Proučavanje istine

Odlomak iz knjige Dominik ili dar riječi, Guya Bedouellea, koja je tiskana u biblioteci Ljudi u Crkvi, u izdanju Dominikanskog provincijalata iz Zagreba i Globusa iz Zagreba, u prijevodu Ivice Tomljenovića.

Proučavanje istine

Sveti Dominik

Za Dominika se govori da je osnovao red intelektualaca. To je, dakako, malo pretjerano, ali tvrdnja ipak nije lažna. Iako riječ intelektualac nastaje tek u prošlom stoljeću, stvarnost je već srednjovjekovna: u 13. st., intelektualac je dobio svoje građansko pravo, ne bez kriza i teškoća. Iako se klerik koji u srednjem vijeku pohađa škole ne može uvijek poistovjetiti s redovnikom ili svećenikom, ipak je Crkva prva dopustila i ohrabrila rađanje jednog kršćanskog humanizma. Jasno je, dakle, da odluka o ustanovljenju reda stalnih propovjednika, čiji je život stvarno usredotočen na naviještanje riječi Božje, zahtijeva da se studiju dade povlašteno mjesto. Trebalo je ne samo potanko proučavati Sveto pismo nego također upoznati i ono što je tradicija usvojila ili otkrila.

Toma Akvinski u punom je zajedništvu misli s utemeljiteljem reda koji je izabrao i njihova shvaćanja intelektualnog života u potpunom su skladu. Tu vidimo kao neku suprotnost u usporedbi sa sv. Bonaventurom, Tominim suvremenikom. Iako franjevac, kardinal i teolog, Bonaventura u svom dubokom duhovnom životu slijedi stope sveca sa znakovima Kristovih rana i prianja uz njegov ideal. No, pred svojom braćom mora opravdavati shvaćanje po kojem znanost ne treba odvajati od mudrosti jednostavnih ljudi, što je Franjo Asiški predstavlja i uzvisuje: Zdravo, čista Mudrosti, Gospodin te čuvao zajedno s tvojom sestrom, svetom i čistom Skromnosti.

Što se Dominika tiče, on sigurno nije ni sanjao ni želio da njegovi sinovi budu službeni teolozi Crkve, ali im je nedvosmisleno naredio da proučavaju istinu svetog nauka, i to svi, svaki prema svojim sposobnostima i prema raspoloživom vremenu.

Uvijek studirati – Semper studere

Uvijek studirati! To je Dominikova stalna preporuka u njegovim poticajnim govorima i u pismima. Riječ uvijek izrekao je Ivan od Navarre u toku postupka za proglašenje svetim i ne smijemo je olako shvatiti jer sam Dominik daje primjer. On je mnogo studirao Evanđelje i sv. Pavla tako da ih je znao gotovo napamet. Mnoge legende o dominikanskim svecima odnose se na ovu zagrijanost za studij.

Jedna od najpoznatijih jest ona o snu magistra Aleksandra Stavensbya. Taj engleski teolog, koji je naučavao u Toulousi, bio je jednog dana tako izgubljen u razmišljanju, ili možda u čežnji za svojim otočkim zavičajem, da je zadrijemao pripremajući predavanje u ranu zoru. U jednom viđenju ugledao je sedam zvijezda koje su svjetlom potpuno ispunjale cijeli svijet. Kasnije u toku jutra, bez sumnje bolje razbuđen, upravo kad je htio početi svoje predavanje u skupštinskoj dvorani sv. Stjepana, ušao je Dominik u pratnji šestorice braće i zamolio bi li i oni mogli zauzeti mjesto među slušateljima.

Bez obzira na pitanje simboličkog zančenja svjetla i brojeva, za nas je važna sama Dominikova prisutnost. Time što se barem na neko vrijeme stavlja u profesorovu školu podsjeća nas na Ignacija Loyolu, koji je već u zreloj dobi bio student u Salamanci i Parizu. Za Dominika, nije u pitanju ni poniznost ni davanje primjera. On je želio po studiju osigurati neprekidno teološko razmišljanje. Na taj način, započeo je ono što mi danas nazivamo permanentnim obrazovanjem i zato su već prve dominikanske zajednice imale samostanskog lektora. Ista namjera prisutna je i u Dominikovim odlukama da već zrele ljude šalje studirati u poznata sveučilišna središta. Istina je također da je upravo u prvim desetljećima po nastanku dominikanksog reda studij doživio duboke promjene.

Intelektualni preporod u 12. stoljeću oslanjao se na usporedni, ali ipak međusobno odijeljeni razvoj samostanskih škola, koje ili služe izobrazbi redovnika ili ih redovnici vode, i katedralnih škola nastalih na temelju papinskih i saborskih odredaba o odgoju klera. Način rada, svrha učenja, predmeti proučavanja, polaznici škola, sve se to razlikovalo iako su se i jedni i drugi stavljali u službu iste istine.

Sukob između sv. Bernarda i Adalberta može se tako protumačiti iz perspektive sukoba ovih dvaju oblika školovanja. Samostanski autori katkada su gotovo do mile volje zaoštravali ove suprotnosti i potpuno odbijali razumsko razmišljaje, dajući prednost mističnom i izravnom pristupu Gospodinu.

Biskup Chartresa, benediktinac Petar de Celles (1115-1183), s prizvukom stanovite polemičnosti piše protiv škola koje sazrijevaju u sjenama katedrala da bi se doskora razvile u prva sveučilišta: Sretnih li kola u kojima sam Krist poučava naše srce svojom riječju, gdje, i bez studija i bez predavanja, usvajamo tajne vječnog blaženstva! Tu nema kupovanja knjiga, nema učitelja koje bi trebalo plaćati, nema okupljanja na rasprave, nema rasplitanja umjetno zamršenih pitanja. Tako, u tih malo riječi vidimo vatreno zalaganje za lectio divina, za siromaštvo, za samostansku tišinu, mir u klaustru, ali i oštar napad na način rada u katedralnim školama. Napadaju se predavanja, rasprave, učitelji i cijeli niz materijalnih ovisnosti: plaćanje predavanja, kupovanje instrumenata za rad, iznajmljivanje ili izgradnja prostorija za školu.

Tijekom 12. st. pokušat će škola sv. Viktora u Parizu pomiriti dva spomenuta intelektualna usmjerenja. Ta se škola ističe zbližavanjem različitih predavača te ujedinjuje znanstvena i čisto vjerska stremljenja. Sv. Dominik također će pokušati ostvariti taj kanonički ideal. On sam je u Španjolskoj prešao iz samostanske u katedralnu školu. Kad se ponovno našao s nekolicinom braće u crkvi sv. Romana u Toulousi, prva mu je briga bila da podigne klaustar s redovničkim sobama za studij, odnosno da u kontemplativnoj tišini omogući usvajanje znanja stečenog u školi. Ne želi li Dominik tako izmiriti školu i samostan?

Vidjeli smo da se u prvim Ustanovama braće propovjednika najveći dio novih propisa, u usporedbi s premonstratima, od kojih je Dominik mnogo toga preuzeo, odnosi na uređenje studija. Studiju su katkada podređeni i zahtjevi zajedničkog života. Tako se vrijeme samostanske skupštine može pomaknuti unatoč njenoj važnosti za zajednički život. Potpuna jednakost braće u podmirivanju životnih potreba bit će ublažena tako da oni koji studiraju mogu dobiti posebne sobe. Može se mijenjati čak i red moljenja časoslova ako bi to pridonijelo unapređenju studija.

Studij postaje jedan od osnovnih čimbenika redovničkog opsluživanja i u novicijatu i poslije. Izaslanici provincijalnih skupština, opunomoćeni da ispitaju stanje u pojedninim samostanima, dužni su svugdje postaviti tri pitanja, ili barem sami dati odgovor: Žive li braća uvijek u miru, jesu li ustrajni u studiju i gorljivi u propovijedanju? Brat propovjednik nije dobar redovnik ako nije čovjek studija.

Stvara se zaista novo i bitno jedinstvo između studija i propovijedanja. Zahvaljujući tome prožimanju, propovjednikov rad na spasenju duša može biti uspješan. Napor studiranja bitno je usmjeren na to da možemo biti korisni dušama naših bližnjih, kaže se u Uvodniku pravila iz 1220. Moguće je da navedene izjave ne treba shvatiti sasvim jednoznačno jer riječ studium u latinskom znači i nastojanje oko nečega. Uostalom, u ovo vrijeme izraz studium označuje u Crkvi, a posebno kod braće propovjednika, i ustanove u kojima se stječe znanje.

Papinske povelje i drugi važni dokumenti koji prate rađanje Reda ističu važnost studija i školstva. Tako biskup Konrad Scharfenberg, želeći objasniti vjernicima svoje biskupije zašto poziva braću propovjednike u grad Metz, izjavljuje (1227) da oni mogu biti korisni svjetovnjacima svojim propovijedima, a kleru svojim predavanjima iz teologije.

U tom svjetlu, možemo razumjeti i tvrdnju cistercitskog teologa Alana iz Lillea (1120-1202) da je propovijedanje najviša intelektualna djelatnost. On sam je osjetio potrebu propovijedanja kad je pokušavao obratiti Katare. Ovaj odvažni obrat na ljestvici srednjovjekovnih vrednota izvršio je glasoviti teolog Petar Chantre. U jednom uzlaznom stupnjevanju, razlikuje on čitanje i tumačenje Svetog pisma (lectio), raspravu o pitanjima koja se pri čitanju pojave (disputatio) i, napokon, krunu svega, naviještanje propovijedanjem (praedicatio).

Pred hitnošću odgovora na krivovjerje, Dominik je osjetio potrebu za studijem koji omogućuje borbu ideja, a time i osposobljuje za propovijedanje. Njegov ideal jest da u evanđeoskim zajednicama Braće propovjednika ujedini učenu i svetu vjeru ili, još bolje, da se braća sveto služe razumom u službi istine.

Samostan, škola teologije

Razumljivo je, dakle, zašto prvi tekstovi dominikanskog zakonodavstva propisuju da ni jedan samostan ne može biti osnovan ako mu se ne dodijeli jedan doktor. To, zapravo, znači osnivanje ustanove u kojoj se studira teologija. U 13. st., svaki je samostan propovjednika sam po sebi škola teologije. Pod tim ne treba razumijevati odgoj mlađe braće jer oni će vrlo brzo biti odašiljani u posebne, vrlo često međuprovincijalne, samostane studije.

Počevši od druge polovice 13. st., dominikankso zakonodavstvo podsjeća na obvezu studija za svu braću, što nedvojbeno otkriva da je bilo teškoća u usklađivanju dnevnog reda, koji se često kosio sa službama propovijedanja, ispovijedanja i slavljenja euharistije s narodom. Tako, naprimjer, provincijalna skupština u Cahorsu 1255. i vrhovna skupština u Valenciji 1259. podsjećaju da nije prikladno slati braću u grad za vrijeme predavanja. Priori su dužni, zajedno s ostalima, prisustvovati samostanskim predavanjima. U 14. st., oslobođeni su prisustvovanja predavanjima jedino jubilarci, tj. braća koja su članovi Reda više od 50 godina.

Unatoč tome što su braći propovjednicima pristupili mnogi poznati profesori, osjećao se nedostatak predavača u prvim desetljećima Reda. Oni koji se, po srednjovjekovnom običaju, kod dominikanaca nazivaju lektorima, slično kao i na sveučilištima engleske tradicije, bili su posebno cijenjeni. Trebalo je voditi računa o raspoloživom vremenu ljudi posvećenih intelektualnim zadacima.

Vrhovna skupština iz 1239. preporučuje da se za priora, ili za definitora, ne bira lektor, bilo da već vrši tu salužbu ili da je riječ o bratu u kojega se nazire talent i sposobnost za budućeg predavača. Katkada, kad nema drugog rješenja, dopušta se da neki brat vrši obje službe. Bilo je, naime, teško izbjeći takva biranja jer je lektor redovnik koji djeluje unutar samostanske zajednice i privlači pažnju ostale braće. Upravo on priprema svečane rasprave na koje dolaze i sudionici izvan samostana, a koje su na neki način vrhunac naučavanja početkom došašća i korizme, prije nego se braća raziđu na propovijedanje.

 Lektor je samostanski teolog. Ako ima povlastice, može biti djelomično oslobođen od zajedničkog moljenja časoslova te u svojoj sobi, odvojen od ostalih, uživati veći mir i tišinu. To je zato što je u službi svih. On se mora prilagoditi razini svojih slušatelja, probuditi u njih zanimanje i obnoviti želju za znanjem. Stoga svakih petnaest dana priprema rasprave za krug braće s kojim radi.

U samostanima određenim za odgoj mlađih članova, postoji još i brojno školsko osoblje. To osblje sačinjavaju intelektualno nadarenija braća koja su prošla studia generalia, čiji je najglasovitiji primjer Sveti Jakov u Parizu. Sredinom 13. st. bilo je određeno da se osnuju daljnja četiri generalna studija u glavnim intelektualnim središtima kršćanstva: Oxford, Köln, Montpellier i Bologna, a zatim i drugi. Najveći dio ovih središta dominikanskog studija postaju jednostavno teološki fakulteti, koji će, osobito u 14. st., postati sastavni dio srednjovjekovnih sveučilišta. Čim su se pojavila prva sveučilišta, dominikanski teološki fakulteti postali su, zbog svojeg dobro promišljenog ustrojstva, njihov sastavni dio.

Zahvaljujući povoljnim okolnostima i elastičnosti u prilagođavanju, disciplini života posvećenog znanosti i usmjerenosti na propovijedanje, braća propovjednici su u ovoj točki, i to bez prethodnog plana, ispunili zahtjev III. lateranskog sabora iz 1119. godine o ustanovljenju škola za bolju izobrazbu klera. Četvrti lateranski sabor ponovio je i potvrdio taj zadatak. Zakazivanje svjetovnog klera, kao i previranje uzrokovano nastankom nove ustanove, stvorili su potrebu da se ispuni jedna praznina. Dominikanci, a zatim i franjevci, učinili su to za dobro kršćanstva, navlačeći na sebe, barem u Parizu, gnjev profesora iz redova svjetovnog klera.

Ljubav prema znanosti

Što su proučavala prva braća? Ako sudimo po primjeru samog Dominika, odgovor glasi: Bibliju! Pritom ne smijemo zaboraviti da je Biblija bila kamen temeljac cjelokupnoga srednjovjekovnog teološkog znanja. Najviše korišteni udžbenici, Historia scolastica Petra Manguera (1170) i Sentencije Petra Lombardskog, temelji izobrazbe latinskog klera od kraja 12 st. nadalje, zapravo su samo povijesna, egzegetska i dogmatska tumačenja Svetog pisma, koje je uvijek popraćeno glosama.

Prva pravila predviđaju da braća poslana na studij smiju imati spomenute tekstove na osobnu upotrebu, ali se odvraćaju od prevelikog proučavanja filozofskih i poganskih knjiga, osim ako je to nužno. Ovi propisi prilagođeni su propisima crkvenog prava i slijede Gracijanov dekret (1150) te se ne odnose posebno na Aristotelova djela. Oni su, zapravo, zaštita protiv gubljenja u pomoćnim znanostima i nemaju u sebi ništa neopozivo, tako da kratko vrijeme poslije toga dominikansko zakonodavstvo predviđa da vrhovni učitelj i vrhovna skupština mogu dati oprost od tih propisa. I zaista, u vrijeme prodora Aristotela i Avicene, glasoviti profesor Roland iz Cremone, koji je ušao u Red u srpnju 1219. u Bologni, unosi u svoje naučavanje u Parizu i Toulousi raznovrsne filozofske postavke i raspravlja o znanstvenom obilježju teologije. Ovog preteču sv. Tome, Gérard de Frachet, u djelu Vitae fratrum, obasipa velikim pohvalama prikazujući ga kao vrlo glasovitog i upućenog in philosophicis, premda ta zbirka pobožnih anegdota inače izražava zabrinutost za braću koja su suviše sklona ispraznoj znatiželji.

Ne govori li se tu i o bratu koji je jedne noći pred Božjim sudom čuo riječi: Ti nisi redovnik, ti si filozof (Vitae fratrum IV)? Osjećamo tu odjek optužbe koja je strahom ispunila sv. Jeronima: Ti nisi kršćanin, ti si ciceronovac. Još je rječitija priča o bratu Englezu koji je svojoj propovijedi htio dati filozofski prizvuk, a onda sanjao kako mu sam Isus donosi Bibliju oštećenih i neuglednih korica. Isus ju je otvorio pokazujući bratu unutarnju ljepotu knjige i rekao: Ona je, naprotiv, vrlo lijerpa, ali vi ste je unakazili filozofskim znanostima (Vitae fratrum IV). Treba li uzrok za ovakav postupak franjevačkog tipa tražiti u teškoćama Reda sa svjetovnim klerom i želji za naglašavanjem svoje redovničke osobitosti, ili u suprotstavljanju filozofiji i klasičnoj književnosti? U isto vrijeme, Humbert de Romans, vrhovni učitelj Reda, priznaje korisnost proučavanja književnosti za teologiju. Struja otpora neće biti duga vijeka jer ljubav prema znanosti, naslijeđena iz monaške tradicije, sasvim se prirodno preobražava u humanizam. Sve je to plod želje za znanošću i ljubavi prema knjizi.

Ljubav prema knjizi

Za studiranje su potrebne knjige, ali ipak začuđuje koliko je njihovo mjesto naglašeno u prvim dominikanskim spisima. Ne radi se toliko o čestom spominjanju njihove uloge nego, ako tako možemo reći, o njihovu strateškom značenju u odvijanju života jednog dominikanca. Knjige su vrlo skupe i pojedini samostani u 13. st. ne posjeduju ih više od stotinjak. Dominik tvrdi da posjedovanje knjiga za propovjednika nije luksuz, odnosno da je taj luksuz neophodno potreban. Brat propovjednik neće nositi ni zlata ni srebra niti ikakav novac, ali će nositi knjige, radna pomagala, kao što je to činio i Dominik. O tome govori i zgoda kako ih je jednom izgubio prelazeći rijeku Ariège i poslije na čudesan način našao neoštećene (Vitae fratrum II).

Među zadatke učitelja novaka spada i poučavanje mladih kako se knjige, koje se ubrajaju u najnužnije predmete, najbolje čuvaju. Kasnije će zakonodavstvo predvidjeti da mladi propovjednik može raspolagati određenom svotom novca, nazvanom peculium, za troškove u vezi s knjigama potrebnim za rad, npr. za plaćanje prepisivača. Knjiga je isto što i alat za dobrog radnika. Može se čak reći da i pravilo o braći suradnicima (konversima), uneseno 1220. u knjigu zakona, razlikujući ih od kanonika potcrtava intelektualno ozračje u redu. Predviđeno je, naime, da braća konversi ne smiju sebi nabavljati knjige za studij.

Poslije Dominikove smrti, doći će do sve određenijih smjernica u odnosu na knjige, knjižnice, odgovorne osobe i korisnike, što otkriva važnost korištenja i čuvanja rukopisa. To potvrđuju i mnogobrojna izlaganja iz onog vremena o ovom važnom vidu dominikanskog života. Skupštine se također time bave. Tako, među ostalim, i kamo pripadaju knjige preminule braće ili braće premještene u drugi samostan. Početak ovog zakonodavstva nalazimo u sljedećoj odredbi pravila: Ako se neki brat pošalje iz jedne provincije u drugu da bi ondje naučavao, on sa sobom nosi sve svoje knjige, svoje bilješke, svoju Bibliju i bilježnice.

Humbert de Romans označuje knjige kao posvećene stvari, ne zato da se gledaju s pretjeranim strahom nego, naprotiv, da bi se njima više služilo. Tako i vojnik postupa sa svojim oružjem.

Zaista, u jednoj utvrdi, u ovom slučaju u kuli istine, katkad pod opsadom, potrebni su voda, brašno i oružje. Voda je, po biblijskoj i patrističkoj slici, mudrost, brašno naznačuje riječ Božju sadržanu u Evanđelju, a knjižnica je oružje.

Dominikanski biskup iz 14. st., Rikard Bury, bibliofil do te mjere da svoju skupu strast za knjigom izražava pišući jedan Philobiblon (Knjigoljubac), nalazi opravdanje za to u pravilima Reda: Budući da naša vlastita pravila izjavljuju kako je Red propovjednika osnovan za proučavanje Svetog pisma i spas bližnjega … moramo biti svjesni da smo obvezani na ljubav prema knjizi.

Dominik vjerojatno ne bi u svom zaključivanju išao tako daleko. Nije li on rekao da je po knjizi ljubavi više probudio spoznaju otajstava nego u svim drugim knjigama, jer ta knjiga naučava sve (Vitae fratrum). Ova izreka, koja je kružila među prvom braćom, nije možda sasvim povijesno utemeljena, ali ipak nosi pečat religiozne izvornosti budući da je sam Dominik prodao knjige s vlastitim bilješkama kako bi pomogao siromasima.

Jordan Saksonac upotrebljava lijepu usaporedbu razvijajući alegoriju koja se pripisuje Dominiku. U jednom pismu duhovnog vodstva, napisanom u Velikom tjednu (1236?) i upućenom Diani d’Angelo, Jordan tješi ovu sestru zbog toga što joj rijetko piše i kaže: Čitaj knjigu koju uvijek imaš pred očima svoje duše, tu knjigu života, knjigu neokaljanog zakona, koji obraća duše, zakona neokaljanog jer oduzima ljagu: on je ljubav i otkrit ćeš da je divno napisan kad budeš promatrala Isusa, svoga spasitelja, razapetog na križu kao pergament ispisan ranama i dragocjenom krvlju.

Kako da ovdje ne mislimo na fra Angelicovu dirljivu fresku u redovničkoj sobi samostana sv. Marka u Firenci, čija je reprodukcija zacijelo najraširenija po dominikanskim kućama. Na toj slici, vidimo Dominika kako sjedi udubljen u razmatranje, s velikom knjigom na koljenima, dok je iza njega Krist pogrđen i iznakažen udarcima.

Istina

Kad Jordan Saksonac, navodeći Psalam 118,66 (Vitae fratrum III), izjavljuje da je temeljno pravilo braće propovjednika živjeti sveto, učiti i poučavati, time samo tumači i sasvim odgovarajućim riječima opisuje propovijedanje riječju i djelom, verbo et exemplo, kako je to njegov učitelj Dominik preporučio. Ali on tako stavlja naglasak na studij kao na sastavni dio dominikanskog života.

Ipak je pretjerano govoriti o dominikancima 13. st. kao o sveučilišnom kleru ili čak naglašavati često spominjanu usporedbu između propovjednika i doktora, koja vrijedi samo ako se misli na biskupsku službu kao njihov zajednički život. Nepobitno je, međutim, da je Red već od početka, udomaćen u sveučilišnim gradovima, privukao mnoge studente, pogotovo u vrijeme Jordana Saksonca, zahvaljujući njegovoj ličnosti izvrsnog profesora.

Bernard Gui tvrdi da je, Jordanovom zaslugom, Redu pristupilo oko tisuću novih članova! Za vrijeme njegova boravka u Bologni i Parizu, samostani su nalikovali na košnice pčela (Vitae fratrum III).

Dominikansko nastavno osoblje cijeni se potkraj 13. st. na tisuću petsto osoba. Polovica od toga poučavala je na javnim teološkim učilištima. Cjelokupni broj Braće propovjednika mogao je iznositi oko deset tisuća. Iz toga proizlazi vrlo visok, ali ne i nevjerojatan omjer učitelja teologije. Kad se ovaj ideal neprekidne intelektualne izobrazbe počeo ostvarivati, moglo se govoriti o intelektualnom apostolatu. jer dominikanski je studij apostolat u službi Crkve. Naraštaji Braće propovjednika bili su toliko u to uvjereni da je Dominik postao simbol i prvi je proglašen magistrom Sacri palatii, papinim osobnim teologom odgovornim za studij na papinskom dvoru.

Povjesničari su dokazali da od toga nije bilo ništa i da se tvrdnja o Dominiku kao magistru Sacri palatii javlaj tek u 14. st. Dominik nije bio profesor teologije na dvoru pape Honorija III., iako je možda održao koje predavanje u Rimu. Studium Curiae osnovao je Inocent IV godine 1245., i to je bilo putujuće učilište koje se selilo zajedno s papinskim dvorom. Magister sacri palatii, pročelnik papinskog studija, pojavljuje se kao član papinskog dvora tek u prvim godinama papinog boravka u Avignonu. Ta dužnost, tradicionalno i sve do naših dana, povjeravana je dominikancima te je tijekom stoljeća mijenjala svoj sadržaj.

Unatoč svemu, želja da se ovaj naslov, koji naznačuje izuzetnu intelektualnu ulogu u Crkvi, dodijeli patrijarhu utemeljitelju svjedoči kolika se važnost u dominikanskom redu pridavala teološkom radu. Na sličan nespretan način, učinili su Dominika i prvim inkvizitorom.

Podsjetimo se da Dominik, kojega bogoslužje naziva Učiteljem istine, nikada nije shvaćao teologiju kao da je sama sebi cilj: ona mora težiti, mora biti usmjerena na služenje istini. Poznato je da je Toma Akvinski riječ istina uvrstio u prve rečenice svojih dvaju glavnih djela, Sume teologije i Sume protiv nevjernika (Sume protiv pogana). To je još jednom u savršenom skladu s najdubljim nadahnućem utemeljitelja Reda. Ljudevit Bavarski, protivnik pape Ivana XXII., izjavljuje u 14. st., sigurno ne bez političkih primisli:

Red propovjednika red je istine, koju brani u duhu neustrašivosti i slobode. Ovo je svjedočanstvo, nesumnjivo, utjecalo na izbor gesla Veritas (Istina), koje je u Redu sv. Dominika u službenom opticaju tek od 19. stoljeća. Poziv propovjednika posvećenih znanosti popraćen je za cijele dominikanske povijesti osjećajem da je riječ o obrani čistog nauka Crkve, čiste katoličke istine. Smijemo li Redu uime našega modernog uvjerenja predbacivati da je isuviše ozbiljno sam sebe smatrao braniteljem istine? Ili moramo priznati da su Braća propovjednici na svoj način bili službenici Riječi, dosljedno riječima s početka Lukina Evanđelja (1, 2) kojima Isus određuje svoje apostole?

Veritas, 13. prosinca 2010.