Karakteristike dominikanske molitve
Autor: Fr. Fabian (Stan) Parmisano OP
Preveo Fr. Ivan Tomislav Đukez OP
U današnjici našeg zapadnog svijeta prakticiraju se i promoviraju različite metode molitve raznih religijskih i nereligijskih tradicija. Netko, pritom, misli samo na istočnjački “uvoz” kao npr. zen, joga, aikido, hinduističke i budističke pjesme; ili se, možda, okreće prema njihovim moderniziranim oblicima kao što su transcendentalna meditacija, moć pozitivnog mišljenja, arica, body reading, fizičke i mentalne poruke; ili se prisjeća raširenijih (no vrlo malo upoznatih) oblika kršćanske molitve: liturgijska služba, krunica, duhovne vježbe sv. Ignacija, benediktinski, karmelićanski, kartuzijanski, trapistički i franjevački načini kontemplacije koji su još uvijek prisutni i njegovani kod nas; ili se, pak, odluči na slobodni, jednostavni i spontani pristup molitvi koja se unapređuje i popularizira kroz kršćansku karizmatsku obnovu.
Za one koji imaju oči da vide i uši da čuju, postoji dovoljno poziva i metoda da nas pomaknu preko našeg prevladavajućeg i zagušljivog materijalizma u svjetliji i svježiji svijet duha.
Dominikanci također imaju svoj način molitve koji su naslijedili od svoga osnivatelja. Sveti Dominik je rođen u drevnoj tradiciji molitve, koja je bila Euharistija, i već kao mladom samostanskom kanoniku bila mu je glavna dužnost i radost prinositi euharistijsku žrtvu i “moliti” liturgiju koja dovodi do nje i iz nje proizlazi. Istina, Euharistija je bilo javno crkveno štovanje, ali postala je Dominikova privatna molitva, kao što je i on postao osobno unesen u nju i dopustio joj da oblikuje njegovu samostalnu kontemplativnu molitvu.
Za njega je Euharistija bila Kristova zadnja i savršena molitva Ocu za ozdravljenje čovječanstva i Dominikova je briga bila reći joj “da”, postati jedno s njom i prema tome uobličiti sve svoje individualne molitve. Dominik je gledao Krista u njegovom žrtvenom činu potpunog davanja i s Kristom je također gledao i Oca znajući da je u toj savršenoj orijentaciji početak spasenja čovječanstva. To, zapravo, nije metoda, nego (ono što karakterizira Dominikovu, a time i dominikansku molitvu) orijentacija, odnosno trajno raspoloženje prema van, prema Bogu u uvjerenju da On može spasiti svijet.
Dominik je smatrao svoju revnost zajedničkoj molitvi u Božanskom časoslovu kao dio i nadogradnju njegove osobne komunikacije s Bogom. Kao kanonik katedrale u Osmi, bio je prisno uključen u molitvu časoslova Crkve, i prenio je to dalje u same temelje Reda. Kroz svoj životni vijek Dominik je bio vjeran zajedničkoj molitvi u koru koju je smatrao glavnim izvorom razvoja i nastavljanja istinskog zajedničkog života. Niti je osobna molitva bila zanemarena zbog kora, niti je zajednička molitva bila zanemarena sklonošću prema osobnoj pobožnosti.
Danas njegovi sinovi i kćeri teže toj istoj ravnoteži između pojedinca i Boga, te zajednice i Boga. Žarka disciplina kod kombiniranja ovoga dvoga u harmonično jedinstvo sredstvo je za rast u samom sebi. Prema tomu dominikanska je molitva, osobna ili zajednička, objektivno u dinamizmu koji se neprestano kreće iznad samog subjekta, iznad svijeta, čak iznad Kristovog liječenja čovječanstva, prema Bogu i sve više i više u dubine Boga, pouzdajući se u vjerovanje da taj pravi red u Bogu čini pravim i red u svijetu.
No, red u svijetu je drugotni, a ne prvi razlog za molitvu. Ljudi mogu, i trebali bi, moliti za svijet, za same sebe, za uspjeh svoga dobrog rada, za one koji su im dragi ili manje dragi, no dok ne nauče doseći ono iznad svega toga, samoga Boga, čine idole svijeta i tako moguće uništavaju svijet.
Osobina objektivnosti prelazi u drugu različitu značajku dominikanske molitve: studij, prvenstveno studij svete objavljene istine, ali isto tako i svake istine gdje god da se ona može naći. U Dominikovo je vrijeme mnogima bilo teško vidjeti ikakvu vezu između molitve i studija, osobito pažljivog, detaljnog, znanstvenog studija. To je teško i u naše vrijeme. Mnogo češće je studij (marljiva upotreba razuma) viđen kao zapreka molitvi koja je štovana kao vježba srca.
No, Dominik ju je vidio kao dublje, ljubavlju punije spoznavanje Pisama i djela Otaca koji okružuju i prožimaju tu veliku Kristovu euharistijsku molitvu i kao put otkrivanja i ulaženja u Božju objektivnost. Dominik je bio svjestan opasnosti, osobito te da um obori srce, i tako je on smislio da zadrži poštovanje prema studiju tako što ga je pridružio kontekstu polumonaškog liturgijskog života, jer se više bojao potrebe za studijem, pomoću kojega bi onda prosvijetljeni um mogao pomoći usmjerenju srca i zadržati raspoloženje prema van, u ljubavi i žudnji, prema Bogu.
Stoga studij za dominikanca jest, ili bi trebao biti, meditacija. Ne ona vrsta meditacije koja je popularna u naše vrijeme, tj. isprazniti um i mirno ostati u tami. Dominikanci su i za to, no to je samo prvi korak prema naprednijem stupnju molitve, a to je kontemplacija. No, ipak prije ovoga čovjekov um i srce moraju biti informirani od Krista – tko je on, što on želi reći, kako ukazuje i vodi. I kada tama napokon dođe i praznina se postigne, Krist će, a ne neki osujećeni čovjekov duh ili Sotona koji bi izašao iz dubina, donijeti svjetlo i ispunjenje i radost od Boga.
Četvrta karakteristika dominikanske molitve je propovijedanje. Contemplata aliis tradere (dati drugima blagodati vlastite kontemplacije): ne samo unijeti se u Boga, nego vratiti se od Njega i s Njim u život ostalih. S Njim – to je bitno. Ponavljam, Krist je onaj koji spašava. Dakle, ne samo da bi dominikanska molitva trebala biti kontemplativna, tj. usredotočena na Boga, nego bi i njen učinak u svijetu također trebao biti kontemplativan.
Kontemplacija ne bi smjela biti neka nervozna, grozničava aktivnost koja je nestrpljiva za rezultatima, osobito one vrste u kojima uključujemo sami sebe, nego mirna, tiha akcija koja ostavlja mjesta za Boga i koja je strpljiva prema Božjim rezultatima u Božjem vremenu. Ponovimo, raspoloženje je prema van s malim, ako i ikakvim, prekidom u nečijoj prvoj brizi. Netko razmatra Boga ulazeći sve više i više u njega, netko djeluje za svijet, ulazeći sve dublje i dublje u najbolje od svijeta što je vrli Bog koji je iznad i iza njega.
Još jedna značajka dominikanske molitve jest upotreba tijela. To uključuje neku vrstu joge, no ništa pretjerano ni ekstremno. Tek nekoliko jednostavnih gesti za postizanje sklada tijela i duha. Ovo je Dominik također ostavio u nasljedstvo svome Redu, a on se sam tome poučio iz euharistijske liturgije koja je bogata i protkana mješavinom riječi, pjesme i gestâ. U toj službi uključena je i kompletna osoba. Tako iz ranih dokumenata učimo o devet putova Dominikove privatne molitve: on bi se duboko poklanjao, prostro na zemlju, kleknuo, bičevao se, uzdizao svoje ruke prema nebu. Ukratko, molio se stojeći, sjedeći, klečeći, prostirući se i hodajući.
Dominikovih “9 putova” vjerojatno su bili devet puta devedeset. Njegovo je tijelo bilo fleksibilno kao i njegov duh i baš tako uključeno kad god je bio svjestan Božje prisutnosti, a to je bio uvijek. Tako je također i s današnjim dominikancima. Oni mole, ili bi trebali moliti, cijelim svojim bićem. Njihove bi molitve trebale biti raznoliki i osobni odgovori Božjem raznolikom i osobnom kontaktu s njima.
Možda posude i metode drugih tradicija da si pomognu u molitvi, da utišaju svoja tijela i umire svoje živce, maštu i misli. Sve je to potrebno učiniti, osobito u napeta i nervozna vremena kao što su ova naša. No, ovo dominikanci gledaju samo kao početak. Oni moraju krenuti kroz i preko tih oblika molitve k svojem osobnom susretu s Bogom i dospjeti tamo gdje se Krist i Njegova molitva nalaze.
Veritas, 9. prosinca 2010.
