Rose Philippine Duchesne
(1769. – 1852.) - Spomendan: 18. studenoga
Autor: Šimo Šokčević
Redovnica, usprkos volji roditelja. Rođena je 29. kolovoza 1769. godine u Grenobleu, francuskoj provinciji smještenoj pokraj Alpa. Potječe iz vrlo ugledne i bogate obitelji. Osnovno obrazovanje stekla je uz pomoć brojnih učitelja koji su je podučavali kod kuće, a vjersko je stekla zahvaljujući majci. S 19 godina je otišla u samostan, bez znanja roditelja. U početku su bili radikalno protiv njezinog izbora (posebno otac), ali s vremenom su ga prihvatili.
Za vrijeme Francuske revolucije samostan je 1792. godine bio zatvoren, te je Rose Philippine nastavila djelovati u svijetu. Osnovala je školu za siromašnu djecu, brinula se za bolesnike, te je skrivala svećenike od revolucionara. Time je riskirala vlastiti život jer je veliki broj svećenika i redovnica bio smaknut zbog tih razloga. Kada je teror revolucionara prestao, ona je pokušala zajedno sa nekoliko sestara ponovno osnovati red u Grenobleu. Bilo je to vrlo teško budući da je revolucija raspršila sestre po cijeloj Francuskoj, tako da su njezini napori glede toga propali. Ubrzo se priključila Društvu Svetoga Srca pod vodstvom s. Madeline Sophie Barat. U prosincu 1804. godine Rose Philippine postaje postulantica toga reda, a svoje konačne zavjete daje godinu dana poslije.
Godine 1815. dobila je zadaću da osnuje samostan Društva Svetoga Srca u Parizu. Dana 14. ožujka 1818., u 49. godini života, zajedno s četiri sestre, poslana je u misije na području Louisiane (SAD) s ciljem da i tamo osnuje takav samostan. Putovanje preko Atlanskog oceana bilo je iznimno teško, praćeno olujom. Trajalo je sedamdeset dana. Kada su stigli u New Orleans, putovali su još 6 tjedana do Missourija, točnije mjesta St. Charles, koje je bilo njihovo konačno odredište.
Misionarski rad u SAD-u
Veći dio njezina rada u SAD-u sastojao se u obrazovanju, skrbi za bolesnike, te borbi protiv alkoholizma. Imala je i određenih problema u sklopu ove misije. Naime, bilo joj je teško razumjeti američki mentalitet, brojne optužbe su stizale na račun njezinih škola, bila je razočarana ženama, koje su bile ovisnije o alkoholu od svojih muževa. Bilo je tu i različitih opasnih bolesti, poput kolere i sl. Međutim, te ju nedaće i razočarenja nisu pokolebali, čvrsto je vjerovala da će Bog sve izvesti na dobro. Sestre su tako u 12 godina svoga djelovanja u SAD-u osnovale 6 škola u Missouriu i Louisiani. U mjestu St. Charles (Missouri), gdje je uglavnom i djelovala, osnovala je samostan, sirotište i školu. Osim toga, Rose je imala želju raditi sa Indijancima na tom području.
«Žena koja uvijek moli»
Ta joj se želja ispunila u lipnju 1841. godine, u 71. godini života, kada je dobila priliku da radi sa plemenom Potawatomi. Iako je bila stara, lošeg zdravlja, te nije mogla naučiti njihov jezik, ostavila je dubok dojam na to pleme, tako da su je nazvali Žena koja uvijek moli. Zaslužna je za osnivanje škole za indijanske djevojke u Kansasu, točnije u mjestu Sugar Creek.
Zbog zdravstvenog stanja i starosti vidimo da nije bila u mogućnosti učiniti puno toga, ali je zato molila te je tako svojim životnim primjerom i duhovnošću utjecala na živote Indijanaca. Gotovo svakog nedjeljnog popodneva troje ili četvoro muškaraca ili žena se krstilo, zahvaljujući molitvama ove iznimne svetice. Provela je gotovo godinu dana sa Indijancima, te se zbog jake zime i nekoliko uzastopnih prehlada morala vratiti u St. Charles.
Čvrsta vjera i ljubav kao rješenje zagonetke života
Posljednjih desetak godina života provela je u samostanu u St. Charlesu u ustrajnoj molitvi. Možemo konstatirati da je ustrajna molitva i obilježila čitav njezin život. Ona je osim redovnice, kao što smo istaknuli, bila i misionarka u pravom smislu te riječi, što znači da je bila okrenuta drugima i njihovim potrebama, te je jednako tako bila i izvrsna učiteljica, koja je shvatila veliku važnost obrazovanja mladih ljudi. Kada kažemo da je bila okrenuta drugima, znači prije svega da im je pomagala da steknu materijalna i duhovna dobra koja su im potrebna u životu. Ona nije samo govorila o vjeri, ona je vjeru primjenjivala u svakodnevnom životu. Ona nije bila samo svjetlo koje osvjetljava put, ona je bila također i svjetlo koje daje toplinu. Znala je ljudima oko sebe donijeti Božju istinu, kao i njegovu ljubav.
Shvaćala je da vjera i ljubav idu zajedno, inače kako Pavao upozorava: »Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči…(1 Kor 13,1). Jednom je prilikom osvrnuvši se na svoj misionarski rad izjavila: »Mi obrađujemo ovo malo polje za Krista i to činimo s ljubavlju, jer znamo da Bog ne zahtijeva neka velika dostignuća, nego srce koje ništa ne zadržava za sebe, već daje sve od sebe…«
Umrla je 18. studenoga 1852. godine u St. Charlesu.
Dana 12. svibnja 1940. godine blaženom ju je proglasio Pio XII., a svetom Ivan Pavao II. dana 3. srpnja 1988. godine.
Veritas, 19. listopada 2003. / 13. prosinca 2010.
