Moliti danas
Priredile: Sestre samostan sv. Margarite - Pag
Preneseno sa stranica časopisa za liturgiju "Tebe Boga hvalimo"
Što znamo o molitvi? Tako malo. Ona je otajstvo čije je mjesto zasigurno skriveno, duboko zakopano negdje na izvorima našega srca. A što znamo o drugim tajnama ljudskoga života? O rođenju novoga bića, o ljubavi što je propupala, procvala, o patnji koja dosiže svoju puninu u smrti?
Sve to budi u čovjeku različite osjećaje, miješaju se želja i strah, oduševljenje i poštovanje. Dok te vrjednote nisu integrirane, usvojene, dok nisu postale dio njega, čovjek ostaje podijeljen, sve ga to u isti mah i privlači i odbija.
Što danas reći o molitvi? Sve dok je čovjek ne spozna kao svoje najdublje otajstveno središte, on o njoj ne može pravo govoriti. Ako je njome zanesen, riječi mu zvuče šuplje i prazno. Ako je pak žučljivo kritizira, baš ta žučljivost govori o dubini neizlječive rane kojom je ranjeno njegovo srce. Crkva našega vremena našla se u toj dijalektici. Što više jedni ruše molitvu, to je više drugi traže.
To je prirodna i zdrava napetost koja dokazuje najmanje dvije stvari: ponajprije da još ne znamo moliti, zatim da smo konačno postali toga svjesni.
Neki drevni monah - iz prvih stoljeća - postavio je svojim učenicima neko teško pitanje. Svi su se trudili da na njega odgovore. Kad je došao red na posljednjeg, on odgovori: »Ja ne znam«. Učitelj pohvali ovoga učenika: on je odgovorio pravo.
Koliko puta pokušavamo naći lak odgovor na pitanja koja nam postavlja život! Da spasimo obraz ili da zataškamo savjest, kažemo nešto što nije pravi odgovor. Prebrzo smo zadovoljni. Učenik onoga drevnog monaha rekao je istinu: nije znao i priznao je svoje neznanje. Pravi odgovor jest ponizno poštovanje pred otajstvom. I za nas prva istina, za molitvu najtemeljnija, jest saznanje da ne znamo moliti. »Gospodine, nauči nas moliti« (Lk 11, 1).
Kriza
Nekoć - nije tome davno - znalo se. Živjelo se od sigurnosti. Čvrste su strukture, propisi, zapovijedi u Crkvi govorile jasnim jezikom. Tako jasnim da se čovjek mogao koji put osjetiti dispenziranim od toga da razmišlja: netko je drugi za nas mislio. No, unazad nekoliko godina započela je evolucija. Crkva je postala nalik na gradilište. Koncil je pokrenuo duhove. Posadašnjenje, iskustva, obnova: te su riječi odzvanjale u našim ušima. Zajedničarski vid kršćanstva težio je da zasjeni čovjekovu osobnu dimenziju. Pomoć bližnjemu, bratstvo svih ljudi zahtijevale su svu pažnju.
Čemu onda molitva? Može li se još moliti? Nekoć se čovjek pitao: što je molitva? Danas se najednom pita: molimo li još? Nekoć čovjek nije sumnjao u molitvu kao takvu; molitva je bila jedna vježba među ostalim vježbama. Propisana. Čak i opisana prema svim pravilima toga umijeća. Postojale su metode molitve, mnoštvo metoda. Svatko je pravom velikodušnošću bio vjeran onome što se nazivalo, s više ili manje naglaska na posvojnoj zamjenici: moja meditacija.
Kvalificirajući je kao uspjelu ili neuspjelu, govorilo se o njoj kao o nekoj vježbi kod koje, uz milost, djeluje uvelike spretnost i vještina. Danas se odjednom sve promijenilo. Ne znamo više molimo li, čak ne znamo ni to je li molitva još moguća.
Nekada se možda činila suviše laganom, danas je pak postala nevjerojatno teškom. Zato se sumnjičavac pita: je li negdašnja molitva bila zaista molitva? Kako danas moliti? Gdje? Je li to zaista bila molitva? Obrasci, metode, rubrike koje su još prije tridesetak godina bile na snazi, napuštene su ili zamijenjene drugima, čovjek više ne recitira molitve. Ne pouzdaje se u gotove tekstove, »nalijepljene« izvana, »formalističke«. A sumnjiva mu je i takozvana nutarnja molitva. Većina ljudi nema uopće više za molitvu vremena. A ima li uopće onih koji dolaze do mira srca?
Mnogi se pitaju, koji puta sumnjičavo i ironično: ako se koji šutljiv i povučen temperament tako uravnoteži i nađe spokoj u nutarnjemu miru, što on to u stvari doseže kada misli da moli? Ledene zidove svoje vlastite osamljenosti? Oluje frustrirana srca? Nikad uhvatljiv objekt potreba i želja, projiciranih u beskraj i sve do neba? Mršavu utjehu, kada više nema hrabrosti, kao drugi, da podnosi i s realizmom prihvati sadašnjicu? Jeftinu rezignaciju kada se stvari i ljudi lome?
Hoće li, dakle, molitva biti neko utočište u nestvarnome svijetu, snu, iluziji ili romantizmu? Želimo li iskreno odgovoriti, mi to danas uopće ne znamo. Izgubili smo svaki trag molitve. Srozali smo se do mrtve točke jedne iluzije. Za mnoge do nulte točke. Bogu hvala! Možemo, dakle, započeti od nule, započeti od novoga temelja. To je milost trenutka naše današnje Crkve: više ne znamo. Skele su se srušile.
Konačno se vidi da je ostalo tako malo od fasade ili da je malo toga i postojalo. Sada može Gospodin sve nanovo graditi, temeljito. Sačuvana je duboka izreka jednoga od drevnih monaha: »Molitva nije savršena dokle god je nje monah svjestan i dokle god zna da moli.« Jedno je sigurno: malo se još ljudi upušta u rizik da vjeruje kako pozna molitvu. A to je već plod milosti.
Glad za molitvom
Vidimo paradoks: kriza može biti plodna. Napuštena je praksa molitve, no glad za molitvom, napose kod mladih, nikad nije bila tako velika, promjena na kulturnom polju koju danas doživljavamo probudila je nešto - ne znamo što - što izaziva težnju, glad za nutarnjim iskustvom. Čovjek osjeća da je privučen. Ne možeš ostati pasivno sjediti, treba naći neki odgovor. Hoće li mu ga dati droga? Može li mu oslobođenje donijeti prošireno shvaćanje seksualnosti?
Pokušalo se, ali monotonija dana ubrzo je pokazala kratkotrajnost tih iskustava. Ona prolaze poput mušice rođene s jutarnjim suncem koja uvečer umire. A glad ostaje. Glad koja izjeda sve jače i jače.
Mladi napose osjećaju ovu napetost. Često se ona očituje u težnji za egzotičnim. Kod nas, barem prema njihovu mišljenju, oni ne nalaze više odgovora. Onda odlaze. Lako ih prepoznajemo na cestama. Idu u Taize. Tamo razapnu šator i spontano mole s braćom, međusobno dijeleći svoja iskustva. Jer oni imaju neka iskustva. Mnogo čega se odriču da bi do njih došli. Napreduju od iskustva do iskustva. Uvijek idu naprijed, zaboravljajući što je za njima. Tu i tamo na ovome svijetu postoje mjesta gdje je molitva sve. Još ima ljudi koji mole onako kako i dišu.
Onaj tko se pod žarkim suncem potrudio obići manastire na gori Atos, neće nikada zaboraviti neke monahe koje je tamo mogao sresti: ljude molitve, plamena lica, vatrenih i prodornih, a ipak beskrajno blagih i nježnih očiju; ljude koji iz najdubljih dubina svoga bića u ljubavi i bezgraničnome razumijevanju prilaze svakoj stvari i biću, dopirući u svakom od njih do otajstvene vatre, »skrivene jezgre«, do najdubljega njihova središta. Nisu to samo pustinjaci. Mnoštvo, mase, udružuju se u molitvi. U Rusiji, Rumunjskoj noćni časoslov okuplja mlado i staro u prepune crkve.
Glad za molitvom goni koji put one koji traže i do Dalekoga istoka. Stotine mladih zapadnjaka borave ovoga časa u indijskim ili japanskim ashramima da bi se pod vodstvom kojega gurua uveli u tehniku kontemplacije. U našoj zapadnoj hemisferi pobuđuju veliko zanimanje tehnike zen i joga. Ne štedi se ni muka ni novac da bi se postalo gospodarom svoga tijela i svoga duha. Te su tehnike naprosto jedan oblik askeze koja nastoji odvratiti pažnju od površnoga i beskorisnoga, kako bismo se usredotočili na bit stvari. Ponajprije na najdublju bit samoga čovjeka. Svrha toga jest da se dođe do sklada s najdubljim svojim ja, i u isto vrijeme s drugima, s cijelim svije tom i, konačno, s Bogom. U takvom iskustvu čovjek postaje uistinu on što jest.
To je veoma neobično iskustvo. Može ga se usporediti s novim rođenjem. U zenu se ono naziva rasvjetljenje. Ono čovjeku daje svojevrstan nutarnji, kontemplativni pogled, koji gleda na stvarnost s jednoga novog gledišta. Ova prirodna askeza bez sumnje je od velike koristi. Ona pokazuje koliko tijelo i duh utječu jedno na drugo. No, je li to već molitva? Nije li nam nju sam Bog darovao u Kristu Isusu? Kršćanska molitva prodire, bez sumnje, mnogo dublje: sa Sinom ona zaziva Oca, s Isusom ona zahvaluje Bogu Ocu, ona mu pjeva, ona ga hvali.
Tijelo i duh, oslobođeni askezom, izražavaju se spontano. I, odjednom, čovjek iznutra doživi da zna prema komu je okrenuto cijelo njegovo biće. Kao same od sebe riječi mu naviru na usne. Ne zna odakle dolaze, ali vidi da su to njegove vlastite riječi. Može ostati i u šutnji. U šutnji koja više nije nedostatak riječi, već u šutnji koja seže iznad riječi, koja je jedan novi oblik dijaloga u kojemu čovjek zna samo da je cijela osoba ovdje, prisutna.
Prisutna jednom prisutnošću u najsnažnijem smislu riječi, prisutnošću ljubavi kojom stvarno upoznajemo drugoga. Iz takve šutnje konačno može provreti krik koji nam Duh nadahnjuje. Naše srce usplamti i uslikne: Abba, Oče!
Veritas, 17. veljače 2004. / 9. prosinca 2010.
