Dominikanski samostan u Gružu
Dominikanci u Dubrovniku - Dominikanski samostan Svetog Križa u Gružu, napravljen je prema tekstu Dominikanski samostan Sv. Križa u Gružu (1437 - 1987) - Povijesni pregled, Stjepana Krasića, objavljenom u Croatica Christiana Periodica.
Za Veritas preiredio: Emanuel Jurica Beroš
Osnivanje samostana Svetog Križa u Gružu bilo je povezano sa prilikama u dominikanskom redu, kao i sa prilikama u samostanu svetog Dominika u Dubrovniku. Dominikanski red doživio je svoj procvat u 13. stoljeću, kada se proširio cijelom Europom i čak na neke izvaneuropske zemlje, e da bi u 14. stoljeću nastupilo vrijeme stagnacije, ali i opasnog nazadovanja.
Postoji više razloga tog nazadovanja. U prvom redu to su ratovi, od kojih je najduži i najkrvaviji tzv. stogodišnji rat (1336 - 1453) između Francuske i Engleske. Taj rat je opustošio te dvije zemlje, a nije poštedio ni redovničke zajednice. Ostali razlozi su: razne zarazne bolesti, posebno crna kuga, koja je u samo dvije godine (1347 - 1349) pokosila skoro polovicu stanovništva tadašnje Europe. Mnogi samostani su nakon pustošenja crne kuge prestali postojati, ili su svedeni na mali broj članova; tu je i protupapinska politika nekih europskih vladara; zapadni raskol (1378 - 1417) ; često uzimanje najsposobnijih članova Reda u razne crkvene službe, posebno njihovo stvaljanje u biskupske položaje. Sve navedeno ostavilo je teške posljedice za život Reda i njegovo djelovanje.
Krajem 14. stoljeća, zaslugom Rajmunda iz Kapue, sv. Katarine Sijenske , Ivana Dominicija, kasnijeg dubrovačkog biskupa i kardinala, i nekih drugih, Red se probudio iz usnula stanja i odlučno krenuo u unutrašnju obnovu. Izlaz iz nezavidne situacije pronađen je u povratku na izvornu jednostavnost, vjernost zavjetima, unutrašnjoj stegi, temeljitoj intelektualnoj pripremi i vjernosti duhu prvotnog poslanja Reda. Da ne bi došlo do nesporazuma između redovnika koji su željeli provoditi stroži način redovničkog života i onih koji za to nisu bili spremni, bilo je odlučeno da se počnu osnivati novi samostani sa strožim redovničkim opsluživanjem. Na čelu tih novih samostana stajali su posebni poglavari koje je imenovao general Reda i koji su bili njemu direktno odgovorni. Oni su se jednostavno zvali vikari ili zamjenici vrhovnog poglavara Reda. Zahvaljujući takvoj zamisli, Red se, u sljedećih stotinjak godina cjelovito obnovio.
Dominikanska provincija Dalmacije, koja je od 1380. ujedinjavala sve samostane Reda od Istre do Drača u Albaniji, započela je obnovu 1391. godine, ali je najveće plodove donijela tridesetih godina 15. stoljeća, kada je broj reformiranih redovnika toliko narastao da je za njih trebalo osnivati posebne samostane, ili su postojeći samostani dragovoljno počeli prihvaćati stroži način opsluživanja. Samostan Svetog Križa u Gružu osnovan je 1437. godine.
Dominikanci u Dubrovniku zatražili su od Pape dozvolu za osnivanje samostana bilo gdje na dubrovačkom području. Naveli su da svoj novi samostan žele podići milodarima pobožnih vjernika i posvetiti ga svetom Nikoli. Međutim, dogodilo se to da je samostan sagrađen u Gružu, i to ne doprinosom pobožnih vjernika, nego darežljivošću jednog jedinog čovjeka, Marina Bičića. I taj samostan nije bio posvećen sv. Nikoli, nego Sv. Križu. Po predaji je imućni građanin Marin Bičić, koji je u Gružu imao kuću okruženu vrtom, jedne noći vidio u snu svijetli križ iznad svoje kuće. Nije se mogao osloboditi dojma kojeg je na njega ostavila ta vizija, pa je počeo razmišljati o njenu značenju, te je zaključio da Bog od njega traži da se na tom mjestu sagradi crkva posvećena svetom križu.
Gradnja samostana i crkve počela je u proljeće 1437. godine i završena je dvije godine kasnije. U taj samostan preselili su se svi oni redovnici koji su željeli živjeti po strožim pravilima. Taj samostan je od svojih početaka uživao veliki ugled kod naroda i Dubrovačke Republike. Zbog nesolidne gradnje samostan je trebalo često popravljati. Razna oštećenja i dugotrajno čekanje na papinu dozvolu za obnovu učinili su da je crkva posvećena dosta kasno, 4. siječnja 1517. godine.
Crkva je bila sagrađena u gotičkom stilu uzduž današnje Gruške obale s glavnim oltarom okrenutim prema istoku. Od početka je imala tri oltara: glavni, posvećen Svetom Križu; lijevi od ulaza u crkvu svete Obitelji, a desni sv. Vinka Fererskoga. Kasnije (1683. godine) spominje se pet oltara: sv. Križa, sv. Marije Magdalene, Gospe od Rozarija, sv. Augustina i sv. Dominika. Sam samostan bio je prilično prostran i dobro opremljen kako bi se u njemu moglo dostojno živjeti. Bilo mu je dozvoljeno priključiti se na gradski vodovod, što je za ono vrijeme bilo jako važno. Serafin Razzi, talijanski dominikanac, koji je od 1587. do 1589. godine boravio u Dubrovniku, nakon svog povratka kući, u Lucca-i je objavio prvu tiskanu povijest Dubrovačke Republike. Ostavio nam je kratak, ali značajan opis gruškog samostana iz druge polovice 16. stoljeća.
Govoreći o Gružu i o njegovoj luci on piše: Osim župne crkve ovog kraja, gotovo u njegovoj sredini, na morskoj obali se vidi prostran dominikanski samostan zvan Sveti Križ, s prekrasnom crkvom, orguljama, divnim vrtom, vodoskocima, šumom naranača i udobnim sobama za svećenike, te jednom starom i dražesnom palmom. Crkva i samostan su, zbog temeljite obnove, odoljeli potresu 1667. godine.
Iz jednog izvještaja saznaje se da je samostan imao 13 soba za svećenike i 5 soba za mlade strudente koji su tu učili filozofiju i teologiju. Samostan je od svojeg početka bio prioralni, te je u njemu moralo biti najmanje 12 redovnika. Taj se broj krajem 15. i početkom 16. stoljeća postupno povećavao sve do dvadesetak članova. Ali u drugoj polovici 16. stoljeća, s opadanjem broja članova u drugim dominikanskim samostanima na dubrovačkom području, broj članova i u ovom samostanu je počeo opadati.
Crkva Sv. Križa čuvala je tijekom vremena nekoliko vrijednih umjetničkih djela. Spominju se: slika Ivana Ugrinovića, poznatog dubrovačkog slikara 15. st., koja je morala biti izrađena pretežno zlatnom bojom; zatim, slika sv. Alberta Velikog, djelo jednog Ticijanova učenika; slika svete Magdalene, rad talijanskog majstora Andree del Sarto (15/16 st.); slika sv. Jeronima, nepoznatog majstora, te slika svetog Frana, rad poznatog talijanskog slikara Francesca Mazzole, znanog kao Il Parmigiano (16. st.). U crkvi se čuvalo i lijepo srebrno raspelo srpskog kralja Stevana Uroša II. Milutina, poklon Dubrovniku, a u njemu se nalazio i komadić drveta Isusova križa. Gruški dominikanci su popravili križ, ali zbog opasnosti od krađe, prenesen je u samostan sv. Dominika u Dubrovniku, gdje se i danas čuva. U crkvi Svetog Križa posebno su se slavila dva blagdana: Našašće sv. Križa i Gospa od Rozarija.
Gruški samostan i crkva teško su nastradali u vrijeme Drugog svjetskog rata kada ih je teška avionska bomba zamalo sravnila sa zemljom. Crkva je obnovljena 1954. godine, a zatim i samostan. Tom prigodom okrenuta je glavnim oltarom prema brdu na koji je kao znak povezanosti staroga i novoga bilo postavljeno staro raspelo, jedna od rijetkih stvari ostalih neoštećenima u bombardiranju. Nakon obnove crkve i samostana, 1968. godine dominikancima je povjerena obnova vjerskog života u Gružu i vodstvo nove župe nastale cijepanjem stare župe sv. Mihajla sa sjedištem u Lapadu.
Veritas, 13. prosinca 2010.
