Franciska (Ulrike) Nisch

(1882.-1913.) - Spomendan: 8. svibnja

Autor: Šimo Šokčević

Rodila se 18. rujna 1882. u Oberdorf-Mittelbiberachu, u Njemačkoj. Taj kraj pripada biskupiji Rottenburg-Stuttgart, gdje ima znatan broj hrvatskih radnika, a nešto i Nijemaca što su nakon II. svjetskog rata morali pobjeći iz Slavonije, Srijema, Bačke i Banata. Progonitelj tih nedužnih ljudi bio je okrutni srbokomunizam. Neki od njih bili su i pobijeni.

Skromne životne prilike

Franciska (krsno ime blaženice) se rodila u nezakonitom braku. Otac Ulrich je bio konjušar na dvorcu Mittelbiberachu. Majka Klotilda je bila skromna i šutljiva žena, koja je bila zaposlena u svom selu kao služavka u jednoj gostionici. Nakon što su sredili brak, Franciskini su roditelji imali još trinaestero(ili četrnaestero) djece, od kojih je nekoliko umrlo u prvim mjesecima života.

Bili su vrlo marljiva, poštena i pobožna obitelj. Smjestili su se u maloj kućici u Unterstadionu. Tu je Ulrikin otac radio u seoskoj pekari; svaki dan je ložio seosku krušnu peć kamo su domaćice donosile tijesto da im se uz malu novčanu naknadu ispeče kruh. Brojna obitelj nije dopuštala materijalni napredak. Kako su živjeli u krajnjem siromaštvu, Francisku je uzela k sebi baka s majčine strane. Ona i Franciskina kuma djevojčicu su vrlo dobro odgojili u vjeri i ćudoređu. Tako je ona od malena dobila dobre kršćanske temelje. Dana 12. travnja 1895. Franciska je primila prvu pričest, a nekoliko mjeseci kasnije i svetu potvrdu. Već od malena počela je pokazivati znakove iskrene i duboke pobožnosti.

Završivši osnovnu školu, Franciska je svojim radom pomagala u siromašnoj obitelji iz kakve je i sama potekla. U dobi od 16 godina u mjestu Saugartu radila je kao sluškinja kod svog ujaka. Služila je u ozračju koje baš nije bilo prikladno za njezinu vjeru i moral. Bolje joj je bilo u Biberbachu, gdje je služila u jednoj evangeličkoj obitelji, na koju je svojim kršćanskim ponašanjem učinila silan dojam i udivljenje na sve. U principu, gdje god je radila ostavljala je dojam duboko religiozne osobe u kojoj je dozrijevala odluka da stupi u samostan. Godine 1903. teško se razboljela pa je bila prevezena u bolnicu, gdje su djelovale časne sestre sv. Križa iz Ingenbohla. To je za njezin kasniji život bilo od presudne važnosti. U kontaktu s tim redovnicama Franciska je dobila zvanje da im se kao redovnica i sama pridruži.

Sestra koja je razumjela bit križa

Dana 17. listopada 1904. bila je primljena u provincijalnu kuću u Hegneu kod Costanza. Bila je to provincija Baden Württemberg u nadbiskupiji Freiburg u Breisgau. Stupivši u novicijat Franciska je dobila redovničko ime Ulrika. Dana 24. travnja 1907. položila je prve redovničke zavjete. Tada je započeo njezin kuhinjski posao u kojem će manje-više proživjeti cijeli svoj životni vijek te pokazati da je svako mjesto, svaki posao prikladan za posvećenje, samo ako duša živi povezana s Bogom vršeći njegovu svetu volju. Sestra Ulrika je svoj kuhinjski posao vršila na radnim postajama gdje su živjele i radile sestre sv. Križa.

Njezin spomenuti životopisac doslovno o njoj piše ovo: “Uvijek je ostala ponizna sestra vršeći skrovite i pomalo neugodne kuhinjske poslove. Vršila ih je uvijek u apsolutnoj vjernosti prema svojim dužnostima te u nepromjenjivoj ljubavi prema svojim bližnjima. Težina ju svagdašnjeg posla nije priječila da svoje susestre i rodbinu pomaže dobrim savjetima, prosvijetljenim pobudama i uslugama.” Teški i naporni poslovi nisu je sprječavali da stalno bude u sjedinjenju s Bogom. A to je bio za nju nepresušiv izvor Božje milosti, svjetla, pomoći, pogotovo u teškim trenucima njezinog života.

Njezine karizme, dane joj od Boga, nije mogla uvijek sakrivati. Na njoj se vidjelo da Bog djeluje na neobičan način. Taj tako krepostan život u Bogu, a i njezini napori, oslabili su njezin tjelesni život. Oboljela je od tuberkuleoze. Zadnje je dane života provela u bolnici, gdje je u dobi od samo 30 godina 8. svibnja 1913. svoju dušu predala Bogu.

Glas se o njezinoj svetosti širio sve više i više. Na grob su joj dolazili brojni vjernici, a zbivala su se na njezin zagovor brojna uslišanja. Zato je freiburški nadbiskup godine 1963. započeo biskupijski postupak za njezino proglašenje blaženom. Sve je išlo relativno brzo i uspješno, pa je sestra Ulrika Nisch 1. studenog 1987. proglašena blaženom. Postala je prva blaženica iz Družbe sestara sv. Križa s kućom maticom u Ingenbohlu, u Švicarskoj, a koje i kod nas plodonosno djeluju.

Zov tihog glasa

Nijedno razdoblje u povijesti čovječanstva nije obilježeno tolikom bukom kao današnje, postmoderno doba. To je bučno, motorizirano vrijeme puno različitih medija koji raspršuju riječi, zvukove i signale po cijeloj Zemlji, te svjetskih ratova i terorizma koji su totalna suprotnost tihom glasu koji se čovječanstvu nameće kao prijeka potreba. Glas tihih predstavlja alternativu kršćanstva, nemoćnu moć onoga koji nas je otkupio mukom, a ne djelom i upravo nas uz pomoć muke osposobio za istinsko kršćansko djelovanje.

Kroz povijest kršćanstva bilo je mnogo svetaca koji su na sebi svojstven način osluškivali tihi glas u sebi, a zatim i govorili tim istim glasom. Svakako jedan od najznačajnijih u tom zboru glasova je i blažena sestra Ulrika. Ono što je karakteristično za njezinu duhovnost jest sklonost na molitvu koju nikada nisu prekidale krize. Pohađanje svete Mise i radnim danom, ako bi to bilo moguće, slobodno vrijeme provedeno u crkvi ili u tihoj sabranosti, jako naglašavanje da sve ovisi o Bogu, sve to tiho, ali jasno govori o cilju života i životnom pozivu s. Ulrike.

Ono što je svakako upečatljivo u životu ove blaženice jest činjenica da ona šuteći sve prihvaća. Sebe nikada nije postavljala kao gorući problem. Životne okolnosti nisu je mazile, no ona nije bila poljuljana tim negativnim doživljajima. Zov tihog glasa u njoj sili ju da se spremno zauzima za druge, da vlastiti život preda Kristu u bližnjima. Napetost između kontemplacije i služenja u njezinom životu razrješuje se u odabiru služenja u kojem će se pokazati istinitost kontemplacije. Sestra Ulrika je živjela u prisutnosti Božjoj. Toj temeljnoj oznaci njezina duhovnog života odgovara naravno i poniženje same sebe, samoponištenje, poniznost.

Ni o jednoj oznaci njezinog života nema tako mnogo primjedbi i bilježaka koje je sama zapisala ili su drugi rekli o njoj. Sam sebe ponižavati, šuteći primati prigovore i onda kad su bili nepravedni ili pak zabunom namijenjeni njoj, mirno prelaziti preko nečega što vrijeđa i boli sve je to postalo narav ove blaženice. U poniznosti s. Ulrike uočava se da se nije zatvorila u žalost zbog svojih pogrešaka i nesavršenosti unatoč iskrenoj boli zbog toga što nedostaje savršenost u njezinom odnosu prema Bogu. U pismu jednoj od sestara ona piše:

“Pogreške i grijehe smijemo i trebamo oplakivati, ali ne smijemo postati malodušne i tugaljive. Svaka pogreška treba nas jačati u poniznosti i koristiti nam tako da sve više uviđamo svoju ništavost i tako će pogreška postati krepost.”

Možemo zaključiti da u životu Ulrike Nisch nema nikakvih upadljivih djela, niti riječi i fascinirajućih životnih događaja. Ona jednostavno postoji io njezino postojanje je nadasve uočljivo, a ujedno i potpuno povučeno. To je: biti kao da nisi. To je: biti ljubav, biti Marija.

Životni program i molitva

Već smo dotaknuli neke elemente životnog programa ove blaženice. Pokušat ćemo dokučiti bit:

Ljubav ne zna mjere. Želimo trpjeti i činiti sve iz ljubavi za ljubav.
Želimo imati ljubav prema svima, ljubav koja je svima sve i koja sve izgrađuje.
Bez milosti nema milosti, bez milosti nema radosti i mira.
Donosimo i kratku molitvu Crkve:
Oče milosrđa i Bože svake utjehe,
Ti si blaženu Ulriku iz Hegnea pozvao da
Nasljeduje Tvoga Raspetog Sina i da u poniznosti
i ljubavi koja ne zna mjere
vrši svoje svagdanje dužnosti.
Udijeli nam po njezinu zagovoru snagu
Da podnosimo teškoće svoga života kao dopunu Kristovih patnja.
To Te molimo po Kristu Gospodinu našem.
Amen.

Veritas, 20. travnja 2004. / 13. prosinca 2010.