Nasljeduj Krista - Predgovor
Toma Kempenac: Nasljeduj Krista
u prijevodu kardinala Alojzija Stepinca
Predgovor
Ova je knjiga, poslije Svetog Pisma, najviše tiskana i prevođena knjiga na svijetu. Postoji više od 2000 izdanja „Nasljeduj Krista" i stotine prijevoda, pa čak i niz poetskih obrada.
Najstarija izdanja ove knjige pojavila su se u prvim počecima tiskarske umjetnosti (1472.). Još i danas, posebno su vrijedna izdanja isusovca Heinricha Sommaliusa (Antwerpen, 1599. prvo izdanje). Najbolje kritičko izdanje uradio je kempenski upravitelju gimnazije M. J. Pohl (Freiburg, 1904.).
Tko je, dakle, taj čovjek duha, koji je kršćanstvu poklonio ovo najraširenije i najomiljenije djelo napisano u svrhu duhovne izgradnje? Tko je imao tako dubok i bogat unutrašnji život, da je između bezbrojnih tisuća duhovnih ljudi i laika mogao i može dati svjetlost, snagu, utjehu i mir? Kada i gdje je živio pisac koji je primio toliko Božanske milosti da već stoljećima nije zastario, koji je žednim dušama, ne samo svog vremena, već svih vremena, uvijek iznova imao nešto reći i dati, ma kako se pogledi, prilike i ljudi mijenjali?
Vjeran svojim riječima: „Bolje ne biti poznat" i sasvim u skladu sa savjetom kojeg daje svojim čitateljima: „Ne pitaj mnogo tko je to napisao, već obrati pažnju na ono što je rečeno", pisac djela „Nasljeduj Krista" potpuno se sakriva iza svog djela i ne navodi svoje ime. Doduše, na kraju jednog kodeksa, koji sadrži najstariji rukopis „Nasljeduj Krista", nalazi se primjedba:
„Završeno i dovršeno u godini Gospodnjoj 1441. rukom brata Thomasa v. Kempen u Agnetenbergu kod Zvvolle". Ova činjenica, međutim, nije mogla spriječiti raspravu koja je trajala stoljećima, a u kojoj su tri nacije i dva redovnička Reda nastojali dokazati kako pisac pripada njima. Talijani i Benediktinci tvrdili su da je djelo napisao benediktinac Joh. Gessen ili Gersen, koji je navodno živio u 13. stoljeću u Verceli; nešto bolje argumente navodili su Francuzi zastupajući mišljenje da knjiga potječe od slavnog kancelara Johana Gersona (umro 1429); Nijemci i redovnici Augustinci tvrdili su da je autor Thomas von Kempen. No spominjano je još i oko trideset drugih mogućih autora. Prepirka je trajala sve do u novije vrijeme.
Tada je proučavatelj djela Tome Kempenca, M. J. Pohl, podnio nepobitne dokaze da samo Toma Kempenac dolazi u obzir kao pisac ovog djela, kao i da je djelo pisano u godinama 1416. -1420. U spomenutom kodeksu nalazi se i piščev potpis, a kodeks je predstojnik reda Augustinaca Joh. Latomus „oteo samostanskim ruševinama na Agnetenbergu" i „da bi ga spasio od propasti" prepustio antvverpenskom izdavaču Joh. Belleru (Bellerusu). Isti je rukopis 1590. godine poklonio isusovcima iz zahvalnosti za odgoj svojih sinova; od godine 1826., kodeks se nalazi u Kraljevskoj biblioteci u Briselu.
Thomas von Kempen (a Kempis); tako nazvan prema svom rodnom gradu Kempenu na Rajni, ustvari se zvao Hemerken (polatinjeno Malleorus). Rođen je 1379./80., a umro je u 91. godini života, 25. srpnja 1471. kao predstojnik samostana Augustinaca u Agnetenbergu kod Zwolle. Njegov je otac bio zanatlija koji se odlikovao marljivošću, jednostavnošću i pravednošću, a majka Gertrud bila je pobožna žena, koja je svojim bogatim unutrašnjim životom izvršila velik utjecaj na svog sina. Već kao dječak Thomas je došao u slavnu školu „Braće Zajedničkog života" koja se nalazila u gradu Deventer u Holandiji, a koju su vodili štovani, religiozni i duhovno napredni ljudi, posebno Gerhard Groote i Florentius Radevvijns.
Oni su u Thomasu našli marljivog i zahvalnog učenika. On je u sebe upio njihov duh kao nitko drugi, a kasnije je napisao i biografije o svojim učiteljima. Kao dvadesetogodišnji mladić, Thomas je 1399. godine pristupio samostanu Augustinaca u Agnetenbergu, gdje je 1406. postao redovnikom, 1414. zaređen za svećenika, a 1425. godine je postao subpriorom. Njegov je život otada u potpunosti bio posvećen pobožnosti i izgradujućem spisateljstvu.
Svoje upozorenje: „Ne budi nikada besposlen, nego čitaj ili piši, moli se ili razmišljaj, ili radi nešto za opće dobro" Thomas je u najvećoj mjeri primijenio na sebi samom. On je izuzetno lijepim rukopisom četiri puta prepisao Sveto Pismo. Jedan od tih prijepisa koji se sastoji od pet knjiga nalazi se u kneževskoj biblioteci u Darmstadtu. Osim „Nasljeduj Krista", Thomas je napisao još preko trideset drugih djela, dijelom povijesnog, a dijelom izgradujućeg sadržaja koja su prvi puta štampana kao (nepotpuna) sabrana djela 1473. godine, a u primjernom izdanju tiskao ih je godine 1904. M. J. Pohl u Freiburgu.
Neka od tih djela istog su ranga kao i „Nasljeduj Krista", što posebno vrijedi za rasprave o „Životu, djelima, patnjama, uskrsnuću i uzašašću Spasitelja". Sva njegova djela nose pečat najintimnije pobožnosti, dubokog poznavanja sebe i ljudi, kao i praktične kršćanske mudrosti; sva ona potječu iz jednog izvora, iz Svetog Pisma, a nadahnuta su i mislima velikih duhovnih ljudi Srednjega vijeka. Ta djela pripadaju najplemenitijim plodovima njemačke mistike. Thomas se u njima pokazuje kao pravi redovnik koji se odvratio od vanjskog svijeta, otvoren samo za carstvo duše, vjere i milosti. Ono što on piše u drugoj knjizi „Nasljeduj Krista" o unutrašnjem životu, o poniznosti, dobroti, miru, čistoći u namjerama i u ljubavi, očito je zrcalo njegove vlastite čiste, ponizne, miroljubive i prosvijetljene duše; jer on je i živio ono što je naučavao.
Thomas želi i svojem čitatelju otvoriti oči i srce za carstvo i sreću unutrašnjeg, duhovnog i višeg svijeta; no, on pri tome postupa kao dobar poznavalac ljudi i ljudskih duša. On nikada ne napušta tlo stvarnosti, ne gubi se u mističkoj tami i neodređenom oduševljenju. I slabić, koji osjeća strah od leta u visine, kojeg krila još ne nose i ne drže stalno u visinama, nailazi kod njega na razumijevanje. Thomas zna kako će nesigurne naravi dobrostivo i štedeći ih ohrabriti i utješiti. „Nije odmah sve izgubljeno, ako te salijeću mnoga iskušenja . Ti si samo čovjek, nisi Bog od mesa i krvi; ti nisi anđeo". „Sve dok živiš i protiv svoje volje si podložan promjenama, čas radostan, čas tužan, čas nagao, a zatim pun smjernosti, suh i mršav kao pješčana pustinja, marljiv, zatim trom, ponekad pun ozbiljnosti, drugi puta lakomislen i nagao."
Thomas ima srce puno razumijevajuće ljubavi za one koji pate i nose težak križ. Čini se da je i sam često pio iz gorke čaše patnji. Može li „tužne i opterećene" išta u većoj mjeri ispuniti nadom, ohrabriti i utješiti, nego što to mogu prekrasne misli i riječi 47. poglavlja u trećoj knjizi, kao i molitva iz 29. poglavlja treće knjige?
Djelo „Nasljeduj Krista" poteklo je iz izvora jedne čiste, svete ljubavi. „Ti trebaš sve ljude voljeti za volju Isusa, ali Isusa zbog Njega samoga". „Samo je onaj uistinu velik tko posjeduje ljubav". Tko može spjevati ljepšu pjesmu o svetoj ljubavi, nego je to Thomas učinio u petom poglavlju treće knjige? Ovdje ima riječ pravi mistik. Njegova je ljubav prema Kristu najintimnije naravi: kao između zaručnice i zaručnika. Ona njega, učenika, čini sposobnim da s Voljenim vodi djetinjaste i povjerljive razgovore. U Isusa on nalazi „Raj pun ljupkih plodova". „Kao Pavao, on sve smatra ništavnim, kako bi zadobio Krista". Zato je za njega prvo i neophodno stremljenje „proučavati život Isusov" i „naš život učiniti da bude isti kao život Isusov". Ta se misao provlači kroz cijelo djelo i ona je ovlastila Thomasa da djelu naknadno da naslov „Nasljeduj Krista", iako je u početku samo prva knjiga nosila taj naslov.
Nasljedovati ili podražavati Krista već se i apostolima činilo najhitnijim zadatkom kršćana. Zov „Slijedi me" imao je svoj odjek već i u opomeni Prvog pisma Petrovog: „Krist je trpio i ostavio vam primjer kako bi mogli ići Njegovim stopama" (1. Petr. 2, 21.). No, prije svega je Pavao Apostol sljedbenik Kristov, koji ne samo što upozorava na to, nego i sebe samog stavlja za primjer takvog nasljedovanja riječima: „Budite moji nasljedovatelji, isto kao što sam ja nasljedovatelj Kristov", (l. Kor. 11,1.). Ali Krist je jedno Sunce, čije se zrake ne mogu sabrati u samo jednoj duši. Iz Njegove punine primamo svi mi, ali ne svi isto.
Drugačije je Antonius, otac pustinjaka shvatio nasljedovanje Krista, drugačije Benediktus, patrijarh zapadnjačkih samostanskih redova, drugačije Franjo Asiški, koji se vjenčao sa siromaštvom, drugačije tihi, meditativni tragaoci za Bogom u samostanskim ćelijama, drugačije požrtvovni apostoli pomažuće i iscjeliteljske ljubavi, drugačije u radu, kušnjama i tegobama zvanja očvrsli ljudi i žene što žive svakidašnjim životom. Svatko ima svoj dar, svoju sudbinu, svoj put. Ali ma kako različiti bili darovi, sudbine i putevi, „Nasljeduj Krista" je knjiga za sve one, koji tražeći i s čežnjom u srcu kao hodočasnici kroče ovom Zemljom.
U mnogim je srcima nastupila noć. Oko Zemaljske kugle bjesne oluje; ugašena su mnoga svjetla, koja su nekada radosno svijetlila, svjetla vjere, svjetla ljubavi i radosti. Neka se mnoštvo više takovih svjetala ponovo upali čitanjem ove predragocjene knjige.
Veritas, 3. siječnja 2003. / 20. prosinca 2010.
