Dominikanska liturgija
Tekst prenesen iz Izazova istine, glasila mladih dominikanaca, broj 2 (26), Zagreb, prosinac 2002.
Prijevod teksta e engleskog: Fr. Mihael Mario Tolj OP.
Liturgija zauzima važno, štoviše, čak neizostavno mjesto u križaljci dominikanskog života. To i treba očekivati u Redu čiji je utemeljitelj bio regularni kanonik u Osmi. Regularni kanonici su imali kao službenu dužnost gajenje i svečano slavljenje liturgije. Za vrijeme osmogodišnjeg ili devetogodišnjeg razdoblja, sv. Dominik je sudjelovao u korskom bogoslužju koje se održavalo u katedrali u Osmi, stoga nije teško zamisliti kako je sjećanje na te godine milozvučnog slavljenja Boga u dvorima Svevišnjega, ostala s njim u kasnijem životu kao slatka okrepa i snažno nadahnuće.
Kad je, dakle, došao na zamisao da osnuje svoj Red, odlučio je liturgiju učiniti jednim od sredstava za spašavanje duša, ne samo zato jer ju je volio i poznavao, nego također što je shvatio koliko je učinkovitost poučavanja i propovjedanja braće ovisila o neprestanoj molitvi koja se dnevno uzdizala poput tamjana s korskih sjedala svakog dominikanskog samostana.
Kao što znamo da se u vrijeme sv. Dominika liturgija svečano slavila u sv. Romanu u Toulusi, sv. Sikstu i sv. Sabini u Rimu, prirodno je pretpostaviti da je sv. Dominik raspršivši braći koju je raspršio širom Europe, naložio da ostanu vjerni liturgijskim običajima s kojima su bili bliski. Međutim, stižući u nova odredišta rasle bi praktične poteškoće u vršenju te dužnosti. Nailazili bi na lokalne liturgijske običaje u različitim biskupijama u koje su se nastanjivali. A kad se sjetimo da je čak u vrijeme sv. Dominika Red bio raširen u osam zemalja, zaključak koji nam se nameće jest da je ne mali broj lokalnih praksi bio suprotstavljen. U to vrijeme liturgija je bila više fluidnija stvar nego što je u naše vrijeme.
Mnoge od vodećih biskupija, poput Lyona, Pariza, Rouana, Toleda, Kölna, Salisburya i Yorka, bile su poznate po svojim varijacijama rimskoga obreda. Tako bi se u prirodnom poretku stvari varijacije formi ili ceremonijala uvukle u dominikansko bogoslužje. Takvo događanje nije stvaralo nikakve lokalne poteškoće, ali kad bi braća zbog studija, poučavanja, propovjedanja ili pohođenja Generalnih kapitula Reda bila primorana putovati ili odsjedati u nekoj drugoj provinciji, lokalni bi običaji izazivali konfuziju.
Stoga je postala očita potreba nekakvog nacrta unifikacije. Iako možemo sigurno smatrati da se sam sv. Dominik zauzimao za to, nijedan službeni zapis njegovih aktivnosti nije dospio do nas. Zadatak da predstavi plan kojim će biti osigurana neka vrsta uniformnosti bila je prepuštena bl. Jordanu Saksoncu koji je bio na čelu Reda (1221-1237). Očito je plan bio prebrzo sastavljen da udovolji svima; zato je kapitul u Kölnu 1245. imenovao komisiju od četiri oca iz provincija Francuske, Engleske, Lombardije i Njemačke da revidiraju ono što je već bilo napravljeno. Rad komisije je bio potvrđen 1246., 1247. i 1248. Međutim, dvije godine kasnije, kapitul u Londonu odlučuje da rad četvorice nije bio dovoljno temeljit i zadužuje ih da dotjeraju svoj rad.
Rezultirajući ispravak je prihvaćen na kapitulu u Metzu 1251. i predložen kao ispravak u Konstitucijama na kapitulu 1252. Iz nekog nepoznatog razloga ništa se više nije čulo o tom prijedlogu. 1253. nije održan kapitul, ali slijedće godine je bl. Humbert izabran za Vrhovnog učitelja Reda na kapitulu u Budi. To je možda najvažniji događaj u povijesti dominikanske liturgije. Po svom radu na reviziji liturgijskih knjiga Rimske dominikanske provincije, bl. Humbert je stekao ne malu reputaciju kao liturgičar.
Kapitulski oci u Budi su ga preklinjali da preuzme zadaću konačne revizije dominikanske liturgije. Prihvatio je zadatak i podastro plodove svoga rada kapitulima 1255. i 1256. na kojima su oni pozdravljeni i ratificirani. Pod bl. Ivanom iz Vercellia ova revizija je dobila službeno odobrenje Crkve 1267. iz pera pape Klementa IV. Od tog trenutka dominikanska je liturgija postala jedna od službenih liturgija Crkve.
Iz ovoga je jasno da bl. Humbert nije prvi ni jedini autor dominikanske liturgije. Ali on je povukao konačne poteze na rad započet sa sv. Dominikom, nastavljenim s bl. Jordanom i ispravljenim od četvorice nepoznate braće. Možemo reći da je on radio na materijalu koji je našao pri ruci. Ali odakle je došao materijal? Da je bitno rimskog karaktera dokazano je činjenicom da su cijeli Ordo, uređenje i svi važni dijelovi bili identični u oba obreda. Kako se onda mogu objasniti razlike?
Povijest liturgije nam daje općeniti odgovor. Znamo da je u 4. st. u Zapadnoj Crkvi u uporabi bio obred znan kao galikanski koji se širio od Milana do Galije, Španjolske, Engleske i čak do Irske. U tim zemljama zadržao je prevlast više-manje do 8. st. kada je zahvaljujući nastojanjima pape Hadrijana i Karla Velikog istisnut rimskim obredom. U Engleskoj, sinoda u Cloreshoeu održana 747. naređuje da se isključivo koristi rimski obred.
Iako su Zapadne crkve diskontinuirano koristile galikanski obred, zadržale su neke njegove običaje. U tome nije bilo nelojalnosti – onima kojima je bila povjerena zadaća prilagodbe galikanskog obreda rimskom nisu oklijevali umetnuti određene galikanske uzance u rimske liturgijske knjige. U 13. stoljeću je došlo do toga da se rimska liturgija rabila širom cijele Latinske Crkve, ali bez potpunog isključenja posebnih običaja starijih obreda po kojima su određene crkve bile poznate. U ovakvim stvarima Rim je uvijek bio liberalan i nije nametao vlastitu liturgiju kao uvjet sine qua non zajedništva s njime.
Stoga je on prihvatio kompilaciju bez prevelikih uznemirivanja oko infiltracija koje su se uvukle, odobrenih zbog njihove starosti. Zbog toga su liturgijske knjige Galije i susjednih zemalja, čak i nakon njihove romanizacije, zadržale mnoge lokalne običaje. Time je objašnjeno kako je moguće govoriti o pariškom, sarumskom i drugim obredima. U temelju su ovi obredi bili rimski, međutim, sadržavali su određene regionalne običaje koji su nakon odobrenja Rimske Crkve s pravom štovani kao rimski.
Određene sličnosti između dominikanskog i sarumskog obreda su zanimljive kada se sjetimo da je jedan od četvorice braće izabran da napravi shemu unifikacije bio član Engleske provincije. Tako je u sarumskom obredu kalež bio pripravljan prije mise – svećenik bi započeo recitirajući vers psalma Confitemini sa skraćenim Confiteor, iza kojeg je slijedilo Adiutorium nostrum in nomine Domini. Introitus (ulazna pjesma) je općenito zvan Officium; nije davan odgovor na Orate fratres; prikazivanje kruha i vina je bio jedan čin; nakon podizanja slavitelj stoji ruku raširenih u obliku križa; čestica hostije se ubacivala u kalež nakon Agnus Dei. Sarumski obred je brojio nedjelje od Trojstva.
Ali to su nakon svega neznatne razlike i povezane su s onim dijelovima mise u kojima je bilo varijacija tijekom srednjeg vijeka. Jedna stvar se čini vrlo vjerojatna: da je bl. Humbert živio u Rimu u vrijeme kada je revidirao dominikansku liturgiju, on bi kao osnovicu svoga rada koristio rimski obred koji se nalazio u tom gradu. Stoga kada je papa Pio V izvodio reformu liturgije 1570., vidio je da je dominikanski obred tako u svojoj biti rimski da nije bilo poteškoća u njegovu potvrđivanju.
Jedna spomena vrijedna promjena u dominikanskom misalu je trebala zaista biti učinjena na početku slijedećeg stoljeća, naime, zamjena Piova niza poslanica i evanđelja za blagdane umjesto niza sastavljenog od bl. Humberta iz njegova vremena. Braća koja su tražila nadahnuće za svoje propovjedi u poslanicama i evanđeljima nailazili su na poteškoće, osobito u korizmeno vrijeme, zbog razlika između dvaju nizova. Zato je održan Generalni kapitul Reda 1601. u Rimu (kapitul na kojem je kardinal Baronius, koji je predsjedao, izrazio papinu želju za promjenom).
Kapitulski oci su glasovali da se usvoji Piov niz i povjerili Vrhovnom učitelju, ocu Xavierru O.P., rad na izmjeni. Papa Klement VIII je potvrdio i odobrio njegov rad bulom od 2. travnja 1602. Ova izmjena nije utjecala na obred Reda.
Fr. Hilary Carpenter OP, provincijal Engleske dominikanske provincije
Porijeklo dominikanske liturgije
Dominikanski obred – koliko je rimski?
Fr. William R. Bonniwell u svome djelu Povijest dominikanske liturgije daje osam teorija o porijeklu dominikanskog obreda s listom podupiratelja svake od njih. (Neke od teorija su bile podržavane u doba srednjeg vijeka, ali odnedavno ne više).
1. Bl. Humbert je 'izumio' obred.
2. To je liturgija staroga Rima.
3. To je galikanski obred (tj. galikansko-rimski koji se slavio izvan Rima).
4. Sav je eklektičan, sastavljen od brojnih različitih obreda.
5. To je kombinacija obreda kartuzijanaca i premonstrata.
6. To je rimski obred kao što ga je razvila Lyonska Crkva.
7. To je rimski obred kao što ga je razvila Pariška Crkva.
8. To je autentičan rimski obred ranog 13. stoljeća obogaćen određenim
ne-rimskim varijacijama i dodacima. Ove izmjene, međutim, nisu bile dovoljne
da promjene njegovu klasifikaciju iz 'rimskog' u 'galikanski' obred.
Sam Bonniwell brani osmu teoriju i navodi Dom Cabrola kao drugog istomišljenika.
O pripravi kaleža prije mise
Priprava kaleža prije mise je osobito obilježje dominikanskog obreda koje dijeli s Istočnim katoličkim liturgijama i brojnim srednjovjekovnim obredima uključujući sarumski. Obilježja poput ovog načinila su kontroverzu oko porijekla obreda. (Vidi gore 8 teorija o porijeklu dominikanske liturgije).
Fr. Bonniwell je u svojoj Povijesti dominikanske liturgije tiskanoj 1944. oštro pobijao tvrdnju da je priprava kaleža na početku mise dokazivala pariško porijeklo obreda:
"Prva različitost u misi jest ta što dominikanci nose amikt preko glave dok pristupaju oltaru, dok svjetovni svećenici nose biretu (četverokutnu svećeničku kapu). Ali ova uporaba amikta bila je rimski običaj od oko 9. st., dok zamjena biretom (barem za vanjske svećenike) datira tek od 16. stoljeća. Na samom početku mise, znači, imamo primjer koji se često pojavljuje u detaljnom komparativnom studiju dvaju obreda. Usporedba između dominikanskog i sadašnjeg rimskog obreda često otkriva da braća Reda propovjednika nasljeduju stari rimski običaj, koji je Rimska Crkva napustila. "
"U staroj Latinskoj Crkvi kalež se pripravljao s vinom i vodom na početku mise vjernika. Kad su se katekumeni prestali otpuštati i Missa Catechumenorum stopila s Missa Fidelium, barem, što se naroda tiče, brojne su crkve izvan Rima logično premjestile pripravu kaleža na početak cijele mise, kao što je učinjeno u istočnim liturgijama. Ovaj običaj se raširio na daleko i na široko, tako da su ga do 20. st. veoma koristili i svjetovni i redovnički svećenici širom Europe.
Među crkvenim redovima koji su slijedili ovaj običaj mogu se spomenuti monasi iz Clunya, kartuzijanci, cisterciti, karmelićani, premonstrati, augustinski kanonici iz Marbacha, njemački benediktinci, benediktinci iz Hirschaua, Westminstera, Aineya itd. Ali, kolikogod je bio velik broj redovnika koji su pripravljali kalež na početku ili u ranom dijelu mise, broj svjetovnih svećenika koji su slijedili taj običaj bio je čak veći. Rubrike to propisuju u keltskom i sarumskom obredu te u mnogim mjestima Njemačke, Francuske i Španjolske. To se radilo čak i u Italiji – na Siciliji i u milanskoj nadbiskupiji. Govoriti onda o tako univerzalnoj praksi kao 'posebnosti pariške crkve' je krajnje netočno. "
Ništa manje pogrešna nije često ponavljana tvrdnja da u pripravi kaleža dominikanci slijede običaj Pariza. Obred te crkve propisuje slijedeće: «Svećenik prvo oblači roketu govoreći: Actiones nostras itd. Zatim pere ruke govoreći: Amplius lava me itd. Zatim na nepokrivenom i pripremljenom oltaru stavlja hostiju na patenu i ulijeva vino i vodu u kalež govoreći: De latere Domini itd. Zatim uzima amikt itd.«
"Takvih rubrika nema u dominikanskim tekstovima. S druge strane, bl. Humbert upućuje da se priprava kaleža nije radila dok svećenik ne stigne do oltara potpuno odjeven i spreman započeti misu. Umjesto da nas zavodi skupina francuskih pisaca koji prirodno simpatiziraju svoju prijestolnicu, bilo bi bolje da se sjetimo da su i u biskupiji Palencije (gdje je Dominik pohađao studij i bio zaređen) kao i u biskupiji Osme (gdje je živio kao regularni kanonik), vino i voda ulijevani u kalež na početku mise. Ove su činjenice same dovoljan razlog Redu da usvoji ovu praksu bez obzira na poštovanje prema svom osnivaču. "
Iz knjige Povijest dominikanske liturgije fr. Bonniwella.
Veritas, 7. travnja 2003.
