Posvećeni život i suvremena kultura

Autor: Fr. Timothy Radcliff OP

Preveo Emanuel Jurica Beroš

Pitanje na koje moram dati odgovor je sljedeće: U svjetlu upozorenja, koji su izazovi s kojima se suočava posvećeni život u susretu sa suvremenom kulturom?
Odgovor ovog dokumenta, ponovljen nekoliko puta, je jednostavan: svetost.

Temelj svega onoga što imamo reći ili dati je odlučno slijeđenje siromašnog, čestitog i poslušnog Krista. To je sažeto u posljednjim osobnim riječima nama upućenima: Poznajete onoga u koga ste stavili svoje povjerenje: dajte mu sve (109).

Tako pitanje je sljedeće: Koji su posebni zahtjevi svetosti u susretu posvećenog života sa suvremenošću? Koji su novi izazovi svetosti danas?

Zavjeti

Srž odgovora dokumenta je u naglašavanju, snažnom, proročke prirode vjerskog života. Zavjeti njihove prirode su izazovi temeljnim vrijednostima suvremenog društva, i oni bude najdublje težnje ljudskog srca. Zavjet čistoće izaziva idolatriju seksualnog hedonizma, i otkriva duboku ljudsku glad za nesebičnom ljubavlju; poslušnost izaziva lažne pojmove slobode, i poziva nas na pravu slobodu slijeđenja Krista; siromaštvo se buni protiv materijalizma i poziva nas na otkrivanje Boga kao istinskog bogatstva ljudskog srca. (89).
Kao i uvijek, zavjet siromaštva potiče najteža pitanja. Dok pišem ove riječi gledam preko rijeke Tibera u kartonsku straćaru gdje živi jedna obitelj.

Neudobno mi je pitajući se što oni vide kada gledaju u našem smjeru! Imamo toliko prekrasnih riječi o siromaštvu, ali kako često je to siromaštvo prigrljeno kao prepoznatljivi vidni proročki znak? Bismo li trebali, kao nadstojnici, izazvati svoju braću na hrabre odluke o službi bez brige o tome jesu li njihovi projekti financijski održivi? Koje su posljedice naših odluka o ulaganju? Je li točno da, na primjer u SAD-u, vjerski redovi nastoje potrošiti toliko novca na zdravstveno osiguranje?

Ako želimo odgovoriti na poziv upozorenja na radikalno slijeđenje Krista, tada je dobro započeti sa zavjetom siromaštva. Rečeno mi je da je jedna američka provincija, nakon jednotjedne rasprave o siromaštvu, zaključila svoju raspravu obrokom u skupom restoranu. Na kraju jedan od braće je rekao: Dakle, ako smo ovdje završili nakon razgovora o siromaštvu, gdje ćemo biti sljedeće godine nakon razgovora o čistoći?

Istina

Ovo me dovodi do drugog aspekta susreta posvećenog života sa suvremenom kulturom, što je pokazano u dokumentu, a to je žeđ za istinitim riječima.
Vaclav Havel, predsjednik Češke Republike, jednom je rekao da je pravi izazov suvremenog svijeta onaj vjerodostojnosti. Postoji glad za riječima koje odzvanjaju istinom. U svijetu koji je napadnut fundamentalizmom, netrpeljivošću i predrasudama, i koji je izgubio svo povjerenje u mogućnost spoznanja istine preko razuma, tada dio onoga što trebamo ponuditi su istinite riječi. A to pripada našoj potrazi za svetošću.

Većina vjerskih redova, svakako i Dominikanci, su stručnjaci u proizvodnji riječi, teških izjava i deklaracija, o Evanđelju, pravdi i miru, i o davanju prioriteta siromašnima. Što sve te riječi znače? Možda prelako govorimo. Poziv posvećenog života na traženje svetosti, također je poziv biti sličan Kristu, koji je govorio riječima autoriteta, ne kao učeni i farizeji.

Dio asketizma vjerskog života je odricanje od svih riječi koje olako izlaze, koje su trivijalne i neiskrene. Poziv upozorenja kaže da na svakom mjestu i u svakoj prilici, posvećene osobe trebaju biti revni glasnici Isusa Krista, spremni odgovoriti mudrošću Evanđelja na pitanja postavljena danas na tjeskobe i hitne potrebe ljudskog srca (81). Ovo je sigurno istinito. Ali mi ćemo biti glasnici radosne vijesti ako dozvolimo našim srcima biti uznemirenima tjeskobom našim suvremenika, ako uđemo u tamni prostor njihovih dvojbi i strahova, ako otkrijemo sebe u tišini pred njihovom trpnjom i tada se prepustimo biti iznenađeni mudrošću Evanđelja koje dolazi kao dar i nama.

Identitet

Treće područje gdje poziv upozorenja susreće temeljnu preokupaciju suvremene kulture je u njegovom implicitnom shvaćanju ljudskog identiteta. Rijetko je neka kultura tako opsjednuta pitanjem: Tko sam ja? Ova nesi. Rijetko je neka kultura tako opsjednuta pitanjem: Tko sam ja? Ova nesigurnost uznemirava lica mladih, glad za sigurnim identitetom. To je identitet koji treba odabrati i zaštititi. Ono što posvećeni život otkriva je to da ljudski identitet nije nešto što mi posjedujemo ili o čemu odlučujemo. To je odgovor na poziv, potpuno predanje, vokacija. Kada Abraham prima svoje ime, on, također, prihvaća poziv da pođe na putovanje. I na kraju otkrivamo tko smo hodajući putem Krista. Kako dokument kaže, Svi su podjednako pozvani da slijede Krista, da otkriju u Njemu krajnje značenje svojih života, sve dok ne budu u stanju reći sa Apostolom: Za me je uistinu život Krist (Fil 1, 21).

Poslušnost ovome nam danas postavlja zahtjeve za oblikom svetosti koja je posebno teška u našem društvu u kojem je identitet tako osjetljiv. Hodanje s Kristom nas poziva da ostavimo iza sebe uobičajene znakove identiteta, koji nam daju sigurnost: bogatstvo, položaj, karijeru, i posebno odnos s drugim. Ovo zahtijeva zaboravljanje sebe, dok se krećemo prema identitetu koji je dar iznad našeg shvaćanja. Pozvani smo ponuditi poziv društvu da se pokrene dalje od identiteta kao nečega što izabiremo sa police u supermarketu, prema onome što je dano.

Kao što je Merton jednom napisao: Pozvao si me ovdje jednom, ne da bih nosio oznaku uz pomoć koje bih se prepoznao u nekoj kategoriji. Ne želiš me da mislim o onome što sam, nego o onome tko si ti. Tko ćemo biti, još nije određeno, ali znamo da kada se Krist pojavljuje, mi ćemo biti kao On, jer ćemo Ga vidjeti onakvog kakav jest ( 1Iv 3, 2f).
Postoje i druga područja u dokumentu u kojem vidimo značenje vjerskog života i suvremene kulture, kao što je žeđ za zajedništvom, i slobodom, ali isteklo mi je vrijeme!

Veritas, 10. prosinca 2010.