Sakrament ženidbe
§ 1. Krist Gospodin uzdigao je na dostojanstvo sakramenta ženidbeni savez među krštenima, kojim muška osoba i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega života po svojoj naravi usmjerenu k dobru supruga te k rađanju i odgajanju potomstva.
§ 2. Stoga među krštenima ne može biti valjana ženidbenog ugovora koji ujedno ne bi bio sakrament.
Bitna su svojstva ženidbe jednost i nerazrješivost, koja u kršćanskoj ženidbi zbog sakramenta zadobivaju posebnu čvrstoću.
§ 1. Ženidba nastaje privolom stranaka zakonito očitovanom između pravno sposobnih osoba koju ne može nadomjestiti nikakva ljudska vlast.
§ 2. Ženidbena privola čin je volje kojim muška osoba i ženska osoba
neopozivim savezom sebe uzajamno predaju i primaju da uspostave ženidbu.
Ženidbu mogu sklopiti svi kojima se pravom to ne zabranjuje.
Ženidba katolika, makar samo jedna stranka bila katolička, ravna se ne
samo prema božanskom nego i prema kanonskom pravu, pri čemu ostaje netaknuta
mjerodavnost svjetovne vlasti s obzirom na čisto svjetovne učinke ženidbe.
Ženidba uživa pravnu pogodnost; stoga u dvojbi ženidba treba da se smatra
valjanom dok se ne dokaže protivno.
§ 1. Valjana ženidba među krštenima naziva se samo tvrdom ako nije izvršena, a tvrdom i izvršenom ako su ženidbeni drugovi međusobno na ljudski način izvršili bračni čin po sebi prikladan za rađanje djece, prema kojemu je po svojoj naravi usmjerena ženidba i kojim ženidbeni drugovi postaju jedno tijelo.
§ 2. Ako su ženidbeni drugovi, pošto je sklopljena ženidba, zajedno stanovali, pretpostavlja se da je ženidba izvršena, dok se ne dokaže protivno.
§ 3. Nevaljana ženidba naziva se predmnijevana, ako ju je barem jedna stranka sklopila u dobroj vjeri, dok obje stranke nisu postale sigurne u njezinu nevaljanost.
§ 1. Obećanje ženidbe, bilo jednostrano bilo obostrano, koje se naziva zaruke, ravna se prema krajevnom pravu koje je donijela biskupska konferencija, uzevši u obzir običaje i svjetovne zakone, ako ih ima.
§ 2. Iz obećanja ženidbe ne stječe se pravo na tužbu za sklapanje ženidbe; stječe se ipak pravo na tužbu za naknadu štete, ako je pretrpljena. (CIC kan. 1055 – 1062)
O ženidbenim zaprekama pojedinačno
§ 1. Muška osoba prije navršene šesnaeste godine, a ženska osoba prije navršene četrnaeste godine ne mogu sklopiti valjanu ženidbu.
§ 2. Biskupska konferencija može odrediti višu dob za dopušteno sklapanje ženidbe.
§ 1. Prethodna i trajna nemoć za spolni čin, ili kod muške osobe ili kod ženske osobe, bilo apsolutna bilo relativna, po samoj svojoj naravi čini ženidbu nevaljanom.
§ 2. Ako je smetnja nemoći dvojbena, bila to pravna bila činjenična dvojba, ženidba se ne smije spriječiti niti proglasiti ništavnim dok traje dvojba.
§ 3. Neplodnost niti zabranjuje niti priječi ženidbu, uz obdržavanje propisa kan. 1098.
§ 1. Nevaljano pokušava sklopiti ženidbu onaj tko je vezan vezom prijašnje, makar i neizvršene, ženidbe.
§ 2. Iako je prijašnja ženidba nevaljana ili razriješena s bilo kojeg razloga, nije stoga dopušteno sklopiti drugu dok se zakonito i sigurno ne utvrdi ništavnost ili razrješenje prve.
§ 1. Nije valjana ženidba između dviju osoba od kojih je jedna krštena u Katoličkoj crkvi ili je u nju primljena i nije formalnim činom od nje otpala, a druga je nekrštena.
§ 2. Neka se od te smetnje ne daje oprost, osim ako se ispune uvjeti o kojima se govori u kann. 1125 i 1126.
§ 3 Ako je stranka u vrijeme sklapanja ženidbe općenito smatrana kao krštena ili je njezino krštenje bilo dvojbeno, treba da se, prema odredbi kan. 1060, pretpostavi valjanost ženidbe dok se sigurno ne dokaže da je jedna stranka krštena, a druga nekrštena.
Nevaljano pokušavaju sklopiti ženidbu oni koji su primili svete redove.
Nevaljano pokušavaju sklopiti ženidbu oni koji su vezani javnim doživotnim
zavjetom čistoće u redovničkoj ustanovi.
Između muške osobe i radi sklapanja ženidbe otete ili barem zadržavane ženske osobe ne može biti nikakve ženidbe, osim ako poslije ženska osoba odijeljena od otmičara i smještena na sigurno i slobodno mjesto svojevoljno izabere ženidbu.
§ 1. Tko radi sklapanja ženidbe s određenom osobom ubije njezina ili svoga ženidbenog druga, nevaljano pokušava sklopiti tu ženidbu.
§ 2. Nevaljano također međusobno pokušavaju sklopiti ženidbu oni koji su usmrtili ženidbenog druga uzajamnim fizičkim ili moralnim djelom.
§ 1. U pravoj liniji krvnoga srodstva nevaljana je ženidba među svim precima i potomcima, bilo zakonitim bilo naravnim.
§ 2. U pobočnoj liniji nevaljana je sve do četvrtoga koljena uključivo.
§ 3. Smetnja se krvnoga srodstva ne umnožava.
§ 4. Neka se nikad ne dopusti ženidba ako ima ikakve dvojbe da su stranke krvno srodne u nekom stupnju prave linije ili u drugom stupnju pobočne linije.
Tazbina u pravoj liniji čini ženidbu nevaljanom u svakom stupnju.
Smetnja javne ćudorednosti nastaje iz nevaljane ženidbe, pošto je uspostavljen zajednički život ili iz općepoznatog ili javnog priležništva; smetnja čini ženidbu nevaljanom u prvom stupnju prave linije između muške osobe i krvnih srodnika ženske osobe, i obratno.
Ne mogu međusobno valjano sklopiti ženidbu oni koji se vezani zakonskim srodstvom, nastalim iz posvojenja, u pravoj liniji ili u drugom stupnju pobočne linije. (CIC kan. 1083 – 1094)
Veritas, 26. studenoga 2010.
