Mladenačka svježina Crkve
Autor: Peter Henrici
Tekst je objavljen u časopisu Svesci Communio, br. 93/1998. Časopis izlazi u izdanju Kršćanske sadašnjosti, Marulićev trg 14, Zagreb. Prijevod s talijanskog: Drago Matijević - Tekst je objavljen dozvolom Kršćanske sadašnjosti iz Zagreba.
Kratko razmatranje o jednoj tvrdnji sv. Ireneja
Crkva je mlada ili stara? Poteškoće na koje današnja mladež nailazi u susretu s Crkvom, i Crkva u susretu s mladima, kao da žele upozoriti na to da je Crkva stara, dapače zastarjela. Nije li istina da se odgovorni u Crkvi uvijek pozivaju na prošlost i tradiciju da bi blokirali svaku novost I proboj u budućnost? Nije li Crkva previše tvrda u svojoj vjernosti, prema onomu što je oduvijek govorila, a da bi mogla oduševiti današnju mladež? Crkva izgleda, za što je dovoljno pogledati naše religiozne obrede, kao prihvatilište za osobe starije dobi.
Problem nije nov. Već od ll. Stoljeća nakon Krista lionski biskup Irenej, da bi opovrgnuo heretičke tvrdnje, moraše neprestano pozivati se na apostolsku tzradiciju primljenu od starih. Ipak, na kraju treće svoje knjige Adversus Haereses on nalazi sretnu formulaciju koja se može upotrijebiti i danas, i kojom iskazuje mogućnost povezivanja između starosti I mladenačke svježine Crkve.
On piše, o vjeri koja nam je prenesena: “Ona, djelovanjem Duha Svetoga, kao dragocjeni poklad sadržan u skupocjenoj posudi, uvijek se pomlađuje te obnavlja i samu posudu koja je sadrži”. Latinski tekst (budući da je grčki original izgubljen) to izražava još dojmljivije: “a spiritu Dei … depositum juvenescens et juvenescere faciens ipsum vas”. Ovaj je paradoks poticaj našem promišljanju: vjera shvaćena kao poklad, kao blago koje se sastoji od zlatnika čuvanih u jednoj posudi – što je prividno najbeživotnija stvar koja može postojati – a koja se, ipak, uvijek pomlađuje (juvenescens), te zahvaća tim procesom pomlađivanja I samu posudu. Evo, dakle, rješenja zagonetke:
Životvorni Božji Duh, koji je u Crkvu unio ovo blago. Po ovom je ključu moguće produbiti razmatranje o mladenačkoj svježini Crkve. Pogledajmo koliko toga vjera, oživljena Duhom Svetim, može proizvesti u Crkvi, i kako se ona uvijek pomlađuje.
1. Mlad znači dinamičan
Mladenaštvo se razlikuje od starosti prije svega po svojoj dinamičnosti. Postati starima znači osjetiti se umornima, osjetiti prevagu rezigiranosti ili frustracije; biti mlad, naprotiv, znači ići ususret životu neutaživom energijom. Jedan od najobeshrabrujućih znakova našega vremena jesu toliki “stari” mladići i djevojke, koji su prebrzo postali plijenom frustracije I rezigniranosti, vukući se mlohavo kroz život ili bježeći od njega u drogu. U odnosu na ovo, svaki oblik uzbuđenja i aktivnosti, bilo da je riječ o fanatizmi ili športu, valja pozitivno pozdraviti kao pravi pravcati izričaj mladenačkog zanosa. I Crkva bi mladima morala pokazati se dinamičnom, onakvom kakvom bi oni htjeli da bude.
Ona i jest u stvarnosti dinamična, ali ne zahvaljujući svojem aktivizmu ili zato što to zahtijeva većina, nego snagom vjere oživljene Duhom Svetim. Ono što Duh daje jest dynamis – današnja bi mladež to nazvala “power” (usp. Dj 1, 8; Rim 15, 13. 19).
U vrijeme Apostola dynameis su bili prije svega čudesni znakovi koji su bili prije svega potrebni da potvrde apostolsko propovijedanje; bila je to i “snaga Uskrsnuća” Isusa krista (Fil 3, 10), koja je pokretala sv. Pavla na njegovim misionarskim putovanjima i koja mu je davala snage da podnese sve nedaće. Poslije, ista je ta snaga tjerala na nova putovanja, osnivanja novih redova, prema novim misionarskim pothvatima – čega je franjo Ksaverski samo jedan među mnoštvom primjera.
I danas, se ta dinamika Duha nije istrošila u našoj Crkvi. Nikad u povijesti nije bilo toliko duhovnih “pokreta”, toliko novih redovničkih zajednica, svježine u teološkim promišljanjima, zauzimanja u raznim službama u Crkvi I misijama, posebice laika. Sigurno, svi oni koji su živjeli u vrijeme Koncila, upravo u njemu vide znak mladenačke svježine Crkve – unatoč činjenici da ga je sazvao jedan stari Papa, i da su ga vodili ljudi koji su bili, u najmanju ruku, starije dobi; ali možda i upravo zbog toga. A kad je, u postkoncilskom razdoblju, izgledalo da neke stvari izmiču kontroli, čak bi se i to moglo pripisati mladenačkom dinamizmu naše Crkve.
U našim krajevima trenutačno se taj dinamizam malo osjeća. Često je Crkva slična našim “starim” mladićima i djevojkama, budući da rezigniranost i frustracija vladaju eklezijalnim životom. Razlogom za ovakve situacije čini se da su, na prvi pogled, nedostatak svećenika I nezainteresiranost mladih za crkvu I religiju. Ipak, u oba je slučaja najvjerojatnije riječ o začaranom krugu: Nedostatk svećenika svakako proizvodi frustraciju i rezigniranost, ali rezigniranost i frustracija opet uzrokuju nedostatak svećenika. Isto se može reći za nedostatak zanimanja kod mladih.
Najhitnija zadaća bila bi prekinuti oba ta začarana kruga. U zemljama njemačkog govornog područja (a možda i drugdje) Crkva mora ponovno otkriti vlastitu mladenačku svježinu.
2.Mlad znači biti okrenut budućnosti
Mladi su malo skloni gledati unatrag. Prošlost i tradicija za njih nisu autoritativni pojmovi. Ono što se dogodilo prije desetak godina već je dio povijesti, a povijest nije zanimljiva. Ona najviše što može jest stvoriti krivu svijest. Tako da je za Crkvu teško sa svojom porukom doprijeti do mladih; jer je, kako se to na prvi pogled čini, sva i u svemzu usredotočena na prošlost i tradiciju.
Naprotiv, ono što zanima mladež jest budućnost. Tko je mlad taj ima cijeli život pred sobom. Aktualno pak budućnost izgleda mračna: Nezaposlenost je vrlo realna buduća perspektiva za mnoge mlade; ekološki problemi, da ne govorimo o pravoj ekološkoj katastrofi koja se nadvila nad sve nas. Ove prijetnje same po sebi ne bi bile dovoljne da objasne zašto se toliko mladih danas osjeća “starima”.
A Crkva, ima li se ona na što požaliti? I njezina budućnost izgleda tamna. Papina enciklika Evanđelje života opisala je tamnim, ali realističkim bojama našu “kulturu smrti”, već u sadašnjosti. Ipak, Crkva nije tvornica kulturnog pesimizma. Njezino je poslanje okrenuto budućnosti, a nada njena temeljna značajka. “Budite sigurni: ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta”, tako zvuče Isusove oproštajne riječi (usp. Mt 28, 20). Sigurno, Crkva živi od prošlosti, ipak ta prošlost je, Kristovo uskrsnuće koje joj otvara nedostižnu budućnost koja će se ispuniti samo u posljednji dan.
“Posljednjeg” dana: već njemačka riječ sugerira da ta nada u budućnost jest temeljem mladenačke svježine Crkve. Ona se uvijek pomlađuje jer je usmjerena Kristovu povratku i jer, upravo zbog toga, za nju prošlost je uvijek samo "zalog" za budućnost.
Konkretno, “taj zalog za budućnost” jest Duh Sveti (Ef 1,14; 2 Kor 5,5), koji proizlazi iz Kristova uskrsnuća – dar koji se malo-pomalo ne iscrpljuje ili gubi, nego – što više vremena prolazi, više raste.
Nakon Irenejeve tvrdnje, koju smo citirali na početku ovog teksta, on nastavlja objašnjavajući da je u ovom daru “sadržano zajedništvo s Kristom, tj. Duhom Svetim, zalog neraspadljivosti, potvrda naše vjere i ljestve našeg uspona k Bogu.”
Danas nam valja ponovno prihvatiti činjenicu da se pogled vjere ne upravlja prema prošlosti, nego prema budućnosti; da ne vjerujemo jednoj priči iz povijesti nego temelju ove priče: Kristovu povratku. Vjeru i ufanje nije moguće razdvojiti: I upravo je to dokaz mladenačke svježine naše vjere. Prvi naraštaj kršćana živio je potpuno u iščekivanju Kristova slavnog povratka.
Ta je činjenica, doduše, izazvala određene nerede unutar kršćanskih zajednica (kako je to razvidno iz prvih Pavlovih poslanica); ali je i dalo krila misionarskom zanosu sv. Pavla i njegovim drugovima (naravno, i drugim apostolima). Od ove neodoljive snage koja predstavlja isčekivanje paruzije, danas poznajemo samo karikaturu u apokaliptičkim sektama. Bilo bi vrijeme da i mi (bez prepuštanja u apokaliptičku histeriju) dopustimo svojoj vjeri da bude oživljena u skorašnjosti, doista bliskog, ispunjenja svih naših nadanja.
To bi još više vratilo mladenačku svježinu Crkvi današnjih dana. Ona bi tako mogla izvršiti ono poslanje koje današnja mladež očekuje od nje: “stvoriti budućnost punu nade” (usp. Jr 29, 11). Ovo ne znači da treba stvoriti jedan program za budućnost Crkve u kojem bi se odredilo kako se ima razvijati Crkva u našoj zemlji. Fiksirati jedan program nije stav prikladan mladima niti je prožet ufanjem.
To pak ne znači niti prepustiti budućnost jednomu općenitom i jednostavnom eshatološkom optimizmu. Nada u Kristiv povratak i pouzdanje u “zalog” Duha može nam dati hrabrost da idemo s pouzdanjem u susret budućnosti koja je za nas tamna, i prema njoj orijentirati sve naše djelovanje.
U ovom kontekstu valja držati stavom vrijednim žaljenja činjenicu da se upravo oni stilovi kršćanskog života, koji pokazuju ovo pouzdanje u budućnost, najblaže rečeno, dovoljno ne cijene. Mislim ovdje na život prema evanđeoskim savjetima, posebice na celibat. Bilo evanđeosko siromaštvo bilo poslušnost, označuju da ja očekujem svoju budućnost iz ruku Božjih, a celibat može biti pravilno shvaćen samo kroz eshatološku nadu: biti svjestan da “prolazi obličje ovoga svijeta” (usp. 1 kor 7,31) te stoga ima smisla već od sada upraviti vlastiti život prema posljednjim vremenima (Lk 20, 34 – 35; Mt 19, 10 13).
Iskustvo pokazuje da upravo ta tri životna stila održavaju čovjeka mladim, aktivnim i otvorenim budućnosti. Oni koji tako žive na izraženiji način nose mladenačku svježinu crkve. Nekada se jako uzimala u obzir ta istina, tako da su i najstariji svećenici počinjali misno slavlje riječima: “Pristupit ću oltaru Gospodnjem, Bogu koji razveseljuje mladost moju” ( ad Deum qui laetificat juventutem meam), (Ps 43, 4).
3. Mlad znači alternativan
Ova nas činjenica vodi onom obliku eklezijalnog života koji je najbliži mladima, a kojemu Crkva ipak posvećuje malo pozornosti: mladež želi promijeniti svijet. Oni su okrenuti busućnosti, jer žele bolju i drukčiju budućnost. Svijet mladih razlikuje se od svijeta odraslih ne samo što pripadaju različitim naraštajima. Mnogi mladi, a možda i svi, ne žele, posebice danas, ući u onakav svijet odraslih kakav im se predstavlja. Oni pronicljivim pogledom prepoznaju ono što ne valja u ovome svijetu, i sanjaju neki drugi svijet. Druga je stvar da s godinama i oni, pritisnuiti nuždom, nađu utočište u svijetu odraslih i prilagode se sustavu većine.
Prikrivena kritika svijeta odraslih izranja iz mladenačke alternativne kulture. Ako ne mogu već sada promijeniti naš svijet, mladi žele bar stvoriti svijet za sebe.
Možda i sama činjenica da se mladenačka kultura širi te pokazuje toliko alternativnom, jest pokazatelj sve doživljenije i sve jače nemogužnosti mijenjanja svijeta odraslih. U toj njihovoj kulturi nisu toliko uzgajane vrijednosti mladima bitne koliko su snažno odbačene vrijednosti i ponašanje odraslih. Danas je, više nego ikad, teže jednom odraslom shvatiti kulturu mladih tako raširenu diljem svijeta te ući u nju. Unatoč tomu, sama mladenačka kultura lako je apsorbirana u komercijalnu kulturu odraslih, ali to je već druga tema.
I Crkva je, po svojoj naravi, alternativna u odnosu na vladajući svjetski poredak. Činjenica da ju se neprestano definira kao snagu koja pridonosi očuvanju sustava, naklonjenu vladajućim režimima, kulturnim i društvenim strukturama, samo pokazuje kako se često ne pokazuje prava bit Crkve, ili kako često sama Crkva zaboravlja svoju zadaću. Poruka kraljevstva nebeskog, križ i uskrsnuće isusa Krista, koje Crkva mora naviještati riječju i djelom, sasvim je nešto drugo od očuvanja sustava. Taj naviještaj zahtijeva korjenito obraćenje (usp. Mk 1, 15), a jedno autentično obraćenje podrazumijeva uvijek preokret tradicionalnih vjernosti. Ako bi bilo dovoljno osoba sposobnih da se obrate na konkretan način, i svijet bi se promijenio.
Duh Sveti, kojim “pomlađuje poklad” nalazi ovdje vlastito polje djelovanja. “Pomladiti”, taj primjer to upravo dokazuje, ne znači dodavati uvijek nešto novo u poklad; njegov sadržaj jest i ostaje isti. To ne znači niti proizvoditi uvijek nova i subverzivna tumačenja poklada da bi staro moglo barem izgledati novim. Učinkovitost Duha koji pomlađuje dokazuje se, jednostavno, u činjenici da ono uvijek i nanovo posvješćuje taj poklad, koji je toliko različit od načina na koji svijet misli i nada se (usp. Iv 14, 26). Prisjećanje na “staro” koje je ipak na neprevladiv i nedostižan način “novo” tako da anticipira svu moguću novost (sve do “posljednjega” dana), pridonosi svijetu nešto što je uistinu novo. Samim tim činom, posvješćivanjem djelovanja Duha Svetoga, poklad “se pomlađuje”, te pomlađuje samu posudu koja ga sadrži, Crkvu.
Mladenačka želja da dostigne alternativne oblike života svjetskog poretka, dostiže tako svoju pravdu. Ova želja, ma koliko bila opravdana, ima jedan nedostatak. Ta je želja ugledala svjetlo s revolucijom 68, koja je bila revolucijom mladeži. U tim su godinama nedostajale autentične alternative i zbog toga se mladenački pokret tih godina brzo ugasio. Kada mladež misli na “alternativan” način, ona uistinu odlično zna ono što ne bi htjela, ali ne zna ono što želi. Njezinoj želji za alternativom nedostaje genijalnost autentične alternative. Stoga ono što nam se predstavlja kao alternativa odaje dojam kao da je zapravo zastarjelo, vulgarno ili banalno. To vrijedi i za kulturne alternative koje su danas često posuđene iz crkvenog ozračja, primjerice moda gregorijanskog pjevanja ili Srednji vijek.
Autentična alternativa, doista, ne može proizlaziti iz dijalektičkog niojekanja, niti jednostavno može biti kulturološki izmišljena. Autentična alternativa mora imati temelje na jednoj drugoj stvarnosti, jednoj drugoj naravi – onakvoj kakvu kršćanstvo nalazi u liku i naučavanjuIsusa Krista. Stoga bi Crkva, kad bi se samo htjela priključiti na vlastiti poklad, mogla pružiti mladima autentičnu alternativu koju mladež traži i koja joj nedostaje. Pitanje koje nam se nameće jest: Je li Crkva svjesna alternativnog karaktera svojeg poklada? Živi li ga uistinu kao alternativu današnjoj ljestvici vrijednosti? I iznad svega: je li Crkva sposobna ponuditi mladima tu alternativu? Problem mladenačke svježine Crkve jest, ako bolje pogledamo, problem kako Crkva živi tu svoju svježinu!
Veritas, 9. prosinca 2010.
