Samostan sestara uršulinki u Varaždinu
Majka milosti
Priredile sestre uršulinke
Kip Blažene Djevice Marije, Majke Milosti, potječe iz 15. stoljeća. Pronašao ga je jedan seljak kod oranja na svojoj njivi i odnio svome župniku. Kasnije je kip povjeren redovnicama u uršulinskom samostanu u Varaždinu, koje su ga častile i s velikim se pouzdanjem utjecale majčinskom zagovoru Presvete Djevice i zadobile mnoga milosna uslišanja. Naslov Majka Milosti dobio je u 20. st. kada je njegova velika štovateljica, uršulinka s. Evanđelista Muršić, zamolila Majku Božju da joj pokaže kojim imenom da je naziva. Odgovor je dobila u snu u kojem su s kipa padali papirići s natpisom: "Mater Gratiae – Majka Milosti. Od tada je sestre časte pod tim imenom.
Po želji prvog varaždinskog biskupa, Mons. Marka Culeja, kip je 21. ožujka 1999. smješten u uršulinsku crkvu i otad se mnogi vjernici s pouzdanjem utječu zagovoru Majke Milosti. Ispod kipa postavljene zahvalnice svjedoče o velikim uslišanjima.
Blagdan Majke Milosti slavi se 8. svibnja, a osmog dana svakog mjeseca slavi se sveta Misa za njezine štovatelje - kao zahvala za primljena dobročinstva i kao preporuka za daljnje potrebe, osobito za produbljenje vjere i velikodušne kršćanske ljubavi u našim obiteljima, našem gradu i čitavoj Biskupiji.
Molitva
Bože, naš dobri Oče! Ti si htio da Blažena Djevica Marija rodi svijetu Početnika milosti, Tvoga Ijubljenog Sina Isusa Krista. Htio si da ona u Crkvi vrši majčinsku službu zagovaranja i praštanja, milosti, pomirenja i mira. Daj da nam njezin majčinski zagovor izmoli milosti koje su nam potrebne da živimo kao Tvoja vjerna djeca i da postignemo vječnu sreću u nebu. To Te molimo po zaslugama Tvoga Ijubljenog Sina, Gospodina našega Isusa Krista. Amen.
***
Presveta Djevice, Majko Milosti! Ti si od Boga primila najveću milost kad si postala Majkom Sina Božjega, Isusa Krista. Tvoj božanski Sin darovao Te je nama za Majku. Molimo Te, izmoli nam milost žive vjere, nepokolebljivog pouzdanja i vjerne Ijubavi prema Bogu i bližnjemu. Zagovaraj nas u svim našim potrebama (posebno...). Izmoli nam milost ustrajnosti u dobru, po zaslugama Isusa Krista, Gospodina našega. Amen.
Hrvatske uršulinke
Hrvatske uršulinke pripadaju velikom međunarodnom Institutu Rimske Unije sa središtem u Rimu.
Uršulinke su došle u Hrvatsku iz Bratislave, u VARAŽDIN, 3. prosinca 1703. g., na poziv grofice Magdalene Drašković, koja je tamo imala kćerku uršulinku, M. Anu Julijanu. Kad je planula buna u Erdelju, s Majkom Anom Julijanom stiglo je još jedanaest uršulinki da u našem gradu nađu sigurnost i započnu svoj odgojni rad.
Šest ih je produžilo za Maribor, a ove su još u iznajmljenoj kući, koji tjedan nakon dolaska, otvorile prva dva razreda škole za djevojčice. Bila je to prva osnovna škola u Hrvatskoj s neprekinutim radom od 1703. do 1945. kada su sve škole bile oduzete. G. 1708., kada su službeno primljene u biskupiju, kupuju dvije drvenjare, tj. jednu za školu, a drugu za samostan. Siromaštvo je bilo tako veliko, da su svoju drvenu crkvicu posvetile otajstvu siromaštva Isusova Rođenju.
Cijelo 18. stoljeće uršulinke grade da prošire školski rad. Ulažu i svoje miraze, a obilno im pomažu biskupi i domaće plemstvo. Kroz škole i internat (konvikt) prošle su majke, supruge, kćeri, sestre naših hrvatskih velikana. Dovoljno je spomenuti supruge Augusta Šenoe i Eugena Kumičića, ili žensku lozu Kukuljevića, Đalskog, Jagića, Krleže, te kćeri Deželića, Cuvaja … Svim je uršulinskim učenicama škola, a posebno internat, bila drugi dom, te se uvijek sjećaju svega što su primile od svojih duhovnih majki, a i same su slično odgajale svoju djecu u bogoljublju, domoljublju i čovjekoljublju.
Samostan u Varaždinu
Uz velike poteškoće, nasljednica M. Ane Julijane, M. Ivana Gloss, počinje graditi južno krilo samostana s istočnim dijelom do ulaza (1714-1719). Iako je samostan građen za redovnice, njegov 2. kat bio je uglavnom upotrijebljen u školske svrhe. Kada se broj sestara povećao, počelo se misliti na dogradnju cijelog istočnog krila (ulična fasada), tj. na spoj samostana sa sadašnjom crkvom.
Gradnja je trajala od 1746. do 1752. Sredstva za nju dao je Sigismund barun Szinersperg, kanonik i veliki prepošt zagrebačkog kaptola, jer - piše on u oporuci - "uršulinke su korisne domovini, a najviše ženskom spolu, jer ga poučavaju u knjizi, krepostima i poslovima…". Namještaj je financirala grofica Katarina Patačić. Fasada toga uličnog krila "dobila je obilježje druge pol. XVIII. st. - stila Luja XVI.", kao rijedak primjerak tog stila u Sjev. Hrvatskoj.
Škola
Iako se već gradio samostan, 15. srpnja 1716. kupljeno je zemljište za gradnju zidanog konvikta i škole. Bio je sagrađen na kat, a za vanjske učenice, kada je njihov broj porastao, kupljena je g. 1743. obližnja drvena kuća, koja je zamijenjena zidanom, a koja još i danas služi za stan samostanskog ispovjednika. No sve se to pokazalo pretijesno, te je uz pomoć biskupa Franje Thauszya i grofice Nadasdy, g. 1772. započela gradnja današnje dvokatne školske i internatske zgrade. Glavarica, M. Kajetana Erdreich, obraća se za daljnju pomoć carici Mariji Tereziji koja, nakon detaljnog izvješća o gradnji i svrsi, daje veliku pomoć od 12.500 forinti.
Gradnju je vodio županijski inženjer Anton Remer, a dovršena je 1775. g. Tijekom gradnje izvjesnu je svotu poklonila i grofica Patačić, a prodana je i kuća koju su grofovi Druškoci poklonili samostanu. Carica još osniva osam stipendijskih mjesta, a školu podiže na rang više djevojačke škole. O tome svjedoči povelja od 14. studenoga 1777. Sama je carica vodila nadzor nad razinom obuke i odgoja. Uz brojne predmete koji su se tijekom godina dodavali, carica je odredila da se uči i ples, jer je htjela da djevojke iziđu kao svestrano obrazovane i odgojene osobe. I same su redovnice neprestano polagale ispite da bi zadovoljile novim školskim propisima.
Bile su trajno povezane s mnogim uršulinskim samostanima, od kojih su nabavljale didaktička sredstva i s kojima su izmjenjivale iskustva. Uza spomenutu školu od 1777. djelovala je i tzv. glavna škola, koja je pripremala učiteljice za cijelu Hrvatsku.
Od 1924. viša će se škola nazivati građanskom. Ta velika zgrada bila je 1890. dograđena prema istoku (ing. Viktor Schnapp), jer je bilo nekoliko stotina učenica s više desetaka pitomica. Tu je djelovao i dvogodišnji trgovačko-domaćinski tečaj koji je pripremao djevojke za rad u uredima kao i za dobre domaćice. Od 1914. trajno je postojalo i dječje sklonište (obdanište, vrtić). G. 1940. otvorena je realna gimnazija, a 1941. učiteljska škola. Škole su imale pravo javnosti. Iza rata zabranjen je školski rad, a zgrada je bila oduzeta.
Mijenjala je svoju svrhu: muški te ženski internat, i konačno medicinska škola. Zanimljivo je pripomenuti da je prigodom kanonske vizitacije, dne 11. kolovoza 1714., zagrebački generalni vikar, opat Nikola Gottal, odredio da djeca uz njemački uče čitati i pisati na narodnom, tj. hrvatskom jeziku. Tek će 24. kolovoza 1778. Kraljevsko vijeće Hrvatske, Slavonije i Dalmacije službeno odrediti da se u školama uči i narodni jezik.
Za potrebe učenica samostan je imao i svoju ljekarnu. Inventar je dobila jedna redovnica kao miraz od svog oca prilikom dolaska iz Bratislave, a tijekom stoljeća sestre su polagale stručne tirocinalne ispite pred komisijom iz Beča, o čemu svjedoči nekoliko diploma. Prva poznata ljekarnica bila je Theresia Detzin, potpisana već 1709. g. Uz ostali inventar ljekarna posjeduje i više stručnih knjiga za pravljenje lijekova, koje su redovnice pripremale ne samo za domaće potrebe samostana i škole, već i za gradske potrebnike.
Crkva Isusova Rođenja
Kada su redovnice 1708. godine bile službeno primljene u Zagrebačku biskupiju, one su uz one dvije drvenjare za samostan i školu dale načiniti i drvenu crkvicu - "ecclesiolu". Bila je posvećena božićnom otajstvu, "Bl. Djevici Mariji uz Jaslice" - "Sanctissimae Virginis Mariae ad praesepe", tj. nosila je isti naslov kao i najpoznatija Marijina crkva u svijetu, ona u Rimu, Santa Maria Maggiore.
Oltarna se slika nalazi u samostanskoj kapeli. Gospa je okrunjena krunom, sa sklopljenim rukama u adoraciji pred usnulim Djetetom pokrivenim pokrivačem s cvjetnim ukrasima. Ulje na platnu, 97x71 cm. Samostanska tradicija govori kako je zagrebački kanonik Juraj Šubarić posjetio uršulinke, te da je, vidjevši siromašnu crkvicu, rekao: "Ne mogu podnijeti da moj stan bude ljepši od stana mojega Gospodina!" Potaknuo je gradnju zidane crkve, te je dao 7.000 forinti.
Mirazom od 300 for. S. Terezije Schrökenstein kupljen je 1721. g. vrt baruna Prašinskog, te se 15. travnja 1722. g. počela graditi sadašnja crkva. Isti kanonik Szinersperg, koji je uvelike podigao istočni dio samostana, dao je podići i crkveni zvonik, čija je gradnja počela 1724. g. Crkva je dovršena 1729., ali je bila posvećena tek kad je unutrašnjost bila posve gotova. Posvetu je obavio 7. lipnja 1750. biskup Franjo barun Klobušicki.
Kompleks: crkva, samostan i škola spomenici su kulture prve kategorije
Zvonik
Vitak zvonik, najljepši u gradu, "kao djevojka od sedamnaest ljeta", kako pjeva pjesnik Milković, visok oko 43 m, s vrlo elegantnom ukrašenom lukovicom od bakrenog lima, nosi na završnoj jabuci pozlaćeni križ. Pročelje rese kipovi dvaju anđela, te sv. Augustina, sv. Ivana Nepomuka i sv. Franje Ksaverskoga, vrlo lijepe obrade (Joseph Straub?). U jednoj je niši freska sv. Uršule koja prima pobjednički vijenac mučeništva. Desetak godina nakon posvete crkve nabavljena su tri zvona koja su, nažalost, bila uzeta za vrijeme Prvog svjetskog rata.
God. 1921. M. Klaudija Boellein nabavlja prvo zvono posvećeno Marijinu Navještenju s likom tog otajstva u sredini. S jedne strane je sv. Anđela s dvije djevojčice, a s druge sv. Uršula. Drugo zvono posvećeno je sv. Josipu, a treće sv. Anđeli; oba je nabavila 1924. g. M. Margarita Blanquios.
Unutrašnjost
Crkva je građena u tipičnom baroknom stilu s bačvastim svodom. Dugačka je 24 m, a široka i visoka 11 m. Na stropu crkve visi vrijedan luster od muranskog stakla, koji je oko 1850. nabavila M. Florijana Karger. Barokni inventar tek je djelomično sačuvan.
Prvotni barokni oltar bio je pozlaćen i zapremao je cijelu površinu svetišta. Uklonjen je djelomično zbog crvotočine 1892. g. Od njega je ostala glavna slika Isusova rođenja, koja se nalazi lijevo iznad ulaznih vratiju u "pričesni kor".
Izradio ju je 1739. Ignac (Ignaty) Jührer; ulje na platnu, 340x196 cm. Na ovoj se slici autor potpisao cijelim imenom i prezimenom, što je inače rijetko činio. Gospa, odjevena u crvenu haljinu s modrim ogrtačem, uronjena je u promatranje Djeteta koje spava, a iza nje sv. Josip, sabran i tih, zaogrnut plaštem toplih smeđih tonova. Uz njih tipizirane životinje štale, magarac i vol, a iz daljine stižu tri Kralja na konjima. Gore u jutarnjem rumenilu naziru se anđeli, od kojih najbliži nosi Isusu križ, a na oblacima natpis: GLORIA IN EXCELSIS DEO!
Sadašnji oltar, historicističkog stila, svijetlo-maslinaste boje s pozlaćenim reljefnim ukrasima i crtanom ornamentikom, načinjen je 1894. g., a izradio ga je Joseph Runggaldier, klesar i rezbar iz St. Ulricha - Gröden u Tirolu - za 1800 for. U svom gornjem dijelu nosi lik Boga Oca sa zemaljskom kuglom, a sa strane su djevice i mučenice prvih kršćanskih vremena: lijevo sv. Katarina Aleksandrijska, a desno sv. Janja. Središnji dio oltara zauzima visokoreljefni prikaz Isusova rođenja, a uza nj lijevo je sv. Franjo Ksaverski, a desno sv. Ignacije Lojolski. Uz tabernakul su male niše s anđelima, a do njih sv. Anđela Merici s djevojčicom, utemeljiteljica Reda, i sv. Uršula, djevica i mučenica i zaštitnica uršulinki.
U svetištu su još vrijedne slike sv. Florijana i Djevice iz Landshuta, koja se u samostanu časti kao "Majka Doma našega", s likovima baroknih anđela s bivšeg oltara.
Oltar prema narodu zapravo je umjetnički izrezbaren stol isusovačkih poglavara u blagovaonici. Kad je ukinuta Družba Isusova (1773), stol je kupljen s umjetničkom "katedrom" za čitanje u blagovaonici, te je služio istoj svrsi. Datira iz 17. st. U crkvu je postavljen nakon obnove 1972. g. da s njega vjernici primaju Kruh života.
Kip Majke Milosti iz 15. stoljeća, nepoznate provenijencije. Poklonio ga je samostanu jedan župnik dobivši ga od nekog seljaka koji ga je iskopao iz zemlje dok je orao njivu. Kip je vjerojatno bio sakriven pred Turcima. Redovnice su pred njim dobivale mnoge milosti, te je sadašnji biskup, mons. Marko Culej, predložio da se stavi u crkvu na štovanje svim vjernicima.
Blagoslovio ga je 21.3.1999. g., nakon što je restauriran i stavljen na postolje u stilu propovjedaonice. Istom su prigodom obnovljena stara i načinjena nova postolja, a kipovi su drugačije razmješteni.
Propovjedaonica, rađena od 1729. do 1730. g., velike je umjetničke vrijednosti. Donator joj je Gabrijel Patačić, srijemski biskup i raniji varaždinski župnik. Bio je mlađi brat Aleksandra Patačića, čija je udovica Katarina mnogo pridonijela gradnji samostana i crkve. On je postao biskupom 1729., upravo kad se crkva dovršavala, te je velikodušno pomogao u unutarnjem uređenju. Propovjedaonica se nalazi na svom izvornom mjestu, na srednjem pilastru lađe. Prvotno je bila crno obojena, ali je pod utjecajem raznih ukusa naknadno obojana kao imitacija mramora. Ona je rad varaždinskih majstora, vjerojatno kipara I. A. Rosenbergera.
Na peterostraničnoj govornici nalaze se izbočeni kipovi evanđelista sa simbolima. I govornica i baldahin (koji s gornje strane ima kip Krista, a s donje Duha Svetoga), bogato su ukrašeni vrpčastim volutama, zvonolikim cvjetovima i resastim lambrekinima. Pozadinsku stijenu flankiraju bočna izrezbarena krila i ukrašava slika "Dvanaestogodišnji Isus u hramu", ulje na platnu, 127x92 cm. Izradio ju je 1845. poznati varaždinski "učitelj risanja", slikar Stjepan Lypoldt (1806-1901), koji je za samostan načinio nekoliko vrijednih slika, od kojih je najpoznatija kopija Jühreova Rođenja na hodniku samostana. Predavao je slikanje u uršulinskim školama.
Klupe predstavljaju vrlo lijep i kvalitetan rad precizne izrade s ukrasnim motivima. Potječu iz prve polovine 18. st. Nažalost, nije nam poznat majstor, no može se pretpostaviti da je iz radionice I. Rosenbergera.
U podnožju propovjedaonice nalazi se umjetnički kip sv. Ivana Nepomuka u ekstatičkoj pozi, visok 94 cm, od polikromirana i bogato pozlaćena drva. Načinio ga je mariborski kipar Jožef Straub između 1745. i 1752., s vrlo brižnom i vještom obradom svečeva odijela, lica, prstiju i oblaka na kojemu lebdi.
Nasuprot kipa sv. Ivana je kip sv. Augustina biskupa, s prepoznatljivim simbolom, tj. gorućim srcem kao znakom njegove ljubavi prema Bogu i braći. Autor: Joseph Runggaldier.
Između ta dva kipa smješten je sarkofag M. Klaudije Boellein (1875-1952) s njezinim svetim ostacima. To je uršulinka koja je umrla na glasu svetosti, velika odgojiteljica i glazbenica. Kao štovateljica Kristove ljubavi, posebno u Euharistiji, svoj je život prikazala za Crkvu, naročito za obraćenje Rusije.
Mnogi vjernici joj se utječu. Sarkofag je iz grčkog mramora s hrvatskim tropletom od metala. Svoj umjetnički rad je darovao akademski kipar Ante Starčević, 1977. g. kad su njezine kosti bile prenesene iz grobnice u crkvu. I njegova je majka bila uršulinska učenica.
Kip sv. Ivana je do 1999. bio u kapelici nasuprot, gdje je sada kapelica Srca Isusova. Kip Srca Isusova izradio je 1904. g. u Grazu Wilhelm Sirach.
Ispod oltara nalazi se dragocjena relikvija sv. Viktorije, rimske djevice i mučenice. Njezine su kosti umjetničkim načinom oblivene voskom, a poklonio ih je samostanu 20. lipnja 1841. biskup Graza, Josip Kramer. Prema legendi, ubijena je mačem 23. prosinca 285., jer je odbila bračnu ponudu jednog rimskog patricija poganina, u želji da živi samo za Krista. Umjetničko odijelo, koje je 1841. načinila M. Mihaela Karba, stajalo je 240 for. I učenice su radile takve umjetničke ručne radnje.
Na ulazu u kapelicu Srca Isusova lijevo se nalazi kip sv. Lovre mučenika, s njegovim tipičnim simbolom mučenja, roštiljem, a nasuprot je svima poznati sv. Antun s Djetetom.
Od orgulja velike vrijednosti (pozitiv), koje se spominju se već 1714. u drvenoj crkvici, ostalo je nekoliko truba i umjetničko kućište, koje prikazuje kralja Davida s harfom među anđelima trubačima, a današnje su tijekom vremena proširivane: 1925. tvrtka "Caecilia" Salzburg-Wien ugradila je u kućište nove orgulje s devet registara, a 1950. tvrtka "Jenko" iz Ljubljane dodala je još šest registara i sve sredila.
Samostan ima vrlo vrijedni notni arhiv s autografima baroknih majstora: Jana Wanhalla (1739-1813), Ivana Wernera (1752-1786) i Leopolda Ebnera (1769-1830). Neke stvari izvedene su na Baroknim večerima, a tom prigodom izdana je i ploča. U samostanu je od početka glazba igrala veliku ulogu, kako za potrebe liturgije u crkvi, na koju je hrlio grad, tako i za potrebe škole i internata uz česte i raznolike priredbe, igrokaze, akademije. Uvijek je bilo redovnica koje su bile osposobljene glazbenice, te su poučavale i učenice u najrazličitijim glazbalima. Škola je imala i tamburaško društvo "Milozvuk".
Jaslice
U božićno vrijeme vjernici rado posjećuju umjetničke jaslice s likovima Marije, Josipa i Isusa, te s četiri anđela i magarcem. To je rad umjetnice Alojzije Ullman u terakoti iz 1988. g. Kipovi su gotovo naravne veličine.
Pričesni kor
Velika barokna prostorija lijevo uz crkvu, gdje su redovnice pribivale svetoj misi dok nisu izlazile iz klauzure, ima nekoliko vrijednih stvari. Tu je prvenstveno:
Križni put, gravire iz 18. st., rad čuvene zlatarske, srebrnarske i graverske radionice iz Augsburga. Svaka postaja nosi na sebi oznaku A.V. (Augusta Vindelicorum), rimski naziv za Augsburg. Iz te radionice, kao i iz drugih, imamo i neke vrijedne srebrnarske i zlatarske umjetničke radove, posebno crkveno posuđe: kadionica s lađicom iz 1754. g. rad Franza Pfäffingera iz Graza, te svijećnjaci, svjetiljke za vječno svjetlo, biskupski štap, također iz 18. st.
Najljepši je rad monstranca (pokaznica) s početka 18. st., visoka 54,5 cm, rad augsburškog zlatara Ludwiga Schneidera, s njegovim inicijalima i žigom grada (češer). Ona je od srebra s bogatom pozlatom i ukrasima od poludragulja te s reljefnim likovima Boga Oca i Duha Svetoga i Gospe te simbolima Muke.
Reljef M. Klaudije: dar umjetnice Alojzije Ullman, g. 1976. M. Klaudija kleči pred Isusom u stavu predanja: PRIMI ME, GOSPODINE! Tu je i čudotvorni kip Praškog Djeteta Isusa koji su konviktice (danas novakinje) nosile u procesiji kao zavjet što su bile očuvane od kuge.
Crkveno ruho baroknih materijala i ukrasa: zlatovez, slikanje iglom, slikanje na svili, vez svilom, te drugovrsne radnje raznih bodova. Ima i novih tkanina umjetničke obrade.
Slike i kipovi: Kad je kupljen stol-oltar, samostanu su poklonjene i neke vrijedne slike, koje uz ostale čine u hodniku samostana galeriju djela 17., 18. i 19. st.
Neke su slike donesene iz Bratislave. Samostan i kapela imaju također niz vrijednih slika i kipova, a posebno valja spomenuti nekoliko raspela te kip uskrslog Isusa.
Veritas, 13. prosinca 2010.
