Marianna Cope
(1838. - 1918.)
Autor: Ivan Armanda
Bl. Marijana Cope, krsnim imenom Barbara, rođena je 23. siječnja 1838. u Hessenu u zapadnoj Njemačkoj. Njezin otac Petar, koji je bio farmer i majka Barbara imali su ukupno desetero djece. Samo godinu dana nakon Barbarinog rođenja obitelj se preselila u Sjedinjene Američke Države. Smjestili su se u grad Utica u saveznoj državi New York, gdje su djeca pohađala župnu školu. Ondje su izvorni oblik svojeg prezimena, koje je glasilo Koob, u duhu engleskog jezika promijenili u Cope.
Iako je Barbara od djetinjstva željela postati redovnica, njezino zvanje će zbog obiteljskih obveza morati pričekati. Budući da je bila najstarija od djece koja su još bila u roditeljskoj kući, Barbara je po svršetku osmog razreda morala raditi u tvornici kako bi financijski mogla pomagati roditelja. Njezina pomoć bila je još više potrebna nakon što joj se otac razbolio.
Ipak, nakon više godina odlaganja Barbara je u dvadeset i četvrtoj godini konačno stupila u samostan sestara Franjevki iz Syracuse. Bilo je to u ljeto 1862. 19. studenog iste godine ušla je u novicijat te odjenuvši redovnički habit dobila ime s. Marijana.
Godinu dana kasnije položila je prve redovničke zavjete i nakon toga počela predavati u školi. Iako je kao redovnica željela služiti u učiteljskoj službi te je i predavala u nekoliko škola u saveznoj državi New York, Marijanin život se ipak ubrzo sveo na čitav niz administrativnih poslova što joj se nije sviđalo.
Ipak, svjesna kako i na taj način služi Bogu, Marijana je savjesno obavljala administrativne poslove koji su joj bili povjereni. No, Bog je s njom imao druge planove.
Kao sposobna i marljiva redovnica Marijana je dospjela u upravu svoje redovničke obitelji. Tako je mogla sudjelovati u odlučivanju o utemeljenju dviju prvih bolnica što ih je njezina redovnička družba osnovala u središnjem dijelu savezne države New York. Već 1870. postala je glavna sestra i upraviteljica bolnice sv. Josipa u Syracusi u New Yorku. Vršeći ovu službu kroz narednih šest godina upregla je sve svoje sposobnosti i inteligenciju te pokazala koliku snagu može imati žena, koju pokreće isključivo ljubav prema Bogu u bližnjima. Često su je znali kritizirati što prima odbačene bolesnike poput alkoholičara, no ona ipak nije zatvarala vrata svoje bolnice tim ljudima.
Bila je svjesna kako i njima treba pomoć i ljubav pa ih je stoga primala u bolnicu i njegovala suočavajući se oštrim kritikama, nerazumijevanjem i osudama. S druge pak strane, Marijana, koju su već tada počeli nazivati majkom, bila je veoma poznata i obljubljena u središnjem dijelu savezne države New York. Kao veoma ljubaznu, mudru i pristupačnu redovnicu koja je svoje vrijeme posvećivala bolesnicima svi su je voljeli i cijenili, pa čak i oni koji su je kritizirali.
Marijanu su voljele i njezine sestre pa su je stoga izabrale za provincijalnu poglavaricu. Kao provincijalka, Marijana je 1883. primila pismo od nekog svećenika. U tom pismu dotični svećenik traži od sestara pomoć u radu u školama i bolnicama na hawajskom otočju. Pročitavši pismo u kojem svećenik smiono obavještava sestre da će rad podrazumijevati i brigu za oboljele od gube, majka Marijana je bila veoma dirnuta. Stoga je entuzijastično rekla:
“Gladujem za ovim radom i čitavim srcem želim biti jedna od odabranih, koje će imati tu privilegiju da se žrtvuju za spasenje duša tih sirotih otočana … Ne bojim se nikakve bolesti pa bi mi stoga bilo najveće zadovoljstvo služiti napuštenim gubavcima.”
Sukladno ovakvom razmišljanju Marijana se zajedno sa šest sestara uputila prema hawajskom otočju i u studenom 1883. stigla u Honolulu. Odavde su sestre proslijedila do bolnice na Oahu u kojoj su bili smješteni oboljeli od gube sa svih otoka. Redovnice su se bez odlaganja dale na posao te pored svakodnevne brige za oko dvjesto bolesnika očistile bolnicu i do 1885. znatno poboljšale životne uvjete u bolnici i unaprijedile brigu za pacijente.
Osim gube na hawajskom otočju je postojao još jedan veliki problem. Naime, bilo je mnogo djece čiji roditelji su ležali u bolnicama zbog spomenute bolesti pa se za tu djecu nije imao tko brinuti. Pored toga, nije manjkalo ni one djece čije roditelje je bolest već pokosila. Ni za njih se nije imao tko brinuti pa su manje – više bili prepušteni sami sebi. Tamošnji stanovnici se za ovu djecu nisu brinuli bojeći se da im djeca ne bi prenijela gubu kojoj su bila izložena živeći s oboljelim roditeljima. Kako bi riješile taj problem sestre su u studenome 1885. u sklopu bolnice u kojoj su radile osnovale i prihvatilište u kojem su se brinule za tu djecu.
1887. na Hawaima se promijenila vlast. Nova vlast donijela je odluku o hitnom zatvaranju bolnice u kojoj su sestre do tada radile kao i odluku o zatvaranju svih prihvatnih postaja za oboljele od gube. Sami pak bolesnici imali su biti prebačeni na poluotok Kalaupapa, koji se nalazio na većem otoku Molokai. No, pitanje je bilo tko će poći tamo i brinuti se za bolesnike. Odgovor na ovo pitanje dala je majka Marijana veselo kazavši kako će ona sa svojim sestrama prihvati taj posao.
Sukladno onome što je rekla, majka Marijana se 1888. našla na poluotoku Kalaupap zajedno s dvije sestre i odmah se dala na posao. U novoj bolnici pronašla je i svećenika Damjana de Veuster, kojega je upoznala još u siječnju 1884. Damjan, koji je čitav život posvetio brizi za oboljele od gube, na koncu je i sam obolio od te nemilosrdne bolesti te je postao nepoželjan i crkvenim i civilnim predstavnicima. Dakako, majka Marijana ga nije odbacila, nego ga je 1886. primila u staru bolnicu, a sada se i u novoj bolnici nastavila brinuti za ovog svećenika, kojeg danas slavimo kao blaženika.
U novom okružju sestre su vodile bolnicu i prihvatilište za djecu oboljelih od kuge. Svakodnevno su naporno radile i često bile na izmaku snaga. Kod nekih sestara znalo se javiti i malodušje i bezvoljnost, no ne i kod majke Marijane. Ona je uvijek s optimizmom gledala na svaku situaciju te tješila svoje sestre, kod kojih se znao javiti i strah da i same ne obole od gube. Sama Marijana nikada se nije bojala toga, nego je hrabrila i ostale sestre govoreći im kako je jedina njihova dužnost udovoljiti gubavcima i ublažiti patnje tim jadnim ljudima koji su oboljeli od strašne bolesti.
Majka Marijana se nikada nije vratila u Syracusu nego je do kraja života ostala uz gubavce. Preminula je 9. kolovoza 1918. u osamdeset i prvoj godini života. Nikada nije oboljela od gube iako je najveći dio svog svetog života provela njegujući gubavce te tako zaslužila naslov majke gubavaca. Njezin svetački život nije mogao ostati nezamijećen pa su je stoga odmah nakon smrti mnogi stali štovati i utjecati joj se u svojim potrebama.
Dakako da su uslišanja bila brojna, pa je stoga pokrenut i postupak za njezinu beatifikaciju, koji je rezultirao uzdizanjem na čast oltara 15. svibnja 2005. Majka Marijana Cope tako je zajedno s dominikankom bl. Ascensión Nicol Goñi postala prva osoba uzdignuta na čast oltara za pontifikata pape Benedikta XVI.
Veritas, 16. prosinca 2005. / 13. prosinca 2010.
