Eugene de Mazenod
(1782.-1861.) - Spomendan: 21. svibnja
Autor: Šimo Šokčević
Progonstvo u Italiju
Rođen2 je 2. kolovoza 1782. godine u Aix-en-Provence (južna Francuska) kao sin plemićke obitelji. Njegova majka, Marie-Rose r. Joannis pripadala je francuskoj srednjoj klasi. Bila je bogata za razliku od njegova oca Charles-Antoine de Mazenoda pripadnika aristokratskog sloja koji je u to vrijeme bio siromašan. Njihov brak je pratilo unutar-obiteljsko prepiranje i uplitanje Eugenove bake po majci koja je stalno naglašavala njegovom ocu da je Eugenova majka ta koja je donijela novac u brak.
Kasnije zbog svih tih problema Eugenovi roditelji će se i razvesti. Prvotno, zbog Francuske revolucije, morali su pobjeći u Italiju. Njegov je otac bio žestoki protivnik Mirabeaua i branitelj povlastica svoga staleža. Zbog toga je bježao u Torino, Veneciju, Napulj i Palermo.
Taj egzil je trajao punih 11 godina. Zbog toga Eugene nije išao u redovitu školu, već je privatno podučavan. Osobito je bio dobro odgojen u vjeri što je zasigurno utjecalo i na njegov kasniji svećenički poziv. U njegovom obrazovanju veliku je ulogu imao don Bartolo Zinelli. On je Eugenu dao osnovno obrazovanje, ali mu je i pomogao da učvrsti vjeru u Boga. Stoga je Eugene vjerovao da je Bog uz njega u svim životnim usponima i padovima.
Povratak u Francusku: svećeništvo
Godine 1802. upao je u tešku religioznu krizu iz koje se izvukao zahvaljujući Božjoj milosti.
Veoma pobožan prema Bezgrešnoj Djevici postao je uzoran bogoslov pariškog velikog sjemeništa Sv. Sulpicija. Resila ga je izvanredna poslušnost, duh stege te izvanredno dubok duhovni život. Svake je godine obnavljao svoju prisegu da je za obranu istine o Marijinom bezgrešnom začeću spreman proliti i posljednju kap krvi. Bio je izrazito pogođen teškom situacijom u kojoj se našla francuska Crkva u vrijeme Francuske revolucije. Dana 21. prosinca 1811. mons. Demandolx ga je zaredio za svećenika. On ga je toliko cijenio da ga je odmah htio postaviti za svoga generalnog vikara, dakle, najužeg suradnika. No, Eugenu nije bilo do karijere već do neposrednog rada za duše, zato se zahvalio na ponudi i vratio g. 1812. u Aix.
Biskup Marseillea
U Aixu je započeo svoj svećenički apostolat korizmenim propovijedima na materinjem provansalskom jeziku u crkvi Sv. Magdalene. Te propovijedi bile su upravljene njegovoj “časnoj braći siromasima”. Poslije toga osniva ustanovu za kršćanski odgoj mladeži, postaje kapelan zatvorenika i daje se na održavanje pučkih misija. U tu svrhu u starome Karmelu u Aixu osniva Družbu provansalskih misionara, koja će se ograničiti isključivo na propovijedanje siromašnom seoskom stanovništvu.
Eugene de Mazenod je bio veoma revan svećenik, koji se nije štedio, a uz to je provodio i strog život, što mu je prilično oslabilo tjelesne sile. K tome se pridružio otpor aristokracije koja je prijekim okom gledala kako se nekadašnji aristokrat sav daje onima najnižima u društvu. Dakako da je to Mazenoda pogodilo, ali nije se dao smesti, već je nastavio s radom.
Bila mu je ponuđena biskupska stolica u Châlonu, no odbio ju je. Prihvatio je ipak g. 1823. službu generalnog vikara u Marseillu. Vršio ju je uzorno do godine 1837., kad je postao biskup toga grada. Kako je Marseille kao veliki lučki grad naglo rastao, Eugene je morao osnivati i otvarati nove župe. Podigao je i novu katedralu, zatim svetište Naše Gospe od Straže, sagradio nove i obnovio stare crkve. Između biskupa i klera zavladala je izvanredna povezanost. O biskupovu radu u Marseillesu, Timon David je zapisao da je kroz 37 godina upravljanja biskupijom, što kao generalni vikar što kao biskup, učinio djela za koja bi bilo potrebno 15 stoljeća.
Misijska družba oblata Bezgrešnog začeća
Osim rada za svoju biskupiju, Sv. Eugene de Mazenod je učinio mnogo i za opću Crkvu osnivanjem Misijske družbe oblata Bezgrešnog začeća. Družbu je 17. veljače 1825. potvrdio papa Leon XII. rekavši njezinu utemeljitelju ove riječi: “Rastite, množite se i napunite zemlju!” Papa Pio XI. nazvat će te oblate “specijalistima za teške misije” i to s pravom, jer su se ti misionari raspršili po krajnjem američkom sjeveru i po beskrajnim prostorima otočja Tihoga oceana.
Misionari Misijske družbe Oblata Bezgrešnog začeća upravljaju još i danas poznatim velikim marijanskim svetištima. Među njima možemo spomenuti Notre Dame de la Garde u Marseillesu, koje dominira nad cijelim gradom i zaljevom, a zamislio ga je, sagradio, i otvorio upravo Eugene, zatim svetište Majke Božje u Pontmainu, nacionalno svetište Bezgrešne u Washingtonu te brojna svetišta po misijskim krajevima. Sveti Eugene de Mazenod ostavio je iza sebe veliko djelo, zato zaslužuje da njegova uspomena bude trajna. Bio je to čovjek koji je istinski volio Krista te uvijek bio spreman odgovoriti na potrebe majke Crkve. “Slava Bogu, dobro Crkve i posvećenje duša” bile su njegove poticajne snage.
Svetac velikoga srca
Dana 21. svibnja 1861. sveti utemeljitelj i biskup Eugene de Mazenod je preminuo. Bio je okružen svojom redovničkom braćom, koji su pjevali “Zdravo Kraljice”. Naime, poznato je da je Eugene u čast nebeske Majke postio svake subote i uoči njezinih blagdana, a krunicu molio kad god je imao trenutak slobodnoga vremena. Svoju je biskupsku službu stavio pod okrilje one koju vjernici Marseillesa nazivaju “La bonne Mere” - Dobra Majka. Za Boga i za Crkvu bio je vjeran i velikodušan sin. Umirući, kao duhovnu oporuku svojim duhovnim sinovima ostavio je ovo:
“Brižno među sobom provodite ljubav! Budite veoma revni za duše! A pobožnost prema Mariji Bezgrešnoj neka bude okosnica vašega duhovnoga i apostolskoga života!” No postavljamo si pitanje: Što je tako posebno u ovom svecu? Zasigurno je to njegovo srce, ogromno kao svijet. Taj čovjek se odrekao privilegija svojih aristokratskih korijena da bi postao sluga siromasima. Postao im je blizak prijatelj, pristupačan, govorio bi njihovim jezikom te ih posjećivao i poticao vjeru u njima. Bio je prije svega pravi čovjek, a onda i svećenik. Proglašen ga je blaženim papa Pavao VI. 19. listopada 1975. godine, a svetim Ivan Pavao II. 3. prosinca 1995.
Put k svetosti
Eugene de Mazenod je često poučavao svoje učenike-misionare o kršćanskoj svetosti. Ono što on u svojoj nauci potencira jest slijedeće:
Svi smo pozvani na svetost i spasenje. Osobito svećenik je zadužen da u svojoj službi prvotno pomogne čovjeku da se ponaša kao ljudsko biće, a zatim da mu pomogne da postane svet. Eugene je podsjećao misionare da je njihova zadaća da služe Crkvi i konkretnom čovjeku.
Kršćanin treba stvarnost promatrati očima vjere da bi se zadržao na putu svetosti i činio napredak. Bez obzira koliko siromašan bio i lišen osnovnih sredstava za život svaki čovjek je “Božje dijete”, “brat Isusa Krista”. On je otkupljen Kristovom krvlju i tu leži njegov istinski dignitet i njegovo najveće bogatstvo.
Svetost se sastoji u obraćenju srca, vjernosti Božjim zakonima, nadahnuću njegovom milošću te u ljubavi i spoznaji Isusa Krista.
Vjersko obrazovanje, slušanje i meditiranje nad Božjom riječi važni su elementi kršćanskog života. Sv. Eugene de Mazenod naglašava i važnost molitve te pokore koji su preporučeni od samoga Krista.
Svetost se sastoji i u održavanju nedjelje svetim danom. Eugene je naglasio da je to dan odmora koji daje kršćaninu vrijeme za molitvu te mu omogućuje da istinski poradi na svom spasenju slušajući Božju Riječ i sudjelujući na euharistijskom slavlju. On osobito naglašava važnost sakramenata pokore i euharistije.
Privrženost anđelima, svecima te posebno Blaženoj Djevici Mariji također su važni za kršćaninov rast u vjeri.
Milostinja i podjela bogatstva sa siromasima, također je bitan segment u postizanju kršćanske savršenosti.
Veritas, 20. travnja 2004. / 13. prosinca 2010.
