Pismo braći i sestrama u formaciji
Autor: Fr. Timothy Radcliffe OP
Preveo s engleskog: Emanuel Jurica Beroš
(99/113) Početna formacija nudi izazov koji je težak i uzbuđujući: sama budućnost misije Reda ovisi o njoj. Ovim riječima naša braća u Glavnom savjetu Reda u Santa Sabini počinju svoje predstavljanje Knjige formacije, koja je napisana da bi ju koristili D koja je napisana da bi ju koristili Dominikanci širom svijeta, koji su uključeni u inicijalnu formaciju na bilo koji način. Knjiga predstavlja samo nedavno objavljene tekstove Reda o početnoj formaciji braće. Kasnije, naravno, druge knjige bi se mogle baviti posebnostima inicijalne formacije časnih sestrara, laika ili sestara, i stalnoj formaciji.
Ova Knjiga će biti objavljena u lipnju, i uključivat će (u jednom tomu)
glavne dokumente u vezi inicijalne formacije, koji su se pojavili u
posljednjih nekoliko godina: Ratio Formationis Generalis, Pisma poglavara
Reda, tekstove Generalnih skupština od 1980., i odlomke iz nekih Izvještaja
Poglavara Reda. Među drugim materijalima koji će biti ovdje objavljeni, biti
će uključeni i skoro objavljeni Crkveni dokumenti o formaciji svećenika. Ovo
Pismo bra braći i sestrama u početnoj formaciji unutar Reda, koje je napisao
Poglavar Reda, ima nakanu poslužiti kao uvod u ovu Knjigu, što potvrđuje
uvjerenje Poglavara i njegovih vjećnika o ključnoj važnosti formacije sada
unutar Reda.
I.D.I. će objaviti daljnje pojedinosti u svom lipanjskom broju, u vezi
narudžbi primjeraka nove Knjige o formaciji, i o tome kako će se riješiti
pitanje poštanskih usluga. Knjiga će se moći nabaviti na engleskom,
francuskom i španjolskom jeziku.
Thomas McCarthy OP
Generalni tajnik
Pismo našoj braći i sestrama u početnoj formaciji
Blagdan Blaženog Jordana Saksonskog 1999.
Draga braćo i sestre u Svetom Dominiku,
Vi ste dar Božji Redu, i mi slavimo Stvoritelja i zahvaljujemo na ovom daru. Ovo moramo učiniti na način da vam omogućimo najbolju moguću formaciju. Budućnost Reda ovisi o njoj, i zato svaka Skupština Reda troši toliko vremena na rasprave o formaciji. U posljednjih nekoliko godina, Red je izdao izvanredne dokumente o formaciji, i tako umjesto da pišem dugo pismo o formaciji, te da ponavljam sve što je bilo rečeno, mislim da je bolje sakupiti ove dokumente kako bi ih vi i vaši naučitelji mogli proučiti. Ali želio bih uputiti riječ vama, moja braćo i sestre, koji ste na početku vašeg dominikanskog života, znajući da vas neki od vaših naučitelja, možda, nadgledaju. Govorit ću o formaciji braće, jer o tome znam najviše. Nadam se da će to biti blisko iskustvima sestara.
Jedno od najvećih zadovoljstava mog posjeta Redu su sastanci sa vama. Dirnut sam vašim entuzijazmom za Redom, vašom željom za proučavanjem i propovijedanjem, vašom istinskom dominikanskom radošću. Ali formacija također uključuje i trenutke boli, izgubljenosti, obeshrabrenosti, i gubitka smisla. Ponekad ćete se pitati zašto ste ovdje, i da li trebate ostati. Takvi trenuci su potrebni i bolni dio formacije, dok rastete kao dominikanci. Da nema njih, tada vas vaša formacija ne bi prožela duboko.
Formacija po našoj tradiciji nije oblikovanje pasivnog materijala, kako bi se proizveo standardan proizvod, Dominikanac. Ona vas prati dok vi slobodno odgovarate na trostruki poziv kojeg primate: od Uskrslog Gospodina koji vas poziva da Ga slijedite, od braće i sestara koji vas pozivaju da budete jedan od njih, i od zahtjeva misije. Ako odgovorite u potpunosti i velikodušno u ovim zahtjevima, tada ćete biti promijenjeni. Od vas će se zahtijevati neizmjerno povjerenje u Gospodina koji daruje uskrsnuće. Ovo će biti i bolno i oslobađajuće, uzbudljivo i zastrašujuće. Ovo će vas oblikovati da budete osoba, kakvu Bog želi od vas da budete. Ovo je proces koji će trajati cijelo vrijeme vašeg dominikanskog života. Godine inicijalne formacije su samo početak. Pišem vam ovo pismo kako bih vam ponudio ohrabrenje na ovom putu. Ne odustajte kada je teško!
Ovu temu ću prikazati analizirajući susret Marije Magdalene, zaštitnice Reda, sa Isusom u vrtu (Iv 20, 11-18).
"Koga tražiš?"
Kada Isus susreće Mariju Magdalenu, pita je: Koga tražiš? Naš život u Redu počinje sličnim pitanjem, dok ležimo rašireni na podu: Što tražiš? To je pitanje koje je Isus postavio učenicima na početku Evanđelja.
Trebate doći u Red s glađu u vašem srcu, ali za čim? Da li je to zato što ste otkrili nedavno Evanđelje, te sada želite to podijeliti s drugima? Da li je to zato što ste susreli dominikanca kojem se divite i kojeg želite oponašati? Da li je to zato što želite pobjeći od svijeta, od svih svjetovnih situacija, od boli održavanja međuljudskih odnosa? Da li je to zato što ste oduvijek željeli postati svećenik, a ipak osjećate da vam treba zajednica? Da li je to zato što se pitate o smislu vašeg života, i želite ga otkriti s nama? Koga tražite? Što tražite? Ne možemo odgovoriti na to pitanje za vas, ali možemo biti s vama dok se suočavate sa svim time, i pomoći vam doći do iskrenog odgovora.
Za vrijeme našeg dominikanskog života, možemo odgovoriti na to pitanje na različite načine u različito vrijeme. Razlozi koji su nas doveli u Red, ne moraju biti razlozi zbog kojih ostajemo. Kada sam se ja priključio Redu, iznad svega sam bio privučen glađu za razumijevanjem svoje vjere. Motto Reda, Veritas, me je privukao. Dvojio sam o tome hoću li ikada imati hrabrosti održati propovijed. Kasnije sam ostao, jer me ova želja držala. Ponekad nam ne mora biti uopće jasno zašto smo još uvijek ovdje, i za čim čeznemo.
Možemo se držati samo jednog blijedog osjećaja da je ovo mjesto na koje smo pozvani biti. Mnogi od nas na kraju ostaju jer, kao i Marija Magdalena u vrtu, tražimo Gospodina. Vokacija je priča o čežnji, o gladi. Ostajemo jer smo zarobljeni ljubavlju, a ne zbog obećanja osobnog ispunjenja ili karijere.
Eckhart kaže, Jer ljubav podsjeća na ribarevu udicu. Ribar ne može uloviti ribu sve dok je ne zahvati udicom. Onaj koji se uhvati na ovu udicu, tako je brzo uhvaćen da ruke i noge, usta, oči i srce, i sve ono što je ta osoba, pripada samo Bogu. Samo pazite na ovu udicu, kako biste bili uhvaćeni s blagoslovom, jer što ste više zahvaćeni, više ste slobodni (1). Vjerojatno ćete otkriti da uistinu tražite Uskrslog Gospodina, ali da ste pozvani da Ga nađete u drugom obliku života, vjerojatno kao oženjeni učenik. Možda vas je Bog pozvao u Red na kratko, kako bi vas pripremio da budete propovjednik na neki drugi način.
Radost susreta ovog Uskrsa je u srcu našeg dominikanskog života. Ovo je radost koju dijelimo u našim propovijedima. Ali mi rastemo u ovoj sreći samo ako prolazimo kroz trenutke gubitka. Onaj kojeg Marija Magdalena voli je nestao. Gospodine, ako si ga odnio, reci mi gdje si ga pokopao, i ja ću ga odnijeti.
Ona žali za gubitkom osobe koju voli. Ponekad ulazak u Red može biti označen tim istim iskustvom očaja. Možda ste se priključili puni entuzijazma. Htjeli ste sebe dati Bogu, proveli sate ushićene molitve. Ali izgleda kao da Boga nismo upoznali. Molitva postaje zamorno ponavljanje dugih psalama u pogrešno vrijeme, s braćom koja loše pjevaju. Možda čak pomislimo da treba kriviti braću zbog toga što je Bog nestao, zbog nedostatka njihove pobožnosti. Zašto se oni čak niti ne pojavljuju u uredu? Njihovo učenje kao da podcjenjuje vjeru koja me dovela ovdje. Riječ Božja je isprekidana u njihovim predavanjima, i rečeno nam je da to nije baš tako. Gdje su pokopali mog Gospodina? Isus joj je rekao, Marijo. Ona se okrenula i rekla Mu na hebrejskom, Rabboni (što znači Učitelj).
Moramo izgubiti Krista, ako Ga želimo ponovo naći, zadivljujuće živog i neočekivano blizu. Moramo Ga pustiti da ode, moramo biti očajni, žalovati zbog Njegove odsutnosti, kako bismo mogli otkriti Boga bliže nama, nego što smo ikada mogli i zamisliti. Ako ne prođemo kroz ovo iskustvo, zaglavit ćemo u dječjem, nezrelom odnosu s Bogom. Ono pripada našoj formaciji, i moglo bi nas učiniti izgubljenima, kao što je Marija bila izgubljena u vrtu, ne znajući što se događa. Inače se nikada ne bi mogli iznenaditi novom povezanošću sa Uskrslim Gospodinom. I to se mora dogoditi uvijek iznova, dok nas ribar izvlači. Izgubljeni Gospodin se pojavljuje i govori joj, a zatim joj kaže da ga ponovo pusti da ode: Ne drži se čvrsto za mene.
Kada je izgledalo da su oni odnijeli tijelo Gospodinovo, ne odustaj i ne odlazi. Kada je Isus nestao, tada je Petar, kao tipičan čovjek, otišao natrag na svoj posao. To je možda iskušenje, vratiti se i nastaviti naše stare živote. Marija nije odustala, nego je nastavila tražiti, pa makar i mrtvo tijelo. Ako izdržimo tada, kao ona, bit ćemo iznenađeni. Sjećam se dužeg perioda očaja, za vrijeme godina zavjeta. Nisam sumnjao u postaojanje Boga, ali mi je Bog izgledao nezamislivo daleko, i kao da uopće nije imao sa mnom nikakve veze. Tek godinama kasnije, nakon svečanih zavjeta, u Getsemanskom vrtu u Jeruzalemu, jednog ljeta, ta praznina je bila ispunjena. Možda ću ponovo morati podnijeti tu odsutnost jednog dana, i možda ćete biti vi, moja braćo i sestre, oni koji će mi pomoći nastaviti do slijedećeg iznenadnog susreta.
Isus joj kaže samo jednu riječ, njeno ime: Marija. Bog nas uvijek zove po imenu. Samuele, Bog nas uvijek zove po imenu. Samuele, Bog je pozvao tri puta tijekom noći. Ono tko smo mi, naš najdublji identitet, otkrivamo u odgovoru na poziv našega imena. Gospodin me pozvao iz rane, iz tijela moje majke rekao je moje ime (Iz 49,1). Tako naša dominikanska vokacija nije predmet nalaženja posla, ili čak korisne službe Crkvi i društvu. To je moje Da Gospodinu koji me poziva da budem, Da Gospodinu koji me poziva da budem, Da braći s kojom živim, i Da misiji na koju sam poslan. Pozvan sam na život, kao jedan koji je pozvan iz groba glasom koji je govorio, Lazare, izađi vani.
Tako možemo reći da je osnovni cilj formacije pomoći nam postati kršćani, pomoći nam reći Da Kristu. Ako ne uspije u tome, tada se igramo igara. Ali znači li to da postati dominikanac nije važno, i da je to puka slučajnost? Ne, jer je to Dominikov način nasljedovanja Krista. Vjerojatno je najranije ime kršćanstva bilo Put (Dj 9,2). Kada se Dominik uputio na put jugom Francuske, otkrio je put prema Kraljevstvu. Red nam nudi način života, sa svojom uobičajenom molitvom, svojim oblikom upravljanja, svojim načinom proučavanja teologije i službom brata. Kada dajemo zavjete, tada vjerujemo da nas ovaj čudnovati način života vodi u Kraljevstvo.
Tako ne čekam da budem dobar kršćanin prije nego postanem dobar propovjednik. Dijeleći Riječ Božju s drugima dio je mog traženja Gospodina u vrtu. Kada se borim da pronađem riječ za propovijed, tada sam kao Marija Magdalena koja moli vrtlara da mi kaže gdje su stavili tijelo mog Gospodina. Ako mogu podijeliti moju borbu riječju, onda mogu podijeliti i onaj trenutak kada Gospodin izgovara moje ime. Moram se usuditi pogledati u grob i vidjeti odsustvo tijela, ako želim dijeliti mogući susret. Biti propovjednik znači dijeliti sve trenutke te drame u Uskrslom vrtu: očaj, istraživanje, otkrivenje. Ali ako govorim kao netko koji sve to zna, bez prisustva dvojbe, tada bi ljudi mogli biti zadivljeni mojim znanjem, ali bi mogli osjetiti da to nema puno veze sa njima amima.
"Idi mojoj braći"
Isus zove Mariju Magdalenu imenom, i šalje je svojoj braći. Mi odgovaramo na Božji poziv tako što postajemo jedan od braće.
Postati bratom je više od samog pridruživanja zajednici i oblačenja habita. To znači duboku promjenu svog bića. Biti krvni brat nekoga je više nego imati iste roditelje; to podrazumijeva odnose koji su me polagano oblikovali da budem osoba koja jesam. Na sličan način postati jedan od Dominikove braće, zahtijeva od mene strpljivu, i ponekad, bolnu, promjenu onoga što ja jesam. Bit će perioda, možda i dužih, smrti i uskrsnuća.
Istina je da su mnoga dominikanska braća svećenici, i da pripadamo klerikalnoj instituciji, ali ređenje nas ne čini manje braćom. Za vrijeme mojih godina formacije zavolio sam biti jedan od braće. Nisam tražio više. Prihvatio sam ređenje jer su to moja braća tražila od mene, i zbog same misije. Počeo sam uvažavati svećeništvo, jer su zajedništvo i milosrđe koji su u srcu našeg bratskog života pronašli sakramentalni izražaj za širu Crkvu. Ali bio sam isto toliko brat, kao i ranije. Ne postoji veći naslov u Redu. To je razlog zašto vjerujem da promocija vokacije braće suradnika - izraz kojeg nisam nikada volio - je tako važna za budućnost Reda. Oni nas podsjećaju na to tko smo mi, Dominikova braća. Ne može biti drugorazredne braće u Redu.
Kada sam bio student, sjećam se posjete svećenika iz druge provincije našoj zajednici u Oxfordu. Kada je on stigao, jedan dominikanac je prao hodnik. Posjetitelj ga je upitao, Jesi li ti brat? Jesam, odgovorio je. odgovorio je. Brate, pođi i donesi mi šalicu kave. Nakon kave je rekao bratu da odnese njegove torbe u sobu. I na kraju posjetitelj je rekao, Sada, brate, želio bih upoznati oca priora. Ovaj je odgovorio, Ja sam prior.
Različiti pogledi na službu brata
Biti brat znači shvatiti da pripadate s nama. Vi ste kod kuće s braćom. Ali mi dominikanci možemo imati mnogo različitih shvaćanja o tome što znači biti brat.
Jedan od šokova prilikom dolaska u novicijat može biti saznanje da moji su-novaci mogu doći sa različitim pojmovima o životu dominikanaca, od mojih vlastitih. Kada sam pristupio bio sam snažno privučen ne samo potragom za Istinom, nego i Dominikovim siromaštvom. Zamislio sam se na ulici kako prosim svoj kruh. Uskoro sam otkrio da je većina mojih su-novaka smatrala da je to romantično shvaćanje. Neki od vas će biti privučeni zbog ljubavi prema proučavanju; drugi zbog njihove želje za borbom za pravedniji svijet. Možete biti zaprepašteni kada vidite novake koji vade iz svoje prtljage velike koičine knjiga, ili CD player. Neki od vas možda žele nositi habit dvadeset četiri sata dnevno, a opet, neki bi ga skinuli čim prije mogu. Vrlo je lako srušiti nečiji san.
Često postoji napetost između raznih generacija braće. Neki mlađi ljudi koji dolaze u Red u našim danima, vrednuju jako tradiciju i vidne znakove dominikanskog identiteta: proučavanje sv. Tome, tradicionalnih pjesama ili himni Reda, nošenje habita, slavljenje naših svetaca. Braća starijih generacija su često iznenađena ovom željom za jasnim i vidljivim dominikanskim identitetom. Za njih je bila avantura ostaviti za sobom stare forme, za koje su smatrali da se postavljaju između nas i propovijedanja Evanđelja. Moramo biti u pokretu, s ljudima, vidjeti stvari njihovim očima, i biti anonimni ako se želimo približiti. Povremeno ovo može dovesti do određenog nerazumijevanja, čak i do obostrane sumnje. Provincije koje napreduju danas, su često one koje su uspjele prerasti ideološke konflikte. Kako možemo izgraditi bratstvo koje je dublje od ovih razlika?
Prije svega, možemo prepoznati isti evanđeoski duboki poticaj jedan u drugome. U habitu, ili bez njega, propovijedamo o istom Uskrslom Gospodinu. Uvijek sam se dobro sporazumijevao s braćom, bez obzira da li sjedimo pokraj rijeke Amazone govoreći psalme i noseći košulje kratkih rukava, ili pak slavimo polifonsku liturgiju u Toulouseu. Osim objektivnih zahtjeva zavjeta i Konstitucija, može se primijetiti neka obiteljska sličnost: kvalitet radosti; osjećaj jednakosti sve braće; strast za teologijom, čak i potpuno suprotnih tendencija; povjerenje u našu demokratsku tradiciju; nedostatak pretenzija. Sve ovo upućuje na način života kojeg dijelimo, koliko god velike bile površne razlike.
Drugo, naše drugačije shvaćanje dominikanskog života može se oblikovati pod utjecajem različitih perioda u povijesti Crkve i Reda. Mnogi od nas koji smo postali dominikanci u vrijeme Drugog Vatikanskog Koncila, odrasli smo u povjerljivom katolicizmu, sigurni u njegov identitet. Naša avantura je bila dostići one daleko od Krista, rušeći prepreke. To što vodi braću i sestre te generacije, ponekad je želja da se bude blizu nevidljivog Krista, koji je prisutan u svakoj tvornici, u svakom okrugu, svakom sveučilištu. Vidljivi identitet bio je potisnut zbog propovijedanja. Naši radnici-svećenici, bili su znak Boga koji je blizu, čak i onima koji su zaboravili Njegovo ime.
Mnogi koji dolaze u Red danas, posebno na zapadu, pošli su na drugačije hodočašće, rastući daleko od kršćanstva. Vjerojatno vi sada želite slaviti i utvrditi vjeru koju ste prigrlili, i doći prema ljubavi. Želite da vas se vidi kao dominikance, jer i to pripada propovijedanju. To može biti isti evanđeoski poticaj koji vodi neku braću da obuku habit, a drugu da ga skinu.
Ova tenzija je naposljetku plodonosna i potrebna za vitalnost Reda. Prihvaćajući mlade u Red daje nama poticaj. Baš kao što rođenje djeteta mijenja život cijele obitelji, tako svaka generacija mladih koji dolaze nama mijenja bratstvo. Vi dolazite sa svojim pitanjima na koja uvijek nemamo odgovore, dolazite sa svojim idealima, koji mogu razotkriti naše nedostatke, dolazite sa svojim snovima koje mi ne možemo dijeliti. Dolazite sa svojim prijateljima i svojim obiteljima, svojim kulturama i svojim nasljeđem. Dolazite nas uznemiriti, i zato vas trebamo.
Često dolazite zahtijevajući ono što je zaista osnovno za naš dominikanski život, ali smo mi ili zaboravili, ili ne pridajemo dovoljnu pažnju: istinsku i prelijepu zajedničku molitvu; dublje bratstvo u kojem marimo više jedni za druge; hrabrost ostaviti za sobom sve stare obveze i krenuti ponovno na put. Red je često obnovljen jer nam mladi dolaze i ustraju na izgrađivanju dominikanskog života o kojem su čitali u knjigama! Nastavite zahtijevati!
Lako je nama koji smo došli ranije, reći, uz malo iritacije: Vi se pridružujete nama; mi se ne pridružujemo vama. Ovo je zaista istinito, ali samo do polovice. Jer kada smo se priključili Redu, dali smo se u ruke braći koje će doći kasnije. Zavjetovali smo se na poslušnost onima koji se još nisu rodili. Istina je da ne moramo ponovo izmisliti red u svakoj generaciji, ali dio Dominikova genija je osnovao Red koji ima prilagodljivost i fleksibilnost kao dio njegova postojanja. Trebamo se obnoviti s onima koji su zahvaćeni entuzijazmom Dominikove vizije. Ne smijemo vas regrutirati kako biste vodili naše stare bitke. Moramo se oprijeti kušnji da vas smještamo u kategorije naše mladosti, i da vas označavamo kao konzervativce, ili progresivce, ili progresivce, baš kao što se vi trebate uzdržati od držanja nas za relikvije sedamdesetih.
I vi ćete biti izazvani od onih koji su došli prije vas, ili se makar nadam. Prihvaćanje da postoje različiti dominikanskog života, ne znači da svatko može izmisliti svoje vlastito viđenje. Ja ne mogu, na primjer, odlučiti da su za mene zavjeti kompatibilni sa imanjem ljubavnice i sportskog automobila. Naš način života uključuje određene neizbježne i objektivne zahtjeve, koji me pozivlju na duboku promjenu mog bića. Ako to izbjegnem, nikada neću postati jedan od braće.
Iznad svega, različite koncepcije dominikanskog života ne bi smjele dijeliti nas, jer jedinstvo Reda ne leži u zajedničkoj ideološkoj liniji, nego u individualnoj duhovnosti. Da je tako, davno bi se Red raspao. Ono što nas drži zajedno je način života koji omogućava veliku raznolikost i fleksibilnost, zajedničku misiju, i oblik upravljanja koji daje glas svakoj osobi.
Dominikanski lav i dominikansko janje mogu živjeti zajedno i uživati u društvu jedan drugoga.
Na početku postojanja Reda, Život braće, bio je napisan kako bi zabilježio uspomenu prve generacije naše braće. Povezani smo kao zajednica pričama prošlosti, isto kao i snovima o budućnosti. Vidljivi znakovi dominikanskog identiteta imaju svoju vrijednost i govore nešto važno o tome tko smo, ali ne smiju postati razlog za razdor različitih stranaka. Dominikanci kojih se sjećamo bili su često obuzeti strašću za propovijedanjem, da nisu imali vremena za razmišljanje o svom dominikanskom identitetu. Kao što je Simon Tugwell napisao, Tijekom cijele povijesti, kada je Red bio najdosljedniji sebi, najmanje se bavio svojim dominikanskim identitetom (2).
Formacija bi nam trebala dati jaki dominikanski identitet, i naučiti nas o našoj povijesti i našoj tradiciji. To ne s razlogom da bismo razmišljali o slavi Reda, i o tome koliko smo važni, ili koliko smo bili važni, nego da bismo slijedili i hodili zajedno sa siromašnim i uvijek pokretnim Kristom. Jaki osjećaj identiteta oslobađa nas od toga da o sebi previše razmišljamo, inače bili bismo previše zaokupljemi sobom da bismo mogli čuti glas koji nas pita: Koga tražiš?
Tako je bratstvo osnovano na više od samo jedne vizije. Ono je građeno strpljivo, učeći kako slušati jedni druge, učeći kako biti jak i slabašan, učeći se vjernosti jedan drugome i ljubavi braće.
Govoriti i slušati
Znamo da smo kod kuće kada možemo slobodno govoriti jedni s drugima, uvjereni da će nas naša braća makar pokušati razumjeti. Ovo je vjerojatno naše očekivanje kada se pridružimo Redu. Isus kaže Mariji Magdaleni, Pođi mojoj braći i reci im, da uzlazim svome Bogu i vašem Bogu, svom Ocu i vašem Ocu. Njoj je dano da dijeli svoju vjeru u Uskrslog Gospodina, iako je njena braća mogu smatrati za nesuvislu. Tako gradimo zajednički dom u Redu usuđujući se dijeliti ono što nas je dovelo ovdje. To će ponekad biti teško. Mi smo vjerojatno došli očekujući naći ljude koji slično misle, ljude s istim snovima i istim načinom razmišljanja. Ali možemo otkriti da su drugi došli u Red iz različitih sredina, te da se ne možemo prepoznati u onome što oni govore. Možda ćemo se ustručavati izreći ono najdragocjenije, našu krhku vjeru, da bi bila izložena kritici ili ispitivanju. Dijeljenje naše vjere zahtijeva od nas veliku ranjivost. Ponekad je možda lakše to učiniti s ljudima s kojima ne moramo živjeti.
Jedan od glavnih izazova za naučitelje je izgraditi povjerenje, kako biste se usudili govoriti slobodno. Martin Buber je napisao da, Odlučujuća stvar je da li su mladi ljudi spremni govoriti. Ako se netko odnosi prema njima s povjerenjem, pokazuje im da vjeruje u njih, tada će oni govoriti s njim. Prva i osnovna stvar je da učitelj mora probuditi u učenicima tu najvredniju stvar - istinsko povjerenje. (3) Isto toliko je važno da vjerujete jedni drugima. Možda ćete moći s vremena na vrijeme podijeliti i svoje sumnje.
Suvremena zapadnjačka kultura sustavno potiče sumnju. Učeni smo analizirati ono što drugi kažu o onome što nije priznato, zatvoreni i čak nesvjesni. U Crkvi ovo može ponekad dobiti oblik lova na greške, analiziranja izjava zbog moguće hereze. Da li je takav brat istinski učenik sv. Tome Akvinskog, ili teologije oslobođenja? Da li je on jedan od nas? Lakše je otkriti da je brat u krivu i da je negirao dogmu Crkve, ili neku moju vlastitu ideologiju, nego čuti malo zrno istine koje je naš brat želio podijeliti s nama. Ali takva sumnja razorno djeluje na bratstvo. Ona dolazi od straha, a samo ljubav tjera strah.
Učiti slušati jedni druge milosrdno, jedna je disciplina uma. Benedict Ashley je napisao, Mora doći do novog asketizma uma, jer ništa nije bolnije od održavanja ljubavi prema bližnjima kada se raspravlja istinskim argumentima o ozbiljnim stvarima. (4) Voljeti svog brata nije samo ugodan topao osjećaj, nego intelektualna disciplina. Moram se uzdržati od odbacivanja onoga što je rekao moj brat, prije nego što čujem što je on u stvari rekao. To je mentalni asketizam otvaranja nečijeg uma neočekivanom stavu. To uključuje umješnost pažljivog, tihog slušanja, ne samo dok se čeka da brat završi govoriti, nego da bih ga mogao čuti. Moram zatomiti defenzivne primjedbe, nagon da ga zaustavim prije nego kaže slijedeću riječ. Moram biti tih i slušati.
Razgovor gradi zajednicu jednakih, i zato moramo graditi zajednicu dominikanske obitelji trošeći vrijeme na razgovor s našim sestrama i dominikancima laicima, i otkrivati užitak u tome. Razgovor gradi veći dom Dominika i Katarine. On zahtijeva jednakost među sudionicima. Zaista, to je jedan od najvažnijih načina uspostavljanja jednakosti. Njegovi neprijatelji su retorika, svađa, upotreba žargona, i nekog posebnog osobnog jezika, ili očaj zbog toga što nas se ne sluša i ne razumije. Da bi uspio, treba pomoć posrednika bilo kojeg spola … Samo kada ljudi nauče razgovarati, počet će biti jednaki. (5) Jedan od izazova za nas braću je dopustiti sestrama da nas oforme za propovjednike. Najdublja formacija je uvijek obostrana.
Jakost i slabost
Pripadamo i kod kuće smo kada osjetimo da smo jači nego što smo ikada mislili, i slabiji nego što smo se usudili priznati. A ovo nisu suprotne kvalitete, jer su one znak da počinjemo nalikovati jakom i ranjivom Kristu. U prvom redu oformljeni smo kao kršćani. U našoj tradiciji ovo znači ne toliko progresivno pokoravanje zapovijedima, da bismo ukrotili našu neukrotivu prirodu, nego više kao sami rast u vrlini. Postajanje kreposnim, čini nas jakima, čista srca, slobodnima i sposobnima stati na svoje dvije noge. Kao što je Jean Luis-Bruguès OP napisao, krepost je uèenje u ljudskosti. Ona je između kreposti i virtuoznosti. (6)
Postai bratom znači da primamo našu snagu jedan od drugoga. Nismo solisti. Snaga je ta koja nas čini slobodnima, ali jedan s drugim, a ne jedan od drugoga. U prvom redu postajemo jakima jer imamo povjerenje jedan u drugoga. U početku naše tradicije stoji beskrajno povjerenje sv. Dominika u braću. On je vjeovao braći jer je vjerovao Bogu. Kao što je Ivan iz Španjolske napisao, On je imao toliko povjerenje u Božju dobrotu, da je slao neobrazovane ljude na propovijedi, govoreći im, Ne boj se, Gospodin će biti s tobom i dat će moć tvojim ustima. (7) Tako prva zadaća vašeg naučitelja je izgraditi povjerenje i pouzdanje. Ali to je također odgovornost koju imate jedni za druge, jer oni koji se oformljuju, u stvari oformljuju jedni druge.
Imate moć podcijeniti svog brata, potkopati njegovo samopouzdanje, ismijati ga. A imate moć izgrađivati jedan drugoga, dati jedan drugome snagu, oformiti jedan drugoga kao propovjednika Božje Riječi.
U našim Konstitucijama je rečeno da glavna odgovornost za vlastitu formaciju leži u samome kandidatu (LCO 156). Ne smijemo biti smatrani za djecu, nesposobni da sami donosimo odluke.
Postajemo braća, jednaki članovi zajednice, time što smo smatrani zrelim ljudima. U vrijeme Dominika, nije bilo traga tradicionalnog samostanskog njuškala, čiji posao je bio ići okolo njuškati, i provjeravati da li svatko radi ono što bi trebalo. Ali ovo je odgovornost koju ne obavljamo sami. Ako smo braća, tada ćemo pomoći jedan drugome i omogućiti slobodno razmišljanje, slobodno govorenje, vjerovanje, preuzimanje rizika, prebrođivanje straha. Isto tako ćemo se usuditi poticati jedan drugoga.
Rastući kao braća, postat ćemo dovoljno jaki da se suočimo sa našim slabostima i krhkosti. Ovo je u prvom redu, ono što je moj prijatelj nazvao mudrost stvorenja. (8) To je znanje da smo stvoreni, da je naše postojanje dar, da smo smrtni i da živimo između rođenja i smrti. Budimo se uz činjenicu da nismo bogovi. Stojimo na naše dvije noge, ali one su dar. Također ćemo otkriti da se nismo pridružili zajednici svetaca, nego grupi muškaraca i žena koji su slabi, neodlučni, i koji se uvijek moraju podići poslije pada. Na drugom mjestu sam napisao o tome kako ovo može biti trenutak krize u formaciji brata. (9) Heroji koje je novak volio i kojima se divio, ispali su kao heroji sa glinenim nogama. Ali to je uvijek bilo tako. To je jedan od razloga zašto imamo za zaštitnicu Reda Mariju Magdalenu, koja je prema predaji bila slaba i grešna žena, ali koja je bila pozvana biti prva propovjedateljica Evanđelja.
Prije više od pet stotina godina, Savonarola je napisao pismo novaku koji je bio zaprepašten grijesima braće. Savonarola ga upozorava na ljude koji se pridružuju Redu u nadi da će odmah ući u raj. Takvi nikada ne izdrže. Oni žele živjeti među svetima, isključujući sve zle i nesavršene ljude. I kada ne nađu sve to, napuštaju svoju vokaciju i odlaze… Ali, ako želiš pobjeći od svih zlih, tada trebaš napustiti ovaj svijet. (10)
Ova konfrontacija sa krhkosti često je divan trenutak u sazrijevanju vokacije. To je kada otkrivamo da možemo dati i primiti milosrđe koje smo tražili kada smo se pridružili Redu. Ako možemo to učiniti, tada smo na putu da postanemo brat i propovjednik. Jedan od strahova koji nas mogu spriječiti u vjerovanju u ovo milosrđe je briga, da ako braća zaista vide kakvi smo u stvari, da možda neće glasovati za nas. Možemo biti kušani da prikrijemo ono što u stvari jesmo, sve dok ne budemo sigurno unutra, s položenim zavjetima i zaređeni, neranjivi. Da se to prihvati značilo bi pristati na formaciju s prevarom.
Formacija bi postala poduka u sakrivanju, a to bila prevara za Red čiji je moto istina. Moramo vjerovati našoj braći dovoljno da im dozvolimo da vide tko smo mi u stvari, i što mislimo. Bez takve otvorenosti nema bratstva. Ovo ne znači da moramo stati u refektorij i priznati naše grijehe, nego ne smijemo stvarati masku iza koje se skrivamo. Usuđujemo se prigrliti takvu ranjivost, jer je tako učinio Krist prije nas. To nas priprema na propovijedanje Riječi istinite i povjerljive.
Vjernost i ljubav braće
Naposljetku, postoji kvalitet bratstva koji se teško može opisati, kojeg ću ja nazvati vjernost, prema Peguy-u najljepšoj riječi. U srcu našeg propovijedanja je Božja vjernost. Bog je dao Svoju riječ nama, i ta Riječ je postala Tijelo. To je riječ kojoj možemo vjerovati, i koja od povijesti čovječanstva stvara priču koja je nešto više od samo niza događaja. To je snažna i čvrsta riječ onoga koji je rekao Ja sam koji jesam. To je vjernost koju moramo tražiti i utjeloviti u našim životima. Vjenčani par je sakrament Božje vjernosti, koji se neopozivo pridružio nama u Kristu. Ona također pripada našem propovijedanju Evanđelja da smo vjerni jedni drugima.
Što to znači? U prvom redu, to je vjernost zavjetu kojeg smo dali Redu. Bog nam je dao Svoju Riječ koja je Tijelo postala, iako je ona dovela do besmislene smrti. Mi smo Bogu dali našu riječ, čak iako naše obećanje može izgledati kao da se od nas traži više nego što samo možemo pomisliti. Sjećam se, kada sam bio provincijal, razgovarao sam sa starijim bratom koji mi je došao reći da umire od raka. Bio je drag i dobar čovjek, koji je imao teških i nesigurnih trenutaka u svom dominikanskom životu. Rekao mi je, Izgleda da ću ispuniti svoju ambiciju da umrem u Redu. Može to izgledati kao neka mala ambicija, ali je bitna. On je dao svoju riječ i svoj život. On se radovao tome, usprkos svega, nije odbacio ovaj dar.
Kao drugo, to znači da naša zajednička misija ima prioritet nad našim osobnim planovima. Imam svoje talente, svoje želje i snove, ali dao sam sebe našem zajedničkom propovijedanju radosne vijesti. Ova zajednička misija može od mene zahtijevati da prihvatim neke neželjene terete za neko vrijeme, kao taj da budem blagajnik, novak ili poglavar studenata, ili poglavar Reda, zbog općeg dobra. Autobus može izgledati kao zajednička soba. Ispunjen je ljudima koji sjede zajedno, pričajući ili čitajući, dijeleći zajednički prostor. Ali kada se pravac autobusa udalji od pravca mog vlastitog putovanja, tada ću napustiti taj autobus i nastaviti svoj vlastiti put. Smatram li da je Red sličan autobusu, u kojem ostajem onoliko dugo dok me vodi u pravcu u kojem želim ići?
Vjenost također podrazumijeva da ću se zauzimati za svoju braću, jer je njihova reputacija i moja. U prvotnim konstitucijama, i sve do nedavno, jedan od zadataka učitelja novaka bio je naučiti novake nadati se dobru. (11) Uvijek se treba dati najbolja moguća interpretacija onoga što su braća učinila ili rekla. Ako se brat vraća redovito kasno noću, tada umjesto da zamislimo strašne grijehe koje bi on mogao učiniti, moramo pretpostaviti da je, na primjer, išao u posjet bolesnima. Savonarola piše novaku koji je previše sudio: Ako vidiš nešto što ti se ne sviđa, misli da je učinjeno s dobrom namjerom. Mnogi su, iznutra, mnogo bolji nego što misliš. Ovo je više od optimizma za jednog duhovnjaka. To pripada onoj ljubavi koja gleda svijet Božjim očima, kao dobar.
Sveta Katarina Sijenska je jednom napisala Raymondu iz Capue, uvjeravajući ga da mora vjerovati u njenu ljubav prema njemu, jer kada nekoga volimo dajemo najbolju interpretaciju onoga što oni rade, vjerujući da oni uvijek žele naše dobro: Iznad opće ljubavi postoji posebna ljubav koja se očituje u vjeri. I ona se očituje na takav način da ne može niti vjerovati, niti zamisliti, da bi netko mogao željeti nama bilo što osim dobra. (12) Ako je moj brat osuđen kao loš ili krivovjeran, tada vjernost znači da ću učiniti sve što mogu da budem uz njega, i dam najbolju moguću interpretaciju njegovih stajališta ili djela. Zbog te obostrane vjernosti je predgovor Konstitucijama iz 1228., donio odluku, da treba paziti stalno, pažljivo, da se netko ne može žaliti izvan reda na odluke koje je Red donio. To bi trebalo biti nezamislivo, stoga, što bi tada netko mogao javno optužiti ili odreći se od jednog od svoje braće.
Ova vjernost podrazumijeva da neću samo stati na stranu svog brata, nego mu se i suprotstaviti. Ako je netko moj brat, tada moram brinuti o onome što on misli, i usuditi se ne složiti se s njim. Ne mogu to ostaviti za nadređene, kao da to nije moja odgovornost. Ali to moram reći njemu u lice, a ne njemu iza leđa. Možemo se bojati učiniti ovo, očekujući neprijateljstvo i odbijanje. Ali, po mom iskustvu, ako netko govori zbog ljubavi prema istini i zbog ljubavi prema bratu, to uvijek vodi prema dubljem prijateljstvu i razumijevanju.
Ovo su neki elementi formiranja braće: razgovaranje i slušanje jedno drugoga; naučiti biti i jak i slab; rasti u zajedničkoj vjernosti. Sve ovo spada u najosnovnije, a to je naučiti voljeti brata. Mi dominikanci, s našim ustrajnim pristupom jedan prema drugome, možda se ustručavamo upotrijebiti takav rječnik. Mogli bi zvučati previše slatko i sentimentalno. Ali ipak, to je osnova našeg bratstva. Ovo od nas traži da činimo, onaj koji nas poziva: Ovo je moja zapovijed, da ljubite jedan drugoga, kao što sam ja volio vas. (Iv 16,12). Ovo je osnovna zapovijed naše vjere.
Poslušnost njoj čini od nas kršćana braću. Sveti Dominik je rekao da je naučio više u knjizi milosrđa, nego u knjizi ljudi (13). To znači da vidimo jedni druge kao darove Božje. Moj brat ili sestra me mogu smetati; mogu se u potpunosti ne slagati s njegovim stavovima, ali veselim se u njima i vidim njihovu dobrotu. Postoji osnovna veza između ljubavi i vokacije. Ona je mnoge od vas dovela k nama. Isus je gledao na bogatog mladića i ljubio ga je, i pozvao ga je da ga slijedi, baš kao što je pogledao Mariju Magdalenu i pozvao je njenim imenom. Stjepan iz Španjolske nam govori da je išao na ispovijed kod Dominika, i on me je gledao kao da me voli. (14) Kasnije te večeri Dominik ga je pozvao i odjenuo u habit. Ljubav je, rekao je Eckhart, ribareva udica koja hvata ribu i koja ne pušta. Moram priznati da sam odlučio pridružiti se Redu prije nego sam ikada susreo nekog dominikanca, privučen idealom o kojem sam čitao. Možda je i to blagoslov!
Nema ništa sentimentalno u vezi ove ljubavi. Ponekad trebamo raditi na njoj, i boriti se prevladati predrasude i razlike. To je potrebno da bi netko postao brat. Sjećam se da je nekoć bio jedan brat s kojim mi je bilo teško živjeti. Bilo što rekao, ili učinio jedan od nas dvojice, smetalo je onoga drugoga.
Jedne večeri složili smo se da izađemo vani u pub, zajedno, što je bilo pravo englesko rješenje. Razgovarali smo satima, naučili dosta toga o našem djetinjstvu i našim borbama. Po prvi put sam mogao vidjeti kroz njegove oči i vidjeti kako on vidi mene. Počeo sam shvaćati. To je bio početak prijateljstva i bratstva.
"Vidjela sam Gospodina"
Marija Magdalena ide svojoj braći i govori, Vidjela sam Gospodina. Ona je prvi propovjednik uskrsnuća. Ona je propovjednik zato što je bila u stanju čuti Gospodina kada ju je pozvao, i što je mogla dijeliti radosnu vijest Kristove pobjede nad smrću.
Tako je postati propovjednik više od učenja određene količine informacija, kako bi mogli nešto reći, i nekoliko propovjednih tehnika, kako bi znali kako to izreći. To je biti formiran kao netko koji može čuti Gospodina, i govoriti o Riječi koja nudi život. Izaija kaže, Gospodin me pozvao iz utrobe, iz tijela moje majke nazvao je moje ime. Učinio je od mojih ustiju oštri mač, u sjeni svoje ruke me sakrio. (Iz 49, 1f). Cijeli Izaijin život, od samog početka, učinio je od njega osobu koja je spremna govoriti proročku riječ.
Red vam treba ponuditi više od naučavanja teologije. Život vas oblikuje za propovjednike. Naš zajednički život, molitva, pastoralno iskustvo, borbe i padovi, učinit će nas sposobnim paziti i proklamirati na način koji ne možemo predvidjeti.
Jedan od mojih prethodnika, kao provincijal, bio je brat po imenu Anthony Ross. Bio je poznat kao propovjednik, povjesničar, reformator zatvora, i čak kao hrvač! Jednog dana, malo poslije što je bio izabran za provincijala, pretrpio je moždani udar i skoro da je bio sveden na jednu nijemu osobu. Morao je odustati od funkcije provincijala i ponovo naučiti govoriti. Onih nekoliko riječi koje je mogao izgovoriti imalo je više snage od bilo čega što je rekao ranije. Ljudi su dolazili na ispovijed kod njega, dolazili su čuti njegove jednostavne riječi koje su imale moć izlječenja.
Njegove propovijedi od nekoliko riječi mogle su promijeniti živote ljudi. Izgledalo je kao da su to trpljenje i tišina stvorili propovjednika koji nam je mogao dati poticajne riječi kao nikada ranije. Otišao sam ga vidjeti prije nego sam otišao na generalnu skupštinu u Meksiku, sa koje se, na moje veliko iznenađenje, nisam vratio u svoju provinciju. Njegove posljednje riječi upućene meni bile su, Hrabrost. Najveći dar kojeg možemo dati bratu je takva riječ.
Riječ suosjećanja
Marija Magdalena objavljuje učenicima, Vidjela sam Gospodina. Ovo nije samo objava nekog događaja, nego dijeljenje otkrića. Ona je podijelila njihov gubitak, njihovo čuđenje, njihov bol, i tako sada ona dijeli s njima svoj susret s Uskrslim Gospodinom. Ona može podijeliti radosnu vijest s njima, jer je to radosna vijest za nju.
Riječ koju propovijedamo je riječ koju dijeli naša zajednica, i Nemamo, naime, nekoga velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati sa našim slabostima, nego jednoga koji je iskusan u svemu, kao i mi, samo što nije sagriješio. (Heb 4, 15).
Propovijedanje će zahtijevati od nas da postanemo inkarnirani u druge svjetove, bilo u taj suvremene omladinske kulture, bilo u svijet mikronezijskog otoka, ili svijet droge ili managera. Moramo ući u svijet, naučiti njegov jezik, gledati očima njegovih stanovnika, ući pod njihovu kožu, razumjeti njihove slabosti i njihove nade. Moramo, na neki način, postati oni sami. Tada možemo govoriti riječ koja je radosna vijest njima i nama. Ovo ne znači da se moramo složiti s njima. Često ih moramo poticati. Ali moramo osjetiti puls njihove ljudskosti, prije nego to učinimo.
Tradicija je Crkve pjevati hvale Gospodinu u zoru. Nastavljamo biti stražari koji čekaju zoru, kako bi mogli podijeliti svoju nadu s drugima koji ne vide znak izlazećeg sunca. To je zato što sam na neki način osjetio njihov mrak, i možda prepoznao ga kao svoj vlastiti, te mogu dijeliti riječ o milosrdnom srcu našega Boga, koji nas posjećuje kao zora s visina.
Često ovo možemo zbog onoga što jesmo i onoga što smo proživjeli. Marija Magdalena je tražila tijelo Gospodinovo s nježnošću koju je naučila u životu, koji je bio označen, prema predaji, svojim vlastitim padovima i grijesima. To je bio ovaj život koji ju je pripremio da postane osoba koja je tražila čovjeka kojeg je voljela i prepoznala ga je kada ju je pozvao njenim imenom. Jedan od najdragocjenijih darova kojeg nosite u red je vaš život, sa svojim padovima, svojim poteškoćama, svojim mračnim trenucima. Mogu čak prisjetiti se nekog grijeha i vidjeti ga kao grijeh koji me pripremio da budem netko tko može govoriti o suosjećanju i nadi za druge koji proživljavaju isti poraz. S njima mogu dijeliti izlazak sunca.
U drugim područjima trebamo formaciju u suosjećanju, obrazovanje srca i uma koje ruši sve u nama što je tvrdokorno, uobraženo, arogantno i oholo. Jedan od najkorisnijih stvari koju sam ikada napravio u svom neobičnom novicijatu, bila je da sam redovito posjećivao zatvorenike osuđene zbog seksualnih prekršaja. Oni su, vjerojatno, najprezreniji ljudi u našem društvu. Otkrivenje je bilo da se mi, u stvari, ne razlikujemo jedni od drugih. Možemo zajedno slušati Evanđelje. Tako bi naša formacija trebala skinuti naše ograde prema onima koji su drugačiji, i neprivlačni, onima koje naše društvo prezire, a to su prosjaci, prostitutke, kriminalci, vrste ljudi s kojom je Riječ božja provela svoje vrijeme. Učimo primati darove koje nam oni mogu dati, ako su naše ruke otvorene.
Idealan propovjednik je onaj koji je sve svim ljudskim bićima, savršeno ljudski. Niti jedan dominikanac kojeg ja poznajem nije takav, jer mi smo suočeni s našim ograničenjima. Godinama sam jednu noć u tjednu posjećivao sklonište za beskućnike u Oxfordu, kako bih pripremao juhu i s njima razgovarao. Ipak moram priznati da sam se toga užasavao. Mrzio sam smrad, i dosađivao se razgovorom opijenih; znao sam da moja juha nije bila jako dobra i čeznuo sam biti kod kuće i čitati knjige. Ipak, ne žalim za tim satima. Možda je zid između mene i moje braće i sestara na ulici bio nekako erodiran.
Suosjećanje će promijeniti naš život na način koji nismo planirali. Kada je sveti Dominik bio student u Palenciji, dozvolio je da bude dirnut suosjećanjem za gladne, te je prodao svoje knjige. Boravio je na jugu Francuske i osnovao Red jer je bio dirnut jadnim stanjem ljudi zahvaćenih destruktivnom herezom. Cijeli svoj život bio je vođen da odgovara na situacije u kojima nikada nije sudjelovao. Ovaj čovjek prepun milosrđa bio je na milosti drugih, ranjiv na njihove potrebe. Naučiti suosjećati će nam iz ruku izbiti čvrstu kontrolu nad našim životima.
Riječ života
Vidjela sam Gospodina. Ovo je više od pukog izvještavanja o nekom događaju. Marija Magdalerna dijeli sa svojom braćom pobjedu života nad smrću, pobjedu svjetla nad tamom. To je riječ koja donosi zoru kojoj je prisustvovala vrlo rano ujutro.
Katarina Sijenska govori Raymondu iz Capue da moramo biti djelovatelji, a ne nedjelovatelji, ili rušitelji. (15) Oformljeni smo kao propovjednici kroz uobičajene razgovore koje vodimo s drugima, kroz riječi koje izmjenjujemo u zajedničkim sobama i hodnicima. Otkrivamo kako dijeliti riječ života u našem propovijedanju, na način da se oformimo kao braća koja nude jedno drugome riječi koje daju nadu, ohrabrenje, koje izgrađuju i liječe. Ako smo ljudi koji, po navici, nudimo riječi drugim ljudima, a te riječi bole, podcjenjuju, razdiru i uništavaju, tada koliko god bili inteligentni i i puni znanja, ne možemo nikada biti propovjednici. Postoji poljska izreka, Wystygl mistyk; wynik cynik, a znači: Mistik se primirio; rezultat je cinik. Možemo biti psi Gospodnji, ali ne možemo biti cinici (16).
Riječ propovjednika je plodna. Ona donosi plodove. Kada Marija Magdalena susreće Isusa, mislila je da je vrtlar. Samo to nije pogreška, jer je Isus novi Adam u vrtu života, gdje je smrt pobjeđena, i mrtvo stablo križa donosi plod. Tako su prirodni saveznici propovjednika kreativni ljudi u našem društvu. Tko su ljudi koji se bore da bi dali smisao iskustvu trenutka? Tko su mislioci, filozofi, pjesnici i umjetnici, koji nas mogu naučiti kreativnoj riječi današnjice. Oni bi isto tako trebali pomoći da se oformimo kao propovjednici.
Riječ koju smo primili
Kako ćemo pronaći ovu čistu, suosjećajnu riječ? Priznao sam na početku ovog pisma da kada sam se pridružio redu da sam se bojao da nikada neću moći biti propovjednik. Ovaj strah je često prisutan. Ovo je neugodno za mene kao dominikanca, priznati da u trenutku kada me netko moli da održim propovijed, da je moja prva misao: Ali nemam što reći. Ali ono što treba reći biti će dano, čak, iako se ponekad to dogodi u posljednji trenutak. Da bi primili riječ koja je dana, moramo naučiti umjetnost tišine. U studiju i u molitvi, učimo biti mirni, pažljivi, kako bi primili od Gospodina ono što nam daje da dijelimo: Ono što sam primio od Gospodina, je ono što sam dao vama. (1 Kor 11, 23).
Biti miran je za mnoge najteži dio formacije. Pascal je napisao, Otkrio sam da nezadovoljstvo ljudskih bića dolazi od samo jedne stvari: ne znati kako ostati mirno u sobi (17). Konačno propovjednik mora voljeti zadovoljstvo samoće, jer tada primamo darove. Moramo se priljubiti uz naše stolice, ne da bismo savladali znanje, nego kako bismo mogli biti spremni i pripremni kada ono dođe iznenada, kao lopov u noći. Konačno, možemo zavoljeti samoću kao najdublje središte našeg dominikanskog života. To je vrijeme darova, bilo u molitvi, bilo u studiju.
To zahtijeva disciplinu. Uistinu, Ti si Bog koji je sakriven (Izr 45, 15). Da bismo osjetili prisutnost Božju, trebamo uši koje su oštre, kao one lovčeve. Ackhart se pita: Gdje je ovaj Bog, kojeg sva stvorenja traže, i od koga su primili svoj život i svoje biće? Baš kao i čovjek koji se sakriva, i kada zakašlje, onda se otkrije, takav je Bog. Nitko ne može otkriti Boga, ako se ne odrekne sebe. Ali Bog je tu, diskretno kašljuca, dajući potiho savjete onima koji su u stanju čuti, ako su mirni. Često, u kasnijim godinama dominikanskog života, bit ćete savladani zahtjevima koji vam se postavljaju. Sada je vrijeme da se postigne navika redovne šutnje u prisutnosti Božjoj, kojoj morate usmjeriti sav svoj život. To može učiniti razliku između pukog preživljavanja i uspješnosti kao dominikanca.
Ljudi često dolaze u Red s novootkrivenim poletom da dijele radosnu vijest Isusa Krista. Možda ćete odmah htjeti otići na ulicu, gorljivo govoriti sa propovjedaonice, podijeliti vaše otkriće Evanđelja sa svijetom. Može biti frustrirajuće pridužiti se Redu propovjednika i tada otkriti da ste u slijedećih nekoliko godina vezani satima dosadnog naukovanja, čitajući suhoparne knjige, koje su napisali mrtvi ljudi. Žudimo za tim da idemo vani propovijedati Evanđelje, ili se uputiti u misije. Možda smo kao oni mladi ljudi koje je Dostojevski opisao u Braći Karamazovima, koji ne razumiju da je žrtva nečijeg života u najvećem broju slučajeva najlakša od svih žrtvi, i da žrtvovati, na primjer, pet ili šest godina svog života, svu mladenačku žestinu, teškom i napornom studiju, makar samo da bi se povećala njihova snaga za služenje istini, kako bi mogli obaviti veliko djelo na koje su usmjerili svoje srce - da je takva žrtva skoro iznad snage većine njih.
Dobro je da od početka nađemo način za dijeljenje radosne vijesti s drugima, ali strpljivo naukovanje je neizbježno, ako želimo prenijeti više od samo našeg entuzijazma. Dominikovo sjećanje je bilo vrsta spremišta za Boga, ispunjenog žitom svake vrste (18). Trebamo godine učenja kako bismo ispunili spremnik. Istina je da nam Matej 10, 19, govori da ne smijemo misliti unaprijed što ćemo reći, ali Humbert of Romans obavještava one u formaciji, da se ovaj tekst odnosi na apostole! (19)
Podijeljena riječ
Pred godinu dana šetao sam uskim ulicama Ho Chi Minh City-ja, u Vijetnamu, kada sam došao na maleni trg, na kojem je dominirao kip sv. Vinka Fererskog. Stojeći na postolju, izgledao je kao primjer propovjednika, osamljenog govornika koji je podignut iznad mnoštva. Možda želimo biti takvi propovjednici, pojedinci, centar pažnje i divljenja.
Riječ propovjednika nije njegova. To je riječ koju smo primili ne samo u tišini molitve i studiju, nego jedan od drugoga. I tako bi zajednica propovjednika trebala biti takva u kojoj mi dijelimo naša najdublja uvjerenja, kao što je Marija Magdalena dijelila svoju vjeru u Uskrslog Gospodina sa svojom braćom. Sastajemo se na generalnoj skupštini svake srijede kako bismo zajedno čitali Evanđelje. Naše propovijedi su plod našeg zajedničkog razmišljanja. Moderna shvaćanja autorstva bi nas mogla učiniti posesivnima na svoje ideje, i mogli bi pomisliti da bilo koji brat koji ih koristi, čini kriminalnu radnju. Ali bogati su oni koji čvrsto vjeruju u privatno vlasništvo. Mi dijelimo ono što smo primili, a kao fratri, pripadnici prosjačkog reda, ne bi se trebali sramiti moliti ideju od bilo koga.
Naša bi nas formacija također trebala pripremiti da propovijedamo zajedno, u zajedničkoj misiji. Isus je poslao učenike da propovijedaju, dvojicu, po dvojicu. Kušnja je zahtijevati apostolat kao što je moj, i čuvati ga ljubomorno od druge braće. Ovo je moja odgovornost, moja briga, moja slava. Ako to učinim, onda sve ono što propovijedam sam sâm ja. Humbert of Romans nam govori da se čuvamo ljudi koji shvaćaju da je propovijedanje posebna vrsta posla, i koji su se odlučili time baviti, jer žele biti važni. (20) Ako popustimo ovom iskušenju, možda ćemo i pomisliti da smo mi sami ta radosna vijest koju ljudi žele čuti. Najugodnije predavanje koje sam ikada imao, bilo je kada sam predavao doktrinu u Oxfordu sa dvojicom braće. Zajedno smo pripremali tečaj, i otišli svaki na svoja predavanja. Pokušali smo naučiti studente uvodeći ih u naše rasprave. Ideja je bila da ulazeći u naše rasprave, studenti mogu odtkriti svoj vlastiti glas, umjesto da budu pasivni primatelji instrukcija.
Svaki brat govori za cijelu zajednicu. Najčuveniji primjer ovoga se zbio u vrijeme osvajanja Amerike. Kada je Antonio Montesino propovijedao protiv nepravdi učinjenih Indijancima, gradske vlasti su ga prijavile prioru. Ali prior je odgovorio da onda kada je govorio Antonio, da je govorila cijela zajednica.
Sve ovo ide proitiv individualizma, koji je karakteristika i modernog vremena, ali i dominikanaca. Zaista, individualizam se obično smatra s ponosom, kao tipično dominikanska osobina. Istina je da imamo predaju koja potiče slobodu i jedinstvene darove svakog brata. Hvala Gospodinu za to. Planirati zajedničke projekte u Redu, može biti noćna mora. Ali mi smo braća propovjednici i naša najslavnija braća, iako često stoje pojedinačno, obično su radili u zajedničkim misijama: Fra Angelico nije bio samo osamljeni umjetnik, nego učeni brat u svojoj vještini; Sveta Katarina je bila okružena braćom i sestrama; Bartolomeo de Las Casas je radio sa svojom braćom u Salamanki na pravima Indijanaca. Congar i Chenu su se proslavili kao članovi zajednice teologa. Čak i sveti Toma je trebao grupu braće koja su zapisivala njegove riječi.
Tako bi nas naša formacija trebala osloboditi od efekta suvremenog individualizma, i oformiti nas kao braću propovjednike. Bit ćemo uistinu više individualci i jaki ako se usudimo to učiniti. U nekim djelovima svijeta, koji su više zahvaćeni ovim individualizmom, ovo može biti veliki izazov za vašu generaciju: izmisliti i pokrenuti nove načine propovijedanja Evanđelja u zajedništvu. Ovo vi možete učiniti. Ima mnogo mladih u formaciji, svaki šesti brat i preko tisuću novakinja ove godine za časne sestre i sestre. Zajedno možete učiniti više nego možemo zamisliti.
Zaključak
1217. godine, malo poslije osnivanja Reda, sveti Dominik je poslao braću u misije, jer uskladišteno zrnje gnjije. Poslao ih je na put bez novca, kao apostole. Ali jedan brat, John iz Navarre, je odbio otići u Pariz ako nema novca u džepu. Svađali su se, i konačno je Dominik popustio i dao mu nešto novca. Ovaj incident je skandalizirao neke druge članove zajednice, ali je dobra slika naše zajednice. Ne kažem da bi vaši učitelji trebali popustiti kod svakog vašeg zahtjeva, nego da bi naša zajednica trebala biti i stroga i sousjećajna, idealistična i realistična. Dominik poziva Johna da bude vjeran, ne u arogantnom samopouzdanju, nego vjeran u Gospodinu koji će se za njega brinuti na putovanju, i svome bratu koji ga šalje. Kada je vidio da on još uvijek nije to shvatio, tada mu se smilovao.
Molim da vam vaša formacija pomogne da rastete u Dominikovoj vjeri i radosti. Red treba hrabrosti i radosti mladih ljudi i žena koji će nam pomoći osnovati Red na novim mjestima, obnoviti ga u drugima, i razviti nove načine propovijedanja Evanđelja. Ponekad, kao i kod brata Johna, vaša vjera može zakazati. Možda ćete sumnjati u vašu snagu da se uputite na put, ili čak da li je vrijedno to učiniti. Neka takva mračna i nesigurna vremena postanu dio vašeg rasta kao kršćana, propovjednika, braće i sestara. Kada se osjećate izgubljenima i nesigurnima, poslušajte glas, koji će neočekivano iz blizine, reći, Koga tražiš?&
Vaš brat u svetom Dominiku
o. Timothy Radcliffe OP
Master of the Order of Preachers
Prot. N 50/99/398
Izvori:
Early Dominicans op. cit. p 236
M. Walshe Meister Eckhart Vol 1 London p 46-47
Simon Tugwell "Dominican Spirituality" in Compendium of Spirituality ed E De
Cea OP, New York 1996 p 144
Encounter with Martin Buber Aubrey Hodes London 1972 p 217
The Dominicans Collegeville 1990 p 236
Theodore Zeldon An Intimate History of Humanity London 1994 p 49
Les id_es heureuses Paris 1996 p 24
Bologna Canonization Process 26
Rowan Williams Open to Judgement London 1994 p 248
The Promise of Life 2.4
Letter to Stefano di Codiponte 22nd May 1492
Tugwell op. cit. p 145
Mary O'Driscoll OP Catherine of Siena: Passion for the truth, Compassion for
Humanity New City 1993 p 48
Gerald de Frachet 82
Testimony of brother Stephen of Spain at the Canonization of St. Dominic
Mary O'Driscoll OP op. cit. p 48
Please forgive a poor joke, and look up the etymology of "cynic"
Penses no 205
Jordan of Saxony Libellus 7
"Treatise on the Formation og Preachers" in Early Dominicans: Selected
Writings trans Simon Tugwell OP ibid, p 205
Veritas, 10. prosinca 2010.
