Bl. Josip - Marija Cassant
(1878. – 1903.)
Autor: Ivan Armanda
Oko 560. godine u slavnoj opatiji Montecassino umro je njezin utemeljitelj sv. Benedikt iz Nursije, autor slavne i za zapadnu kulturu toliko značajne Regule na temelju koje je nastalo više ogranaka Benediktinskog reda. Među najstrože ogranke Benediktinskog reda spadaju i reformirani Cisterciti ili Trapisti.
Ime su dobili po opatiji La Trappe, koja se nalazi na granici Normandije. Trapistima je dakako temelj Regula sv. Benedikta, ali su se oni odrekli svih privilegija i dispensa te Regulu odlučili opsluživati u njezinoj punoj strogosti.
Samoj Reguli dodali su i svoje vlastite konstitucije koje u strogosti niti malo ne zaostaju za Regulom. Ono što bismo mogli nazvati karakteristikama trapista jest duga i na poseban način svečana korska molitva, stroge asketske vježbe, gotovo neprestana šutnja, slijepi posluh u poniznosti, tjelesni rad za sve monahe te doživotno uzdržavanja od mesa, masla, jaja, ribe i redovito od vina. U ovakvom ozračju trapistički samostani su postali mjesta molitve, tišine, mira i pokore.
Ova kratka priča o trapistima nije svrha samoj sebi. Ona je tek uvod u kratki životopis bl. Josipa – Marije Cassanta jer je ovaj blaženik pripadao Trapističkom redu. Rođen je 6. ožujka 1878. u Casseneuilu u Francuskoj. Bio je drugo dijete u obitelji koja se bavila voćarstvom i uz njega imala devet godina starijeg sina.
Kada je Josip – Marija porastao, roditelji su ga odlučili poslati u školu pa su ga stoga dali u jedan internat u rodnom mjestu gdje je imao stanovati za vrijeme školovanja. No, odmah na početku školovanja počeli su se javljati problemi jer je dječak imao jako lošu memoriju. Ipak, uz mnogo truda i muke, stekao je solidnu naobrazbu, dijelom u spomenutom internatu, a dijelom kod kuće.
U učenju mu je pomagao i njegov župnik, koji je uvidio kako dječak ima duhovno zvanje. I sam Josip – Marija bio je svjestan svoga zvanja i razmišljao kojim putem krenuti i kako ostvariti svoje zvanje. Kada je župniku postalo jasno da mladića neodoljivo privlači molitva, kontemplacija, sabranost i tišina, predložio mu je da razmisli o stupanju u Trapiste. Šesnaestogodišnjim mladić je bez oklijevanja prihvatio župnikov prijedlog te nakon kraćeg vremena 5. prosinca 1894. ušao u opatiju Svete Marije du Désert koja se nalazi u Toulousi u Francuskoj.
Kada se kao novak pri put susreo sa svojim učiteljem, on mu je rekao: “Samo vjera i ja pomoći ćemo ti da ljubiš Krista”. Mladi monah je ozbiljno shvatio ove riječi i predao se u ruke svom razboritom učitelju, koji je imao razumijevanja za osobe koje traže Krista i idu za njegovom ljubavlju. Pod čvrstim i mudrim vodstvom svog učitelja bl. Josip – Marija je upoznao monaški život i sve što on sa sobom nosi.
Često je volio meditirati nad Kristovom mukom i posebno raspećem. Prožet ljubavlju prema Kristu vrlo je dobro bio svjestan svojih slabosti i nedostataka, no one ga nisu sputavale nego se njima poslužio kako bi putem poniznosti i pokore sve više i više prigrlio Krista oslanjajući se na Njegovu ljubav i milosrđe. Nije pristajao na kompromise ili polovična rješenja nego se u potpunosti želio predati Kristu, što nam svjedoči i njegov moto: “Sve za Isusa, sve po Mariji!”.
Kao mladog i poniznog monaha, koji se nikada nije s braćom prepirao ili mrmljao, nego je uvijek bio radostan i veseo, svi u opatiji su ga voljeli i cijenili. Upravo zbog toga braća su ga, kao monaha koji je svojim ponašanjem mnogo obećavao, nakon novicijata pripustila privremenim te na koncu i doživotnim redovničkim zavjetima koje je položio na Uzašašće, 24. svibnja 1900.
Ubrzo nakon polaganja doživotnih zavjeta Josip – Marija se počeo pripremati za svećeničko ređenje. Sam svećenički red blaženik je prvenstveno gledao u odnosu na Euharistiju u kojoj je on vidio stvarnu Kristovu prisutnost među nama. Euharistija je za Cassanta bila utjelovljenje samog Spasitelja, koji se u potpunosti daje čovjeku. Vođen ovakvim pogledom na misnu žrtvu, bl. Josip – Marija je često znao kazati kako je Euharistija njegovo jedino dobro i blago na ovome svijetu.
Ovakvo Cassantovo razmišljanje navodi me da ga, iako je svojim životom vremenski dosta udaljen od nas, povežem s današnjim vremenom i s 2005. godinom koja je godina Euharistije. Neću pretjerati ako kažem da nam u ovoj godini, u kojoj se toliko želi naglasiti da je Euharistija središte i temelj života Crkve, poticajan može biti upravo primjer ovog trapista koji je kao monah jednog od najstrožih crkvenih redova daleko od očiju svijeta u skrovitosti samostanskih zidina gorio i dogorio u ljubavi za Krista s kojim se susretao u Euharistiji.
Cassant nije bio učeni teolog, nego čovjek kojemu je škola zbog lošeg pamćenja predstavljala svojevrstan problem, no ipak je shvaćao euharistijsko otajstvo koje ga je prožimalo. Upravo zbog toga on je ono što su se poznati teolozi često uzalud trudili rastumačiti i razumski objasniti prihvaćao srcem i nikada nije dvojio o tome. Bio je zaljubljenik u Euharistiju.
Pošto je položio propisane ispite, Cassant je 12 listopada 1902. zaređen za svećenika. No ubrzo nakon ovog radosnog i za blaženika iznimno značajno događaja, Josip – Marija je obolio od tuberkuloze. Ova bolest, koja je znala desetkovati mnoge samostane i redovničke pokrajine, ubrzo je napredovala u tijelu mladog monaha i svećenika, koji je nastojao strpljivo podnositi sve veće bolove. Nije mnogo govorio o svojoj bolesti niti se žalio na bolove sve dok ih više nije bilo moguće sakriti.
No, tada je već bilo jasno da će se mladi monah teško oduprijeti zlokobnoj bolesti. Strogi način trapističkog života kao da je išao u prilog nemilosrdnoj bolesti pa je stoga blaženik na izričit zahtjev svog opata pošao roditeljima. No, njegovo zdravlje je i kod kuće sve više slabilo, pa se nakon sedam tjedana vratio u svoju opatiju gdje se nastavljaju njegove muke i boli. Sve patnje što ih je podnosio mladi monah je prinosio Kristu kao žrtvu za Crkvu. Fizičke boli, koje više nisu bile podnosive, ublažavao mu je njegov subrat i učitelj iz novicijata s kojim je Josip Marija bio duboko povezan.
Vidjevši da mu se približio kraj i da neće još dugo živjeti, Cassant je svom učitelju iz novicijata rekao: “Kad više ne mogu govoriti Misu, Isus me slobodno može pozvati s ovoga svijeta.” I uistinu, Krist ga je vrlo brzo pozvao sebi. Preminuo je ujutro 17. lipnja 1903. u dvadeset i petoj godini života pošto je u samostanu proživio tek devet godina. Njegov sveti i uzorni život bio je razlogom što su ga ljudi počeli štovati pa je pokrenut i postupak za njegovu beatifikaciju i kanonizaciju. Na temelju provedene kauze, njegova svetost Ivan Pavao II. je 3. listopada 2004. beatificirao Josipa – Mariju Cassanta.
Kada sagledamo život ovog poniznog trapista jasno nam se ocrtava lik koji neupitno vjeruje i na temelju te vjere predaje se Kristu u miru i tišini samostanskih zidina. Upravo zbog toga ovaj blaženik može nam biti svima uzor. Naime, u današnjem užurbanom i bučnom svijetu ljudi često nemaju vremena ne samo jedni za druge nego ni za sebe same i Boga. Otuđeni su od Boga, od sebe i od bližnjih. Nasuprot tome ovdje imamo lik mladog monaha koji je u ljubavi sjedinjen s Bogom.
Dok u današnjem svijetu ljudi uglavnom teže za bogatstvom i drugim prolaznim dobrima i nasladama, Cassant je težio jedino za Bogom i nalazio ga je u Euharistiji koja je, kako je to sam zna kazati, bila njegovo jedino blago na ovom svijetu. I u ovom pogledu bl. Josip – Marija nam može biti primjer za nasljedovanje. Istina, mnogi će kazati kako je u dvadeset i prvom stoljeću teško nasljedovati strogog monaha koji je živio na početku dvadesetog stoljeća, no to i nije baš tako jer ono što je srž koju bismo trebali nasljedovati iz života ovog trapista jest ljubav prema Kristu.
Budući da je Krist isti danas kao što je bio i prije sto godina, a sama ljubav je neprolazna, time nam je i Cassant uistinu blizak iako je preminuo prije više od stotinu godina.
Veritas, 14. rujna 2005. / 13. prosinca 2010.
