Herman Pedro de San José Betancurt
(1626. – 1667.)
Autor: Šimo Šokčević
Život i djelo
Herman Pedro de San José Betancurt je rođen 19. ožujka 1626. na Tenerifima (Kanarski otoci). Njegov život, obilježen herojskom svetošću, svjetlo je svjedočanstvo vjernosti i odanosti Evanđelju. Pedro je potomak Juana de Betancurta, jednog od normanskih osvajača Kanarskih otoka. Potječe iz vrlo siromašne obitelji.
Djetinjstvo je proveo čuvajući malo stado ovaca. Roditelji su ga odgojili u vjeri, te je u susretu sa prirodom razvio svoju kontemplativnu dušu. Kao dječak, Pedro je naučio da gleda Boga u svemu što ga okružuje.
S vremenom je počeo osjećati poziv da kršćansku poruku prenese i drugim ljudima. 1650. godine, kada mu je bilo 23 godine, otisnuo se na putovanje samo s «prtljagom» vjere i pouzdanja u Boga.
Prešao je Atlantik kako bi skrbio za siromašni i domorodački američki narod: najprije u Kubi, a potom u Hondurasu i na kraju u Gvatemali. Tamo upoznaje fratra Ferdinanda Espinu, poznatog misionara, koji mu pronalazi posao u mjesnoj tvornici tekstila. 1653. godine, Pedro ostvaruje svoju ambiciju da upiše Isusovačku školu u nadi da će postati svećenik.
Budući da nije imao predznanja, nije mogao svladati zadano gradivo tako da je odustao. 1655. godine, Pedro se priključuje Trećem Redu Sv. Franje. Od tada Pedro postaje apostol afričko-američkih robova (koji su nerijetko bili prisiljavani na neljudski rad), emigranata, te napuštene djece. Tu se očitovala njegova velikodušnost i duboka poniznost kroz totalno prepuštanje Božjoj volji.
1658. godine, Pedro je staru kolibu pretvorio u bolnicu za siromašne koji su bili otpušteni iz gradske bolnice, ali im je još uvijek bio potreban oporavak.
Također je osnovao prenoćište za beskućnike, školu za siromašnu i napuštenu djecu te kapelicu. Financijska sredstva za gradnju tih objekata dobio je kako od državnih tako i od crkvenih vlasti.
Kao član Trećeg reda svetog Franje osnovao je mušku i žensku redovničku zajednicu poznatu kao «Betlehemci». Ta zajednica je utemeljena na aktivnom apostolatu koji se očituje u vrlo predanom radu sa siromašnima, bolesnima i nesretnima. Život zajednice je ispunjen molitvom, postom i pokorom.
Umire 25. travnja 1667. u Gvatemali.
Blaženim ga je proglasio Ivan Pavao II., 22. lipnja 1980. godine.
Svjetionik današnjim kršćanima
30. lipnja 2002., Ivan Pavao II. proglašava Hermana Pedra de San José Betancurta svetim. Na Papinoj misi, na kojoj se okupilo više od pola milijuna ljudi, sudjelovali su predsjednici čak sedam zemalja, Gvatemale, San Salvadora, Hondurasa, Nikaragve, Kostarike, Paname i Dominikanske Republike, te premijer Belizea. Pozdravljajući sve okupljene Papa je uputio poseban pozdrav brojnim domorocima. «Papa vas ne zaboravlja i, diveći se vrijednostima vaše kulture, potiče vas da s nadom prevladate, katkad teške, prilike kroz koje prolazite. Odgovorno izgrađujte budućnost, radite na skladnom napretku svojih naroda! Zavrjeđujete svako poštivanje i imate pravo potpuno se ostvarivati u pravdi, cjelovitom razvoju i miru», poručio je Papa gvatemalskim domorocima.
Papa je zatim govorio o novom svecu istaknuvši kako je «brat Pedro bio čovjek duboke vjere» i zato «svijetli primjer za današnje kršćane». Papa je stoga uputio poziv «svim kršćanskim zajednicama u Gvatemali i ostalim zemljama da budu istinske škole molitve, u kojima je molitva u središtu svih djelovanja». «Otac Betancurt, rekao je nadalje Papa, istaknuo se vršenjem djela milosrđa ponizna duha i skromna življenja te je bio brat svih onih koji su živjeli u oskudici, posvećujući se i skrbi za bolesne. I danas je novi svetac žurni poziv na vršenje milosrđa u društvu, posebno kada je toliko onih koji pružaju svoju ruku za pomoć.
Mislimo na djecu i mlade koji su bez krova nad glavom ili lišeni obrazovanja; na ostavljene žene s njihovim velikim potrebama; mnoštvo marginaliziranih u gradovima; žrtve organiziranog kriminala, prostitucije ili droge; bolesne koji su zanemareni ili starije osobe koje žive same», rekao je Papa. «Brat Pedro», rekao je Papa pozivajući se na apostolsko pismo «Novo millennio ineunte», «baština je koju ne treba rasuti, već je predati trajnoj obvezi zahvalnosti i obnovljenomu nasljedovanju».
«Ta baština», zaključio je Papa, «mora kod svih kršćana i svih građana pobuditi želju za preobrazbom ljudske zajednice u veliku obitelj, u kojoj će društveni, politički i gospodarski odnosi biti dostojni čovjeka i u kojoj će se promicati dostojanstvo osobe, stvarnim priznavanjem njegovih neotuđivih prava».
Veritas, 21. kolovoza 2003. / 13. prosinca 2010.
