toliko oštećena da ju nije bilo moguć popraviti. Bilo je nužno pronaći neki drugi prostor za smještaj onoga što je iza Francuza ostalo. Budući da u inače prostranom samostanu nije bilo takve prostorije, u tu su svrhu bile zazidane prelijepe arkade gornjeg samostanskog trijema. Tako je sadašnja knjižnica na 1. samostanskom katu postala svojevrsni spomenik najtragičnijeg stradanja grada Dubrovnika i dominikanskog samostana u njihovoj dugoj povijesti.
6. O kulturnoj i znanstvenoj važnosti knjižnice dubrovačkog samostana moglo bi se mnogo toga reći i napisati. Za ilustraciju njezina značenja dovoljno je napomenuti da ona, unatoč svim nedaćama, i danas čuva oko stotinu srednjovjekovnih rukopisa biblijskog, teološkog, filozofskog, pravnog, povijesnog, liturgijskog, propovjedničkog sadržaja. Mnogi su od njih predivno iluminirani. Među njima ima pravih remek-djela neprocjenljive povijesne i umjetničke vrijednosti. Dovoljno je spomenuti dva bogato iluminirana kodeksa Sv. pisma Staroga i Novoga zavjeta pisana karolinškim pismom u XI. st., kakvih je teško naći i u najslavnijim knjižnicama europskog Zapada. Dio tih rukopisa donijeli su pojedini redovnici na povratku sa studija u Italiji i Francuskoj, o čemu svjedoče razne rubne bilješke, a neki su bili napisani u skriptoriju dubrovačkog samostana.
Knjižnica je znamenita i po broju tiskanih knjiga, među kojima na poseban način treba navesti 240 inkunabula (prvotisaka), po čemu stoji u samom vrhu na cijelom Balkanskom poluotoku.
O njezinu povijesnom, kulturnom i znanstvenom značaju navest ću samo mišljenje poznatog hrvatskog jezikoslovca Josipa Badalića, sastavljača prve sustavne zbirke inkunabula u Hrvatskoj. On ističe da je knjižnica, unatoč velikom potresu iz g. 1667. i pljački za vrijeme napoleonske okupacije, sačuvala najbogatiju zbirku inkunabula (prvotisaka) na južnoslavenskom prostoru kao odraz «smišljeno odabrane i izgrađivane knjižnične zbirke u skladu sa svojedobnim ciljevima i potrebama tog samostana.
Znakovito je da je baš u toj knjižnici sačuvan i jedan knjižarski cjenik (letak) znamenitog nürnberškog tiskara Antuna Kobergera iz godine 1480., a koji dokazuje da je taj samostan bio dobra mušterija, koja je nabavljala knjige po svom izboru. A da je izbor dubrovačkih dominikanaca bio obilat, potvrđuje i današnja sačuvana zbirka inkunabula u toj dominikanskog knjižnici: bogat izbor najvažnije tadašnje religiozno-filozofijske literature (više od trideset izdanja pojedinih Savonarolinih spisa), proširen na sve domene tadašnjih znanstvenih disciplina teoretskog i praktičnog karaktera.
Tu ima djela povijesnoga, pravnoga, teološkoga, filozofskoga, prirodoznanstvenog, medicinskog i glazbenog karaktera; tu su zastupana sva znanstvena područja, koja su mogla zanimati tadašnjeg prosvijećenog čovjeka, napose školovanog redovnika. Pravo srednjovjekovno sveučilište.»
Zaključak
Ovaj kratki osvrt na povijest knjižnice samostana sv. Dominika u Dubrovniku pisan u povodu završetka važnih radova na njezinoj obnovi želio bih završiti jednom izrekom poznatog engleskog filozofa Francisa Bacona, koji je napisao:
«Povijest poučava ljude, pjesništvo ih sokoli, matematika čini oštroumnima, moral odgovornima, a logika i retorika sposobnima da raspravljaju.» Ja bih tim nadahnutim riječima dodao da i kulturni spomenici, kao što je knjižnica ovog samostana, samim svojim postojanjem poučavaju sve kasnije naraštaje o visokoj svijesti i ljubavi onih koji su ih stvarali za sve što je u životu jednog kulturnog čovjeka, posebno redovnika, lijepo, vrijedno i korisno.
Oni služe ne samo na vječni spomen onima koji su ih tijekom proteklih stoljeća mukotrpno stvarali, nego i onima koji u ovo naše, ništa lakše, poratno vrijeme ulažu zaista mnogo ljubavi, znanja, napora i materijalnih sredstava da ih obnove, očuvaju i prenesu budućim naraštajima.
Veritas, 22. prosinca 2005. / 13. prosinca 2010.
