Bl. Ascensión Nicol od Srca Isusova Goñi
(1868. – 1940.)
Priredio: Ivan Armanda
Bl. Ascensión Nicol Goñi rođena je 14. ožujka 1868. u mjestu Tafalla u Španjolskoj kao najmlađe od četvero djece u kršćanskoj obitelji. Na krštenju je dobila ime Florentina. Do četrnaeste godine je živjela sa svojim roditeljima i uz školovanje pomagala u kućnim poslovima, a potom je otišla u grad Huesca gdje je pohađala školu Svete Ruže Limske koju su vodile sestre dominikanke. Stanovala je u internatu koji se nalazio u sklopu škole, također pod vodstvom sestara Reda propovjednika.
Ovaj bliski kontakt sa sestrama dominikankama bio je odlučujući u Florentininom životu jer je i sama počela razmišljati o redovništvu kao svom životnom putu. S vremenom je shvatila kako je Gospodin zove pa je odlučila i sama postati dominikanka. Ipak, po svršetku škole, nije odmah stupila u novicijat nego se vratila kući i ostala ondje narednu godinu kako bi se uvjerila da je donijela ispravnu odluku.
Nakon godine provedene kod kuće, Florentina se vratila u Huescu kod sestara dominikanki i 1885. stupila u novicijat. Tada je umjesto krsnog imena dobila redovničko Ascensión Nicol od Srca Isusova. Godinu dana kasnije položila je prve redovničke zavjete i počela raditi kao učiteljica u školi koju je nekoć i sama pohađala.
Učiteljski posao je Ascensión obavljala punih dvadeset i osam godina, no čitavo to vrijeme je žudjela za nečim drugim. Željela je služiti siromasima i nije bila jedina koju je to privlačilo jer su još neke njene susestre razmišljale o tome. Prilika da ostvare ove svoje želje i težnje pružila im se u čudnim no providonosnim povijesnim okolnostima. Naime, španjolske vlasti su sestrama dominikankama oduzele školu i zabranile im poučavati. Suočene s takvom situacijom, sestre su morale tražiti novi oblik apostolata i pronašle su ga u misijama.
Čim su ostale bez škole, dominikanke su pisale u Ameriku i na Filipine kako bi obavijestile tamošnje crkvene vlasti da su spremne poći ondje u misije. Jedno od poslanih pisama dospjelo je u ruke dominikanskog biskupa časnog sluge Božjega Ramona Zubiete koji se nalazio u Apostolskom vikarijatu Porto Maldonado u peruanskim šumama. 1913. biskup Ramon Zubieta stigao je u Huescu noseći sa sobom pismo što su ga sestre poslale. Gorljivo se zauzeo oko čitave stvari nastojeći svim silama uvjeriti sestre da dođu u peruanske šume. Sestre su rado pristale i već u studenome iste godine prva grupa sestara je krenula u Peru.
30. prosinca 1913. prvih pet sestara predvođenih bl. Ascensión s biskupom Zubietom stiglo je u Peru, gdje su toplo dočekane. Privremeno su se smjestile u jedan samostan sestara dominikanki u Limi, gdje su se pripremale za odlazak u Apostolski vikarijat Porto Maldonado u peruanskim šumama.
Dvije godine nakon dolaska u Limu, majka Ascensión s još dvije sestre krenula je u peruanske šume. Bilo je to zamorno i opasno putovanje. Sestre su morale dvadeset i četiri dana putovati kroz Ande i ploviti opasnim i brzim rijekama kako bi stigle u Porto Maldonado. Vijest o njihovom sretnom dolasku na cilj obradovala je sve u Limi, a i urođenike u peruanskoj šumi, jer su sestre odmah počele s vjerskim i prosvjetnim radom.
Majka Ascensión se u potpunosti posvetila tamošnjim urođenicima. Primarni cilj bio joj je donijeti radosnu vijest siromašnim, napuštenim i zaboravljenim urođenicima, no pored toga, otvorila je i školu i internat za siromašne djevojke. Osim toga, sestre su velikodušno otvorile svoja vrata bolesnicima za koje se nitko nije brinuo i koji nisu imali nikoga svoga. Ti ostavljeni i prezreni bolesnici pronašli su svoj dom kod sestara dominikanki, koje su se brinule za njih i pružale im ljubav kakvu nikada do tada nisu osjetili. Gdje god su vidjele da su potrebne, sestre su pomagale i žrtvovale se s velikom ljubavlju te tako svojim životom svjedočile Krista, a polje njihovog rada iz dana u dan sve više se širilo.
Unatoč svim obvezama i neprestanom služenju potrebnima, sestre, a posebno majka Ascensión, nikada nisu klonule u vjeri niti su zapostavile svoje redovničke obveze. Molitva i to zajednička, koja je jedna od temeljnih oznaka redovništva, nikada nije bila zapostavljena. Unatoč tome što su služile potrebnima i što nisu imale slobodnog vremena, sestre su uvijek pronalazile vremena za molitvu i meditaciju. Ovo se na poseban način odnosi na majku Ascensión, koja je uvijek hodila u nazočnosti Božjoj. Nikada nije posustala u molitvi, pa čak ni za vrijeme teških i iscrpljujućih putovanja. Čak i tada, bilo da je putovala brodom, kanuom ili na magarcu, moglo je se vidjeti kako predano moli.
Živeći u peruanskim planinama i šumama majka Ascensión je potpuno bila predana tamošnjim siromasima i bolesnicima o kojima je trebalo skrbiti. U svakom siromahu i bolesniku, a posebno u tamošnjoj mladeži s kojom je mnogo radila, majka Ascensión je vidjela Krista koji je gladan, žedan, bolestan i napušten. Pomažući urođenicima pomagala je Kristu, svom nebeskom Zaručniku. Sama je svjedočila kako je kroz takvo služenje na poseban način upoznala Boga. Nakon šesnaest mjeseci provedenih u misijama, ne mogavši točno objasniti što se događa u njezinoj duši, rekla je: “Nikada se nisam osjećala toliko blizu Bogu, kao ovih šesnaest mjeseci u planinama.
Kada je došla u Apostolski vikarijat, majka Ascensión, kao ni biskup Zubieta, nisu imali namjeru osnovati posebnu kongregaciju sestara dominikanki, no s vremenom se ukazala potreba za takvim činom pa je stoga Vrhovni učitelj Dominikanskog reda savjetovao biskupu Zubieti da osnuju posebnu kongregaciju. Vođeni njegovim savjetom i Božjom providnošću biskup Ramon Zubieta i majka Ascensión 5. listopada 1918., na blagdan Gospe od Ružarija, utemeljili su Kongregaciju Dominikanskih sestara misionarki od Ružarija. Prvom časnom majkom nove kongregacije, koja je imala četiri kuće uključujući i kuću novicijata, imenovana je majka Ascensión Nicol Goñi. Ovu službu će blaženica obavljati do svoje smrti.
Iscrpljena požrtvovnim i teškim misionarskim radom majka Ascensión je ušla u suton svog života. Za sobom je imala dvadeset i osam godina profesorskog rada te skoro jednako toliko misionarskog rada. Ipak, njezino najveće blago bila su njezina djela koja su dokazivala i svjedočila njezinu živu vjeru. Upravo zahvaljujući tim djelima, koja je uvijek radila na slavu Božju, majka Ascensión je mogla mirno i spokojno preminuti 24. veljače 1940. Oplakivala ju je ne samo njezina redovnička obitelj, nego i svi potrebni kojima je toliko godina služila bezrezervno se žrtvujući za njih, tj. za Krista u njima.
Proces za njezinu beatifikaciju otvoren je 24. rujna 1964. u Pamploni u Španjolskoj. Nakon što je svetost života ove dominikanke bila dokazana i potrebnim čudima, 15. svibnja 2005. uslijedila je i beatifikacija majke Ascensión, koja je tako zajedno s bl. Mariannom Cope postala prva beatificirana osoba za pontifikata pape Benedikta XVI.
Veritas, 23. rujna 2005. / 13. prosinca 2010.
