Dominikanski samostan u Dubrovniku
Za Veritas preiredio: Emanuel Jurica Beroš
Učiniti Red prisutnim u Hrvatskoj bila je jedna od strateških zamisli mladoga Reda propovjednika. Kopnenim putem Hrvatska se nalazi na putu prema Kumanima, a morskim na putu prema Svetoj Zemlji. Iz Dalmacije i Slavonije moglo se misionariti po središnjoj Hrvatskoj koja je u to doba osumnjičena kao utočište heterodoksnih bosanskih krstjana. Stoga u Hrvatsku, u kojoj su poznati i kao bijeli fratri, dominikanci dolaze vrlo rano i do danas ostavljaju snažan trag u vjerskom, kulturnom i znanstvenom životu. Na hrvatskom etničkom prostoru imali su 81 samostan, od čega na području današnje Republike Hrvatske 61. Sada ih je nastanjeno devet.
Od 1221. hrvatski su samostani u sastavu Provincije Hungariae, a od 1266. imaju vlastiti vikarijat. Papa Urban VI. osnovao je 3. ožujka 1380. Provinciju Dalmaciae koja je 1962. odbacila regionalno ime te se od tada zove Hrvatska dominikanska provincija (Provincia Croatica). U Zadru je 1396-1807 držala prvo hrvatsko sveučilište, a Crkvi je dala 2 blaženika: Augustina Kažotića (1260-1323), blagdan 3. kolovoza) i Ozanu Kotorku (1493-1565), blagdan 27. travnja.
Od dominikanskih svetaca, uz ove su krajeve još vezani: sv. Margarita Ugarska, rođena na Klisu iznad Splita; bl. Sadok, prvi prior samostana u Zagrebu; bl. Ivan Nijemac, bosanski biskup ili bl. Ivan Dominici, dubrovački nadbiskup i kardinal.
U sjeveroistočnom dijelu grada smješten je kompleks DOMINIKANSKOG SAMOSTANA. Pristup s puta prema Pločama (Ulica Svetog Dominika) vodi nas preko stubišta blaga nagiba, iz 1455., s ogradicom od gotičkih međusobno povezanih stupića.
Bijeli fratri, kako ih u Dubrovniku nazivaju, došli su ubrzo nakon utemeljenja reda, iz Italije i dobili za stanište crkvu sv. Jakova na Pelinama (predjel Prijeko), 1225. godine. Početkom 14. st. vlasteoska obitelj Palmotić poklonila im je zemljište uz istočne gradske zidine, na kojem su uz trošak vlade sagradili prvi samostan i crkvu. Prvi poznati graditelji jednobrodne crkve (1315.) bili su Nikola i Juraj, sinovi protomagistra Lovre iz Zadra. Samostan je tada imao i strateško-obrambenu funkciju. Višekratno nadograđivan, završni izgled dobio je u 15. i 16. st. Time se prostor staroga grada proširio, tako da je sagrađen novi zid prema sjeveru i potom masivna tvrđava Revelin.
Najznačajnije ostvarenje i najljepši dio samostana je klaustar, jedan od znamenitijih arhitektonskih prostora u 15. st. na istočnoj jadranskoj obali. Ima hodnike s vitkim arkadama. Označava prvi prodor renesanse u dubrovačko sakralno graditeljstvo. Građen je od 1456. do 1483. u nekoliko navrata prema preinačenom nacrtu afirmiranog firentinskog umjetnika Masa di Bartolommea. Na izvedbi i oblikovanju radio je niz domaćih, dubrovačkih graditelja.
Dvadeset trifora, pet sa svake strane kvadratičnog dvorišta, postavljene na niskom zidiću i odijeljene oblim stupićima, daju glavni biljeg cijelom klaustru. Raskoš kasne cvijetne gotike i renesansni motivi prepletenog lišća stvaraju slikoviti sklad i ritmiku prostora. U središtu je sazidan kameni zdenac s krunom i jonskim stupovima koji drže renesansnu gredu s natpisom iz 1523. Nad arkadama trijema izvorno su kamene ograde s nizovima stupića ograđivale strane terase. Srušene u potresu 1667. (ili uklonjene pri preinakama toga samostanskog dijela), napravljene su nove tek 1900. godine. Za vrijeme Napoleonove okupacije u klaustru su se držali konji, a u knjižnici samostana bile su spavaonice za vojnike.
Crkva većih dimenzija posvećena sv. Dominiku, prvotno sagrađena u gotičkom slogu 1304-1315, jednobrodna je građevina s jednostavnom arhitektonskom dekoracijom. Barokizirana je nakon velike trešnje 1667., kada je porušen južni zid i prednji portal, te su umjesto vitkih prozora napravljeni široki i obli.
Godine 1935. postavljena je vidljiva drvena krovna konstrukcija. Ipak, sačuvali su se važni gotički elementi: peterokutna apsida, najstariji njezin dio, te lukovi nad glavnim svetištem. Ostale su i dvije kasnogotičko-renesansne kapele, na južnoj Lukarevićeva, na sjevernoj Gundulićeva (1536.), kao i bitni ostaci triju kapelica s gotičko-renesansnim školjkama, bogato urešenim, djelo Korčulanina Ludovika Maravića iz 1538. godine. Premještene su na današnje mjesto, uz pročelni zid crkve, prigodom njezina popravka 1883. Tada je crkva popločana i pokriveni su stari grobovi.
U sredini, na sjevernoj strani, plastički je zanimljiva propovjedaonica s ljupkom konzolom i reljefom svetaca iz dominikanskog reda. U crkvi su i dva reljefna pokrivala gotičkih sarkofaga iz kraja 14. st., posljednja počivališta dubrovačkih nadbiskupa-dominikanaca. U crkvi je nekoć bilo starijih slikarskih umjetnina znatne vrijednosti. Uglavnom su premještene u novoutemeljeni muzej.
Ostalo je izuzetno likovno djelo, oslikano raspelo većih proporcija, poznata venecijanskoga slikara Paola Veneziana. Sa simbolima evanđelista i u odjelitim poljima Majkom Božjom i sv. Ivanom evanđelistom, dobavljeno je narudžbom i smješteno 1358. u trijumfalni gotički luk, žarište zdanja. Od nekadašnjih brojnih oltara (prije potresa bilo ih je 21) ostalo ih je danas svega četiri.
Prema aktualnoj likovnoj postavi u crkvi su predočeni hrvatski umjetnici 20. stoljeća, neki živući: Vlaho Bukovac (Čudo svetog Dominika, 1912.), Ivan Meštrović, Ivo Dulčić (oltarni mozaik koji predstavlja bl. Augusta Kažotića, 1969.), Ante Starčević ( reljef Blažena Ozana Kotorska), Stipe Sikirica, Đuro Pulitika, Ivo Grbić, Vedran Remetin.
Na dva oltara nalaze se pale Francesca di Marie (iz druge polovice 17. st., jedna predstavlja svetu Anu sa grupom svetaca, a druga Bogorodocu i Krista sa grupom svetaca). Južno pročelje s romaničkim ostacima i izrazitim obilježjem lombardske gotike na portalu izaziva osobitu pozornost. To je bio nekadašnji glavni ulaz u crkvu. U crkvi se nalazi i oltar sv. Vinka Fererskog sa svečanim kipom iz 15. stoljeća. Cjelokupna kompozicija, s likom sv. Dominika u luneti i s kipom Krista Spasitelja nad svojevrsnim slavolukom ures su crkvene građevine, dobrim dijelom rad istaknutog umjetnika Bonina di Jacopa iz Milana, oko 1420. godine.
Iz crkve se ulazi u prostorije sakristije, gotički nadsvođene, koju je projektirao svestrani dubrovački graditelj Paskoje Miličević 1485., poslije tu i pokopan. Danas je to sastavni dio muzeja osnovanoga 1969. i nedavno s dopunama ponovno dovedenoga u funkciju. Iz obilja umjetničko-kulturne baštine dobijamo uvid u slikarske, kiparske, knjiške, zlatarske i glazbene interese i mogućnosti dubrovačkih dominikanaca. Dakako, od brojnih vrednota spomenut ćemo samo one najistaknutije.
U sakristiji se tako nalazi veliko platno, jedno od najznačajnijih djela firentiskog slikarstva toga vremena (Santi di Tito, Silazak Duha Svetoga, 1575.). Prema sjeveru je dvorana kapitula, nadsvođena plitkim svodom, iz 1424., nakon potresa 1667. prepravljena u dva prostora. Ispunjena umjetničkim predmetima i svjedočanstvima znatne kulturne razine nudi niz zanimljivosti.
To su primjerice: Tizianovo platno, naručitelja Dubrovčanina Damjana Pucića (oko 1550), sa Svetim Vlahom koji drži model Grada, sv. Magdalenom, arkanđelom Rafaelom i Tobiasom; italokretska Bogorodica s djetetom, Donata Bizamana (I. polovica 16. st.); 15 okruglih medaljona bokokotorskog baroknog slikara Tripe Kokolje (1661-1713), slika nepoznata autora (pol. 17. st.) Bogorodica sa sv. Vlahom i sv. Franjom (signirano djelo nepoznatog majstora A.B.D., oko 1648/58), s veoma zanimljivim prikazom Dubrovnika prije potresa 1667. godine, raspelo srpskoga kralja Stefana Uroša II. Milutina (1275-1322), nakon pada Srbije pod Turke poklonjeno dominikancima; relikvije, zlatarsko-srebrni predmeti, knjige, stari rukopisi.
U najsjevernijem prostoru toga istočnoga krila samostana smješten je zasigurno najznačajniji dio muzeja. Posebice se ističu djela dubrovačke slikarske škole 15. i 16. stoljeća. Tu su tri slike najuglednijeg predstavnika, Nikole Božidarevića: čuveni triptih sa svecima (tzv. oltar Bonda; sv. Vlaho, sv. Pavao; Bogorodica s djetetom; sv. Toma Akvinski s modelom crkve i sv. Augustin) od kojih sv. Vlaho drži realistički prikaz dubrovačke urbane cjeline (oko 1500.); Navještenje (1513.; s nizom slika iz povijesti dominikanaca u Dubrovačkoj Republici; prizori iz Biblije, Lopudski život); slika se nalazila na Lopudu. Novost je prikaz krajolika. Naručitelj slike bio je Marko Kolendić; i Sveta konverzacija (pala za obitelj Đorđić, 1513.); zatim koloritno šarolik triptih Lovre Dobričevića (1448.; Na poliptihu su prikazana dva reda likova.
U donjem je redu u sredini prizor Krštenje Kristovo, s desne strane sv. Nikola, sv. Mihovil, a s lijeve sv. Vlaho i sv. Stjepan. U gornjem su nizu polufigure, u sredini Bogorodica s djetetom u mandorli, desno do nje sv. Dominik i Petar, a lijevo sv. Petar mučenik i sv. Franjo. Slike s predele uništene su, a znatno je bio oštećen i prizor Krštenja Kristova, pa je prilikom jedne od ranijih obnova poliptiha doslikana glava i dio poprsja Kristova.) i Triptih Mihajla Hamzića (1512.; triptih obitelji Lukarević, sa sv. Ivanom Krstiteljem, i Stjepanom Prvomučenikom; sv. Nikolom, sv. Magdalenom i sv. Markom)). Izloženi su nadalje: Biblija velikog formata, iz 11. st.; moćnik glave sv. Stjepana, prvog ugarskog kralja; predmeti zlatarstva i kiparstva.
U gornjem dijelu prostorija su, među ostalim, zavjetni darovi-nakit, platno Lorenza di Credija (Sveta obitelj, 15-16. st.) i primjerak pleterne ornamentike iz starohrvatskog doba. Osim toga tu je i diptih Krist i Marija (Jan Hay, 16. st.)
Dominikanski samostan je pravi panteon uglednih Dubrovčana, vlastele i građana, ali i mjesto pokapanja obrtnika, stranaca i siromašnih. Među znamenitijima vječno počivalište tu su našli vrstan pjesnik Dinko Ranjina (1536-1607), barokni dramatičar i pjesnik Jurije Palmotić (1606-1657), matematičar europskog glasa Marin Getaldić (1568-1626), Petar Pantella iz Piacenze (I. pol. 15. st.), utemeljitelj manufakture suknarstva i prvi kapitalist Dubrovnika.
Zvonik je također djelo domaćih majstora iz I. pol. 15. st. Prizemlje i prvi kat uklopljeni su u samostansko zdanje. Katovi imaju kasnogotičke bifore s okruglim lukovima. Završni vijenac s prekrivenom kupolom očituje barok. Zvonik dominira okolišem, vidljiv je s raznih gradskih položaja i predgrađa Ploče.
Dominikanci posjeduju vrijednu knjižnicu. Unatoč stradanjima i preseljenjima sačuvala je čak 239 inkunabula, niz vrlo vrijednih starih izdanja, čak ponekih svjetskih rariteta, oko 200 rukopisa, od srednjovjekovnih kodeksa iz 11. st., pa nadalje. U samostanu je od 1390. do 1967., s prekidima, djelovalo filozofsko-teološko učilište, a 1626. osnovana je i javna gradska gimnazija. Bratovština slikara iz 1492. vezana uz samostan, najstarija je udruga likovnih umjetnika u slavenskim zemljama.
Od brojnih zaslužnika-redovnika zasigurno je najpoznatiji Ivan Stojković (1390?-1443), ovjenčani doktor pariške Sorbone. Taj kardinal, poklonik jedinstvene Europe, preteča ekumenizma, otvorio je crkvene sabore u Paviji i Baselu, a u Carigradu je nastojao oko jedinstva Crkve. U javnom istupu u dominikanskom svetištu 1424., zalagao se za otvaranje veleučilišta u Dubrovniku.
Veritas, 13. prosinca 2010.
