Ikonografija svetog Dominika
Autor: Ivan Armanda
Sv. Otac Dominik rodio se oko 1171. godine u Calereuegi, a umro je 6. kolovoza 1221. godine u Bologni. Za njegovog pedesetogodišnjeg boravka u dolini suza nitko ga nije portretirao, pa stoga ne postoji niti jedan njegov autentičan portret ili slika koja bi nam posvjedočila kako je sv. Otac Utemeljitelj izgledao.
Iako su ubrzo nakon njegove smrti umjetnici sebi motiv nalazili u raznim zgodama iz svečevog života i slikali portrete sv. Dominika, ne možemo kazati da su ti portreti autentični. Ipak, postoji pisani dokument koji nam govori o izvanjem izgledu evanđeoskog muža. Ovaj najstariji i jedini autentični opis Dominikove vanjštine ostavila nam je bl. Cecilija Rimska (? – 1290.) koja je osobno poznavala sv. Oca Utemeljitelja.
Bl. Cecilija je primila svoj habit od samog Dominika i na njegove ruke je tri puta položila zavjete. U svom kratkom djelu Čudesa sv. Oca Dominika opisujući bijelog sveca bl. Cecilija kaže:
“Pojavu bl. Dominika opisala bih na slijedeći način. Bio je mršav i srednje visine. Lice mu je bilo lijepo i prilično rumeno. Njegova kosa i brada bile su crvenkaste, a oči prekrasne. Iz njegovih smeđih očiju širilo se nekakvo zračenje što je svakoga tjeralo da ga voli i poštuje. Uvijek je bio radostan i vedar, osim kada je sažalijevao tuđe nevolje. Ruke su mu bile duge i lijepo oblikovane, a njegov glas je imao ugodnu rezonancu. Nikada nije bio bez kose, koja je bila poprskana s nekoliko sivih vlasi, iako je šišao vrh tjemena.”
U skladu s ovim Cecilijinim opisom mnogi su umjetnici, osobito u novije vrijeme, načinili gotovo autentične dominikove portrete. Ipak, dugo se postavljalo pitanje autentičnosti Cecilijinog opisa, ali bez razloga.
Bl. Cecilija je osobno poznavala sv. Dominika pa je stoga suvišno tvrditi kako njen opis nije autentičan. Osim toga, istraživanja na svečevim posmrtnim ostacima, koja su provedena između 1943. i 1946. godine, pokazala su da je sv. Dominik uistinu imao crvenkastu kosu te da je bio mršav i malenog rasta. Istraživanja su pokazala i da je svetac imao velike očne jamice što je znanstvenicima dovoljan dokaz za Cecilijinu tvrdnju da je sv. Otac Utemeljitelj imao prekrasne oči.
Svetog Dominika se na nekim umjetničkim djelima prikazuje samo u bijelom
dominikanskom habitu, dok je na drugim djelima zaogrnut i crnim
dominikanskim plaštem. To je u vrijeme sv. Dominika bila odjeća španjolskih
seljaka, a bl. Rajmund iz Kapue (o.1330. – 1399.) joj daje posebnu
simboliku. On kaže: “Takvu su odjeću naši oci odabrali, da bude znak
nevinosti i poniznosti. Naime, bjelina ima biti odraz nedužnosti, a crnina
skromnosti.”
Kao i svaki drugi svetac, i sv. Dominik ima neke svoje neizostavne atribute.
Pokušati ću redom izložiti sve atribute bez kojih ne bismo mogli zamisliti
bijelog sveca iz Calereuege.
Svetac na gotovo svim umjetničkim djelima u svojoj desnoj ruci drži knjigu. Ta knjiga ima višestruku simboliku. U prvom redu, ona predstavlja Bibliju jer je Biblija bila izvor na kojem se sv. Dominik napajao. Biblija je bila osnovna i gotovo jedina literatura iz koje je sv. Dominik crpio građu za svoje propovijedi, ali je također bila i najveći izvor duhovnosti za sv. Dominika. Knjiga u svečevoj ruci podsjeća nas i na nekoliko događaja iz Dominikova života. Prvi događa zbio se jedne noći kada je Dominik po običaju bdio i molio. Dok je tako molio ukazali su mu se apostolski prvaci sv. Petar i Pavao. Sv. Petar mu je dao Evanđelje, a sv. Pavao svoje poslanice. Pri tom je svetac dobio i jedan nalog.
Naime, apostolski prvaci su mu kazali: “Idi i propovijedaj, jer si za to pozvan!” Od tada je sv. Otac Utemeljitelj sa sobom na putovanja uvijek nosio Matejevo Evanđelje i Pavlove poslanice. Sv. Dominik nikada nije prestao čitati Bibliju niti se ikada umorio proučavati je. Biblija je uvijek bila u njegovoj ruci i u njegovu srcu. Zbog toga ga mnogi umjetnici prikazuju kako zaneseno i pomno čita Bibliju. Drugi događaj iz Dominikova života koji je povezan s knjigom zbio se još prije nego li je svetac utemeljio Red propovjednika. Kada je bio student u Palenciji, čitavom Španjolskom je zavladala velika glad.
Dominik nije poput ostalih bespomoćno promatrao kako ljudi umiru od gladi niti je ljubomorno čuvao svoj imutak. Naprotiv, on je odlučio umanjiti bijedu siromašnih tako što će prodati svoje knjige i zaradu podijeliti siromasima. O tome nam svjedoči bl. Jordan Saski (? – 1237.), njegov prvi nasljednik na čelu Reda: “Dok je boravio u Palenciji radi studija u gotovo cijeloj Španjolskoj nastala je jako velika glad. Tada on, ganut oskudicom siromašnih i goreći u sebi osjećajem sućuti, odluči jednim dijelom poslušati Gospodnje savjete i ujedno, prema svojim mogućnostima, ublažiti bijedu umirućih siromaha. Stoga proda knjige, koje su mu bile i te kako potrebne, kao i sve svoje pokućstvo.
Time osnuje neku ubožnicu te tako velikodušno sve podijeli siromasima.” Ovaj njegov primjer slijedili su i neki drugi njegovi kolege studenti, ali i sami profesori “smatrajući svoj nemar škrtošću u usporedbi s mladićevom darežljivošću”. Treći događaj iz svečeva života koji je povezan s knjigom zbio se u Fanjeauxu kada su tri suca trebali odlučiti da li je bolja i prihvatljivija knjiga koju je napisao Dominik, ili knjiga koju su sastavili krivovjerci. Budući se suci nisu mogli odlučiti čijoj knjizi će dati prednost, a samim time i čiju vjeru će ocijeniti ispravnom, predložili su da se obje knjige bace u vatru. Ona koja ostane neoštećena dobiti će prednost. Kada su obje knjige bacili u vatru dogodilo se čudo.
Naime, knjiga koju su sastavili krivovjerci izgorjela je u vatri, a Dominikova knjiga ne samo da nije izgorjela, nego je iz vatre i iskočila van. “Bila je bačena i drugi i treći put, ali je svaki put iskočila iz vatre, čime je jasno pokazala i istinitost vjere i svetost onoga koji knjižicu bijaše napisao.”(bl. Jordan Saski)
Na knjizi koju svetac drži u rukama često se nalazi i crkva. Ova crkva predstavlja rimsku katedralu tj. baziliku sv. Ivana Lateranskog, koju nazivamo glavom i majkom svih crkava u Rimu i svijetu. Laterasnku baziliku sa sv. Dominikom povezuje jedan san pape Inocenta III. On je sanjao da se bazilika počela rušiti, ali su njezino rušenje spriječila dva redovnika koji su postavili svoja tijela kao potpornje da se bazilika ne bi srušila. Jedan redovnik je bio u bijelom habitu, a drugi u smeđem habitu. Redovnik u bijelom habitu bio je sv. Dominik, a redovnik u smeđem habitu bio je sv. Franjo Asiški. Papa je ubrzo shvatio značenje svog sna. Shvatio je da će redovniče zajednice što su ih osnovala ova dva sveta čovjeka biti potporni stupovi čitavoj Crkvi i da će ti redovi čuvati crkvu od raspadanja.
Bl. Jordan Saksonac nam govori da je sv. Dominik “svijetlio nevinošću života i obdržavanjem celibata” te također za sv. Oca Utemeljitelja kaže: “Cjelovitu je ljepotu svoga djevičanstva sačuvao za Gospodina, koji ljubi što je netaknuto.” I sam sv. Otac na svojoj samrti kaže: “Božje mi je milosrđe sačuvalo tijelo netaknutim…” Zbog ove Dominikove nevinosti duše i tijela umjetnici ga na gotovo svim svojim djelima prikazuju s bijelim ljiljanom u ruci. Taj cvijet snježno – bijele boje i prekrasnog mirisa simbolizira Dominikovu nevinost i čednost i zbog toga je neizostavan atribut bijelog sveca.
Uz sv. Dominika se na većini umjetničkih djela nalazi i pas koji u zubima nosi zapaljenu baklju. Umjetnici također prikazuju i kako plamen iz te baklje obuhvaća čitavu zemaljsku kuglu. Ovakvi prizori usko su povezani s Dominikovom majkom bl. Ivanicom od Aze. Onaj je, prije nego li je začela sv. Dominika, imala jedno viđenje koje nam je opisao bl. Jordan Saksonac. On kaže:
“Njegova je majka, prije nego ga je začela, imala viđenje da u svom krilu nosi psa koji u gubici nosi plamteću zublju, a zatim, izlazeći iz majčine utrobe, činilo se da će zapaliti svijet. Time se predviđalo da će dijete što će ga začeti biti znamenit propovjednik, lajanjem svete pouke probuditi duše u grijesima zaspale, te će po cijelom svijetu rasuti oganj što ga je Gospodin Isus došao donijeti na zemlju.”
Ovaj pas sa zapaljenom bakljom u ustima svojevrsni je simbol čitavog Reda propovjednika i svih dominikanaca i dominikanki. Naime, oni su danas ti “Božji psi” koji svojim životom i djelom nastavljaju ono što je započeo sv. Otac Utemeljitelj. Zgodna slučajnost je i činjenica da se danas među narodom za braću i sestre Reda propovjednika ukorijenio naziv dominikanac i dominikanka.
Ova riječ se na latinskom jeziku kaže dominicanus, a ako je rastavimo dobijemo dvije riječi: domini canus. Riječ domini se na hrvatski jezik prevodi riječju Božji, a riječ canus riječju pas. Dakle, dominikanac je “Božji pas” koji mora “lajati” tj. mora neumorno naviještati riječ Božju i propovijedati.
Na Dominikovu čelu ili iznad njegove glave često se nalazi zvijezda koja isijava svjetlost. Ova zvijezda podsjeća nas na krštenje sv. Dominika kada se nad njegovim čelom pojavila zvijezda. Ova zvijezda simbol je svjetlosti koja dušama osvjetljava put ka Kristu. Sv. Dominik je svojim životom i propovijedanjem pokazao da je uistinu bio poput svjetlosti koja ljude vodi ka Kristu. Bio je svjetlost koja je izvodila izgubljene duše iz mraka i izmirivala ih s Bogom. Sjetimo se samo kako je čitavu noć obraćao jednog gostioničara kod kojeg je trebao prespavati. Gostioničar je bio heretik, ali Dominik je s njim razgovarao čitavu noć i baš pred jutro, kada izlazi zvijezda Danica, svetac je iz tamne hereze izveo gostioničara na svjetlost ispravne vjere.
Postoji još jedan vrlo važan atribut bez kojeg bi nam bijeli svetac bio gotovo nezamisliv. To je sv. Ružarij odnosno krunica. Naime, prema staroj legendi sv. Dominiku se ukazala Blažena Djevica Marija i u ruke mu spustila krunicu.
Poučila ga je kako će moliti krunicu i ostavila njemu i njegovom Redu zadatak širenja pobožnosti prema svetom Ružariju. Dominik je krunicu iz svojih ruku predao u ruke milijunskih molitelja i potakao ih na moljenje sv. Ružarija. Ipak, treba kazati kako ova priča o nastanku sv. Ružarija nije proglašena crkvenom dogmom, jer za nju ne postoji dovoljno dokaza. Čak ni u spisima postupka za kanonizaciju sv. Dominika ne spominje se priča o krunici što uistinu baca sumnju na istinitost priče o primitku sv. Ružarija. Ipak, kako kaže stara narodna poslovica, tamo gdje ima dima ima i vatre.
U rukama sv. Dominika na mnogim je umjetničkim djelima prikazan pastirski štap s križem na vrhu. Križ koji se nalazi na pastirskom štapu na nekim djelima je dvostruk tj. ima dva vodoravna dijela. Sam pastirski štap je u kršćanskoj ikonografiji klasični atribut utemeljitelja velikih monaških i redovničkih zajednica i on simbolizira njihov patrijarhalni status. Pastirski štap s križem je povezan sa sv. Dominikom jer je on prvi monahe izveo iz opatija i doveo ih u gradove te klauzurni život zamijenio aktivnim apostolskim životom. On je monahe pretvorio u redovnike. Osim toga, štap s križem u njegovoj ruci simbolizira i njegovo očinstvo nad velikom dominikanskom obitelji koju je utemeljio. On je duhovni otac i pastir čitavog dominikanskog stada.
Osim pastirskog štapa s križem na vrhu, svetac u svojoj ruci često drži i stijeg s dominikanskim grbom. Što se tiče samog dominikanskog grba, treba kazati kako u tom slučaju postoje mnoge varijacije na istu temu, a glavna tema sastoji se uvijek u izmjenjivanju crnih i bijelih polja na grbu. Crno – bijela boja na dominikanskom grbu simbol je redovničke odjeće kakvu nose dominikanci i dominikanke, a kao što sam već kazao, crno – bijela odjeća simbol je nevinosti i skromnosti, nedužnosti i pokore te na koncu smrti i uskrsnuća.
Na dominikanskom grbu se u mnogo slučajeva može naći i pas sv. Dominika, kao i zvijezda koja se pojavila iznad Dominikovog čela prilikom njegovog krštenja. Značenje i simboliku ovih dvaju atributa sam već objasnio pa se neću ponovno na njih osvrtati. Ipak, osvrnuti ću se na mjesec koji se također katkada zna pojaviti na dominikanskom grbu. On je vezan uz još jednu viziju majke sv. Dominika.
Naime, ona je jednom prigodom imala viziju da se na čelu njenog sina nalazi mjesec. Bl. Jordan Saksonac kaže kako je to “jamačno predoznačavalo da će on biti svjetlo narodima”. Dakle, ovaj mjesec ima simboliku sličnu kao i zvijezda koja se pojavila tokom svečeva krštenja.
Veritas, 18. rujna 2003. / 13. prosinca 2010.
