Pravila za raspoznavanje duhova
Ignacije Loyola je, nakon sintetiziranja svog duhovnog iskustva u knjizi Duhovnih vježbi, i sumnji, zatvora i saslušanja inkvizicije, dobio izričito odobrenje Crkve za Duhovne vježbe, od pape Pavla III., 1548. godine. Papa Pio XI. ga je 1922. godine proglasio zaštitnikom Duhovnih vježbi, a svim članovima klera po Crkvenom zakonu je naređeno da ih obnove barem svake treće godine u najmanjem trajanju od tri dana u nekom od domova duhovnih vježbi.
Duhovne vježbe su duhovna gimnastika, kojoj je cilj očistiti se od grijeha i neurednih sklonosti, da se zatim u potpunoj slobodi može tražiti i prihvatiti volja Božja.
Kompoziciono, Duhovne vježbe sastoje se od četiri dijela koji se nazivaju tjedni, jer njihovo obavljanje ili doživljavanje traje tjedan dana, pa tako čitave Duhove vježbe traju oko trideset dana. To su takozvane velike duhovne vježbe, koje isusovci obavljaju barem dva puta u životu. Postoje i kondenzirani oblici, koji traju po osam dana i susovci ih obavljaju svake godine, kao svoje godišnje duhovne vježbe. Postoje i skraćeniji oblici od šest dana ( to su uglavnom duhovne vježbe za ostale redovnike, svećenike i redovnice) ili tri dana (uglavnom za laike), i na njima se razmatra tzv. pučke misije, namijenjene svim župljanima ili pojedinim staležima.
Po svojoj strukturi prvi tjedan odgovara duhovnom putu čišćenja, drugi razmatra Isusov život, treći Isusovu muku, a četvrti njegovo uskrsnuće i uzašašće.
Uloga duhovnog vođe je da bude duhovni otac i učitelj koji treba da pomogne da se sam Stvoritelj i Gospodin očituje svojoj odanoj duši privijajući je u naručje svoje ljubavi… da Stvoritelj neposredno saobraća sa svojim stvorenjem, a stvorenje sa svojim Stvoriteljem, kako naglašava sv. Ignacije.
A. G. Matoš kaže: … u Duhovnim vježbama nalazimo najbolje djelo praktične psihologije i najbolju metodu za podizanje vlastite duševne energije, jer ta duhovna gimnastika nije služila velikom svecu za sterilne ekstaze i kontemplacije, već kao izvor svih energičnih činova… (Holocaustum divini amoris, SD XI, Zagreb, 1973., str. 321.).
Prema raspolažućim podacima duhovne vježbe u dužem ili kraćem obliku, obavlja svake godine preko milijun osoba duhovnog i svjetovnog staleža.
Pravila za raspoznavanje duhova u prvom tjednu
Pravila da se na neki način osjete i prepoznaju različiti pokreti koji se izazivaju u duši: dobri da ih prigrlimo, zli da ih odbacimo; a odgovaraju više prvom tjednu.
Prvo pravilo. Osobama koje gomilaju smrtni grijeh na smrtni grijeh običaje neprijatelj redovito iznositi prividne naslade, zavodeći ih na maštanje o sjetilnim ugodnostima i o nasladama da ih tako što više održi u njihovim manama i grijesima i da ih njima još više optereti. Dobar, pak, duh služi se kod takvih protivnim načinom: on ih bode i grize unutarnjim glasom savjesti.
Drugo pravilo. Kod ljudi koji odlučno napreduju u čišćenju duše od grijeha, a u službi Boga, našega Gospodina, idu od dobra na bolje, događa se protivno od onoga o čemu se govori u prvom pravilu. U tom slućaju vlastito je, naime, zlu duhu da grize, da žalosti i da stavlja zapreke duši, uznemirujući je lažnim razlozima da ne ide dalje. Dobrom pak duhu vlastito je da bodri i jača, da tješi i da do suza gane, da nadahnjuje i miri, olakšavajući sve i uklanjajući sve zapreke kako bi napredovali u dobru.
Treće pravilo. O duhovnoj utjehi. Utjehom nazivam kad se u duši pojavi neki unutarnji pokret uslijed kojeg ona usplamti ljubavlju prema Stvoritelju i svome gospodinu, te više ne može ljubiti ništa što je stvoreno na licu zemlje samo u sebi, nego u Stvoritelju svih stvari. Isto tako kad lije suze, koje potiču na ljubav prema Bogu i našem Gospodinu, dolazile one ili od boli zbog grijeha ili zbog muke Krista, našega Gospodina, ili zbog čega mu drago što izravno smjera u njegovu službu i proslavu. Napokon nazivam utjehom svako unutarnje veselje koje počiva i privlači k nebeskim stvarima i na rad oko spasenja vlastite duše, dajući joj mir i pokoj u njezinu Stvoritelju i Bogu.
Četvrto pravilo. O duhovnoj suhoći. Duhovnom suhoćom nazivam sve ono što je protivno trećem pravilu, kao što je zamračenost duše, uzburkanost u njoj, pobude na niske i zemaljske stvari, nemir uslijed različitih uzrujavanja i napasti što nas potiče na nepouzdanje, bez nade, bez ljubavi, gdje se sva duša osjeća lijenom, mlakom, žalosnom i kao rastavljenom od Stvoritelja i svoga Gospodina. Kao što se, naime, utjeha protivi suhoći, tako su i misli što se rađaju iz utjehe protivne mislima koje dolaze od suhoće.
Peto pravilo. U vrijeme duhovne suhoće ne valja mijenjati ništa, već treba ostati čvrsto i ustrajno kod odluka i odredbi koje je tko imao dan prije suhoće ili u određenju u kojem je bio u pređašnjoj utjehi. Kao što nas, naime, u vrijeme utjehe vodi i svjetuje dobar duh, tako u vrijeme neutješnosti i suhoće zao; s njegovim pak prišaptajima ne možemo naći put kojim ćemo nešto pravo odlučiti.
Šesto pravilo. Premda za neutješnosti ili suhoće ne smijemo mijenjati prijašnjih odluka, ipak je vrlo korisno ako se odlučno okrenemo protiv same suhoće, pa, na primjer, nastojimo više oko molitve, razmišljanja i mnogog ispitivanja, te se damo na to da na primjeran način činimo više pokore.
Sedmo pravilo. Onaj tko je u suhoći neka razmišlja kako ga Gospodin kuša, prepustivši ga njegovim prirodnim silama da se opire različnom uznemirivanju i napastovanju neprijatelja. A on se može oduprijeti s pomoću Božjom, koja ga nikad ne ostavlja, premda je jasno ne osjeća jer mu je Gospodin oduzeo njegovu izvanrednu revnost, veliku ljubav i jaku milost, ostavivši mu ipak dovoljno milosti za vječno spasenje duše.
Osmo pravilo. Tko je u suhoći, neka nastoji da se uzdrži u strpljivosti, koja je oprečna napastovanjima što ga salijeću, i neka misli da će uskoro biti utješen, služeči se sredstvima protiv takve suhoće, kako je rečeno u šestom pravilu.
Deveto pravilo. Tri su poglavita razloga s kojih nas obuzima suhoća. Prvi je što smo mlaki, lijeni i nemarni u svojim duhovnim vježbama: i tako se zbog naših vlastitih pogrešaka duhovna utjeha udaljuje od nas. Drugi je da nas Gospodin iskuša što vrijedimo i koliko napredujemo u njegovoj službi i proslavi, bez tolikih nagrada utjehama i velikih milosti. Treći je da steknemo pravu spoznaju i svijest, te da na dnu duše osjetimo kako nije u našoj vlasti da steknemo ili održimo veliku pobožnost, žarku ljubav, suze, ni koju drugu duhovnu utjehu, već da je sve to dar i milost Boga, našega Gospodina, i da ne gradimo gnijezda u tuđoj kući, dižući glavu u nekoj oholosti ili u taštoj slavi, pripisujući sami sebi onu pobožnost ili druge pojave duhovne utjehe.
Deseto pravilo. Onaj tko se nalazi u utjehi, neka pomisli kako će mu biti kad opet nastupi suhoća i neka prikuplja nove sile za ono vrijeme.
Jedanaesto pravilo. Onaj tko osjeća utjehu neka nastoji da se što dublje ponizi i poništi, primišljajući kako malo vrijedi za vrijeme suhoće bez onakve milosti i utjehe. Naprotiv, onaj tko se nalazi u suhoći, neka pomisli kako mnogo može s dovoljnom milošću koja mu je dostatna da se opre svim svojim neprijateljima, crpeći snagu od svoga Stvoritelja i Gospodina.
Dvanaesto pravilo. Neprijatelj se vlada poput žene, jer je slab snagom, a jak voljom. Ženi je, naime, kad se svađa s nekim muškarcem vlastito da izgubi srčanost, te nagne u bijeg tek što ovaj pokaže da je se ne boji, i obratno, ako muž stane uzmicati gubeći srčanost, onda su srdžba, osvetljivost i bijes žene vrlo veliki i bez svake mjere. Isto je tako vlastito neprijatelju da izgubi snagu i srčanost, a napasti da nagnu u bijeg tek što se osoba koja se duhovno vježba pokaže neustrašivom u borbi protiv napasti neprijatelja, radeći upravo sasvim protivno. Naprotiv, stane li se egzercitant u napastima plašiti i gubiti srčanost, tada nema na licu zemlje tako divlje zvijeri kao što je neprijatelj ljudske prirode u provođenju svoje paklene namisli s tako golemom zlobom.
Trinaesto pravilo. Isto se tako on vlada poput lažnog ljubavnika kad želi da ostane skrovit i u potaji. Kao što, naime, takav lažan čovjek, koji govori sa namjerom da bi zaveo kćer oca ili ženu dobra muža, traži da se nikome ne kazuju njegove riječi i nagovaranja, pa se, naprotiv, vrlo ljuti kad kćerka oda ocu ili žena mužu njegove laskave riječi i opaku nakanu, jer odmah lako razabire da neće uspjeti u započetom pothvatu, isto tako i neprijatelj ljudske prirode, kad sa svojim lukavštinama i nagovaranjima navali na dušu pravednika, želi i traži da sve ostane tajno. No kad ona to otkrije ili svom dobrom ispovjedniku ili kojoj drugoj duhovnoj osobi koja dobro poznaje njegove varke i lukavštine, tada ga to vrlo muči jer uviđa da su otkrivene njegove očite spletke.
Četrnaesto pravilo. On se vlada kao i vođa kakve vojske, da osvoji i opljačka što želi. Kao što, naime, ratni vođa i zapovjednik vojske, utaborivši se i izvidjevši snagu i položaj nekoga utvrđenog grada, navaljuje na nj sa slabije strane, tako isto i neprijatelj ljudskog roda uhodi i sa svih strana izviđa gdje otkrije da smo slabiji i oskudniji što se tiče našega vječnoga spasenja, s te strane nasrće i nastoji nas svladati.
Pravila u drugom tjednu
Pravila u istu svrhu da još bolje naučimo raspoznavati duhove, a odgovaraju više drugom tjednu.
Prvo pravilo. Vlastito je Bogu i njegovim anđelima da svojim djelovanjem donose pravo veselje i duševnu radost, a uklanjaju svaku žalost i zabunu koju izaziva neprijatelj. Ovome je opet vlastito da se bori protiv takve radosti i duhovne utjehe, služeći se prividnim razlozima, cjepidlačarenjem i neprestanim varkama.
Drugo pravilo. Jedino Bog i naš Gospodin može napuniti dušu utjehom bez prethodnoga uzroka. Jedino je, naime, Stvoritelju moguće da uniđe i iziđe i djeluje u duši raspaljujući je svu ljubavlju prema svome Božanskom veličanstvu. Kažem: bez uzroka, a to znači bez ikojeg prethodnog osjećaja ili spoznaje bilo kakva predmeta po čemu bi nastala takva utjeha kao posljedica tih čina razuma i volje.
Treće pravilo. S uzrokom može pobuditi utjehu u duši i dobri anđeo kao i zli, no u protivne svrhe: dobri anđeo za njezin duhovni napredak, da raste i da se uspne od dobra na bolje; a zli protivno tome, da je zatim povuče u svoju paklenu nakanu i u zloću.
Četvrto pravilo. Vlastito je zlu anđelu, koji se odijeva u anđela svjetla, da ulazi s pobožnom dušom, a izlazi sa samim sobom, tj. da pobuđuje dobre i svete misli, prema raspoloženju te pravedne duše, pa onda malo-pomalo gleda da dođe do svoga cilja, da, naime, dušu zaplete u svoje tajne zamke i opake namjere.
Peto pravilo. Treba da dobro pazimo na slijed misli; pa ako su početak i sredina misli i svršetak u svemu dobri, skloni svakom dobru ili onome što je u svemu dobro: to je znak dobra anđela. No ako misli koje nam dolaze završe nečim što je zlo, ili što rastresa dušu, ili što je manje dobro negoli je ono što je duša sebi na početku bila poduzela da će učiniti; ili je čini mlitavom, uznemiruje je ili uzburkava, otimljući joj mir i pokoj što ga je prije uživala, to je jasan znak da to dolazi od zla duha, neprijatelja našeg napretka i vječnog spasenja.
Šesto pravilo. Pošto smo neprijatelja ljudskog roda osjetili te ga prepoznali po njegovu zmijslom repu i po zloj namjeri do koje vodi, korisno je po dušu koju je napastovao da odmah pregleda tok misli što joj ih je prišapnuo, i njihov početak te kako je sve polako nastojao da bi je stjerao s one slasti i duhovne radosti u kojoj je bila dok je nije povukao u svoju opaku namjeru, ne bi li se takvim spoznatim i zapaženim iskustvom ubuduće bolje čuvala njegovih običajnih prevara.
Sedmo pravilo. Onima koji od dobra napreduju na bolje dobri anđeo dodiruje dušu ljupko, lagano i blago poput kaplje što kapne u spužvu; zli duh, naprotiv, dodiruje oštro, zvučno i nemirno, kao kad kap vode padne na kamen. Kod onih pak koji idu od zla na gore, spomenuti dusi djeluju protivnim načinom. Razlog je tome samo raspoloženje duše, protivno ili slično spomenutim anđelima. Kad je, naime, protivno, ulaze s bukom i osjetljivo tako da se to lako oćuti; a kad je slično, duh ulazi potiho kao u vlastitu kuću na otvorena vrata.
Osmo pravilo. Kad je utjeha bez uzroka, uzevši da tu nema prevare, budući da potječe od samoga Boga i našega Gospodina, kako je već rečeno, duhovna osoba kojoj Bog šalje takvu utjehu treba ipak da s velikom budnošću i pomnjom pazi i razlikuje pravo vrijeme takve utjehe, dok je na djelu, od onoga vremena koje slijedi, u kojem duša ostaje još zagrijana, te još uvijek osjeća blagodat i posljedice minule utjehe.
U tom drugom vremenu, naime, uslijed vlastitog umovanja, a na temelju navika i posljedica stečenih pojmova i sudova, pod utjecajem dobrog iili zlog duha, duša zna često stvoriti različite odluke i mišljenja, koja nisu neposredno proizašla od Boga, našega Gospodina. I zato ih treba dobro ispitati prije nego što im potpuno povjerujemo i prije nego što ih stanemo provoditi.
Veritas, 10. prosinca 2010.
