Dominikanski samostan u Splitu
Povijesni dio
Prema istoimenom tekstu Franka Oreba objavljenom u monografiji „Crkva i samostan svetog Dominika u Splitu“, Split 1999., Samostan dominikanaca Split i Matica Hrvatska Split
Propovjednički red, koji se u nas, prema imenu osnivača sv. Dominika obično naziva dominikanskim, podizao je svoje samostane u gradovima ili u njihovim predgrađima, za razliku od monaških redova čiji su samostani redovito bili na osamljenim mjestima. Dominikanci su vrlo rano stigli i u hrvatske krajeve, gdje su najviše samostana podigli u gradovima duž dalmatinske obale. Među najranije osnovanim bio je i splitski.
Unutrašnjost crkve
Nije nam poznata točna godina dolaska dominikanaca u Split i gradnje njihove crkve i samostana. Međutim, prema navodima starih pisaca i povijesnim vrelima, može se pretpostaviti da se to zbilo već u prvoj polovici 13. stoljeća, kad im splitski nadbiskup Guncel (1220. – 1242.) dariva dio nadbiskupskog vrta za gradnju crkve i samostana. Razložno je pretpostaviti da su do izgradnje svoje crkve bogoslužje obavljali u crkvici sv. Katarine. Izgradnjom crkve i samostana prenijeli su titular sv. Katarine iz ranokršćanske crkvice u novu i u njoj nastavili štovati njezin kult. Krajem 15. i početkom 16. stoljeća Turci se sve češće u svojim pljačkaškim pohodima zalijeću u splitsku okolicu, a do neposredne opasnosti od Turaka dolazi nakon pada Klisa 1537. godine.
Unutrašnjost samostanske crkve
Zbog mogućnosti utaborenja turske vojske u dominikanskoj crkvi i samostanu, tadašnji upravitelj grada Camillo Gonzaga donosi odluku o rušenju samostana i crkve. Kamenje porušenog samostana i crkve upotrebljeno je za gradnju baroknih bastiona i dovršetak gradnje tvrđave Gripe.
Crkva i samostan su srušeni u svibnju mjesecu (do 30.) 1658. godine. Naime, 30. svibnja dominikancima je uručen dokument u kojem se potvrđuje da se zbog utvrđenja grada mora srušiti samostan i crkva. To je bio „jedan od najudobnijih, a također po ljepoti i građevinskoj umjetnosti najdotjeraniji samostan u provinciji“.
Ostavši bez crkve i samostana, dominikanci su unajmili jednu kuću u gradu, dok su službu Božju obavljali u koludričkoj crkvi sv. Arnira sve do godine 1663. U međuvremenu su uputili molbu generalnom providuru da se zauzme kod vlade u Mlecima, a ona kod sv. Stolice, da im ustupi crkvu i samostan sv. Stjepana, budući da su im crkva i samostan za opće dobro i sigurnost bili do temelja porušeni. Dominikanci su na Sustipanu boravili nekoliko godina.
Južna ladja crkve
Kada je prestala mletačka opasnost, dominikanci su molbom od 12. srpnja 1666. godine zamolili mletački senat da im dopusti izgraditi samostan i crkvu na starom mjestu. To im je bilo odobreno, no nije poznato kad je točno započela gradnja.
Južna ladja crkve
I crkva i samostan su izgrađeni u maniri baroknog sloga. Crkva je bila jednobrodna s glavnim ulazom na zapoadnoj strani i četvrtastom apsidom na istočnoj strani, uz čiju je sjevernu stranu bio izgrađen zvonik u obliku zatvorene prizme s otvorenom lođom za zvona na vrhu. Stoljetna tradicija položaja samostana s južne strane zadržana je i u baroknom konceptu.
Samostani u našem primorju stradali su od prosvjetne politike Mletačke republike u drugoj polovici 18. stoljeća. Najprije im je bilo zabranjeno primati podmladak, a zatim su ih počeli i ukidati. Zabrana primanja podmlatka teško je pogodila ne samo splitski nego i sve samostane u provinciji.
Prema nalogu mletačke vlade od 13. lipnja 1787. godine trebalo je popisati inventar u splitskom, trogirskom i kotorskom samostanu koji podliježu ukidanju.
U razdoblju od stotinjak godina od ukidanja Mletačke republike (1797.), vremena austrijske uprave, francuske uprave, te ponovne austrijske, samostan je često bio zaposjedan od vojničkih trupa. Zbog slabog financijskog stanja samostan je bio prisiljen iznajmljivati svoje prizemne prostore privatnicima za skladišta i trgovine. Iznajmljivanjem samostanskih prostora dolazilo je i do određenih građevinskih zahvata i preinaka na samostanskom sklopu.
I u posljednjih stotinjak godina splitski dominikanci su dijelili sudbinu svoga grada i svoga naroda. Nadživjeli su dva svjetska rata, dvije države, tuđinske okupacije, teške gospodarske krize, političke sustave, neprirodne svjetonazore i otrovne ideologije dočekavši Domovinski rat i neovisnu hrvatsku državu, ostajući kroz cijelo to vrijeme vjerni Bogu, Redu i hrvatskom narodu.
Splitski dominikanci su posebnu naklonost gajili prema svetištima Gospe od Prizidnice i Svetog Križa na Čiovu organizirajući od davnina hodočašće bogoljubnog puka grada Splita i njegove okolice. Posebno je to bilo masovno, svečano i dostojanstveno godine 1933. – Svete jubilarne godine, kad se slavila 1900. obljetnica Isusove muke, smrti i slavnog uskrsnuća, s posebnim naglaskom prema preporuci sv. Oca Pija XI. Da se posvuda oživi čašćenje sv. Križa, znaka našeg spasenja.
Splitski dominikanci su bili revni i u pastoralnom poslanju ispomažući u potrebi i drugim splitskim redovima i župama. Ističu se kao korizmeni propovjednici u mnogim župama u Dalmaciji. Moralno i materijalno pomažu pojedine korisne akcije i udruge u gradu.
Crkva njihova samostana, zbog ugleda kojeg imaju dominikanci, mjesto je gdje su Dubrovčani i Kotorani nastanjeni u Splitu slavili blagdane svojih zaštitnika, sv. Vlaha i sv. Tripuna, 3. veljače. Tu Korčulani slave svog zaštitnika sv. Todora, 29. srpnja i Starograđani sv. Roka, 16. kolovoza.
Do tridesetih godina prošlog stoljeća crkva je bila nekoliko puta popravljana. 1922. godine u nju je uvedena električna rasvjeta. Godinu kasnije električna rasvjeta je uvedena i u samostan. U razdoblju 1932. – 1934. crkva samostana je proširena.
Početkom 20. stoljeća splitski samostan je pohodio dva puta i Učitelj Reda.
Najveći dio onoga što danas znamo o životu i djelovanju fratara u splitskom
samostanu treba zahvaliti njegovim svjesnim, odgovornim i revnim
starješinama i kroničarima, koji su marljivo bilježili sve događaje u crkvi
i samostanu u samostanski ljetopis i kronike.
U razdoblju između dva rata splitski dominikanci su se isticali kao gorljivi i revni braitelji kršćanske vjere i nauka, ali isto tako i nacionalnog identiteta, zbog čega su su često bili pod prismotrom tadašnjeg režima.
Unatoč svemu što su proživjeli od svog dolaska do danas fratri su još uvijek prisutni u ovom gradu. Njihova crkva i samostan još uvijek stoje na istom starom mjestu, a to je mjesto vjere i kulture.
Samostanski arhiv i knjižnica
Prema tekstu Sofije Buličić “Samostanski arhiv” i tekstu “Samostanska knjižnica” Franka Oreba objavljenim u monografiji „Crkva i samostan svetog Dominika u Splitu“, Split 1999., Samostan dominikanaca, Split i Matica Hrvatska, Split
Samostanski arhiv
Dominikanski samostan u Splitu čuva vrijednu građu koja je do danas nije istražena. Sadržaj arhiva je različit i pruža sliku života i rada bijelih fratara propovjednika od njihova dolaska do danas.
Arhivsku građu čini nekoliko cjelina:
Fond „Diplomata DAS“ sadrži 36 sredovječnih isprava, i to je najstariji i najvrijedniji dio. Isprave su nastale u rasponu od tri stotine godina, točnije u vremenu od 1256. do 1527. godine.
Drugu opsežnu cjelinu čine arhivski dokumenti koji svjedoče o duhovnom radu dominikanaca i njihovoj brizi za vjernike. Poznato je da dominikanci svoje poslanje ostvaruju živom riječju u crkvi, na sveučilišnim katedrama, ali i pisanom riječi. Tako se u ovoj cjelini, pored ostalog, čuvaju tri vrijedna stara rukopisa teološkog sadržaja nepoznatih autora. Sačuvano je mnogo rukopisa propovijedi za nedjeljne mise i za blagdane.
Posebna cjelina arhivskih dokumenata odnosi se na imovinsko stanje samostana. Ta je građa vrlo značajna jer ukazuje u kakovim su materijalnim uvjetima živjeli splitski dominikanci, kako su gospodarili svojim dobrima.
Opsežna i vrijedna arhivska građa odnosi se na restauraciju crkve godine 1878., kao i na njezino proširenje i proširenje samostana 1932. i 1933. godine. Sačuvana je tehnička dokumentacija, nacrti, troškovnici, opisi radova, ugovori.
Način upravljanja samostanom otkrivaju nam administrativne knjige i sačuvani dopisi od 16. do 20. stoljeća. Dopisi su svjetovnog i crkvenog karaktera.
Osobito je vrijedna cjelina rukopisnih ostavština pojedinih dominikanaca koji su živjeli i radili u Splitu.
Slijedeća vrijedna cjelina su arhivski dokumenti o Trećem redu sv. Dominika, o Bratovštini Presvetog Ružarija, Bratovštini sv. Katarine, pa dokumenti Pobožnog društva iz vremena od 1904. do 1936. godine.
Vrijedni su i sačuvani ljetopisi samostana od 1887. do 1974. godine, u kojima se spominju pojedini značajni događaji i njihov utjecaj na splitsku dominikansku zajednicu.
Samostanska knjižnica
Samostan splitskih dominikanaca posjeduje bogatu knjižnicu s preko 13.500 naslova. Knjižnisa se počela stvarati od samog osnutka samostana. U 15. stoljeću knjižnica je obogaćena rujopisima koje su u Split donijeli drački dominikanci.
Rušenjem samostana pred turskom opasnošću sredinom 17. stoljeća, kao i spaljivanjem i uništenjem dokumenata za vrijeme haranja kuge u Splitu 1784. godine stradao je i knjižni fond ove knjižnice.
Među do danas sačuvanim knjigama ima vrlo rijetkih i vrijednih knjiga i rukopisa: graduala, antifonara iz 15. stoljeća, za koje se pretpostavlja, po karakteru slova i načinu iluminiranja, da su nastali uz hrvatsku obalu, više teoloških rukopisa iz 16. stoljeća, te veći broj inkunabula.
Od inkunabula su najvrijednije „Epistolae“, „Expositions“, #Commentariorum grammaticorum de orthographia dictionum a graecis tractum“ Ivana Tortelliusa i #Historiae romanae decades“ Tita Livija, koje potječu iz privatne knjižnice Marka marulića s njegovim osobnim bilješlama. Jeronim Papalić darovao je samostanu 1530. godine „Govore“ pape Lava, tiskane u Veneciji godine 1485.
Knjižnica posjeduje i jedini u Hrvatskoj poznati primjerak Ciceronovih „Govora” iz 1495. godine. Uz brojnu filozofsko-teološku literature knjižnica posjeduje i „Italiae, Sclavoniae et Greciae fabulae geographicae“ Gerarda Mercatora (Duisburg 1589.), i „Nuovo et universale theatro farmaceutico“ Antuna de Sgobis (Venecija 1667.).
Slikarska djela
Prema istoimenom tekstu Vjekoslave Sokol: „Slikarska djela“ objavljenom u monografiji „Crkva i samostan svetog Dominika u Splitu“, Split 1999., Samostan dominikanaca Split i Matica Hrvatska Split
Fundus slikarskih djela dominikanske crkve i samostana u Splitu obuhvaća kontinuirano razdoblje od 17. do 20. stoljeća, a temelji se na iščezloj slikarskoj baštini koja se ovdje uprisutnjuje jednim djelom na razmeđu 13. i 14. stoljeća. Prateći život dominikanske crkve i samostana od utemeljenja pa do današnjih dana, preostali slikarski fundus postaje jedinstvena vrijednost i cjelina većeg organizma koji je opstao zajedno s duhom i sviješću dominikanaca.
Činjenica da je splitski dominikanski samostan bio jedan od uglednijih u dalmatinskoj provinciji kroz 15. i 16. stoljeće, te da je postao jednim od kulturnih rasadišta Splita, neprijeporna je i konstanta likovnosti koja dijeli sudbinu grada tog vremena.
U svojoj sveobuhvatnosti slikarska djela su pokazatelj duhovnih i intelektualnih nagnuća Reda kao i žitelja grada Splita koji su pokazali visoku likovnu kulturu u izboru umjetnina i umjetnika kojima su povjeravali svoje narudžbe. Najveći broj slika, iz najstarijeg razdoblja koje možemo pratiti, uvezen je iz Venecije, ili su pak djela domaćih majstora obrazovanih na lagunama, a u duhu kasnog mletačkog manirizma i baroka. To umjetničko sjedište i njegove radionice imale su općenito u dalmatinskim crkvama, plemićima i bratovštinama dobre kupce.
Ta slikarska djela nabavljena za crkvu i samostan prožeta su snažnim i naglašenim vjerskim osjećajem i zanosom koji prožima likove voštanoblijedih produhovljenih i asketskih lica. Dominiraju prikazi Gospe od Ružarija, sv. Dominika, sv. Katarine, sv. Vinka i epizode iz njihovih života.
Među sačuvanim slikama dominikanske crkve najznačajnije mjesto pripada oltarnim palama na kojima se zapravo mogu pratiti razvojne crte kasnog manirizma i baroka.
Oltarna pala „Prikazanje u hramu“ na istoimenom reprezentativnom oltaru koji je napravljen godine 1622., a palu je naručila obitelj Cerineo na samom početku 17. stoljeća, pripisuje se krugu Jacopa Palme Mlađeg (1544. – 1628.), inače vrlo zastupljena slikara po Dalmaciji.
Oltarna pala „Čudo u Surijanu“, oko godine 1630., rad je slikara Mateja Ponzonija (1580. – 1660.) učenika i sljedbenika Palme Mlađeg i Santa Perende. Tema je bila vrlo popularna u vrijeme baroka i vezana je za objavu čuda siromašnom redovniku. Prikazuje redovnika u dominikanskom habitu kako kleči pred slikom sv. Dominika, te dva sveca koja primaju portret. Temu nadopunjuju likovi Djervice Marije, Marije Magdalene i Katarine Sijenske, te prikazi anđelića iznad njih.
Na oltaru sv. Ane nalazi se rad splitskog slikara Marka Capogrossa (1628. – ?), potomka ugledne, feudalne, aristokratske obitelji, učenika Mateja Ponzonija. Prizori Otajstava (oko 1630.) raspoređeni su kroz petnaest slika malog formata, a sadržajno su povezani sa dvije mrtve prirode. Raspored slika prati oblik okrenute potkove, a u formatu su podređene, vjerojatno, oltarskoj pali. Iznad oltarne menze sadržaj Otajstava povezuje slika s likovima sv. Franje i sv. Dominika. Otajstva su postavljena u nizu s lijeva na desno od radosnih, Slavnih do Žalosnih prikaza. Prijelaz s radosnih otajstava prema Slavnim i od Slavnih na Žalosna čine prikazi orošenog cvijeća koje simbolizira prolaznost i duhovno savršenstvo. Taj niz slika otkriva nam majstora koji se zrcali u malom formatu kroz nemirnu kompoziciju, kontrastne impostacije i dramatičnost pokreta likova.
Oltarna pala „Mistično vjenčanje sv. Katarine sa svecima Petrom, Josipom i Kvintinom“ rad je Antonija Zanchija (1631. – 1722.), također učenika našpeg slikara Mateja Ponzonija.Tipičnom, slobodnom organizacijom likova, meko moduliranim chiaroscurom, snagom volumena uspio je prikazati asketsku ekstazu svetaca. Mlazovima svjetlosti koji se odbijaju od likova, detaljima naturalističko oblikovanim, izlomljenim naborima odjeće, predstavlja se slikar mletačke škole s kraja 17. stoljeća.
U prostoru prezbiterija s lijeve i desne strane nalaze se slike „Sv. Cecilija“ i „Martirij sv. Katarine“ rad Simona Forcelinija na prijelazu 17. u 18. stoljeće. Slikar neoveronezijske tradicije gradi svoje kompozicije snažno pokrenutin likovima, zakovitlanim naborima, naglašenim fizionomijama, kromatizmom koji se raspada i arhitektonskim detaljima.
Splitski slikar Sebastian Devita autor je oltarne pale „Čudo sv. Vinka Fererskog“, (oko 1774.). Skupina likova raspoređenih podno sv. Vinka koji blagoslivlja bolesno dijete fizionomski je određena. Vješt u tretiranju odjeće: redovnički habit i dalmatinski ogrtač kaparan i u obradi detalja, a s odmjerenim kolorizmom, omekšanim kontrastima te suzdržanim kretnjama predstavlja našeg slikara koji egzistira na zasadama mletačke ranobarokne tradicije. Nazočnost heraldičkih atributa, grb na postamentu upućuje na obitelj Russignoli-Slavić, kontinuirane veze slikareve obitelji a crkvom sv. Dominika kao što je grob Devitinih dalnjih predaka u samoj crkvi, te bolan gubitak lćeri upućuju nas na ex voto.
Slika „Gospe Žalosne“ Carla Dolcija (1616. – 1682.) na oltaru sv. Križa jedna je od kopija tog majstora. Tipičnije prikaz Gospe u profilu s modrim velom i anđelićima, bočno pridnu, koji drže lentu s natpisom „Stabat mater dolorosa“. Kvaliteta slike govori o produkciji Dolcijeve radionice, a posebno njegove kćeri Agnese Dolci-Bacci gdje su nabožni motivi korišteni da bi zadovoljili merkantilistički efekt.
U prostoru samostana nalazi se značajan broj slika iz razdoblja baroka, ali nepoznatih majstora koji nas upućuju na uvezeni dio fundusa iz mletačkih radionica 17. i 18. stoljeća.
Znatan dio fundusa čine slike koje svojim stilskim odrednicama pripadaju razdoblju devetnaestog stoljeća. Iz tog razdoblja posebno se izdvajaju slike nepoznatih majstora: „Bogorodica i Dijete s knjigom“ („Mater Sapientiae“, druga polovica 19. st.), „Smrt svetog Dominika“ (polovica 19. st.), „Sv. Katarina“ (polovica 19. st.).
U samostanskom fundusu nalazi se jedan „Obiteljski portret“ (oko 1885.) rad Vlaha Bukovca. Rad odiše akademskim realizmom u tradicionalnoj impostaciji likova, kroz dominantnu suzdržanost i intimni karakter portretiranih.
Majstorova paleta oslobađa se u obradi detalja kroz kratke poteze kista i igru svjetla.
Veliki dio samostanske zbirke čine djela splitskog slikara–dominikanca Vinka Draganje (1856. – 1926.). Suvremenik i prijatelj slikara Celestina Medovića, zaređen godine 1856. u Splitu, učenik fra petra Rossija, student firentinske Akademije lijepih umjetnosti, bio je prior samostana i urednik časopisa „Gospina krunica“. U fundusu slikarevih djela samostana zastupljen je sa trideset slika i freskom na nzidu crkve, u apsidi.
U razvoju osobnoga, slikarskog rukopisa kreće se od akademskog realizma i verizma do impresionističkih nagnuća. Stilske osobitosti i mogući put kojim je trebao krenuti iščitavaju se na slikama „Praonica samostana“ nastala 1884.–1886.. gdje sa širokim, nesmetanim potezima kista otkriva mladog Draganju kao i „Portret orguljaša fra Tome Radičića“, oko godine 1888., pronicljivih psiholoških oznaka. „Krajolik s gradom u pozadini“ ili pak „Voće“, oko 1890., dragocjeni su prilozi u obradi hrvatskoga krajoličkog slikarstva i mrtvih priroda. Freska „Apoteoza sv. Ružarija“ nastala 1910. godine, u apsidi crkve spoj je religioznog osjećanja, pripadnosti Crkvi i svome gradu. Likove uglednih Splićana, crkvenih prelata, redovnika smjestio je unaokolo Gospe s Djetetom koja daje krunicu redovniku.
Težnja idealizaciji narušena je labilnom granicom prema realističkom prikazu. Redovnički ornat i ruho seljana upotrebljavaju veristička nagnuća umjetnika. Smještaj teme u prostor apside, iza glavnog oltara, u funkcionalno žarište liturgije, simbolizira sjedište nebeske snage i zemaljske Crkve. Ostvarujući paralelizam značenja mjesta u duhovnom smislu i stvarnom prostoru, zanimljivim se čini vještina umjetnika u transponiranju sakralne teme s portretima Splićana, čuvajući dostojanstvo objekta, a to je doista mogao redovnik-umjetnik.
Dio fundusa koji pripada dvadesetom stoljeću nije bogat brojem koliko značenjem djela i umjetnika bliskih redu dominikanaca. Među djelima se izdvajaju radovi Gabrijela Jurkića (1886.-1974.). Tu su i djela slikara Ivana nazora s njegovim ekspresionističkim nagnućima u pastelu, no, dvadeseto stoljeće najjasnije predstavlja djelo Josipa Botterija-Dinija (rođen 1943.), koji je uspio nadvladati sekularizaciju umjetnosti i asimilaciju avangardnih iskustava.
Na prizorima „Križnog puta“ (1976.), raspoređenih u glavnoj lađi crkve, umjetnik bilježi posljednji Kristov odlazak od Pilatove palače do brda Golgote. Početna i krajnja scena Muke, smještena na čelnim stranama prezbiterija, akcentira smisao i podređuju se liturgijskoj namjeni. Vremenski raspon događaja gradira figurativnim i apstraktnim, gestualnim, dodekafonim izričajem. Sakralni sadržaj podređuje avangardnim propozicijama. Dinamički proboj geste koncentrira u sjecištu križa, na mjestu krajnog vrhunca pasionske drame i osobnih moralnih zasada. Ali, Botterijeva komunikacija u ovom prostoru je dvosmjerna, jer je sukladna komunikaciji reda propovjednika koji u živom, pulsirajućem eksterijeru svoga samostana i crkve osluhuju integralni put povijesti i sadašnjosti.
Najnoviji Botterijevi vitraji, godine 1999., na prozorima sjeverne lađe su radujalni prodor iz stvaralačkog kruga umjetnika gdje figurativni prikaz nadmašuje apstraktni kroz eksploziju boja u prigušeni dio sjeverne lađe. Izborom teme: „Gospa od Ružarija sa sv. Dominikom i sv. Katarinom“ i „Sv. Dujan prima blaženog Alojzija Stepinca“ povezuju se značenja dominikanskog reda, sinonimi mučeništva, patron Splita i sveopći simbol Crkve u Hrvata.
Obradu likova konstruktivistički učvršćuje, a čistim bojama je prosdubljuje. Jezgrovitu razdaljinu vremena i prostora sugerira naznakama Dioklecijanovog peristila, mjestom trajanja ovog grada ili pak s patronima ove crkve naglašava baštinu baštinika i prostor „naše sigurnosti“.
Veritas, 14. listopada 2009. / 13. prosinca 2010.
