Josefina Bakhita
(1868. – 1947.) - Spomendan: 8. veljače
Autor: Šimo Šokčević
Rođena je u mjestu Darfur (južni Sudan) u bogatoj i uglednoj obitelji. Odrasla je sa roditeljima, tri brata i dvije sestre. Jedna od sestara bila joj je sestra blizanka.
Traumatično iskustvo ropstva
U devetoj godini života, dok je pomagala roditeljima u polju, oteli su ju trgovci robljem i dali joj ime Bakhita (Sretnica). Prodavali su ju i preprodavali po tržnicama u mjestima El Obeid i Khartoum.
Promijenila je pet vlasnika. Doživjela je brojna poniženja i patnje ropstva, kako fizička, tako i moralna. Uslijed tih velikih trauma zaboravila je čak ime koje su joj dali njezini roditelji. Pokušavala je i pobjeći, ali nije joj polazilo za rukom. Četvrti vlasnik dao ju je tetovirati. Imala je čak 114 različitih oznaka po tijelu. Godine 1883. otkupio ju je Callisto Legnani, talijanski konzul, njezin peti vlasnik. To je bilo prvi puta od kako je oteta da se prema njoj netko odnosi kao prema ljudskom biću te da joj ne upućuje različite psovke i ne tuče ju kada joj zapovijeda da nešto učini.
Bio je uistinu korektan prema njoj. U konzulovoj rezidenciji, Bakhita je doživjela iskustvo mira, topline i trenutke radosti, iako ju je cijelo to vrijeme pratila nostalgija za vlastitom obitelji, koju je kako se činilo zauvijek izgubila. Političke okolnosti natjerale su konzula da se vrati u Italiju. Bakhita je zatražila i dobila dopuštenje da pođe s njim i njegovim prijateljem, dotičnim Augustom Michieliem.
U Italiji
Na dolasku u Genovu, gospodin Legnani, potaknut zahtjevom supruge gospodina Michielia, pristao je zadržati Bakhitu te je ona postala dadilja kćerke gospodina i gospođe Michieli. Gospodin i gospođa Michieli su posjedovali veliki hotel u mjestu Suakin, u Sudanu, tako da su veći dio vremena provodili tamo, dok im je kćerka Mimmina bila povjerena na čuvanje redovnicama Družbe kćeri milosrđa.
Zajedno s njom bila je i Bakhita. Tamo je Bakhita prvi put čula za Boga kojega je još kao dijete «osjetila u srcu, ali nije znala tko je On zapravo». Gledajući sunce, mjesec i zvijezde, pitala se: «Tko bi mogao biti Stvoritelj ovih predivnih stvari?» Osjetila je veliku želju da ga vidi, upozna i iskaže mu poštovanje.
Božja kćerka
Nakon nekoliko mjeseci katekumenata, Bakhita je primila sakramente kršćanske inicijacije i dobila novo ime Josefina Margarita Afortunada. Bilo je to 9. siječnja 1890. godine. Nije znala kako da izrazi svoju veliku radost toga dana.
Njezine velike i izražene oči su svim svojim sjajem otkrivale duboke osjećaje koji su tada prožimali njezinu dušu. Od tada ju se često moglo vidjeti kako ljubi mjesto gdje je krštena, govoreći: «Ovdje sam postala Božja kćerka!» Sa svakim novim danom bila je sve više svjesna Boga, kojega je upoznala i zavoljela.
On ju je cijelo to vrijeme vodio do sebe, uistinu tajanstvenim putovima. Kada su se gospodin i gospođa Michieli vratili iz Sudana sa ciljem da Bakhitu i Mimminu povedu u Afriku, Bakhita je sa neobičnom čvrstinom i hrabrošću izjavila da želi ostati sa sestrama i služiti Gospodinu, koji joj je pokazao mnoštvo dokaza svoje ljubavi. Dana 8. prosinca 1896. godine položila je redovničke zavjete, te je djelovala kao redovnica idućih pedeset godina.
Postala je istinski svjedok Božje ljubavi. Živjela je u jednoj maloj zajednici u mjestu Schio. Tamo se bavila kuhanjem, šivanjem i vezenjem. Bila je specifična po ljubaznom glasu kojim je tješila malene i odgovarala na bezbroj njihovih pitanja, siromašne i sve one koji su u patnji dolazili u njihovu zajednicu u nadi da će dobiti potrebitu pomoć.
Svjedočanstvo ljubavi
Njezina poniznost, jednostavnost i stalan osmijeh na licu osvojili su srca svih građana. Već su je tada ljudi doživljavali kao sveticu. Jedan primjer to pokazuje. Za vrijeme Drugog svjetskog rata kada su krv i teror bili posvuda, ljudi u Schiu su vjerovali da će biti pošteđeni. Znali su često puta reći: «Mi imamo pravu sveticu među nama.»
Zanimljivo da je Schio ostao uistinu pošteđen ratnih razaranja. Njezine sestre u zajednici iskazivale su joj poštovanje zbog njezine velike dobrote i duboke čežnje da učini Gospodina poznatim svima. Govorila je: «Budi dobar, voli Gospodina, moli za one koji ga ne znaju. Velika je to milost - upoznati Boga!» Godine 1910. počela je pisati memoare, koji su konačno objavljeni 1930. godine. Nakon toga Bakhita je postala popularna po cijeloj Italiji, te je proputovala cijelu zemlju držeći govore i skupljajući donacije za družbu kojoj je pripadala.
«Kako Gospodin želi»
S godinama počelo ju je napuštati zdravlje. Oni koji su je posjećivali znali su je upitati kako se osjeća, a ona bi odgovarala sa osmijehom: «Kako Gospodin želi.» Kad su ju pitali hoće li u raj, odgovarala je: «Idem polako, korak po korak, zato što nosim dvije teške torbe – jednu koja sadrži moje vlastite grijehe, drugu koja je ispunjena Kristovim zaslugama. Kada dođem k Bogu, otvorit ću mu te torbe i reći da donese konačan sud.» Umrla je 8. veljače 1947. godine u samostanu u Schiu okružena svojim sestrama. Glas njezine svetosti ubrzo se proširio na sve kontinente i mnogi danas primaju milost po njezinom zagovoru.
Proglašenje blaženom i svetom
Otprilike dvanaest godine nakon njezine smrti počelo se ozbiljno raspravljati o tome da ju se proglasi «Službenicom Božjom». To se i dogodilo 1. prosinca 1978. godine. Proglašena je blaženom 17. svibnja 1992. godine od strane Ivana Pavla II., a svetom ju je proglasio također Ivan Pavao II. 1. listopada 2000. godine. U svojoj homiliji prilikom proglašenja blaženom Svete Jozefine Bakhite, papa Ivan Pavao II., joj je zahvalio na tome što je «ostavila mržnjom i nasiljem podijeljenom svijetu poruku evanđeoskog praštanja.»
Naime, u svojoj autobiografiji ona izjavljuje:
«Da mogu ponovno sresti svoje otmičare i one ljude koji su me držali u ropstvu, kleknula bih pred njih i poljubila im ruke, jer da nije bilo njih, ja nikada ne bih postala kršćankom i vjernicom. Zanimljiv je podatak da je Bakhita prvi sudanski svetac, štoviše i prvi blaženik. Danas je ona simbol vjere i jedinstva za kršćane u ratom zahvaćenim dijelovima te države.
Misli Svete Josefine Bakhite
Donosimo i nekoliko misli ove po mnogočemu posebne afričke svetice:
Sve sam dala svom Gospodinu: On će se brinuti za mene… najbolje stvari za
nas, nisu one za koje mi mislimo da su najbolje, nego one koje nam Gospodin
udijeli.
Kada jedna osoba voli drugu svim srcem, tada čezne da bude sa tom osobom: stoga čemu strah od smrti? Smrt nas vodi k Bogu!
O Bože, da mogu odletjeti k svim ljudima na svijetu i zboriti im o tvojoj dobroti, koliko bi duša samo osvojila!
Primila sam sakrament krštenja sa radošću koju samo anđeli mogu opisati…
Veritas, 16. siječnja 2004. / 13. prosinca 2010.
