Fr. Anđeo Novak
Autor: Ivan Armanda
Dominikanski red je u Crkvi oduvijek bio prepoznatljiv po svom propovjedničkom poslanju i po dubokoj sinovskoj odanosti Majci Božjoj. Upravo ove dvije karakteristike bile su glavna obilježja dominikanaca, koji još od trinaestog stoljeća djeluju i na našim prostorima. Mnogi hrvatski dominikanci podigli su sebi “spomenik trajniji od mjedi” diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Njihove riječi kao da još i danas odjekuju u crkvama u kojima su nekoć sa svim žarom i predanošću naviještali riječ Božju.
No, za propovijedanje se trebalo i pripremati, a to pripremanje podrazumijeva ne samo čitanje razne literature i pisanje samih propovijedi, nego i tihu molitvu. Od svih pak oblika molitve, dominikancima je oduvijek bila najdraža krunica. Dakle, krunica kao žarka molitva i uspješno propovijedanje kao plod te molitve bili su okvir unutar kojega su sliku svojega života ostavili mnogi hrvatski dominikanci, a među njima i fr. Anđeo Novak.
Fr. Anđeo je rođen 23. lipnja 1851. u težačkoj obitelji u Starom Gradu na Hvaru. Na krštenju je dobio ime Ivan. U rodnom gradu je započeo i školovanje. Predavanja su se tada odvijala na talijanskom jeziku, a učitelj mu je bio neki Fabijan, kojega se fr. Anđeo do kraja života sjećao s ljubavlju i poštovanjem. Nakon što je stekao osnovnu naobrazbu u rodnom gradu, Ivana su roditelji kao mladića poslali u Korčulu, kako bi se tamo kod sudskog činovnika Vicka Ivaniševića, koji je bio i zastupnik prodaje duhana na veliko, izučio u trgovačkom zanatu. Ivan je bio veoma vješt i savjesan radnik, pa je gospodin Ivanišević bio zadovoljan njime. No, sam Ivan nije bio sasvim zadovoljan, jer je u njemu već odavno klijao svećenički poziv.
I dok je Ivan tako, radeći u trgovini gospodina Ivaniševića, razmišljao o svom duhovnom pozivu, u Korčulu je jednog dana u posjet tamošnjem dominikanskom samostanu došao provincijal tadašnje Dalmatinske dominikanske provincije fr. Alojzije Matijaca. Čuvši za njegov dolazak, Ivan je ugledao zgodnu priliku i odmah se zaputio k provincijalu Matijaci u samostan sv. Nikole te tamo od njega odlučno zatražio da ga primi u Red. Uvjerivši se u Ivanovo vjersko znanje i čvrstoću poziva, fr. Alojzije mu je rekao: “Od ovog časa si primljen.”
Sav radostan Ivan se vratio u kuću gospodina Ivaniševića i rekao mu kako napušta posao zbog odlaska u samostan. Ivaniševiću se ta vijest nije baš svidjela pa ga je svim silama nastojao odvratiti od te odluke, a kada je vidio da to ne može postići ljutito mu je dobacio: “Ti ćeš postati svećenikom kad ja postanem papa!” Kada je Ivan kasnije postao redovnik i svećenik, jednom zgodom je posjetio svog bivšeg gospodara i rekao mu: “Gospodine Ivaniševiću, ja sam svo postao svećenik, a vi kad ćete postati papa?".
Pošto se oprostio od gospodina Ivaniševića, Ivan je pošao roditeljima u Stari Grad na Hvaru te i njih o svemu obavijestio i oprostivši se s njima otputovao u Bol na susjednom otoku Braču, gdje su dominikanci imali samostan i gimnaziju. Kao pitomac je pohađao Dominikansku klasičnu gimnaziju u Bolu te potom 1868. stupio u dominikanski novicijat. Stupanjem u novicijat je svoje krsno ime Ivan zamijenio redovničkim fr. Anđeo. Nakon godine kušnje, koju je proveo u dubrovačkom samostanu, fr. Anđeo je 6. siječnja 1870. položio prve redovničke zavjete i potom započeo filozofsko – teološki studij. Po svršetku studija 1873. je zaređen za svećenika.
Kao mladi svećenik fr. Anđeo je bio poslan u Korčulu, gdje je od 1876. do 1881. bio samostanski starješina. U korčulanskom samostanu je proživio mnoge teške dane zajedno s fr. Petrom Moscatellom. Zajedno su prebrodili dane oskudice, bijede i siromaštva da bi potom 1878. morali prisilno napustiti svoj samostan zbog albanskih izbjeglica, koje su se uselile po nalogu austrijskih vlasti. Fr Anđeo i fr. Petar morali su si tada smještaj potražiti izvan svog samostana, a kada su izbjeglice otišle sami su morali svojim rukama obnavljati i čistiti zapušteni samostan.
Fr. Anđeo je po odredbi svojih redovničkih poglavara 1893. napustio korčulanski samostan. Tada je list “Il Dalmata” donio jedan članak o njemu. U tom članku se pohvalno govorio o “njegovu uzornom redovničkom ponašanju i revnom djelovanju za duhovno dobro ondješnjih građana."
Najveći dio svog redovničkog života fr. Anđeo je proveo u Splitu, gdje je bio poznat i obljubljen od strane puka i klera. Splitskim dominikanskim samostanom je neko vrijeme i upravljao kao starješina, a bio je i upravitelj Vječnog ružarija u Splitu te upravitelj samostanske crkve. Marljivo se brigao za čitavu crkvu, a napose za liturgijsko ruho i posuđe. Sam je znao krpati liturgijsko ruho, a ako su poderotine bile veće, onda je nastojao što prije nabaviti novo ruho. Također je sam popravljao i misale i druge liturgijske knjige.
Lijepio je poderane stranice u tim knjigama te podebljavao izbrisana slova i bilježio promjene u rubrikama. Mnogo je doprinio i za nabavu novog velikog oltara Gospe od Ružarija te svojim savjetima i poticajima bio od velike pomoći kada se proširivala samostanska crkva.
Osim u splitskom i korčulanskom, fr. Anđeo je u kraćim vremenskim razdobljima boravio i u nekim drugim samostanima svoje provincije. Gdje god je boravio, za sobom je ostavljao sliku dobrog, požrtvovnog, poniznog i uzornog redovnika i svećenika. Za to je velikim dijelom zaslužna i “njegova vedra, blaga i dobra narav, koja mu se je i na samom licu čitala, te ona prostodušnost i djetinjska bezazlenost...”
Fr. Anđeo je diljem Hrvatske bio poznat kao nadareni i uspješni pučki misionar i korizneni propovjednik. Koliko nam je poznato, održao je trideset i četiri pučke misije od kojih je svaka trajala u prosjeku tjedan dana. U sedamnaest mjesta je bio koriznemi propovjednik s time da se u neka od tih mjesta navraćao po više puta. U mnogim mjestima je propovijedao i kroz advent te za listopadskih pobožnost Majci Božjoj, koji je iznimno štovao. “Njegove propovijedi nijesu bile učene, ali su bile pregledne i praktički sastavljene.
Imao je k tome sasvim bistar, milozvučan i jak glas, a govorio je sa živom vjerom iz dna duše, pa je to sve na slušatelje blagotvorno djelovalo.” Zbog svojih izvanrednih propovjedničkih sposobnosti Red ga je nagradio titulom općeg propovjednika (predicator generalis).
Kada je već ostario i onemoćao nije se više mogao baviti misionarskom djelatnošću, pa je stoga svojoj subraći koja su išla u misije s prizvukom tuge i nostalgije znao kazati: “O, da je meni moguće, da se dignem, kako bih rado još propovijedao, ali sam ostario.”
Opisujući njegovu vanjštinu, subraća vele da je bio visoka stasa te da je imao otmjene i fine manire. Odlikovao se i istančanim sluhom te dobrim tenorom. Ovo samo po sebi i ne bi bilo toliko čudno da fr. Anđeo od rođenja nije bio na jedno uho potpuno gluh. Unatoč tome imao je sluha za pjesnu pa je svojim glasom često znao uljepšati misna slavlja i korsku molitvu. Volio je posjećivati razne crkve i zadržavati se u njima na molitvi. Životni put ga je odveo i u Rim, gdje je razgledavajući baziliku sv. Petra uskliknuo: “Gospodine Bože, ako je čovjek sa svoje dvije ruke (deset prstiju) zna da podigne ovako veličanstven hram, koliko ljepši mora biti onaj, što si ga Ti pripravio tvojim svetima u raju!”
Što se tiče njegovog nutarnjeg života, fr. Anđeo je bio iznimno pobožna i molitvena duša. Najviše je štovao Blaženu Djevicu Mariju, kojoj se svakodnevno utjecao moleći krunicu. Moljenje krunice je nastojao proširiti i među narodom, pa je stoga na svojim pučkim misijama redovito osnivao kruničarske bratovštine. Sam je dugo godina bio upravitelj Bratovštine vječnog ružarija u Splitu. Zadnjih godina života je rado molio krunicu s narodom u splitskoj samostanskoj crkvi, a kada je zbog starosti i bolesti bio vezan uz svoju sobu i krevet, sam je molio krunicu i često naglas pjevao neke drage mu marijanske pjesme.
Kada ga je jednog dana, nedugo prije smrti, njegov subrat fr. Antonin Zaninović pronašao u sobi tužnog i zabrinutog, fr. Anđeo mu je objasnio kako je razlog tome neposredno razmišljanje o Božjem sudu pred kojim se uskoro mora pojaviti. Fr. Antonin ga je utješio i kazao mu da se ne boji jer će ga pred Božjim sudom zagovarati Majka Božja koju je on toliko ljubio i štovao. Fr. Anđeo je tada zaplakao i sa suzama u očima odgovorio svom subratu: “Jest, ljubio sam je više nego rođenu majku!”
Poznato je kako Novak čitavog svog dugog života nije teže bolovao. Tek nedugo prije smrti doživio je moždani udar, koji mu je potpuno oduzeo jednu stranu tijela tako da je ostao prikovan za krevet i bio ovisan o drugima. No, čak i u tako teškom stanju on nije očajavao. Često ga se moglo vidjeti kako čita koju nabožnu knjižicu, Sveto Pismo ili moli časoslov.
Ovdje treba napomenuti kako je napamet znao molitve za sve nedjelje u godini te za još neke blagdane. Nepokretni redovnik je mnogo molio za subraću koja su živjela s njima u splitskom samostanu i to za svakoga poimence, počevši od provincijala pa nadalje. Molio je i za pučke misionare te za propovjednike, da Bog blagoslovi njihv trud i zalaganja.
No, ipak je najviše molio za grešnike i to za one koji su zanemarivali svetu pričest. Mnogo je molio i za one koji su psovkama vrijeđali Boga, Djevicu Mariju i svece. Ova grešna navika kod ljudi ga je mnogo tištila pa je stoga o tome često govorio i u svojim propovijedima. Kada bi pak čuo nekoga kako putem psuje, znao se približiti toj osobi te je blago i s ljubavlju opomenuti. Najteže mu je bilo kada bi u posljednjim danima života bespomoćno ležeći na svom krevetu čuo kako netko na gradskoj tržnici, koja je bila odmah ispod njegovog prozora psuje. Tada bi plečući molio za tog grešnika.
23. lipnja 1940. fr. Anđeo je navršio osamdeset i devetu godinu života te zakoračio u devedesetu. Dok su se drugi divili njegovoj dubokoj starosti, on sam nije mnogo mario za broj dana provedenih na zemlji. Dapače, često je znao kazati: “Godine nijesu ni od kamena ni od gvožđa (željeza), ali su teže i od kamena i od gvožđa” i uistinu, fr. Anđeo je na leđima osjećao teret svojih godina.
Od dana oskudice i bijede u Korčuli te izgnanstva iz tamošnjeg samostana, preko teškog fizičkog rada i iscrpljujućih pučkih misija pa do duboke starosti obilježene tjelesnom slabošću i iznemoglošću mnogo je trpio. No, sve što je pretrpio on je radosno prinosio Kristu govoreći: “Dragi Isuse, primi ove moje patnje za ljubav tvaju i za pokoru mojih grijeha.”
Ovaj skromni i uzorni redovnik tiho je preminuo okrijepljen sakramentima umirućih 27. prosinca 1940. ostavivši za sobom sliku uzornog i svetog redovnika, koji nam svima može biti primjer za nasljedovanje. Upravo njegov primjer čini nam se toliko aktualnim danas kada se u moru psovki i moralne dekadencije gubi svaka pobožnost i potreba za euharistijskim Kristom.
Budući da se nalazimo u godini Euharistije, tim više nam može biti poticajan primjer ovog redovnika, koji ustrajno moli za one koji zanemaruju svetu pričest. Pored toga, fr. Anđeo je bio pučki misionar, a upravo danas mi osjećamo potrebu za ljudima koji će kao misionari naviještati riječ Božju ne samo u dalekim i stranim zemljama nego i u našim župama i obiteljima.
U današnjem vremenu nam poticajna može biti i fr. Anđelova strpljivost u patnjama te njegovo radosno trpljenje, koje se suprotstavlja onima koji misle da bolešću prestaje svaka radost u životu te sa samim time ni život kao takav više nema smisla, pa stoga ni eutanazija nije ništa strašno. Ona je u tom slučaju samo pripomoć da se prije okončaju patnje. Fr. Anđelov primjer nam govori suprotno.
On nam poručuje kako život ima smisla i onda kada trpimo, kada smo samo, nemoćni i bolesni. I tada naš život ima svoju vrijednost i nije besmislen. Ovo, dakako, možemo shvatiti tek kada sebe i svoj život sagledamo u svjetlu vjere i ljubavi, kao što je to nedvojbeno činio i dominikanac Anđeo Novak. Budući da je njegov primjer toliko suvremen i poticajan, bila bi šteta svesti ga na puki prah, koji počiva u grobnici otaca dominikanaca u Splitu!
Veritas, 23. rujna 2005. / 13. prosinca 2010.
