Marija Klara od Presvete Euharistije

hrvatska klarisa - (1933. – 1952.)

Autor: Ivan Armanda

Marija Klara od Presvete Euharistije

Dok su ratne 1944. godine oko splitskog samostana sestara klarisa neprestano padale bombe s namjerom da ga razore, dvije hrabre redovnice napuštaju utočište svoga samostana i kreću na teško putovanje. Bile su to s. Marija Stefana od sv. Križa (†1969.) i s. Marija Koleta Jovanović (†1994.). Njihov zadatak bio je otputovati u Zagreb i tamo utemeljiti novi samostan sestara klarisa.

Putovale su preko Bosne i Hercegovine uz stalne zračne napade, ali, budući da su bile pod sigurnom zaštitom svoje svete majke Klare Asiške, sretno su doputovale u Zagreb. Zbog nemogućnosti da same nešto kupe ili izgrade, privremeno su se smjestile u franjevački samostan u Samoboru gdje su im se pridružile još dvije sestre iz Splita. Tako je utemeljena nova zajednica sestara klarisa koja će se s vremenom preseliti u grad Zagreb i u njemu ostati do danas.

Sestre su, koliko im je to bilo moguće, same i uz pomoć dobročinitelja uređivale svoje privremeno boravište i prilagođavale ga potrebama svoga života. Tijekom godine, dok su sestre sređivale samostan, mnoge djevojke su dolazile i zanimale se za život u klauzuri. Sestrama je to sigurno ulijevalo nadu i davalo im svježu snagu da s još većom revnošću nastave sređivati svoje privremeno boravište.

No, kada su svi radovi bili gotovi i kada su sestre mogle početi živjeti uobičajenim klauzurnim životom, nijedna od onih djevojaka nije se vratila. Sve sestre, o osobito časna majka Marija Stefana od sv. Križa, bile su žalosne. Ipak, nisu gubile nadu u Božju pomoć. Jedna od sestara je čak rekla časnoj majci: “Majko, imajte pouzdanja. Božja Providnost bdije nad nama!”

Ove riječi su se ubrzo pokazale istinitima jer je časnoj majci javljeno da jedna četrnaestogodišnjakinja želi stupiti u njihov samostan. Bila je to Mira Rubinić iz župe Kotari u Plešivićkim brdima. Opatica je bila radosna i sazvala je sve sestre te im rekla: “Javila se jedna djevojčica od 14 godina s molbom da je primim u samostan. Nitko se ne javlja, ja ću dijete primiti.” I primila je s. Marija Stefana ovu kandidaticu, ali i šest drugih, koliko ih se javilo do Božića.

Mira je bila uzorna i hvalevrijedna postulantica. Bila je visoka, ali nježna i blaga te uvijek ljubazna prema svojim sestrama. Njezin vedri duh očitovao se u anđeoskom osmjehu kojega je djevojka imala na licu i u najtežim trenutcima svoga kratkog života.

Njezina poniznost premašivala je sve granice i sva očekivanja. Iz djevojke je zračila svetost i Božja milost. No, nerazumijevanje, koje svecima uvijek zadaje dodatne muke, iskusila je i ova mlada redovnica. I ona se suočila s prijekim pogledima svojih mladih susestara koje su je često podrugljivo znale nazivati sveticom. Ipak, djevojka je ustrajala i rasla u krepostima.

Napokon je došao i 22. kolovoza 1958. godine kada je Mira zajedno s četiri susestre obukla redovnički habit s bijelim velom i franjevačkim pascem. Tom prigodom je Mira dobila i redovničko ime – sestra Marija Klara od Presvete Euharistije. Pri tom je s. Marija Klara dobila križ, franjevačku krunicu i časoslov.

Sestra Marija Klara bila je tiha i, kao što već kazah, ponizna redovnica. Uvijek je hodala s rukama u rukavima i oborena pogleda. Sama je o tome zapisala: “Moram tiho hodati, umrtvljeno sjediti i vladati se u svemu kako dolikuje redovnici.” Na drugom pak mjestu piše: “Redovnici se dolikuje da uvijek drži oči oborene.” Bila je stroga prema sebi i sama si je zadavala dodatne pokore. Ako je što krivo učinila, odmah bi se sama optužila kod svojih poglavarica. Jednom prigodom, kada se dogodila neka mala nezgoda, pozvala je svoju magistru i kazala joj: “Mater magistra, dajte mi pokoru, ali me nemojte poslati iz samostana.”

Shvaćajući ozbiljno svoj poziv, s. Marija Klara piše: “Život prolazi, vječnost se približuje. Pozvana sam ne samo da se spasim, nego i posvetim.” Ova mlada i ustrajna redovnica zapisala je i neke snažne odluke koje je donijela. Tako primjerice u njenim spisima čitamo kako će pri svakom ulasku i izlasku iz svoje ćelije poljubiti prag i zidove “u zahvalu za milost svetog zvanja.” Mlada redovnica također je zabilježila kako će, kada sretne koju sestru izmoliti Zdravomariju za nju i kako će moliti u Isusa oproštenje za onu sestru koja joj da prigodu za nešto pretrpjeti. Čak na sebe prima njezinu kaznu. S. Marija Klara također piše: “Kad mi budu bilo što prigovarali, kleknut ću i neću se ispričavati. U zahvalu ću nešto izmoliti za onoga tko me bude korio.”

U pismenoj ostavštini s. Marije Klare nalazimo i zapise o naknadama za uvrede svijeta nanesene Bogu. Tako primjerice ovo žrtveno janje prinosi svoju šutnju u zamjenu za ogovaranje i psovku. “Poslušnost u zadovoljštinu za neposlušnost. Siromaštvo kao naknadu za pohlepu za zemaljskim dobrima. ...

Rad kao naknadu za lijenost.” I dalje s. Marija Klara niže svoje odluke o zadovoljštinama kroz koje se provlači jedna temeljna istina: s. Marija Klara nudi se Bogu kao žrtva za grijehe čitavoga svijeta. To i sama otkriva kada svojoj časnoj majci piše: “Ja želim i hoću biti sveta žrtva paljenica koja mora izgorjeti na ognju Božje ljubavi.”

Sestra Marija Klara posebno je ljubila svoju klauzuru. Nije joj teško padalo dobrovoljno zatvaranje u samostan. Zapravo, ona na svoju klauzuru i ne gleda kao na nešto teško ili kao na zatvor. Ona klauzuru shvaća kao zaštitu od vanjskog svijeta. To se očituje u stihovima kjoje je mlada redovnica zapisala. Ovdje donosim samo kratki isječak iz podužeg stihovnog zapisa:

“Klauzuro moja sveta, draga
kao dobra majka, mila si mi i draga,
jer ti si kao jaka tvrđava,
koja me čuvaš od zlih neprijatelja.

Ti si kao luka spasenja na uzburkanom moru
koja me štitiš od burnih valova.”

11. listopada 1949. godine s. Marija Klara položila je i svoje prve Svete Zavjete. Njezina žrtva ljubavi postaje od tada još ustrajnija. Mladu redovnicu sve više zahvaća plamen Božje ljubavi. Djevojka sada još ustrajnije bdije nad svojim mislima i djelima. U svojim zabilješkama piše: “Gospodine, radije me daj crvima za hranu, nego da Te najmanjim nečistim grijehom uvrijedim.”

S. Marija Klara, kao prava kći sv. Franje i sv. Klare, posebno žarkom ljubavlju ljubi uzvišeni ideal evanđeoskog siromaštva. Svoju nenavezanost na zemne stvari pokazala je u mnogo slučajeva. Odricala se čak i djelova svoje odjeće i tražila lošiju obuću. Vraćajući opatici svoje sandale, kazala je: “Meni su dostatne cokule.”

Iznijela je čak i umivaonik iz svoje sobe i svoj habit dala jednoj novoj kandidatici. Njezina dobrota i ljubav prema sestrama očitovala se na svakom koraku, pa čak i kada je opominjala sestre ako nisu bile dosljedne u svom radu. Sama je revno vršila sve svoje službe i bila uzor sestrama u poslušnosti. Nikada se ni na što nije žalila niti prigovarala. Na prvi znak zvona je ostavljala napola opranu žlicu i odlazila na molitvu. Ponizno je slušala čak i kada ju je majka učiteljica zabunom krivo korila.

Nikada nikoga nije ogovarala niti koga uvrijedila. Štoviše, na uvrede i poruge koje su joj bile upućene, samo je šutjela. Bila je uzor sestrama u svim krepostima.

Jednog je dana došla pred svoju opaticu s čudnom molbom. Kazala joj je:

“Časna majko, dopustite mi da svoj život prikažem kao žrtvu za obraćenje umirućih grešnika, za obraćenje duša koje ne vjeruju, za prestanak progonstava Crkve, za svećenička i redovnička zvanja.” Opatica je protrnula. Riječi ove mlade redovnice dirnule su je u srce i njene oči su se napunile suzama. Majka opatica je samo šutjela i gledala svoju duhovnu kći, a s. Marija Klara je šutnju shvatila kao potvrdan odgovor.

Ubrzo je s. Marija Klara nenadno dobila visoku temperaturu i razboljela se. Unatoč tome ona, već vidno bolesna, moli svoju majku učiteljicu da joj dozvoli ustati u ponoć na zajedničku molitvu matutina. Ova molba joj nije udovoljena, a sestre su, unatoč njenom protivljenju, pozvale liječnika. Liječnik je ustanovio upalu pluća i poduzeo sve za ozdravljenje ove Kristove zaručnice, ali bolest je bila jača.

Sestre su, kako bi pomogle strpljivoj bolesnici, kupile jaja i dale joj ih piti. No, umjesto da joj pomognu, jaja su joj samo odmogla jer se među njima našlo i jedno pokvareno. Kada su s. Mariju Klaru upitali je li osjetila da je jaje pokvareno, potvrdno je odgovorila, a na upit zašto nije rekla da jaje nije dobro, ponizna redovnica je kazala da je za Isusa sve dobro.

S. Marija Klara je ubrzo i sama shvatila u kako teškom stanju se nalazi pa je kazala: “Ja ću umrijet na blagdan Bezgrešnog Začeća. Uvijek sam molila da mlada umrem.” Kada bi ju opatica upitala je li joj žao umrijet, s. Marija Klara bi smireno odgovorila: “Nije, časna majko, neka se vrši volja Božja.” Čak je znala kazati: “Ništa me ne boli, samo kašljem.”

Bolest je iz dana u dan sve više napredovala i na koncu su i liječnici izgubili nadu u ozdravljenje. I ponizna bolesnica shvaćala je da se bliži kraj. No, ona i dalje strpljivo i tiho nosi svoj križ i muči se pod njegovom težinom, ali ne posustaje. Sestre se dive njezinom miru i uravnoteženosti, a ona spremno čeka svoga Zaručnika. U samostan dolazi i svećenik i svetim sakramentima pripravlja ovu nevinu dušu za odlazak u nebo.

Pet dana kasnije, dok su sestre u ponoć ustajale na zajedničku molitvu i pjevale hodnicima, sestra Marija Klara predaje svoju besmrtnu dušu Bogu Ocu. Bilo je to 17. siječnja 1952. godine. Ova sveta smrt bila je uzrokom opće žalosti u samostanu, ali i u čitavom samoborskom kraju u kojem se samostan nalazio.

Iako je bila zima, po samoborskim obroncima su procvale ruže. Pobožni vjernici su ubrali ruže i odnijeli ih siromašnim sestrama klarisama da njima okite lijes svoje preminule sestre. Klarise su, u znak sjećanja na sv. Klaru Asišku koja je spavala na lozovu pruću, stavile svojoj sestri Mariji Klari nešto suhe loze pod glavu. U znak poniznosti i siromaštva, mlada redovnica je na odru ležala bosonoga.

Pogreb s. Marije Klare je održan 19. siječnja na samoborskom groblju. Sestre svjedoče da je nad lijesom s. Marije Klare letjelo jato golubova. Kasnije, kada su se sestre preselile u Zagreb, njezino je tijelo preneseno u novu grobnicu u Šestinama kamo su klarise 1969. godine položile i svoju dobru majku utemeljiteljicu – s. Mariju Stefanu od sv. Križa. Ipak su klarise dio zemnih ostataka s. Marije Klare zadržale u svom samostanu kao dragocjenu relikviju.

Danas, kada je od smrti s. Marije Klare prošlo više od pedeset godina, zasigurno nam se nameće pitanje beatifikacije ove uzorne redovnice. Kako to da jedna ovako sveta duša nije beatificirana? Kako to da je naš narod slabo upoznat s životom ove nekanonizirane svetice? Na ova pitanja je uistinu teško odgovoriti, osobito ako uzmemo u obzir činjenicu da je s. Marija Klara od Presvete Euharistije živjela kreposnim i svetim životom te da je umrla svetom smrću. Štoviše, vjernici koji su joj se obraćali u molitvama, zadobili su njen zagovor koji se očitovao u čudesima.

Nažalost, sestre klarise nisu ostavile pisana svjedočanstva o tim čudesima pa se na njih ne možemo ni pozivati. Ipak, možemo se pozivati na svetački život ove redovnice i na njezine spise iz kojih progovara glas redovnice koja izgara u ljubavi Božjoj. Možemo se i moliti Bogu da nam po zagovoru s. Marije Klare udijeli kakvu posebnu milost.

Siguran sam da će Gospodin uslišati one koji se utječu zagovoru njegove zaručnice Marije Klare od Presvete Euharistije. Siguran sam i da ćemo na ovaj način s. Mariji Klari, kojoj je nepravedno uskraćena aureola, vratiti slavu koju ona uistinu zaslužuje i tako dati svoj doprinos širenju štovanja s. Marije Klare što će zasigurno rezultirati njezinim uzdizanjem na čast oltara.

I ovaj moj kratki prikaz njezina života koji je napisan u povodu sedamdesete obljetnice rođenja s. Marije Klare (rođena je 7. listopada 1933. god.) i koji se poklapa sa 750. obljetnicom smrti sv. Klare Asiške ima za zadatak promicanje štovanja ove hrvatske klarise za koju je pokojni kardinal Franjo Kuharić kazao da je “svim srcem povjerovala Ljubavi i to je svom dušom živjela.”

Veritas, 19. listopada 2003. / 13. prosinca 2010.