Nasljeduj Krista - Knjiga prva
Toma Kempenac: Nasljeduj Krista
u prijevodu kardinala Alojzija Stepinca
Knjiga prva
Opomene korisne za duhovni život
Glava 1
O nasljedovanju Krista i preziranju svih taština
1. Tko ide za mnom ne hoda u tmini (Iv 8, 12) govori Gospodin. To su riječi Kristove koje nas opominju da nasljedujemo njegov život i djelovanje, ako hoćemo da budemo zaista prosvijetljeni i oslobođeni od svake sljepoće srca. Neka dakle naše najveće nastojanje ide za tim da razmišljamo o životu Isusa Krista.
2. Nauk Kristov, nadvisuje sve nauke svetaca, i tko bi imao duha njegova, našao bi ondje sakrivenu manu. Ali događa se da mnogi, makar čuju često Evanđelje, osjećaju neznatnu želju za njim, jer nemaju duha Kristova. Tko pak hoće potpuno i od srca razumjeti riječi Kristove, taj mora nastojati da cijeli svoj život prilagodi njegovu životu.
3. Što ti koristi raspravljati učeno o Presvetom Trojstvu, ako ti manjka poniznost zbog čega se ne dopadaš Trojstvu? Zaista, učene riječi ne čine čovjeka svetim i pravednim, nego krepostan život čini ga Bogu dragim. Volim osjetiti skrušenje, nego li znati izraziti njegov pojam. Kad bi znao napamet čitavo Sveto Pismo i izreke svih filozofa: što bi sve to koristilo bez ljubavi Božje i milosti? Ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost (Prop 1, 2), osim Boga ljubiti i njemu jedinomu služiti. Najveća je mudrost: preziranjem svijeta težiti za kraljevstvom nebeskim.
4. Ispraznost je dakle tražiti raspadljivo blago i u njega se pouzdavati.
Ispraznost je također težiti za častima i htjeti se visoko uzdići.
Ispraznost je slijediti požude tijela i za onim čeznuti radi čega moramo biti kasnije strogo kažnjeni.
Ispraznost je željeti dug život, a malo se brinuti za čestit život.
Ispraznost je paziti samo na sadašnji život, a ne pobrinuti se za ono što će doći.
Ispraznost je ljubiti što tako brzo prolazi, a ne žuriti se onamo gdje nas čeka vječna radost.
Sjeti se često izreke: Oko se ne može nagledati, uho ne može naslušati (Prop 1, 8).
Nastoj dakle otrgnuti svoje srce od ljubavi vidljivih stvari i teži za nevidljivima. Jer oni koji idu za svojom sjetilnošću, kaljaju savjest i gube milost Božju.
Glava 2
Ponizno mišljenje o samom sebi
1. Svaki čovjek po naravi teži za znanjem, ali što koristi znanje bez straha Božjega?
Svakako je bolji ponizan seljak koji služi Bogu, nego oholi mudrac, koji, zanemarivši sebe, ispituje kretanje svoda nebeskog.
Tko sebe dobro poznaje, taj sebe malo cijeni i ne vesele ga ljudske pohvale.
Kad bih znao sve što je na svijetu, a ne bih imao ljubavi, što bi mi koristilo pred Bogom koji će me suditi po djelima?
2. Prestani odviše težiti za znanjem, jer se u tom skriva velika rastresenost i varka. Oni koji puno znadu vole da ih ljudi vide i nazivaju učenima. Ima puno toga u znanju što malo ili ništa ne koristi duši. A vrlo je nerazborit onaj koji se brine za što drugo, osim za ono što služi njegovu spasenju. Mnogo riječi ne zasićuje duše; ali čestit život razveseljuje srce, a čista savjest donosi veliko pouzdanje u Boga.
3. Koliko više i bolje znadeš, toliko ćeš strože biti radi toga suđen, ako ne budeš svetije živio. Nemoj se dakle uznositi radi bilo kojeg umijeća ili znanja, nego radije strepi radi danoga ti znanja. Ako ti se čini da mnogo toga znadeš, i dosta dobro razumiješ, ipak, znaj, da ima mnogo više onoga čega ne znaš. Ne ponosi se (Rim 11, 20), nego radije priznaj svoje neznanje. Zašto se želiš uzdignuti nad koga, kad ih ima više, koji su učeniji od tebe i koji bolje razumiju zakon? Ako želiš nešto korisna znati i naučiti, onda neka ti bude milo da ljudi ne znaju za te i da do tebe ništa ne drže.
4. Ovo je najveća i najkorisnija pouka: dobro poznavati i prezirati samoga sebe. Do sebe ništa ne držati, a o drugima uvijek dobro i uzvišeno misliti, to je velika mudrost i savršenstvo. Kad bi vidio drugoga očito griješiti ili kakvu tešku stvar počiniti, ipak se ne bi smio smatrati boljim od njega; jer ne znaš kako ćeš dugo moći ustrajati u dobru. Svi smo slabi, ali ti ne smiješ nikoga smatrati slabijim od sebe.
Glava 3
O spoznaji istine
1. Sretan onaj koga istina poučava, sama, ne pomoću slika i prolaznih glasova, nego onako kakva jest. Naše nas mišljenje i naš osjećaj često vara i malo toga vidi. Što koristi mnogo se baviti skrivenim i tajnim stvarima radi kojih nećemo biti ni ukoreni na sudu, ako nismo za njih znali? Velika je ludost što se mi, zanemarivši korisne i potrebne stvari, bavimo suvišnima i štetnima: oči imamo, a ne vidimo.
2. Što se brinemo za rodove i vrste? Komu govori vječna Riječ, on biva izbavIjen od mnogih nagađanja. Od jedne je Riječi sve, i sve govori o toj jednoj; a to je početak koji nam i govori (Iv 8, 25). Bez nje nitko ne shvaća niti pravo sudi. Komu je sve jedno i sve svodi na jedno i sve vidi u jednome, taj može biti postojana srca i ostati smiren u Bogu. O Bože Istino, daj da budem s tobom jedno u vječnoj ljubavi! Često mi se gadi mnogo čitati i slušati; u tebi je sve što hoću i što želim. Neka zašute svi učenjaci, neka zamuknu sva stvorenja pred tvojim licem, ti mi jedini govori!
3. Koliko je tko sabraniji u sebi i unutra jednostavniji, toliko više i uzvišenije stvari bez truda razumije; jer svjetlo razumijevanja prima odozgo. Čist, jednostavan i postojan duh ne rastresa se u mnogim stvarima, jer sve radi na čast Božju, i u sebi smiren trudi se da bude bez ikakvog vlastitog zahtjeva. Tko te više smeta i muči od tvoje neumrtvene požude srca? Dobar i pobožan čovjek sredi najprije u svojoj nutrini djela koja mora vani činiti. I ne vuku djela njega k željama grešne sklonosti, nego on upravlja njima prema zahtjevu zdravoga razuma. Tko mora izdržati teži boj nego onaj koji se trudi da pobijedi samoga sebe? l to mora biti naš posao: pobijediti dakako samoga sebe, i svaki dan biti jači od samoga sebe, i barem nešto napredovati.
4. Svako savršenstvo u ovom životu ima primiješano nešto nesavršenstva, i svako naše umovanje nije bez neke magle. Ponizno upoznavanje samoga sebe sigurniji je put k Bogu nego duboko znanstveno istraživanje. Ne smijemo udarati na znanost ili na bilo koje obično poznavanje stvari koje je - promatrano u sebi - dobro i od Boga određeno, ali moramo uvijek više cijeniti dobru savjest i krepostan život. A jer se mnogi više trude oko znanja nego oko čestitog života, zato se često varaju i donose malo ili gotovo nikakva ploda.
5. O, kad bi ljudi bili tako revni u iskorjenjivanju mana i sticanju kreposti, kao što su u pokretanju raznih pitanja, onda ne bi bilo toliko zla ni sablazni u svijetu, ni toliko nereda po samostanima. Kada dođe dan suda, zacijelo nas neće pitati što smo čitali, nego što smo radili; niti jesmo li mudro govorili, nego jesmo li pobožno živjeli. Reci mi gdje su sada oni dostojanstvenici i učitelji koje si dobro poznavao dok su još živjeli i u nauci se isticali? Njihove položaje uživaju već drugi i ne znam da li o njima misle. Dok su živjeli, činilo se da jesu nešto, a sada se o njima šuti.
6. O, kako brzo prolazi slava svijeta! Kamo sreće da je njihov život bio u skladu s njihovim znanjem! Onda bi bili dobro učili i poučavali. Kako rnnogi u svijetu propadaju radi tašte učenosti, jer se malo brinu da služe Bogu! I jer više vole biti veliki negoli ponizni, zato zaludješe u svojim mislima (Rim 1, 21). Zaista je velik koji imade veliku ljubav. Zaista je velik koji je u sebi malen i koji svako uzdizanje u časti smatra ništavilom. Zaista je razborit koji sve zemaljsko smatra za smeće da stekne Krista. I zaista je vrlo učen koji vrši volju Božju, a napušta svoju volju.
Glava 4
O razboritosti u činima
1. Ne valja vjerovati svakoj riječi niti poticaju, nego valja stvar oprezno i strpljivo prosuđivati u Bogu. Nažalost često lakše o drugome vjerujemo i govorimo zlo nego dobro: tako smo slabi. No savršeni ljudi ne vjeruju tako lako svakome brbljavcu, jer znadu ljudsku slabost, sklonu na zlo i u riječima dosta labavu.
2. Velika je mudrost ne biti nagao u činima, niti ustrajati tvrdokorno kod vlastitog mišljenja. Amo spada i to da ne vjerujemo svakoj ljudskoj riječi, niti da ono što čujemo ili povjerujemo odmah drugima saopćimo. Savjetuj se s mudrim i savjesnim čovjekom; i radije se daj poučiti od boljega, nego da slijediš svoje pronalaske. Čestit život čini čovjeka mudrim u Bogu i iskusnim u mnogome. Koliko bude tko ponizniji i Bogu podložniji, toliko će biti u svemu mudriji i smireniji.
Glava 5
O čitanju Svetog Pisma
1. U Svetomu Pismu valja tražiti istinu, a ne rječitost. Čitavo Sveto Pismo moramo čitati u onom duhu u kojem je nastalo. Moramo u njem radije tražiti korist nego duhovite izreke. Moramo tako rado čitati pobožne i jednostavne knjige kao i uzvišene i duboke. Neka te ne smeta ugled pisca, da li je bio velike ili male naobrazbe; nego neka te na čitanje potiče ljubav k čistoj istini. Ne pitaj tko je to rekao, nego pripazi što kaže.
2. Ljudi prolaze, ali istina Gospodnja ostaje u vijeke (Ps 116, 2). Ne pitajući tko je tko, Bog nam govori na razne načine. Naša nas znatiželja često smeta u čitanju Svetoga Pisma kad bismo htjeli razumjeti i raspravljati gdje valja naprosto prijeći dalje. Ako želiš napredovati, onda čitaj ponizno, priprosto i vjerno, i ne želi nikada steći ime učenjaka. Rado pitaj i šutke slušaj riječi svetaca, neka ti pouke starijih budu drage, jer ih ne iznose bez razloga.
Glava 6
O neurednim sklonostima
1. Kad god čovjek za nečim neuredno teži, odmah je u sebi nemiran. Oholica i lakomac nikada ne miruju; siromah i ponizan duhom živi u velikom miru.
Čovjek, koji nije još posve upokorio sebe, brzo pada u napast, te ga sitne i bezvrijedne stvari svladaju. Slab duhom i na neki način još puten je sklon sjetilnim stvarima, teško se može posve oteti zemaljskim željama. I zato se često žalosti kad si što uskrati; rado se također srdi, ako mu se tko opire.
2. Ako pak slijedi ono za čim žudi, odmah ga tišti grižnja savjesti; jer je slijedio svoju strast koja ništa ne pomaže da dođe do mira što ga je tražio. Pravi se dakle mir srca nalazi u opiranju strastima, a ne služenju strastima. Nema dakle mira u srcu putena čovjeka, niti u srcu čovjeka odana izvanjskim stvarima, nego u revnom i duhovnom.
Glava 7
O izbjegavanju ludog pouzdanja i obijesti
1. Lud je tko svoju nadu stavlja u ljude ili u stvorenja. Ne stidi se služiti drugima iz ljubavi prema Isusu Kristu i izgledati siromahom na ovom svijetu. Ne oslanjaj se na samoga sebe, nego postavi svoju nadu u Boga. Učini koliko je to do tebe, a Bog će pomoći tvojoj dobroj volji. Ne ufaj se u svoje znanje ili u lukavštinu bilo kojeg živog bića, nego radije u milost Božju koja pomaže ponizne, a ponizuje one koji se preuzetno uzdaju u se.
2. Ne hvali se, ako si bogat ili ako imaš moćnih prijatelja, nego se diči Bogom koji sve daje, a nadasve želi dati samoga sebe. Ne diči se veličinom ili ljepotom tijela koju neznatna bolest kvari i nagrđuje. Ne dopadaj se sam sebi radi svoje sposobnosti ili duha da ne bi omrznuo Bogu čije je sve što god imaš dobra po naravi.
3. Ne smatraj se boljim od drugih da ne bi možda bio smatran gorim pred Bogom, koji zna što je u čovjeku. Ne uzoholi se radi svojih dobrih djela, jer sudovi Božji glase drukčije nego sudovi ljudski; i njemu se često ne dopada što se ljudima sviđa. Ako je što dobra u tebi, o drugima misli još bolje da sačuvaš poniznost. Ne škodi ako se svima podložiš; ali škodi veoma ako se ispred ikoga postavljaš. U poniznoga je neprekidan mir; a u srcu oholice često je zavist i srdžba.
Glava 8
Valja se čuvati prevelike povjerljivosti
1. Ne otkrivaj svakome čovjeku svoga srca (Sir 8, 22) nego s mudrim i bogobojaznim čovjekom pretresaj svoju stvar. Budi rijetko u saobraćaju s mladim ljudima i strancima. Nemoj se ulagivati bogatašima i ne pojavIjuj se rado pred velikašima. Druži se s poniznima i priprostima, s pobožnima i čestitima, i bavi se onim što služi za popravljanje. Ne budi posebno povjerljiv ni s jednom ženom, nego općenito sve dobre žene preporuči Bogu. Samo Bogu i anđelima žudi biti prijatelj, a kloni se poznanstva ljudi.
2. Ljubiti moramo sve ljude, ali prevelika prisnost nije od koristi. Katkada se događa da nam nepoznata osoba svijetli radi dobrog glasa koji se čuje o njoj, a ipak njezina prisutnost neugodna je onima koji je gledaju izbliza. Mislimo katkada da se radi našeg drugovanja sviđamo drugima, a počinjemo im bivati mrski radi loših običaja koje u nama opažaju.
Glava 9
O poslušnosti i podložnosti
1. Vrlo je velika stvar biti vezan poslušnošću, živjeti pod poglavarima i ne biti svoj gospodar. Mnogo je sigurnije biti podređen nego poglavar. Mnogi se dadu vezati poslušnošću više iz nužde nego iz ljubavi; i takovi osjećaju muku te rado mrmljaju: a nikad neće polučiti slobodu duha, ako se svim srcem ne podvrgnu poradi Boga. Trči amo ili tamo, nećeš naći mira, osim u poniznoj podložnosti pod upravom poglavara. Utvaranje da je drugdje ljepše i promjena mjesta mnoge je prevarilo.
2. Istina je da svaki voli raditi prema svome mišljenju, i više se priklanja onima koji osjećaju s njime. No ako je Bog među nama, onda je potrebno da radi dobra mira napustimo katkada svoje mišljenje. Tko je tako mudar da bi mogao sve potpuno znati? Nemoj se dakle odviše pouzdavati u svoje mišljenje, nego nastoj rado poslušati također mišljenje drugih. Ako je tvoje mišljenje dobro, pa ga ipak radi Boga napustiš, više ćeš time napredovati.
3. Čuo sam, naime, često da je sigurnije slušati i primati savjet, negoli ga davati. Može se također dogoditi da je svačije mišljenje dobro; ali ne htjeti pristati uz druge, kad to zahtijeva razum ili pametan razlog, znak je oholosti i tvrdoglavosti.
Glava 10
Čuvajmo se suvišnih riječi
1. Čuvaj se ljudske buke kolikogod možeš; jer mnogo smeta baviti se svjetovnim poslovima, makar se to vrši i u dobroj nakani. Taština nas naime brzo prlja i zarobljuje. Mnogo puta bih volio da sam šutio i da nisam bio među ljudima. No zašto tako rado razgovaramo i međusobno pričamo, kad se ipak rijetko vraćamo na šutnju bez povrede savjesti? Zato se tako rado razgovaramo, jer se međusobnim razgovorima nastojimo utješiti i želimo olakšati srce, izmučeno raznim mislima. I veoma rado volimo razgovarati i misliti o onome što jako volimo ili za čim žudimo, ili što osjećamo da nam je protivno.
2. Ali nažalost! Često brbljamo tašto i bez svrhe. Jer ta izvanjska utjeha nanosi veliku štetu unutarnjoj i božanskoj utjehi. Zato moramo bdjeti i moliti da vrijeme ne potrošimo uzalud. Ako je od koristi i ako se može govoriti, onda govori ono što služi za duhovno uzdizanje. Zla navika i nemarnost oko našeg napretka mnogo pridonosi neopreznosti naših usta. Ali je pobožni razgovor o duhovnim stvarima od velike koristi za duhovni napredak, napose gdje su združeni u Bogu oni koji su jednog srca i duše.
Glava 11
O skrbi za mir i revnosti za napredak
1. Mogli bismo imati mnogo mira kad se ne bismo htjeli baviti tuđim riječima i djelima, niti onim što na nas ne spada.Kako može ostati dugo miran onaj koji se miješa u tuđe poslove? Koji traži vani zadjevice? Koji se slabo ili rijetko sabere u nutrini? Blago priprostima, jer će uživati mnogo mira!
2. Zašto su neki sveci bili tako savršeni i produhovljeni? Jer su svim silama nastojali da se mrtve u svim zemaljskim željama: i zato su mogli svim žarom srca držati se Boga i nastojati oko sebe. Mi smo previše zaokupljeni vlastitim strastima; i odviše se brinemo za prolazne stvari. Rijetko svladamo posve i jednu manu; i nismo zagrijani za svakodnevni napredak; i zato ostajemo mlitavi i mlaki.
3. Kad bismo samim sobom posve vladali, i kad nam unutarnjost ne bi bila nimalo zapletena, onda bismo mogli uživati božanske stvari i okusiti nešto od nebeskoga razmatranja. Sva je i najveća zapreka u tom što nismo slobodni od strasti i požuda pa se ne pokušavamo zaputiti savršenim putem svetaca. Čim se pojavi i mala suprotivština, prebrzo postajemo malodušni i tražimo ljudske utjehe.
4. Kad bismo u borbi nastojali biti junaci, sigurno bismo osjetili nad sobom Božju pomoć s neba. Bog je naime spreman pomoći onima koji se bore i uzdaju u njegovu milost, te nam pribavlja prilike za borbu da pobijedimo. Ako smatramo da se napredak vjere sastoji samo u izvanjskim nekim činima, onda će naša pobožnost brzo svršiti. Sjekiru valja položiti na korijen da očišćeni od strasti uzmognemo biti smirena duha.
5. Kad bismo svake godine iskorijenili samo jednu manu, brzo bismo postali savršeni. Ali nažalost sada često osjećamo da smo bili bolji i čišći na početku svog obraćenja, nego nakon mnogo godina iza polaganja zavjeta. Revnost bi i napredak morali svaki dan rasti; a sada se čini nečim velikim, ako je tko uspio sačuvati dijelak prve revnosti. Kad bismo se u početku samo malo silili, onda bismo kasnije sve mogli činiti s lakoćom i veseljem.
6. Teško je napustiti naviku, a još teže ići protiv svoje vlastite volje. No ako ne svladaš sitnih i lakih stvari, kada ćeš nadvladati teže? Odupri se na početku svojoj sklonosti i oduči se zle navike da te možda malo pomalo ne dovede do veće poteškoće. O, kad bi znao koliko ćeš sebi priskrbiti mira, a drugima veselja, ako se dobro vladaš, držim da bi se više brinuo za svoj duhovni napredak.
Glava 12
Kako nam koriste protivštine
1. Dobro je za nas što nas katkada snađu poteškoće i protivštine, jer uzrokuju da čovjek uđe u se, te uvidi da je u progonstvu, pa da ne stavlja svoje nade u kakvo stvorenje ovoga svijeta. Dobro je što katkada trpimo protivljenja, i što o nama zlo i netočno misle čak i onda kad dobro radimo i mislimo. To često pomaže poniznosti i brani nas od tašte slave. Onda radije tražimo Boga, unutrašnjega svjedoka, kad nas vani ljudi omalovažavaju te nam nerado vjeruju.
2. Zato bi se čovjek morao tako utvrditi u Bogu da mu ne bi bilo potrebno tražiti mnogo ljudske utjehe. Kad je čovjek koji ima dobru volju, u žalosti ili kušnji, ili ga muče zle misli, onda više shvaća da mu je Bog potreban; uviđa da bez njega ne može ništa dobra učiniti. Onda se takođe žalosti, uzdiše i moli radi nevolja koje podnosi. Onda mu se ne da dulje živjeti i želi da dođe smrt da se može raspasti i biti s Kristom (Fil 1, 23). Onda dobro zapaža da na ovom svijetu ne može biti savršene sigurnosti ni potpunog mira.
Glava 13
O savladavanju kušnja
1. Dokle god živimo na svijetu ne možemo biti bez žalosti i kušnje. Zato stoji pisano u Jobovoj knjizi: »Borba je život čovječji na zemlji« (Job 7, 1). Zato bi svaki morao brižno paziti na svoje kušnje i bdjeti u molitvi da đavao ne nađe priliku i prevari ga, jer on nikada ne spava, nego »obilazi kao tičući lav, tražeći koga da proždre" ( 1 Pt 5, 8). Nitko nije tako savršen i svet a da ne bi katkada bio kušan; ne možemo biti potpuno bez kušnja.
2. Ipak su kušnje za čovjeka često od velike koristi, makar bile mučne i teške; jer one čovjeka ponizuju, čiste i poučavaju. Svi su sveci prošli kroz mnoge jade i kušnje i napredovali. A oni koji nisu kušnje mogli podnositi, odbačeni su i izgubili su se. Nema tako svetoga Reda niti tako tajnoga mjesta gdje ne bi bilo kušnja ili protivština.
3. Čovjek nije potpuno siguran od kušnja dokle god živi, jer je u nama izvor kušnja otkada smo se u požudi rodili. Kad jedna kušnja ili nevolja prođe, dolazi druga; i uvijek ćemo imati nešto trpjeti, jer smo izgubili izvor svoje sreće. Mnogi nastoje izbjeći kušnjama, a onda upadaju u još teže. Ne možemo pobijediti samo bijegom; nego strpljivošću i pravom poniznošću postajemo jači od svih neprijatelja.
4. Tko se samo izvanjskim načinom kloni, a ne čupa korijena, taj će malo napredovati; dapače, kušnje će se još brže vratiti i bit će mu još gore. Postepeno, strpljivošću uz dugotrpnost i s Božjom pomoću, lakše ćeš pobijediti, nego vlastitom osornošću i silovitošću. Pitaj češće za savjet u kušnji; a s onim kojega je snašla kušnja ne postupaj strogo, nego mu ulij utjehe kao što želiš da se i tebi učini.
5. Početak je svim zlim kušnjama nepostojanost duha i preslabo pouzdanje u Boga; jer kao što valovi lađu bez kormila bacaju amo tamo, tako i čovjek, koji je nemaran i koji napušta svoju odluku, biva na razne načine kušan. Vatra ispituje željezo, a kušnja čovjeka pravednika. Ne znamo često što možemo, ali kušnja pokazuje što smo. Valja ipak bdjeti, napose na početku kušnje; jer onda možemo neprijatelja lakše pobijediti, ako mu nikako ne dopustimo ući na vrata duše, nego mu se odupremo izvan praga, čim pokuca.
Stoga je netko rekao:
»U prvi čas se odupri,
za lijekom je prekasno sezat,
kad je već uzelo zlo
s duga otezanja mah" (Ovidije, De remed. 1, 91).
Jer najprije padne na um obična misao, onda proradi jaka mašta, onda naslada, pa zlo nagnuće i pristanak. I tako pomalo zlobni neprijatelj sasvim uđe kad mu se nismo oprli na početku. I što dalje tko oklijeva s otporom, toliko je svaki dan u sebi slabiji, a neprijatelj protiv njega moćniji.
6. Neki podnose veće kušnje na početku svoga obraćenja, a neki na koncu. Neki opet pate skoro cijeli svoj život. Gdjekoji su dosta lako kušani prema mudrosti i pravednosti Božje odredbe, koja prosuđuje stanje i zasluge ljudi i sve udešava na spasenje svojih izabranih.
7. Zato ne smijemo očajavati kad nas snađe kušnja: nego moramo tim revnije Boga moliti da se udostoji pomoći nas u svakoj nevolji; jer će on, prema riječima Pavlovim, »učiniti s kušanjem sretan ishod da uzmognemo podnijeti« (1Kor 10, 13). Ponizimo, dakle, dušu svoju pod rukom Božjom, u svakoj kušnji i nevolji; jer će »ponizne duhom spasiti" (Ps 33, 19) i uzvisiti.
8. U kušnjama i nevoljama pokazuje čovjek koliko je napredovao; u njima raste zasluga i krepost bolje dolazi na vidjelo. Nije ništa veliko, ako je čovjek pobožan i revan, kad ne osjeća nikakve po teškoće, ali ako ostaje strpljiv u vrijeme nevolje, može se nadati velikom napretku. Neki se održe u velikim kušnjama, a padnu često u svakodnevnim sitnim kušnjama: zato da se, poniženi, nikad ne uzdaju u se u velikim stvarima, kad su tako slabi u malima.
Glava 14
Valja se čuvati nepromišljenog suđenja
1. Svrati oči sam na sebe, a čuvaj se prosuđivati tuđe čine. Sudeći druge čovjek se bez koristi muči, često se vara i lako griješi; a kad sebe sudi i rešeta, uvijek radi korisno. Kako nam je koja stvar na srcu, tako o njoj i sudimo: jer zbog samoljublja lako gubimo mogućnost istinskog prosuđivanja. Kad bi uvijek jedina nakana naših želja bio Bog, onda se ne bismo tako lako uznemirivali radi opiranja naših sjetila.
2. Ali često se nešto u nama krije, ili nadođe izvana što nas također privlači. Mnogi traže sebe potajno i ne znajući u onome što čine. Izgledaju da su na miru kad sve ide prema njihovoj volji i želji; ali ako što bude drukčije nego što žele, onda se brzo uznemire i žaloste. Poradi raznolikosti mišljenja i osjećanja često se rađaju nesuglasice među prijateljima i sugrađanima, među redovnicima i pobožnim dušama.
3. Teško napuštamo staru navadu; i nitko se ne da rado skloniti na nešto, što nije u skladu s njegovim mišljenjem. Ako se budeš više upirao na svoj razum ili nastojanje nego na krepost utemeljenu u Isusu Kristu, onda ćeš rijetko i kasno biti prosvijetljen čovjek; jer Bog hoće, da nas potpuno podloži sebi i da žarka ljubav nadvisi svako umovanje.
Glava 15
O djelima učinjenim iz ljubavi
1. Ni za što na svijetu, niti bilo kome za ljubav, ne smijemo činiti zla; ali ipak, da pomognemo bijedniku, možemo katkada slobodno propustiti dobro djelo ili ga zamijeniti boljim. Jer na taj način dobro djelo ne propada, nego se mijenja u bolje. Bez ljubavi izvanjsko djelo ne koristi ništa; a što god činimo iz ljubavi, koliko god bilo neznatno i prezreno, sve biva plodonosno. Jer Bog više ocjenjuje kakvim srcem tko radi negoli koliko radi.
2. Mnogo čini tko mnogo ljubi. Mnogo čini tko stvar dobro čini. Dobro čini tko služi više zajednici nego svojoj volji. Često izgleda da je ljubav, a zapravo je putenost, jer se naravna sklonost, vlastita volja, nada u naknadu i želja za ugodnošću rijetko dadu odagnati.
3. Tko istinski i savršeno ljubi, taj ni u čemu ne traži sebe; on samo želi da sve bude na slavu Božju.
On nikome ne zavidi, jer ne teži za nikakvim osobnim veseljem, niti želi da uživa sam u sebi; nego nad sva druga dobra želi da bude blažen u Bogu. Ne pripisuje nikome kakva dobra, nego jedino Bogu od kojega sve kao iz izvora proizlazi, i u kome konačno svi sveci mir uživaju. Tko bi imao samo iskru prave ljubavi, taj bi zaista osjetio da su sve zemaljske stvari pune taštine.
Glava 16
O podnošenju tuđih pogrešaka
1. Čega čovjek nije u stanju popraviti bilo kod sebe bilo kod drugih, mora strpljivo .podnositi dok Bog ne odredi drukčije. Razmišljaj da je tako možda bolje za tvoju kušnju i strpljivost bez koje ne valja mnogo cijeniti svojih zasluga.
Moraš se ipak moliti kod takvih smetnja da ti se Bog udostoji doći u pomoć, i da ih možeš strpljivo podnositi.
2. Ako se netko, jednom ili dvaput opomenut, ne smiri, nemoj se s njim prepirati; nego sve preporuči Bogu da se vrši njegova volja i njemu bude čast u svim slugama njegovim; jer Bog umije i zlo obratiti na dobro.
Nastoj biti strpljiv u podnošenju tuđih pogrešaka i svakojakih bijeda; jer i ti imaš mnogo toga što drugi moraju podnositi.
Ako ne možeš samoga sebe učiniti onakvim kakvim bi htio, kako ćeš moći drugoga udesiti prema svojoj volji?
Rado bismo htjeli da drugi budu savršeni, a svojih vlastitih pogrešaka ne ispravljamo.
3. Hoćemo da se drugi potpuno poprave, a sami se ne popravljamo.
Ne dopada nam se prevelika sloboda drugih, a sebi nećemo uskratiti što želimo.
Hoćemo da drugi budu vezani pravilima, a nikako ne dopuštamo da sami budemo išta ograničavani.
Tako dakle izlazi na javu, kako rijetko mislimo jednako na bližnjega, koliko na same sebe.
Kad bi svi bili savršeni, što bi onda imali trpjeti od drugih Boga radi?
4. A sada je Bog tako uredio da se učimo »nositi breme jedan drugoga« (Gal 6, 2), jer nitko nije bez pogreške, nitko bez bremena; nitko nije sam sebi dostatan, nitko sam sebi dosta mudar: nego moramo snositi jedan drugoga, jedan drugoga tješiti i isto tako pomagati, poučavati i opominjati.
Koliko je tko krepostan, to se vidi bolje u slučaju nevolje.
Jer prilike ne čine čovjeka slabim, nego pokazuju kakav je.
Glava 17
O samostanskom životu
1. Moraš se učiti samoga sebe u mnogom svladavati, ako hoćeš podržavati mir i slogu s drugima.
Nije malena stvar živjeti u samostanima ili družbi i tamo boraviti bez svađe i ustrajati vjeran do smrti.
Blažen koji bude tamo čestito živio i sretno završio.
Ako se želiš održati na visini kako treba i napredovati, onda smatraj kao da si prognanik i putnik na zemlji.
Moraš postati lud radi Krista, ako hoćeš provoditi redovnički život.
2. Odijelo i tonzura malo koristi; nego promjena života i potpuno mrtvenje strasti čine pravoga redovnika.
Tko traži što drugo osim jedino Boga i spas svoje duše, taj će naići samo na žalost i bol.
Ne može također dugo ostati miran koji ne nastoji biti najmanji i svima podvrgnut.
3. Došao si da služiš, a ne da vladaš; znaj da si pozvan trpjeti i raditi, a ne ljenčariti ili brbljati.
Tu se dakle ljudi kušaju kao zlato u peći.
Tu ne može nitko opstati, ako se ne bude htio svim srcem radi Boga poniziti.
Glava 18
O primjerima svetih otaca
1. Promatraj žive primjere svetih otaca u kojima je odsijevalo pravo
savršenstvo i pobožnost, i vidjet ćeš kako je malo ili skoro ništa što mi
činimo.
Jao, što je naš život kad se usporedi s njima?
Sveci i prijatelji Kristovi služili su Gospodinu u gladi i žeđi, u studeni i golotinji, u muci i trudu, u bdijenjima i postovima, u molitvama i svetim razmatranjima, u progonstvima i mnogim pogrdama (Kor 11, 27).
2. O, kako su mnoge i teške kušnje prepatili apostoli, mučenici, ispovjednici, djevice i svi ostali koji su htjeli ići tragom Kristovim.
Mrzili su naime duše svoje na ovome svijetu da ih posjeduju u vječnome životu.
O kako su strog i povučen život provodili sveti oci u pustinji! Kako su podnijeli duge i teške kušnje! Kako ih je često mučio neprijatelj! Kako su česte i žarke molitve prinosili Bogu! Kako su pokazivali veliku revnost i žar za duhovni napredak! Kako su oštar rat vodili da svladaju pogreške! Kako su imali čistu i pravu nakanu prema Bogu!
Po danu su radili, a noć su provodili u dugoj molitvi, makar nisu nikada za vrijeme rada prestajali u duhu se moliti.
3. Čitavo su vrijeme korisno provodili, svaki im se sat za razgovor s Bogom činio kratkim; i radi velike slasti razmatranja zaboravljali su na potrebu tjelesne okrepe. Odricali su se svega bogatstva, dostojanstva, časti, prijatelja i znanaca; nisu ništa željeli imati od svijeta, jedva su uzimali što je potrebno za život; i kad su morali poslužiti tijelu, jadikovali su.
Bili su dakle siromašni zemaljskim stvarima, ali vrlo bagati milošću i krepostima.
Izvana su oskudijevali, ali iznutra su se krijepili milošću i božanskom utjehom.
4. Svijetu su bili tuđi, ali Bogu bliski i pouzdani prijatelji.
Samima sebi su se pričinjali bezvrijednima, i ovaj ih je svijet prezirao; no u očima Božjim bili su dragocjeni i dragi.
Bili su istinski ponizni, živjeli su u priprostoj poslušnosti, hodali su u ljubavi i strpljivosti; i stoga su svaki dan napredovali duhom i sticali veliku milost pred Bogom.
Postali su primjer svima redovnicima; i neka nas oni više potiču na dobar napredak nego brojni mlitavci na nazadak.
5. O, kolika je bila revnost u svih redovnika pri osnutku njihova Reda! Kolika pobožnost u molitvi! Koliko natjecanje u kreposti! Kako je vladala velika stega! Kako je u svima cvalo poštovanje i poslušnost pod upravom poglavara!
O tome još svjedoče ostavljeni tragovi da su zaista bili sveti i savršeni muževi koji su, odvažno se boreći, nadjačali svijet. A sada se smatra netko velikim, ako nije prekršio Pravilo, ako je netko strpljivo mogao podnijeti što je izabrao.
6. Ah, mlakosti i nemarnosti u našem staležu gdje tako brzo popuštamo od
prijašnje revnosti! I već nam se gadi živjeti zbog klonulosti i mlakosti!
O kamo sreće kad napredak u krepostima ne bi nikada zamro u tebi koji si
češće vidio mnoge primjere svetih!
Glava 19
O vježbama dobrih redovnika
1. Život dobra redovnika mora obilovati svima krepostima; da bude takav iznutra kakav se ljudima pričinjava izvana.
I pravo je da mora više biti unutra nego što se vidi izvana; jer je naš nadzornik Bog kojega moramo nada sve štovati, gdje god bili, i pred njegovim očima hodati čisto kao anđeli.
Svaki dan moramo obnoviti svoju odluku i potaknuti se na revnost kao da smo se sada prvi put obratili, pa govoriti: »Pomozi me, Gospode Bože moj, u dobroj odluci i svetoj službi svojoj, i daj mi sada, danas savršeno početi jer nije ništa što sam dosad učinio«.
2. Prema odluci koju smo stvorili za svoj napredak, potrebna je velika marljivost onome koji hoće dobro napredovati.
Pa ako često smalakše onaj koji je stvorio tvrdu odluku, što će biti s onim koji rijetko i manje određeno nešto odluči?
A na razne se načine dešava da napuštamo svoju odluku; i najmanje propuštanje duhovnih vježbi jedva će proći bez ikakve štete.
Odluka pravednika počiva više u milosti Božjoj nego u vlastitoj mudrosti; budući da se uvijek uzdaju u Boga što god poduzmu.
Jer čovjek snuje, ali Bog odlučuje, »i put čovjeka nije u ruci njegovoj« (Jer 10, 3).
3. Ako kada iz ljubavi, ili da koristimo braći, propustimo običajnu vježbu, lako ćemo je kasnije moći nadoknaditi.
Ako je pak propustimo radi mrzovolje ili iz nemarnosti, onda valja to upisati u krivnju i osjetit ćemo da škodi.
Naprezali se mi koliko god možemo, još ćemo često u mnogočem pogriješiti.
Ipak moramo uvijek odlučiti nešto određenoga, a napose protiv onoga što nam više smeta.
Moramo ispitivati i uređivati svoju vanjštinu i nutrinu, jer je od koristi i jedno i drugo za napredak.
4. Ako ne možeš biti neprestano sabran, a ono se barem katkada saberi; najmanje jednom na dan, to jest ujutro ili uvečer. Ujutro stvori odluku, a uvečer pretresi svoje vladanje; kakav si bio danas u riječi, misli i djelu; jer si možda u tom češće uvrijedio Boga i bližnjega.
Opremi se junački protiv đavolske zloće, svladaj neumjerenost u jelu i pilu, pa ćeš onda lakše obuzdavati svaku putenu sklonost.
Ne budi nikada posve bez posla; nego čitaj ili piši, ili moli, ili razmišljaj, ili radi štogod korisna za zajednicu.
Ipak tjelesne poslove valja razborito vršiti i ne mogu ih svi jednako poduzimati.
5. Što nije zajedničko neka se ni ne pokazuje prema vani, jer se osobne vježbe sigurnije vrše u skrovitosti.
Valja ipak paziti da ne budeš lijen za ono što je zajedničko, a brži za ono što je privatno; nego, nakon što si potpuno i vjerno izvršio ono što si dužan i što je naloženo, ako ti još ostaje vremena, onda se bavi sobom kako to želi tvoja pobožnost.
Ne mogu svi biti za istu vježbu, nego jednome koristi više ovo, drugome
ono.
I prema raznolikosti vremena sviđaju se raznolike vježbe; jer jedno bolje
pristaje blagdanima, a drugo radnim danima.
Druge potrebe imamo u vrijeme kušnje, a druge u vrijeme mira i pokoja. O jednom volimo razmišljati kad se žalostimo, a o drugom kad se radujemo u Gospodinu.
6. Oko glavnijih blagdana moramo ponoviti dobre vježbe i revnije moliti za zagovor svetaca.
Moramo stvoriti odluke od blagdana do blagdana kao da ćemo tada otići s ovoga svijeta i poći na vječno svetkovanje. Zato se moramo brižno pripravljati u blagdansko vrijeme i pobožni je živjeti i strože obdržavati čitavo pravilo kao da ćemo za kratko vrijeme primiti od Boga nagradu za svoj trud.
7. Pa ako bude odgođena smatrajmo da se nismo dobro pripravili i da nismo još dostojni tolike slave koja će se objaviti na nama u određeno vrijeme te se nastojmo bolje pripraviti za odlazak.
»Blago onome sluzi, (veli sveti Luka) kojega, kad dođe gospodar njegov, nađe budna: zaista vam kažem, postavit će ga nad svim imanjem svojim« (Lk 12, 37; Mt 24, 47).
Glava 20
O ljubavi prema samoći i šutnji
1. Traži zgodno vrijeme da se uzmogneš baviti sam sobom; i razmišljaj često o dobročinstvima Božjim.
Pusti radoznalost! Čitaj takove stvari koje te više potiču na skrušenje nego na razonodu.
Ako budeš znao izmaći nepotrebnim razgovorima i besposlenim obilaženjima i čuvati se znatiželjnih novosti i buke, naći ćeš dovoljno i zgodnog vremena da se dadeš na korisna razmatranja.
Najveći su sveci, gdje god su mogli, izbjegavali ljudsko društvo; i voljeli su služiti Bogu u skrovitosti.
2. Rekao je netko: »Koliko god sam puta bio među ljudima, toliko sam se manji čovjek vratio« (Seneca, Epist. 7). I to češće iskusimo kad dugo naklapamo.
Svakako je lakše šutjeti nego ne prijeći mjeru u riječi. Lakše se skrivati kod kuće nego se vani dovoljno čuvati.
Tko dakle nastoji vinuti se do nutarnjosti i duhovnosti, taj se mora s Isusom udaljiti od mnoštva.
Nitko se vani sigurno ne pojavljuje ako rado ne ostaje skriven.
Nitko sigurno ne govori ako rado ne šuti. Nitko sigurno ne stoji kao pretpostavljeni ako se rado ne podvrgava. Nitko sigurno ne zapovijeda ako nije naučio rado slušati.
3. Nitko se sigurno ne veseli ako nema u sebi svjedočanstva dobre
savjesti.
Ali je uvijek sigurnost svetaca bila puna straha Božjega. I nisu zato bili
manje brižljivi i ponizni u sebi što su sjali velikim krepostima i milošću.
Sigurnost se pak opakih rađa iz oholosti i preuzetnosti, a na koncu se obraća u samoobmanu.
Ne obećavaj sebi nikada sigurnosti u ovome životu, makar i izgledao dobar samostanac ili pobožan pustinjak.
4. Često su oni koji su izgledali bolji u očima ljudi dublje pali radi prevelikog samopouzdanja.
Stoga je za mnoge korisnije da ne budu posve bez napasti nego da budu češće kušani, kako ne bi postali odviše sigurni te se možda uzoholili ili još slobodnije potražili izvanjsku utjehu.
O, kako bi sačuvao čistu savjest tko ne bi nikada tražio prolaznog veselja, tko se ne bi nikada bavio sa svijetom!
O, kakav bi uživao veliki mir i pokoj tko bi odbacio svaku taštu brigu, i razmišljao samo o spasonosnim i božanskim stvarima, i svu svoju nadu položio u Boga!
5. Nitko nije dostojan nebeske utjehe ako se ne vježba u svetoj
skrušenosti.
Ako se hoćeš skrušiti u srcu, uđi u svoju sobicu te isključi svaku buku
svijeta kao što je pisano: »Skrušite se na postelji svojoj« (Ps 4, 5).
U ćeliji ćeš naći što vani češće gubiš. Trajnim boravkom ćelija biva slatka, a kad je izbjegavamo, onda biva mrska.
Ako je na početku svoga obraćenja budeš dobro pazio i čuvao, bit će ti poslije draga prijateljica i najdraža utjeha.
6. U šutnji i miru napreduje pobožna duša i uči poznavati sakrivene stvari Svetoga Pisma. Tu nailazi na potoke suza kojima se svaku noć pere i čisti, da postane toliko bliža svome Stvoritelju koliko dalje boravi od svake svjetske buke.
Tko se dakle udalji od znanaca i prijatelja, približit će mu se Bog sa svetim anđelima svojim.
Bolje je biti u skrovitosti i brinuti se za sebe nego zanemarivši sebe praviti čuda.
Veoma je pohvalno za čovjeka redovnika ako rijetko izlazi, ako izbjegava da ga vide, i ako neće da vidi ljude.
7. Zašto želiš vidjeti čega ne smiješ imati: »Prolazi svijet i požuda njegova« (1 Iv, 2 17).
Sjetilne želje vuku te van po svijetu; ali kad prođe vrijeme što drugo donosiš nego oteščanu savjest i potišteno srce?
Veseli izlazak rađa često žalosnim povratkom, a veselo večernje bdijenje donosi žalosni uranak.
Tako svaka tjelesna radost umiljato ulazi, ali na koncu grize i ubija.
Što možeš drugdje vidjeti čega ne vidiš ovdje? Evo neba i zemlje i sviju počela, jer je iz njih sve načinjeno.
8. Što možeš negdje vidjeti što bi moglo dugo ustrajati pod suncem?
Možda se nadaš zasititi, ali nećeš polučiti cilja.
Kad bi vidio sve što postoji, što bi to bilo drugo nego pusto priviđenje?
»Podigni oči svoje k Bogu na visini« (Ps 122, 1) i moli za svoje grijehe i
nemarnosti.
Prepusti tašte stvari taštim ljudima; a ti se brini za ono što ti je zapovjedio Bog.
»Zatvori za sobom vrata svoja« (Mt 6,6) i pozovi k sebi Isusa, ljubimca svoga.
Ostani s njime u ćeliji, jer nećeš nigdje drugdje naći toliko mira.
Da nisi izašao i da nisi ništa čuo od buke u svijetu, bio bi ostao u divnom miru; a čim te veseli čuti nešto nova, moraš radi toga snositi nemir srca.
Glava 21
O skrušenju srca
1. Ako želiš štogod napredovati ostani u strahu Božjem i nemoj biti odviše raspušten, nego obuzdaj sva svoja osjetila i ne podaj se neskladnom veselju.
Skruši se radije u srcu i postat ćeš pobožan.
Skrušenost donosi mnoga dobra koja razuzdanost običava brzo izgubiti.
Čudno je da se čovjek ikada može savršeno radovati u ovom životu kad razmatra svoje progonstvo i tolike pogibelji za svoju dušu pa o tome razmišlja.
2. Poradi lakoumnosti srca i nemarnosti za svoje pogreške ne ćutimo boli svoje duše; nego se često smijemo gdje bismo s pravom morali plakati.
Nema prave slobode ni pravog veselja osim u strahu Božjemu, a uz dobru savjest.
Sretan, koji je u stanju odstraniti svaki uzrok rastrešenosti i usredotočiti se na svetu skrušenost.
Sretan koji odbacuje od sebe sve što bi moglo zaprljati ili otežati njegovu savjest.
Bori se odvažno. navika se savladava navikom.
Ako budeš znao ne pačati se u ljude, i oni će pustiti tebe da mirno vršiš svoj posao.
3. Ne miješaj se u tuđe stvari niti se uplići u poslove viših. Nadziri uvijek ponajprije sebe i osobito opominji samog sebe prije svih koji su ti dragi.
Ako ti ljudi nisu skloni, nemoj se radi toga žalostiti; nego neka ti bude teško to što se ne svladavaš dosta dobro i oprezno, kao što se pristoji sluzi Božjemu i pobožnom redovniku.
Često je korisnije i sigurnije da čovjek nema mnogo utjehe u ovom životu, osobito što se tiče ljudske utjehe.
No i ako nemamo božanske utjehe, ili ako je rjeđe osjećamo, sami smo krivi, jer ne idemo za skrušenošću srca i ne odričemo se taštih i izvanjskih utjeha.
4. Priznaj da si nedostojan božanske utjehe, a više vrijedan svakojake tuge.
Kad je čovjek savršeno skrušen, onda mu je dosadan i gorak cio svijet.
Dobar čovjek nalazi dovoljno razloga da tuguje i plače.
Bilo naime da promatra sebe, bilo da misli na drugoga, zna da nitko ovdje ne živi bez tuge.
I što se pomnjivije ispituje, to više i tuguje.
Predmet pravedne boli i unutarnje skrušenosti naši su grijesi i mane u kojima ležimo tako zapleteni da smo rijetko u stanju razmatrati nebeske stvari.
5. Kad bi češće mislio na svoju smrt nego na dug život, nema sumnje da bi revnije nastojao oko svoga popravka.
Kad bi također otvoreno vagnuo buduće kazne u paklu i čistilištu, mislim da bi rado podnosio napore i boli i da ne bi strepio pred nikakvom strogošću.
No, jer te stvari ne dopiru do srca, a još uvijek volimo što nam godi, zato ostajemo hladni i posve lijeni.
6. Često je kriva nestašica duha što se jadno tijelo tako lako žali.
Moli se dakle ponizno Bogu da ti dade duh skrušenja i govori s prorokom: »Nahrani me, Gospode, kruhom suza i napoji me obilno suzama« (Ps 79, 6).
Glava 22
O razmatranju ljudske bijede
1. Bijedan ti, bio gdje mu drago i okrenuo se kuda hoćeš, ako se ne obratiš k Bogu.
Što se uzrujavaš, ako ti ne uspijeva kako hoćeš i želiš?
Tko je taj koji ima sve prema svojoj volji? Niti ja, niti ti, niti itko od ljudi na zemlji.
Nema nikoga na svijetu bez neke žalosti i stiske, makar bio kralj ili Papa.
A komu je ipak bolje? Svakako onom koji je u stanju da trpi nešto za Boga.
2. Mnogi slabi i nestalni kažu: evo, kako lijep život ima onaj čovjek! Kako je bogat! Kako velik! Kako moćan i uzvišen!
Ali pogledaj na nebeska dobra i vidjet ćeš da sva ta vremenita dobra nisu ništa; nego vrlo nesigurna i više tegobna, jer ih nikada ne posjedujemo bez brige i straha.
Ne sastoji se sreća čovjekova u izobilju zemaljskih dobara, nego je dovoljna srednja mjera.
Zaista je bijeda živjeti na zemlji.
Koliko čovjek nastoji biti duhovniji, toliko mu je sadašnji život mučniji: jer bolje ćuti i jasnije vidi manjke ljudske raspadljivosti. Jer jesti, piti, bdjeti, spavati, počivati, raditi i biti podvrgnut drugim potrebama naravi zaista je velika bijeda i muka za pobožnog čovjeka koji bi rado htio biti riješen i slobodan od svakoga grijeha.
3. Jer tjelesne potrebe veoma pritištu unutarnjeg čovjeka na ovom svijetu. Zato prorok pobožno moli da bi bio izbavljen od njih, govoreći: "Izbavi me iz tjeskoba mojih, Gospode!" (Ps 24, 17).
No jao onima koji ne poznaju svoje bijede! A još više onima koji ljube ovaj bijedni i raspadljivi život!
Jer toliko su se neki prilijepili uz njega (makar radom ili prosjačenjem jedva zasluže najpotrebnije) da se ne bi nimalo brinuli za kraljevstvo Božje kad bi mogli uvijek ovdje živjeti.
4. O, ludi i nevjerna srca koji su tako duboko ogrezli u zemaljštini da samo zemaljski misle!
Ali će bijednici na koncu života teško oćutjeti kako je bilo nisko i ništavno što su ljubili.
Sveci pak Božji i svi pobožni prijatelji Kristovi nisu gledali na ono što se sviđa tijelu, niti što je ugledno na ovom svijetu; nego je sva njihova nada i nakana smjerala na vječna dobra.
Sva se njihova želja dizala gore, prema onome što je trajno i nevidljivo, da ih ne bi ljubav prema vidljivim stvarima povukla u blato.
5. Ne gubi, brate, nade da ćeš napredovati duhovno; jer imaš vremena i sad je čas.
Zašto želiš odgoditi svoju odluku?
Ustani i odmah počni i reci: »Sad je vrijeme za rad, sad je vrijeme borbe, sad je zgodno vrijeme da se popravimo.«
Kad si u bijedi i nevolji, tada je vrijeme štogod zaslužiti.
Moraš proći kroz vatru i vodu prije nego dođeš na čistinu.
Ako sam sebe ne prisiliš, nećeš nadvladati mane.
Dokle god smo u ovom krhkom tijelu, ne možemo biti bez grijeha, niti živjeti bez muke i boli.
Htjeli bismo biti prosti od svake bijede; no jer smo grijehom izgubili nevinost, izgubili smo i istinsko blaženstvo.
Stoga moramo biti pametni i čekati na Božje milosrđe dok prođe nepravda i dok život ne proguta što je smrtno.
6. O, kako je krhka ljudska narav, uvijek sklona na grijehe!
Danas ispovijedaš svoje grijehe, a sutra nanovo počinješ ono što si ispovijedio.
Sada odlučiš da ćeš se čuvati, a za koji čas radiš kao da nisi ništa odlučio.
Imamo dakle razloga poniziti sami sebe i nikada ne misliti što veliko o sebi, jer smo tako krhki i nestalni. Vrlo brzo možemo izgubiti nemarnošću što smo mnogim trudom i konačno jedva stekli milošću.
7. Što će još biti s nama na koncu kad smo tako rano postali mlitavi?
Jao nama, ako se hoćemo tako predati miru, kao da već vlada mir i sigurnost, dok još nema ni traga pravoj svetosti u našem vladanju.
Bilo bi vrlo potrebno da nanovo kao dobri novaci budemo poučeni kako se najbolje vladati; pa bi možda bilo nade za popravak i za veći duhovni napredak u budućnosti.
Glava 23
O razmatranju smrti
1. Brzo će biti svršeno ovdje s tobom; stoga pogledaj kako je s tobom: danas je čovjek živ, a sutra ga više nema.
A kada ga nestane s očiju, brzo nestana i iz srca.
O ludog li i tvrdog srca ljudskoga što gleda samo na sadanje stvari, a ne predviđa radije ono što će doći! U svakom činu i misli tako se vladaj kao da ćeš danas umrijeti.
Kad bi imao čistu savjest, ne bi se mnogo bojao smrti.
Bolje se čuvati grijeha nego izbjegavati smrt.
Ako danas nisi spreman, kako ćeš biti sutra?
Sutra je nesiguran dan i tko zna da li će biti na raspolaganju?
2. Što koristi dugo živjeti kad se tako malo popravljamo?
Ah, dug život ne popravlja uvijek čovjeka, nego često još više umnaža krivnju.
Kamo sreće da smo barem jedan dan čestito živjeli na ovom svijetu!
Mnogi broje godine nakon obraćenja, ali je često slabi plod poboljšanja.
Ako je teško umrijeti, možda će još pogibeljnije biti dulje živjeti.
Blažen koji uvijek ima pred očima čas svoje smrti i svaki dan se na nju pripravlja.
Ako si vidio kada čovjeka kako umire, onda drži na pameti da ćeš i ti istim putem poći.
3. Kad dođe jutro, drži da nećeš doživjeti večer. A kad dođe večer, ne usuđuj se nadati jutru.
Budi dakle uvijek spreman i tako živi da te smrt nikada ne zateče nepripravna.
Mnogi umiru na mjestu i iznenada. Jer, »u čas, u koji ne mislite, doći će Sin čovječji« (Lk 12, 40).
Kad dođe ona zadnja ura, počet ćeš mnogo drukčije misliti o čitavom svom prošlom životu i veoma ćeš žaliti što si bio tako nemaran i mlitav.
4. Kako je sretan i razborit koji nastoji biti sada u životu onakav, kakav želi biti u smrti!
Veliku nadu u sretnu smrt ulit će ti posvemašnje preziranje svijeta, žarka želja napredovati u krepostima, ljubav prema stegi, nastojanje oko pokore, spremnost na poslušnost, odricanje samog sebe i podnošenje svake protivštine iz ljubavi prema Kristu.
Mnogo dobra možeš učiniti dok si zdrav; ali kad oboliš, ne znam što ćeš moći.
Malo se njih popravi radi bolesti; tako se i oni rijetko posvećuju koji mnogo idu na hodočašća.
5. Ne pouzdavaj se u prijatelje i bližnje i ne odlazi za budućnost svoga spasenja, jer će te ljudi brže zaboraviti nego li misliš.
Bolje se sada pravodobno pobrinuti i nešto dobra pred sobom poslati nego se pouzdati u tuđu pomoć.
Ako nisi sada sam za sebe zabrinut, tko će biti za tebe zabrinut u budućnosti? Sada je veoma dragocjeno vrijeme.
»Sada su dani spasenja, sada je pravo vrijeme« (2 Kor 6, 2).
Ali je žalosno da ga korisnije ne trošiš gdje bi mogao zaslužiti da uzmogneš jednom vječno živjeti! Doći će vrijeme kad ćeš zaželjeti jedan sat ili čas da se popraviš, ali ne znam da li ćeš ga izmoliti.
6. Gle, predragi, iz kakve bi se pogibelji mogao osloboditi, iz kako velikog straha izbaviti kad bi se sada bojao i mislio na smrt! Nastoj sada tako živjeti da se u času smrti možeš više radovati nego bojati.
Uči se sada umirati svijetu da onda počneš živjeti s Kristom. Uči se sada sve prezirati da onda možeš slobodno poći Kristu.
Obuzdavaj sada svoje tijelo pokorom da se onda uzmogneš sigurno pouzdati.
7. Ah, luđače, što razmišljaš da ćeš dugo živjeti, kad nisi siguran ni za jedan dan?
Kako su se mnogi prevarili i iznenada se rastavili s tijelom!
Koliko put si čuo gdje govore kako je onaj pao od mača, onaj se utopio, onaj padnuvši s visine slomio šiju, onaj se ukočio od jela, onaj umro za vrijeme igre.
Jedan je umro od ognja, drugi od željeza, jedan od kuge, jedan od razbojničke ruke; i tako svi svršavaju smrću, a život ljudski prolazi brzo kao sjena.
8. Tko će se sjećati tebe poslije tvoje smrti? I tko će moliti za tebe? Što god možeš činiti, čini, predragi, čini sada, jer ne znaš kada ćeš umrijeti, a ne znaš ni što te iza smrti čeka.
Dok imaš vremena, skupljaj sebi besmrtno blago. Ne misli ni o čem drugom nego o svom spasenju; brini se samo za ono što je Božje.
Priskrbi si sada prijatelje štujući svece Božje i nasljedujući njihove čine; da te oni, kad odeš s ovoga svijeta, »prime u vječne stanove« (Lk 16, 9).
9. Vladaj se kao putnik i gost na zemlji koga se ništa ne tiču svjetski poslovi.
Neka ti srce ostane slobodno i uzdignuto k Bogu, »jer ovdje nemamo grada koji će ostati« (Heb 13, 14).
Tamo upravljaj molitve i svagdanje uzdahe sa suzama da tvoja duša zasluži iza smrti sretno prijeći Gospodinu. Amen.
Glava 24
O sudu i kaznama grešnika
1. U svemu gledaj na konac i kako ćeš stajati pred Sucem kojemu nije ništa sakriveno; koji se ne da ublažiti darovima i ne prima isprike; nego će suditi kako je pravo.
O bijedni i ludi grešniče! Što ćeš odgovoriti Bogu koji zna za sve tvoje opačine; ti, koji se katkada bojiš pogleda rasrđenog čovjeka?
Zašto se ne pobrineš za sebe za dan suda kad te nitko drugi neće moći opravdati ili braniti; nego će svaki biti sam sebi dovoljan teret?
Sada je tvoj trud koristan, sada može biti primljen tvoj plač, uslišani uzdasi, sada tvoja bol zadovoljava i pročišćuje.
2. Strpljiv čovjek prolazi kroz veliko i spasonosno čistilište kad podnoseći nepravde više tuguje radi tuđe zlobe nego radi nepravde sebi nanesene; kad se rado moli za one koji mu se protive, i od srca oprašta krivice; kad ne krzma moliti oproštenje od drugih; kad se radije smiluje nego rasrdi; kad često nanosi samome sebi silu i nastoji na svaki način podvrgnuti tijelo duhu.
Bolje se sada očistiti od grijeha i iskorjenjivati mane nego ih ostavljati za čišćenje u budućem životu.
Zaista varamo sami sebe radi neuredne ljubavi kojom ljubimo tijelo.
3. Što će drugo proždirati onaj oganj ako ne tvoje grijehe?
Što više sada štediš sam sebe i ugađaš tijelu, toliko ćeš bolnije poslije otplaćivati i veću građu spremaš za gorenje.
U čemu je tko pogriješio, u onom će biti i teže kažnjen. Tamo će goniti lijenčine ražarenim šiljcima, a neumjerene u jelu i piću mučit će silnom žeđom i glađu.
Tamo će bludnike i ljubitelje naslada polijevati gorućom smolom i smrdljivim sumporom; a zavidnici će od bola zavijati kao bijesni psi.
4. Neće, biti ni jedne mane koja neće imati svoje posebne muke. Tamo će oholice biti zasićeni svakom sramotom, a lakomce će pritisnuti najveća oskudica.
Tamo će biti teži jedan sat kazne nego li ovdje sto godina najstrože pokore.
Tamo nema nikakva počinka, nikakve utjehe za osuđene; ovdje ipak katkada otpočinemo od rada i uživamo u utjehi prijatelja.
Pobrini se sada i oplakuj grijehe svoje da uzmogneš na dan suda biti siguran s blaženima.
Tada će naime »pravednici s velikom sigurnosti stupiti nasuprot onima koji su ih nekoć pritiskivali i tlačili« ( Mudr 5, 1).
Tada će ustati da sudi onaj koji se sada ponizno podvrgava suđenjima
ljudskim.
Onda će siromah i ponizan biti pun pouzdanja, a oholica će strahovati kud
god se okrenuo.
5. Onda će se vidjeti da je bio mudar na svijetu onaj koji se naučio radi Krista biti lud i prezren.
Onda će nam biti mila svaka nevolja strpljivo podnesena i "svaka će zloća zatvoriti svoja usta" (Ps 106, 42).
Onda će se radovati svaki pobožni čovjek, a tugovat će svaki bezbožac.
Onda će se tijelo izmučeno pokorom više radovati nego da smo ga uvijek hranili nasladama.
Onda će sjati prosto odijelo, a potamnjeti svaka fina odjeća.
Onda ćemo više hvaliti siromašnu kućicu nego pozlaćenu palaču.
Onda će više značiti postojana strpljivost nego sva moć ovoga svijeta.
Onda će biti više uzdignuta priprosta poslušnost nego sva svjetska lukavost.
6. Onda će nas više veseliti čista i dobra savjest nego učena filozofija.
Onda će više značiti prezir bogatstva nego sve zemaljsko blaga. Onda ćeš biti više utješen radi pobožne molitve nego radi izabranih jela. Onda ćeš se više veseliti radi obdržavane šutnje nego radi dugoga pričanja.
Onda će više vrijediti sveta djela nego mnoge lijepe riječi.
Onda će se više dopadati strog život i oštra pokora nego sve zemaljske naslade.
Uči sada malo trpjeti da onda budeš oslobođen od težih stvari.
Kušaj najprije ovdje što ćeš moći poslije.
Ako sada možeš tako malo podnositi, kako ćeš moći podnositi vječne muke?
Ako te sada kakva mala muka čini tako nestrpljivim, što će istom učiniti pakao?
Evo, zaista ne možeš dva veselja uživati: veseliti se ovdje na svijetu i poslije kraljevati s Kristom.
7. Da si sve do današnjeg dana živio uvijek u častima i nasladama, što bi ti sve to koristilo kad bi ovaj čas morao umrijeti?
Sve je dakle taština osim ljubiti Boga i njemu jedinome služiti.
Tko naime ljubi Boga svim srcem, on se ne boji ni smrti, ni kazne, ni suda, ni pakla; savršena ljubav pribavlja siguran pristup k Bogu.
A koga još i sada veseli griješiti, nije čudo ako se boji smrti i suda.
Ako te još ljubav nije kadra odvratiti od zla, ipak je dobro da te barem strah od pakla obuzdava.
Ali tko zabacuje strah Božji, neće moći dugo ustrajati u dobru nego će brzo upasti u mreže đavlove.
Glava 25
O revnom popravku sveha našeg života
1. Budi revan i marljiv u službi Božjoj i često razmišljaj o tome: čemu si došao i zašto si napustio svijet? Zar ne zato da živiš za Boga i postaneš duhovan čovjek?
Revnuj dakle za napretkom, jer ćeš za kratko vrijeme primiti plaću za svoj trud; i tada neće više biti ni straha ni boli u tvojoj blizini.
Sada ćeš malo raditi, a steći ćeš veliki mir, dapače vječnu radost.
Ako ti ostaneš vjeran i revan u radu, i Bog će bez sumnje biti vjeran i velikodušan u nagradi.
Moraš zadršati dobru nadu da ćeš polučiti palmu; ali ne valja se smatrati sigurnim da se ne zalijeniš ili ne uzoholiš.
2. Kad je netko tjeskoban kolebao između straha i nade, te jednog dana pritisnut žalošću kleknuo pred oltarom u crkvi na molitvu, ovako je razmišljao u sebi: »O, kad bih znao da ću ustrajati!« I odmah je čuo u nutrini božanski odgovor: »Kad bi to znao što bi onda htio činiti? Čini sada što bi onda htio činiti, i bit ćeš posve umiren.«
I odmah se, utješen i ojačan, predao u volju Božju; i prestalo je mučno kolebanje. I nije više htio znatiželjno istraživati da dozna što ga čeka u budućnosti; nego je više nastojao istražiti što je sveta i savršena volja Božja pa da svako dobro djelo počne i dovrši.
3. »Uzdaj se u Gospoda i čini što je dobro! Tada ostaješ u zemlji i uživaš dobra njezina« (Ps 36, 3), govori prorok.
Jedno je, što mnoge odvraća od napretka i revnog popravka; a to je strah pred poteškoćama, muka u radu.
Dakako, najviše od ostalih napreduju u krepostima oni koji muževnije nastoje pobijediti sve što im je teško i protivno.
Jer ondje čovjek više napreduje i zaslužuje veću milost gdje više svladava samog sebe i mrtvi se u duhu.
4. Ali nemaju svi jednako mnogo da svladaju i umrtve.
Ipak će marljiv revnitelj jače napredovati, makar bio opterećen s više
strasti, nego li drugi koji je dobra ponašanja, ali koji je manje revan u
krepostima.
Dvoje nam osobito pomaže za veliki popravak; naime, silom se otrgnuti od
onoga na što narav grešno naginje, i revno nastojati oko dobra koje nam je
najviše potrebno.
Nastoj se također čuvati i svladavati u onome što ti se češće ne dopada kod drugih.
5. Neka ti sve služi za napredak; te se oduševi za nasljedovanje ako vidiš ili čuješ za dobre primjere.
Ako si pak opazio nešto ukora vrijedno, čuvaj se da i ti isto ne učiniš, ili, ako si kada učinio, nastoj se što brže popraviti.
Kao što tvoje oko promatra druge, tako i drugi paze na tebe.
Kako je ugodno i milo vidjeti revnu i pobožnu braću, spremnu na dobro i punu ljubavi za stegu!
Kako je žalosno i bolno vidjeti one koji neuredno žive i koji ne vrše ono na što su zvani!
Kako je štetno zanemariti odluku, stvorenu u svom zvanju, i priklanjati se onome što na nas ne spada!
6. Sjeti se odluke koju si stvorio i drži pred očima sliku Raspetoga.
Kad promotriš život Isusa Krista, možeš se zbilja sramiti što se nisi trudio postati mu više sličan, premda već dugo hodaš putem Božjim.
Redovnik, koji se revno i pobožno vježba u nasljedovanju života i muke Gospodnje, naći će tamo obilato sve što mu je korisno i potrebno i neće mu trebati tražiti išta bolje izvan Isusa.
O, kad bi raspeti Isus došao u naše srce, kako bismo brzo i dovoljno bili
učeni!
7. Revan redovnik sve rado podnosi i poduzima što mu nalože. Nemarnog i
mlitavog redovnika hvata žalost za žalošću i svuda je podvrgnut stisci, jer
unutarnje utjehe nema, a vanjske ne smije tražiti.
Redovnik koji živi bez stege izvrgnut je teškom padu.
Tko ide za blažim i lakšim, uvijek će živjeti u stisci, jer mu se ovo ili ono neće sviđati.
8. Kako rade toliki drugi redovnici koji dosta skučeno žive po strogim samostanskim pravilima?
Rijetko izlaze, povučeno žive, siromaški se hrane, grubo se odijevaju, mnogo rade, malo govore, dugo bdiju, rano ustaju, produljuju molitve, često čitaju (korisne stvari) i strogo se drže reda.
Pogledaj Kartuzijance, Cistercite i redovnike i redovnice raznih Družbi: kako svaku noć ustaju da pjevaju Gospodu.
I zato bi bila sramota da ti ljenčariš u tako svetom poslu, dok toliko mnoštvo redovnika počinje klicati Bogu.
9. O, kad ne bismo imali nikakve druge dužnosti, osim hvaliti Gospoda Boga svoga svim srcem i ustima!
O, kad ne bi nikada trebao jesti, ni piti, ni spavati, nego kad bi mogao uvijek Boga hvaliti i baviti se samo duhovnim stvarima!
Onda bi bio mnogo sretniji nego što si sada kad služiš tijelu u kojekakvim potrebama.
Kamo sreće kad ne bi bilo tih potreba, nego samo duhovna okrepa duše koju, nažalost, dosta rijetko okusimo.
10. Kad čovjek stigne dotle da ni u jednom stvorenju ne traži svoje utjehe, onda mu istom Bog počinje savršeno goditi; onda će biti sasvim zadovoljan, zbilo se što mu drago.
Onda se neće zbog obilja radovati, niti zbog sitnice žalostiti; nego će se potpuno i s povjerenjem smiriti u Bogu koji mu je sve u svemu; komu ništa ne pogiba i ne umire, nego komu sve živi i bez krzmanja mu po volji služi.
11. Misli uvijek na svršetak i da se izgubljeno vrijeme ne vraća.
Bez brižljivosti i marljivosti nećeš nikada postići kreposti.
Ako počinješ bivati mlak, počet ćeš padati.
Ali ako postaneš revan naći ćeš veliki mir i posao će ti biti lakši radi milosti Božje i Ijubavi prema kreposti.
Revan i marljiv čovjek spreman je na sve.
Veća je muka opirati se manama i strastima nego znojiti se na tjelesnom radu.
Tko ne izbjegava male pogreške, upast će pomalo u veće.
Radovat ćeš se uvijek navečer ako dan korisno sprovedeš.
Bdij nad samim sobom, potiči sam sebe, opominji sam sebe; i što god bilo s drugima ne zanemari samoga sebe.
Toliko ćeš napredovati koliko sam sebe nadvladaš. Amen
Veritas, 3. siječnja 2003. / 20. prosinca 2010.
