Srednja životna dob - Traženje smisla
Odlomak iz istoimene knjige Anselma Grüna, koja je tiskana u biblioteci Ljudi u Crkvi, u izdanju Dominikanskog provincijalata i iz Zagreba (Zagreb, 1993.), u prijevodu Ivice Tomljenovića.
Uvod
Našu zajednicu duboko je potresao odlazak u svijet nekolicine braće iznad četrdesete godine života. Tražeći razloge za napuštanje samostana nakon punih dvadeset godina redovničkog života, suočili smo se s fenomenom krize srednje dobi. Pogled u literaturu pokazao nam je da midlife crisis ne zahvaća samo mnoge svećenike i redovnike između četredesete i pedesete godine života, dovodeći ih ponekad do napuštanja životnog poziva. Ne, životna prekretnica problem je za većinu ljudi i unosi pomutnju u njihov dotadašnji život. Promjena zvanja, napuštanje životne sredine, rastava braka, slom živaca, raznovrsne psihosomatske teškoće, sve su to znakovi neprevladane krize srednje životne dobi.
Odlazak subraće bio je povod našoj zajednici da upriliči teološki radni sastanak na kojem ćemo razmotriti problem srednje životne dobi i mogućnost njegova prevladavanja. Dva referata bila su osnovica za zajednički razgovor i za izmjenu iskustava po skupinama. P. Fidelius Ruppert izložio je misli njemačkog mistika Ivana Taulera (1300-1361), koji krizu srednje životne dobi opisuje kao vrijeme pogodno za duhovni rast. Bilo nam je jasno da mi redovnici krizu srednje životne dobi možemo nadvladati oslanjajući se u prvom redu na vjeru, ali ipak ne smijemo pri tome sasvim izostaviti antropološki i psihološki vid.
Kao dopunu Tauleru, koji problem srednje životne dobi osvjetljuje sa stajališta vjere, ja sam izložio kako taj problem gleda C. G. Jung sa stajališta psihologije. Taulerove i Jungove misli naišle su na živo zanimanje naše subraće i ostalih redovnika te mislimo da je opravdano objaviti ovaj sveščić, kako bi te misli postale pristupačne širem krugu. Poglavlje o Tauleru zapravo je pokušaj proširenja izlaganja P. Fideliusa. Članak o Jungu objavljen je u Erbe und Auftrag (Nasljeđe i zadaća) 54 (1978).
U krizi srednje životne dobi nije riječ samo o tome kako da se prilagodimo promjenama fizičkim i paihičkim datostima, niti o tome kako da se pomirimo sa slabljenjem tjelesnih i duševnih snaga, te kako da sredimo nove želje i čežnje, tako brojne na ovoj životnoj prekretnici. Riječ je daleko više o krizi koja zahvaća same temelje ljudskog bitka, koja postavlja pitanje smisla cjelokupnog života: Zašto toliko radim, zašto se umaram do iznemoglosti ne nalazeći vremena za sebe? Zašto, kako, čemu, zbog čega, za koga? Ova pitanja nameću se oko sredine života sve češće i stvaraju nesigurnost. Pitanje smisla života religiozno je pitanje. Za srednju životnu dob bitna je kriza smisla, što znači religiozna kriza. Riječ je, međutim, u isto vrijeme i o mogućnosti da se nađe novi smisao života.
Kriza srednje životne dobi miješa elemente ljudskog života da bi ih razlučila i ponovo sredila. Gledajući očima vjere, sam Bog je na djelu u toj krizi. On unosi gibanje u ljudsko srce da bi ga za sebe otvorio i oslobodio od svih samozavaravanja. Kriza kao djelo milosti – taj njen vid gotovo se i ne pojavljuje u obilnoj literaturi o srednjoj životnoj dobi. Pa ipak, to je odlučuijući vid. Kriza srednje životne dobi za vjernika nije nešto što čovjeka zahvaća izvana, te se on, da bi je nadvladao, koristi vjerom kao izvorom snage. daleko više možemo reći da u ovoj krizi Bog sam zahvaća čovjeka, tako da ona postaje prigoda za novi susret s Bogom i novo doživljavanje Boga. Ona je presudni odsječak na našem putu vjere, točka na kojoj se odlučuje koristimo li to Boga u mjeri da se obogatimo i sami sebe ostvarimo ili, nošeni vjerom, sebe i svoj život prepuštamo Bogu.
Referati o Tauleru i Jungu u početku su zamišljeni u odnosu na uvjete našega monaškog života. Iskustvo je, međutim, pokazalo da posrijedi nisu samo putokazi za redovničke novake nego da u konačnici svaki čovjek mora krizu srednje životne dobi nadvladati s religioznog stajališta. Pokazalo se da psihološke metode i pomagala ne idu dovoljno daleko. C. G. Jung upozorava upravo kao psiholog na izvanpsihološke putove rješenja: na religiozne čine posta, askeze, meditacije, liturgije. Jung žali što za mnoge škola vjere nije pomoć u nadvladavanju osobne krize. Ovaj sveščić želio bi potaknuti na to da se religiozni put ponovo otkrije kao put spasa, kao lijek za rane koje nam život zadaje, a koje se upravo za krize srednje životne dobi tako bolmo otvaraju.
Nije to nikakvo zabacivanje, nikakvo nijekanje svih onih spoznaja koje nam je psihologija pružila nego koračanje naprijed na putu na kojem nas, uza sve psihološko znanje, konačno vodi sam Isus Krist. To je Kristov put, koji preko križa vodi prema novom životu uskrsnuća. To je put na kojem, i kao ljudi, postajemo zreliji i zdraviji, ali na kojem pojmovi kao što su čovječje samoostvarenje, razvoj svih sposobnosti, nisu u središtu. Riječ je o tome da sebe i svoj život otvorimo za Boga, da bi Bog mogao u nama djelovati, da bi mogao biti jak u našoj slabosti. Nije riječ o samoostvarenju i samoslavljenju čovjeka nego o tome da Bog u svima bude proslavljen. A jedan od načina proslave Boga jest zdrav i zreo čovjek, koji umirući zaodijeva novi život uskrsnuća da se i život Isusov očituje u našem smrtnom tijelu (2 Kor 4,11).
Ovladavanje srednjom životnom dobi po Ivanu Tauleru
U svojim propovijedima Tauler često govori o četrdesetim godinama života. Četrdeseta godina jest svojevrsna životna prekretnica. Cjelokupni čovjekov napor donosi plodove tek nakon četrdesete godine, tek sada može čovjek postići istinski mir duše. U jednoj od svojih propovijedi, Tauler uzima četrdeset dana između Uskrsa i Uzašašća, te deset sljedećih dana do Duhova, kao simbol čovjekova duhovnog razvoja.
Čovjek može početi što mu drago, može činiti mnogo toga, a ipak nikad neće naći pravi mir, niti će po svom biću biti čovjek neba prije četrdesete godine života. Prije te dobi, čovjek je zauzet mnogim stvarima, priroda ga naganja sad ovamo, sad onamo, mnogo toga njemu u njemu pod vlašću je prirode, a on umišlja da je sasvim predan Bogu. Eto, zato prije tog razdoblja ne može stići do istinskog mira, niti se sasvim opredijeliti za nebo. Čovjek zatim mora čekati još deset godina prije nego doista primi Duha Svetoga Utješitelja, Duha koji sve naučava.
Životna dob nije bez značenja za čovjekov duhovni put. Po Tauleru, cilj puta jest dostignuće dna vlastite duše. Među istraživačima Taulerove misli mnogo se raspravljalo o tome što znači pojam dno duše. Ovdje ne želimo ulaziti u te učene rasprave i taj pojam uzimamo kao predodžbu čovjekove najdublje nutrine, kao osnovicu u kojoj se ujedinjuju sve duševne snage, gdje je čovjek posve u samom sebi, gdje i Bog prebiva. Do toga dna duše ne može se stići ni vlastitim silama, ni asketskim naporima, niti mnogim molitvama. Do svoga najdubljeg temelja ne može se doprijeti nikakvom djelatnošću nego samo predanjem.
U prvoj polovici života, čovjek je, međutim, sasvim usmjeren na djelatnost, želi nešto postići, ne samo na svjetovnoj razini nego i na području vjere. Želi kroz duhovno vježbanje napredovati na putu prema Bogu. To je u sebi dobro, tako se život usmjeruje na pravi cilj. Ali, do samog dna duše ne stižemo vlastitim nastojanjem nego samo ako dopustimo da Bog u nama bude djelatan. A Bog je u nama djelatan po životu, po iskustvu koje život sobom donosi. Bog nas prazni po razočaranjima, otkriva nam našu prazninu po životnim promašajima, obrađuje nas po patnji koju od nas iziskuje.
Ovo iskustvo praznine pojačava se dolaskom u srednju životnu dob. I upravo ovdje je važno da naše nastojanje oko duhovnosti prepustimo Bogu, tako da nas on vodi kroz prazninu i suhoću vlastitog srca, sve do dna duše, gdje susrećemo ne više vlastite predodžbe i osjećaje nego pravoga Boga. Tauler, dakle, drži da u srednjoj životnoj dobi trebamo Bogu dopustiti da nas isprazni i ogoli, tako da nas zatim može zaodjenuti svojom milošću. Kriza je, dakle, presudna prekretnica na kojoj se odlučuje hoćemo li ostati zatvoreni sami u sebe ili se otvoriti Bogu i njegovoj milosti. Mi ćemo krizu i njezino nadvladavanje opisati u šest točaka, kako to Tauler prikazuje u svojim propovijedima.
1. Kriza
Tauler promatra kako ljudi, koji su godinama živjeli duhovnim životom, između četrdesete i pedesete upadaju u duhovnu krizu. Sve ono što su dotad u religioznom životu provodili – meditacija, osobna i zajednička molitva, koralna molitva, klanjanje – sve im to odjednom postaje bljutavo, u svemu tome ne nalaze nikakva zadovoljstva, osjećaju se prazni, iscrpljeni, nezadovoljni.
Sve one svete misli i drage slike, i radost i slavlje, i sve što mu je Bog ikada podario, sve mu se sada čini kao neka opora stvarnost, kao da je prognanik. niti ga više što veseli niti bi u toj stvarnosti želio ostati. A ono za čim preže ne postiže te se tako nalazi između dvije krajnosti, u velikoj patnji i tjeskobi.
U takvom stanju teškoća je ovo: čovjeku više ništa ne znače dotadašnja vjerska opsluživanja, ali isto tako ne zna što bi mu drugo pomoglo. Oduzeto mu je ono na što je bio naviknut, a novo mu nije dano. Prijeti opasnost da s prevelikim vjerskim opsluživanjima odbaci i samu vjeru. Ne nalazi puta koji bi ga približio Bogu. Čini mu se da su promašena sva njegova duhovna nastojanja, u koja se dotad pouzdavao. Oduzet mu je oslonac vanjskih pomagala. Na kraju nije daleko od toga da, razočaran, Bogu okrene leđa.
Pa ipak, po Tauleru, ova je kriza djelo Božje milosti. Bog sam vodi ljude u krizu, tjeskobu, ali time bi želio nešto postići. Želio bi čovjeka privesti istini, želio bi ga dovesti do samog dna duše. Tauler upotrebljava sliku prema kojoj Bog po čovjekovu domu sve razbacuje i prevrće kako bi našao drahmu, dno ili temelj duše:
Kad čovjek uđe u ovu kuću i tu traži Boga, prevrće sve u njoj, a tada Bog traži njega, prevrčući sve uvijek iznova, upravo kao onaj tko traži, baca predmete sad ovamo, sad onamo, sve dok traženo ne nađe.
Ovo remećenje prijašnjeg reda u kući omogućuje čovjeku da otkrije vlastiti temelj te je utoliko korisnije za duhovno sazrijevanje od svega što čovjek sam po sebi može učiniti:
Kad bi bilo moguće, i kad bi priroda to mogla podnijeti, da ovo premetanje uslijedi noću i danju, do sedamdeset sedam puta – kad bi čovjek bio voljan to podnijeti i tome se prepustiti, bilo bi to za njega korisnije od svega što je ikada shvatio i što mu je bilo darovano. Po ovom premetanju stiže čovjek neizrecivo dalje, ako mu se uspije prepustiti, nego po svim djelima i uputama i propisima koji su ikad izmišljeni i otkriveni.
Ipak, čovjek se često krivo postavlja prema krizi u koju ga Bog uvodi. On ne prepoznaje da Bog s njim nešto namjerava i da je najvažnije prepustiti se Božjem djelovanju. Tauler opisuje nekoliko načina krivog postavljanja prema krizi.
2. Bijeg
Čovjek može na tri načina bježati od krize srednje životne dobi. Prvi način je u tome da odbija baciti pogled u svoju nutrinu. Ne želi se suočiti s nemirom u vlastitu srcu nego taj nemir prebacuje na vanjski svijet te pun nestrpljvosti želi sve ispravljati, bilo kod drugih pojedinaca ili u strukturama i ustanovama. Kad Bog čovjeka uznemiri, kad u njegovu domu sve isprevrće, kad sa svojim svjetlom milosti stigne do čovjeka i počne ga doticati, i kad bi čovjek trebao jednostavno na Boga čekati, događa se obrnuto: čovjek odvraća pogled od dna svoje duše, pokušava postaviti naglavce cijeli samostan, želi pobjeći u Trier ili Bog zna kamo, te zbog svoje prema van usmjerene djelatnosti ne prihvaća svjedočanstvo Duha koji je u njemu.
Jer ne želi reformirati sebe, htio bi reformirati samostan. Nutarnje nezadovoljstvo usmjeruje prema van, s vanjskim reformama zagrađuje pristup prema dnu vlastite duše. Toliko je obuzet promjenama i ispravljanjima svega što je izvan njega da uopće ne primjećuje kako njegov nutarnji život ne ide ukorak s reformama koje poduzima. Bitka prema van onemogućuje mu toliko potrebnu borbu sa samim sobom.
Jedan drugi vid bijega sastoji se u grčevitom hvatanju za vanjsku religioznu djelatnost. U tom slučaju, čovjek ne prebacuje više sve na druge, na okolinu, nego ostaje kod samoga sebe. Ali, drži se svoje vlastite vanjštine, od nutarnjeg razračunavanja bježi u vanjsku djelatnost, u religiozni aktivizam. Umjesto da osluškuje nutrinu i pazi na skrivene staze nutrine, on radije ostaje na širokom putu, na putu većine.
Mnogi se ponašaju sasvim obrnuto, zanosno se daju na pobožne vježbe i
aktivnosti te čine kao čovjek koji bi trebao krenuti put Rima, dakle u
smjeru planina, a krenuo nizbrdo prema Nizozemskoj: što ide dalje, to se
više udaljuje od pravog puta. Kad se takvi opet povrate, toliko su stari i
tako ih boli glava da se, poput vitezova zaljubljanih u svoje jurišanje, ne
mogu uspokojiti.
Treća vrsta bijega jest da se nutarnji nemir prenosi na vanjski svijet, da
se pokušavaju pronalaziti uvijek nova životna usmjerenja. Gonjen nutarnjim
nespokojem, čovjek se daje sad na jednu, sad na drugu vanjsku pobožnost.
Kad osjete nutarnji poziv, odmah kreću u neku drugu zemlju ili drugi grad.
Nije li im to moguće, počinju barem – dakako, samo izvana – jedan drugi
način života. Sad se zanose siromaštvom, sad bi htjeli samoću, zatim opet u
neki drugi samostan.
I ovi, dakle, očekuju da promjene vanjskog načina života riješe nutarnju krizu. Preživjelo bacaju preko plota i traže novo. Ovo Taulerovo iskustvo potvrđuje se i danas kod nekih ljudi koji neprestance uvode nove načine meditiranja. Oduševljeno proglašuju najboljim sad jedan, sad drugi način. Ali, čim prvo oduševljenje splasne, prelaze na drugi zanos, koji je opet baš ono pravo. I, budući da ni u čemu ne mogu ustrajati, ne stižu nikada do svoga vlastitog temelja. Ne suočavaju se s vlastitim nemirom, ne mogu ga izdržati, ne slušaju što kaže Bog, koji ih upravo preko tjeskobe želi dovesti do teško pristupačne nutrine. Umjesto da promijene sebe, htjeli bi silom promijeniti svijet oko sebe.
Ova tjeskoba natjerala je neke prema Aachenu, neke prema Rimu, neke pak u
stroge redovničke zajednice. I što su dalje žurili, to su manje nalazili.
Neki se opet zabavljaju sanjarenjem vlastitog razuma. Ne želeći se suočiti s
tjeskobom, maštaju o visinama, a praćakaju se ispruženi na zemlji.
Reakcija bijega sasvim je razumljiva. Jer, malobrojni su oni koji znaju za
pozitivnu ulogu ove krize srednje životne dobi. Većina gubi sigurnost i
reagira na svoj način, obično stupnjevito. Svaki stupanj ima svoju ulogu.
Vrijeme srednje životne dobi odlučujuća je stepenica na putu prema Bogu i
prema ostvarenju svoje vlastite osobnosti. Bolna je to stepenica, koju bi
mnogi najradije preskoćili te na njezinu blizinu odgovaraju samoobranom i
bijegom.
Aktivnost bez predaha, značajka mnogih u ovoj životnoj dobi, često je zapravo nesvijesni bijeg od nutarnje krize. Mnogi ne nalaze nikakav drugi način reagiranja zato što su prepušteni sami sebi. Zbog toga bi nam bile prijeko potrebne duhovno iskusne osobe, koje bi ljudima u krizi pomagale i pratile ih na putu do ljudske i duhovne zrelosti.
3. Zastoj
Još jedan oblik reagiranja na krizu srednje životne dobi jest tapkanje na mjestu, nespremnost na sljedeći razvojni korak, čvrsto vezivanje uz prijašnji način života. Na psihološkoj razini, to se odražava kao uskogrudno prianjanje uz kruta načela, ukopavanje iza propisa, čime se prekriva svoj nutarnji strah. Na religioznoj razini, očituje se taj zastoj u krutom obdržavanju pobožnih vježbi. Vjerno se izvršavaju vjerske obveze, nedjeljom se redovito ide na misu, obavljaju se dnevne molitve. Sitničavo se gleda na izvršavanje vjerskih propisa, ali unatoč tome u nutarnjem životu nema napretka: čovjek postaje osoran, neljubezan, drugima prigovara osuđujući njihovu moralnu i vjersku raspuštrenost, samog sebe drži za ispravnog kršćanina koji je pozvan drugima pokazivati pravi put. Ipak, unatoč tolikoj zauzetosti, stječe se dojam da ti ljudi ni najmanje ne zrače Kristovu ljubav i dobrotu. Pravom vjerskom oduševljenju nema u njih ni traga. Sve miriše na sitničarenje i uskogrudnost. Postaje se sitničav, tmuran, oštar u sudovima, uvjeren u vlastitu pravednost.
Po krutoj privezanosti za svoja vjerska načela i vjersku praksu, čovjek pokušava zaobići krizu i potisnuti strah koji ona sobom nosi. Na kraju krajeva, to je strah da će mi Bog sve one slike koje sam o sebi i o njemu stvorio istrgnuti iz ruke, te da se cijelo moje životno zdanje, u dodiru s Božjom snagom, može srušiti. Uvijek ponovo ustaje Tauler protiv tjeskobnog hvatanja za naučena načela i ustaljene oblike ponašanja. U svojim propovijedima želi upozoriti na ukočenost srca, koju često susrećemo upravo kod pobožnih osoba. Načela, za koja se čovjek tako grčevito i tjeskobno hvata, naziva Tauler idolima. Mnogi ljudi, kaže on, sjede na svojim idolima kao nekoć Rahela na svojim krivim bogovima. Oni se drže svojih idola jer uzbjegavaju susret s pravim Bogom.
Ponekom čovjeku toliko se sviđa vlastito ponašanje (tj. način života i način pobožnosti) da se ne želi nikom povjeriti, ni Bogu ni ljudima, te pazi kao na zjenicu oka da se ne bi Bogu prepustio. Dođe li Gospodin s kojom opomenom, posredno ili neposredno, čovjek smjesta suprotstavlja svoje ustaljeno ponašanje, tako da se ne vidi ni traga obraćenju.
Takav se čovjek brani od svega čime bi mu se Bog neposredno obratio i doveo ga u pitanje. Često se hvata za svoje pobožne vježbe, postavljajući ih između sebe i Boga. Njegova sigurnost, njegovo vjersko uvjerenje, važniji su mu od osobnog sesreta s Bogom. Bog bi mu, naime, mogao bit opasan, mogao bi mu otkriti njegovo pravo stanje i prave razloge zbog kojih obavlja svoje pobožnosti. Moglo bi se dogoditi da Bog otkrije njegovu vjersku aktivnost kao traženje samosigurnosti, da mu stavi jasno pred oči njegove neikrene namjere i želje, njegove pokušaje da potisne svoj strah. Tako se ukopava iza svoje pobožne aktivnosti umjesto da bude pobožan. Prekriva se vanjskim pobožnostima zato da mu Bog ne bi morao priopćiti kako on na kraju krajeva i nije pobožan nego u svom djelovanju traži sama sebe, svoju sigurnost, svoje samoopravdanje, svoje duhovno bogatstvo. Okamenjuje se u svojim pobožnim vježbama a da pri tom i ne primjećuje kako ga one, same po sebi, ne čine pobožnim. Ukrućuje se u svome tobožnjem biti-dobar. Ostaje, međutim, izvan dohvata neposrednoga Božjeg poziva, koji bi ga želio privesti istini.
Ovo držanje svojstveno je farizejima. Nalazimo ga, međutim, kod mnogih takozvanih dobrih kršćana kojima nedostaje odvažnosti da se, oslonjeni na vjeru, prepuste pravom Bogu i dopuste da ih on neprestance preobražava. Za ove ljude Tauler kaže da se zadovoljavaju zatvorenim cisternama umjesto da kušaju iz živoga Božjeg vrela. Tuži se, dalje, da ima tako mnogo upravo duhovnih osoba koje su napustile živu vodu i u čijoj nutrini nalazimo tako malo pravog svjetla života, jer im je sve u vanjštini. Ti ljudi ne idu dalje od svojih na sjetilima utemeljenih uredaba, djela i običaja; napredak kod njih nije moguć.
Sve je uneseno izvana, slušanjem ili u obliku sjetilnih slika. U nutrini pak, u temelju bitka, gdje bi trebalo ključati i vreti, nema baš ništa. Nisu li uistinu cisterne u kojima nema ništa što bi stizalo iz dubine nego ulazi izvana te odlazi kako je i došlo? A ono što u njima tobože predstavlja neku vrednotu jesu uredbe i životni običaji koje su sami, po vlastitom nahođenju, utemeljili i usvojili. Ne okreću se prema dubini. Odsutni su i vrelo i žeđanje i volja za napretkom. Takvi ljudi sasvim su zadovoljni kad raspolažu onime što su po osjetilima izvana unijeli i izgradili. Drže se svojih cisterni, izgrađenih po vlastitoj mjeri. Niti im je Bog privlačan, niti žeđaju za vodom živom.
Opis takvih osoba završava Tauler ovako:
U ovim cisternama trune i zaudara te se na kraju osuši sve što je unutra uneseno, a to znači na sjetilnoj spoznaji utemeljene uredbe. Tako u dubini ostaje samo umišljenost, samovolja, tvrdoća srca, oštri sudovi, osorni govor i ponašanje.
Vanjskim djelima, pobožnom poduzetnošću i vjerskim aktivizmom želi se prikriti odvojenost od vlastitog temelja, ne želi se priznati da je i Bog sam postao stvar. Mnogi misle da posjeduju Boga zato što obavljaju određene vjerske obrede i čine. Žele Boga silom uključiti u svoju djelatnost. Razlog takvom držanju jest strah pred živim Bogom. Zbog straha da bi Bog mogao razrušiti građevinu osiguranja i samoopravdavanja te da bi se mogao pred pravim Bogom naći gol i razotkriven, čovjek pokušava svojim neporočnim životom podići obrambeni zid koji ni Bog ne bi smio probiti. Vjerno izvršavanje dužnosti ne proizlazi iz srca koje ljubi, srca koje je Bog svojim djelovanjem taknuo i uzdrmao, nego iz tjeskobne privezanosti uz samoga sebe. Opravdava se svojim djelima jer se boji prepustiti Bogu i poredati se u njegove ruke koje ljube. Držeći se grčevito samoga sebe, odbija vjeru koja zahtijeva predanje Bogu.
Tauler ne savjetuje da se duhovno vježbanje napusti. Naprotiv, vanjski oblici pobožnosti dobri su jer im je cilj nutarnji čovjek, oni pomažu pri oslobađanju od privezanosti uza zemaljska nagnuća. Tauler preporučuje, prije svega mladima, djelotvornu ljubav i vanjska djela koja upućuju na ljubav prema Bogu. Ali upravo tu leži i opasnost da precijenimo svoje djelovanje te da nas naše vježvanje toliko zaokupi da ne uspijemo ući sami u sebe.
Za Taulera su četrdesete godine života prekretnica u procjeni vanjskih vježbi. Pri tome navodi papu Grgura Velikog, koji u životopisu sv. Benedikta kaže kako su svećenici u Starom zavjetu tek u dobi od pedesete godine postajali čuvari hrama, a u mlađoj dobi bili su samo poslužitelji zaokupljeni vježbanjem. Prije četrdesete, odnosno pedesete godine života, vježbanja su nužna pomagala za nutarnji rast i približavanje Bogu. U toj dobi, veli Tauler, ne smije čovjek ni iznutra ni izvana imati previše povjerenja u mir, odricanje ili vladanje samim sobom: sve je to još suviše isprepleteno s prirodom. Tko je, međutim, poslije četrdesete godine suviše privezan uz svoje vježbanje i vježbanje drži važnijim od dodira s dubinom vlastite duše, taj postaje isušena cisterna. Razvija vanjsku djelatnost ne osjećajući u svojoj dubini unutarnje Božje nukanje.
4. Samospoznaja
Kriza srednje životne dobi stavlja nas pred zahtjev samospoznaje koja bi u isti mah bila i pomoć u nadvladavanju krize. Kad nas Božja milost dodirne i naše prijašnje misaone i životno zdanje uzdrma, tada nam se pruža prava prilika za upoznavanje samog sebe, ne samo površno nego u dubini duše, ondje gdje se skriva naše pravo biće. Put samospoznaje za Taulera znači okretanje prema nutrini, znači pogled u dubinu vlastite duše. Ali, spoznaja je u početku bolna jer se nepoštedno razotkriva i ono što je u nutrini mračno i zlo, potajni kukavičluk i pretvaranje. Zato se samospoznaja rado izbjegava, a Tauler ocrtava u oštrim slikama one koji joj se opiru.
Djeco, što mislite, zbog čega se događa da čovjek ni na koji način ne uspijeva prodrijeti u vlastitu dubinu? Krivnja je u ovome: preko ulaza je razapeto mnoštvo debelih gadnih koža, debelih kao na volujskom čelu. One su čovjeku tako prekrile njegovu nutrinu da ni Bog ni on sam ne mogu unići; sve je srašteno. Znajte, kod nekih ljudi nalazimo trideset ili četrdeset koža, debelih grubih crnih kožurina, kao koža u medvjeda.
Uvijek iznova možemo iskusiti kako se nekim ljudima nije moguće približiti. Mogu se upozoriti na pogreške, oni to prečuju. Može im se dobronamjerno dati do znanja da je njihov način ophođenja odbojan, sve uzalud. Nemaju nikakva uvida u svoje stvarno stanje. Slikom o volujskoj koži Tauler želi naglasiti kako ljudi o kojima je riječ nemaju dodira s vlastitom stvarnosti jer ni sam Bog ne uspijeva probiti kože u koje su se začahurili. Njihova je nutrina skrivena, nepristupačna i njima i Bogu. Bog šalje ugodne i neugodne doživljaje, ali ti ljudi ni iz njih ništa ne uče. Izgledaju kao nepromjenjive okamine. Sve događaje koriste samo za samopotvrđivanje. Vrlo jasno vide slabosti kod drugih, a za svoje su slijepi. U psihologiji se takva sljepoća naziva projekcijom: budući da svoje slabosti projiciram u drugoga, ne mogu ih uočiti kod sebe, slijep sam za vlastito stanje. To se očituje u galami na druge, u osuđivanju i kritiziranju. Za Taulera je oznaka lažnih Božjih prijatelja u tome da osuđuju druge, a sebe ne. Naprotiv, istinski Božji prijatelji ne osuđuju nikoga osim sebe.
Samospoznaja je za nas većinom neugodna. Trga nam maske s lica i otkriva što je u nama. Stoga je sasvim razumljivo da mnogi ovu nepoštednu samospoznaju radije izbjegavaju. U krizi srednje životne dobi Bog sam zahvaća u tijek događaja i vodi čovjeka do samospoznaje. Kad čovjek počne upoznavati samoga sebe, za Taulera je to znak da je Duh Sveti na djelu. Pod utjecajem Duha Svetoga, čovjeka sve više zahvaća tjeskoba i potresenost u nutrini. Duh Sveti mu otkriva što je u njemu lažno.
Ovaj pohod Duha izaziva u čovjeku veliku zbrku: što je vidljiviji, stvarniji i neprikriveniji, to je neposrednije, snažnije, brže, istinitije i čistije djelo poticanja i obraćanja čovjeka, to jasnije čovjek spoznaje svoju duhovnu zaostalost.
Kad stigne do svoga vlastitog duhovnog temelja, čovjek doživljava teška iznenađenja:
Ah, što se najprije otkriva kad se stigne do temelja? Otkriva se kako na lažnim temeljima počiva ono što je izgledalo kao velika svetost.
Mi držimo da čovjeka treba zaštititi od krize srednje životne dobi. Tauler, naprotiv, vidi u njoj djelo Duha Svetoga. Moramo dopustiti da nas Duh Sveti uzdrma kako bismo se probudili do temelja svoga bitka, kako bismo se probili do svoje vlastite istine. Bez bojazni moramo dopustiti da se po nama sruši kula naše samodopadnosti i samopravednosti, te da se prepustimo djelovanju koje Bog usred te zbrke u nama poduzima.
Predragi, zaroni do dna u svoje ništa i pusti da se toranj (katedrale samodopadnosti i samopravednosti) sa svim svojim katovima po tebi sruši! Dopusti svim paklenim đavlima da se na tebe obore! nebo i zemlja sa svim stvorenjima – sve će ti zadivljujuće služiti! Samo zaroni, tako će ti pasti u dio ono najbolje.
Tauler tu izgovara veoma hrabre riječi. I samom paklenom đavlu treba
dopustiti da se na nas obori, u povjerenju da Bog čovjeka iz tjeskobe
izbavlja.
Duh Sveti je začetnik samospoznaje, ali i čovjek mora pridonijeti svoj udio.
Tauler navodi različita pomagala na putu prema samospoznaji. Opisuje kako
čovjek mora pomno promatrati i ispitivati svoje čine i propuste, svoje
najdraže misli i želje, te posebno slabosti svoje prirode: samospaznaja je
plod vježbe.
Djeco, traži se velika, začuđujuća marljivost kako bi čovjek pravo upoznao samoga sebe. Potrebno je danonoćno proučavanje i predočavanje (imaginieren), nadzor nad samim sobom i uočavanje svega onoga što pojednica pokreće u njegovim djelima. Potrebno je također upregnuti sve snage kako bismo svoje djelovanje uzmogli prosuditi te ga usmjeriti neposredno na Boga. Dobra djela, naime, koja su usmjerena na bilo što drugo osim na Boga samo su laž. Jer, sve je idol čemu Bog nije cilj.
Metoda koju Tauler ovdje preporučuje jest predočavanje, imaginiranje, što i suvremena psihologija primjenjuje u postupku upoznavanja samoga sebe: čovjek pušta da izranjaju slike iz dubine, iz podsvijesti i promatra ih. Tada se često može otkriti koji su stvarni korijeni i temelji našeg djelovanja. Ovim postupkom, Tauler nas potiče, moramo se uvijek ponovo ispitivati koji su zadnji motivi našeg djelovanja, stavljamo li u središte sami sebe ili Boga. Morali bismo se zapitati nismo li vezani za vanjske stvari, za uspjeh, za posjed, za oblike naše pobožnosti, za brigu oko toga da budemo na glasu kao dobri kršćani. Moramo otkriti vlastite idole, a čim ih upoznamo, moramo ih se pokušati osloboditi. Moramo odbaciti sve stvari za koje smo vezani kako bismo se sasvim predali Bogu.
C. Carretto također govori o iskustvu po kojemu Bog čovjeka u srednjoj životnoj dobi vodi kroz bolno upoznavanje samoga sebe. On piše:
Obično se ovo iskustvo doživljava oko četredeste godine života. Četrdeseta godina života: značajno liturgijsko vrijeme, vrijeme podnevnog demona, vrijeme druge mladosti, presudno razdoblje za čovjeka… To je vrijeme koje je Bog izabrao da bi čovjeka stavio pred zid, čovjeka koji se ovijen maglom jednoga malo da, malo ne pokušava izmigoljiti. S neuspjesima dolazi otrežnjenje, mučnina, tama, a još dublje spoznaja, ili iskustvo grijeha. Čovjek otkriva što zapravo jest: bijedno stvorenje, krhko slabašno biće, mješavina oholosti i zloće, biće nestalnosati, lijenosti i nelogičnosti. Ova ljudska bijeda ne poznaje granica, a Bog dopušta da je iskusimo do kraja … Ali, sve to još nije dosta.
U dubini leži krivnja. Ona je odlučujuća i sveobuhvatna, iako skrivena… Uočavamo je, ako nam to uopće pođe za rukom, samo uz goleme napore i nakon dugog vremena. Pa ipak, krivnja je u našoj svijesti dovoljno živa, opterećuje nas i ima veću težinu od svih stvari koje obično ispovijedamo. Mislim ovdje na stavove koji prožimaju cijeli naš život kao neka mreža, prisutni u svim našim činima i propustima. Grijesi kojih se jednostavno ne možemo otresti. Ta stvarnost nam je skrivena, a ipak smo u nju sasvim uronjeni: lijenost i kukavičluk, prenemaganje i naglost od kojih se čak ni naša molitva ne uspijeva sasvim osloboditi. To je ta stvarnost koja teško pritišće cjelokupnu našu egzistenciju.
Ovaj navod pokazuje kako Taulerovo iskustvo nije osamljeno, kako se ne ograničuje na mistike. Ono se odnosi na sve koji pokušavaju živjeti po Duhu. Zato je važno upoznati zakonitosti duhovnog života. Bez poznavanja tih zakonitosti, ne bismo mogli pomoći onima koji ovu krizu doživljavaju kao korak na putu duhovnog razvoja.
5. Predanost
Osim samospoznaje, Tauler navodi još jedno pomagalo u prevladavanju krize srednje životne dobi: predanost. pri tome ne misli na stoičku predanost i mir, koji se ne daju ničim uzdrmati, nego na sposobnost da čovjek preda samoga sebe. Predanost je za Taulera ono što Sveto pismo naziva samozatajom: to je zadaća vlastite volje da sebe podredi Božjoj volji. Riječ je o dinamičkom vidu života, o hodu prema naprijed, Bogu u susret.
Čovjek mora napustiti mnogo toga ako se želi opredijeliti za dobro. Mora naustiti zlo, samovolju, vlastitu moć. Ali također i dobro, ukoliko ono sprečava napredak. Jer, dobro može biti neprijatelj boljega i čovjeka sprečavati na putu približavanja Bogu. Tauler to predočuje slikom zaručnice koja odlaže staru odjeću i umiva se da bi je Božanski zaručnik to veličanstvenije zaodjenuo novom haljinom.
Po starim haljinama podrazumijeva Tauler ne samo grijehom onečišćene nego i dobre haljine, koje zaručnica odlaže samo zato što su stare. Time misli na dobre navike i niže kreposti, koje treba zamijeniti višim krepostima i boljim navikama.
Svaka životna dob ima sebi svojstvene oblike religioznog izražavanja. Ne treba se slijepo vezivati na određene religiozne čine, koji su možda bili primjereni mladenačkoj dobi. Ako se nekome u krizi srednje životne dobi dotadašnji pobožni čini učine bljutavima i neplodnima, nije to zato što bi ti čini po sebi bili loši nego zato što Bog čovjeku time želi priopćiti da ubuduće treba tražiti druge oblike, koji odgovaraju novom razvojnom stupnju duhovnog života.
Možda je došlo vrijeme za jedan viši stupanj molitve. Umjesto da u molitvi držim duge monologe, koji me i samoga umaraju, trebao bih učiti jednostavno stajati pred Bogom u tišini. Umjesto da gutam sve više pobožnih knjiga, možda bih morao pojednostavniti svoju molitvu, odreći se želje za uvijek novim duhovnim iskustvima i doživljajima religioznih osjećaja, te umjesto toga sasvim prostodušno stati pred Boga, živjeti u Božjoj nazočnosti, iako o tome ne uspijeva govoriti velikim riječima.
Mnogi ljudi upadaju u religioznu krizu po kojoj su u svom zvanju bili uspješni, prenose i na život vjere. Neprestance žure za novim religioznim iskustvima nastojeći nagomilati duhovno bogatstvo. Suhoća i razočaranje u molitvi upućuju me na to da napustim tu težnju za doživljavanjem Božje nazočnosti, da se oslobodim nagona za posjedovanjem i sasvim jednostavno stanem pred Boga. Riječ je o tome da se sasvim prepustim Bogu, a ne da od njega neprestance iziskujem mir, zadovoljstvo, sigurnost, religiozni užitak.
Predanost uključuje također i spremnost na trpljenje. Predanost ne znači da čovjek ulazi u mir i uživa ga. Naprotiv, čovjek napušta i vlastiti mir, spreman da ga Bog uvede u tjeskobu.
Pravi mir rađa se jedino iz uznemirenosti tjeskobnog čišćenja.
Zato treba izdržati tjeskobu i s tim povezanu patnju:
Ostani samo kod samoga sebe i ne trči prema van, trpi do kraja i ne traži nešto drugo! Mnogi, naime, to čine kad osjete ovu nutarnju bijedu: traže uvijek nešto drugo da bi izbjegli tjeskobu. Ili se tuže, ili traže savjet kod učitelja, a time još više upadaju u zbrku. Ostani gdje jesi te nipošto ne sumnjaj; poslije tame dolazi jarko sunce, blistavi dan.
Tauler uvijek iznova napominje kako čovjek ne smije bježati od tjeskobe, kako mora čekati. Čovjek se iz tjeskobe ne može izvući vlastitim silama, ne može učiniti drugo nego čekati da ga Bog sam provede kroz tjeskobu do nove zrelosti. I mora imati povjerenja u Boga, koji ga ne bi pustio da padne u tjeskobu kad s njim ne bi imao dobre namjere. Oboružan povjerenjem u Božje vodstvo, čovjek mora biti spreman ispustiti uzde iz ruke, tako da bi Bog tu mogao prihvatiti. U krizi srednje životne dobi, riječ je o nutarnjoj promjeni vodstva. Ne više ja sam nego Bog me mora voditi. U krizi je Bog već na djelu, a ja ne smijem stavljati prepreke na putu ispunjenja Božjeg djela.
Tauler neumorno nastoji ljudima učiniti shvatljivim da je Duh Sveti začetnik ove krize, te da u tjeskobi pomaže čovjeku. Čovjekova zadaća je jedino u tome da ne priječi djelovanje Duha Svetoga, da se dade pripraviti, da osigura mjesto i prostor Duhu, tako da ovaj može početi svoje djelo. Nažalost, rijetki su koji tako čine, čak i među zaodjenutima odjećom duhovnog staleža, koje je Bog upravo za to odabrao.
Tjeskobu, po kojoj Duh Sveti želi u nama prouzročiti duhovni preporod i novo stvaranje, prikazuje Tauler u vrlo zornim slikama. Tako govori o mudrosti zmije, tumačeći Matejevo Evanđelje (Mt 10,16):
Kad opazi da počinje starjeti, borati se i zaudarati, tada traži neko mjesto između dva kamena te se provlači kroz uski prolaz, tako da staru kožu sasvim svuče, a ispod joj je narasla nova koža. Posve slično mora i čovjek učiniti sa svojom starom kožom, odnosno sa svime što je primio od prirode. Bilo kako da je veliko i dobro, sve je to ostarjelo i puno nedostataka. Zato se to zguljuje pomoću dva kamena postavljena sasvim blizu jedan uz drugoga.
Da bi dostigao zrelost, stigao do dna duše, čovjek se mora provlačiti kroz tjesnac između dva kamena i ne smije neprestance iskušavati nove metode ljudskog i duhovnog sazrijevanja. To bi bio tek bijeg pred tjeskobom. Kad-tad treba smoći hrabrosti, proći kroz uski klanac, sve ako se pri tome i izgubi stara koža, zadobiju rane i ožiljci. Donošenje odluka praćeno je tjeskobom. Ali, bez prolaženja kroz ovaj tjesnac, nitko ne može postati zreo, postati nov. Staroga čovjeka treba zguliti kako bi se nutrina iz dana u dan obnavljala.
Ako se Taulerove riječi uzmu ozbiljno, te ako se u krizi srednje životne dobi prepozna samoga Boga na djelu, tada ta kriza gubi mnogo od svoje prijeteće opasnosti. Treba se osloboditi straha. Tako se kriza može gledati kao pozitivna prilika i može se učiniti korak naprijed u ostvarenju samoga sebe, što je i korak naprijed u približavanju Bogu. Stoga ono što se od nas u krizi zahtijeva jest spremnost i dopuštenje da Bog na nas djeluje. To djelovanje za nas je često bolno. Važno je izdržati bol koja mi je s Bogom došla, podnositi ono što mi je on poslao i ne slomiti se u nutrini. Takav stav iziskuje mnogo od onoga koji je naviknuo uzimati sve u svoje ruke. Čovjek se često želi sam uhvatiti u koštac s krizom, želi sam djelovati i ubrzati tijek događaja. Možda želi iskoristiti priliku te pokuša sam nešto poduzeti i odbaciti preživjele oblike religioznosti. Tauler poziva na oprez i odvraća od samostalnih zahvata u Božje djelo. U krizi, ili zbog krize, ne smijemo ometati Božje djelovanje. Prijašnje oblike religioznosti ne smijemo odbaciti po vlastitom nahođenju, osim ako Bog to od nas jasno zahtijeva:
Ono što, bilo po obliku ili po sadržaju, najviše upućuje na vanjska i nutarnja djela i na ljubav prema Bogu čovjek ne smije odbaciti sve dok to samo po sebi ne otpadne.
Sebe povjeriti Božjem djelovanju, uči se sasvim polako. Često čovjek želi i dalje sam ravnati svojim životom i svojim djelima. Na svaku vrstu predanosti gleda s nepovjerenjem, u strahu da mu uzde ne bi izmakle iz ruke. Ako je dosad bilo dobro da čovjek sam upravlja svojim životom i oblicima ponašanja, zašto ne bi i dalje išlo tako. Pa ipak, iako je mladenačkoj dobi odgovaralo da se čovjek sam vježba i sam sebi postavlja zadaće, za zrelu dob vrijede druga pravila: treba podnijeti Božji zahvat. Tako se čovjek korak po korak upušta u djelovanje prem Božjoj volji i prepušta se providnosti. To nije lako i zahtijeva predanje vlastitog srca.
6. Rađanje Boga
Nevolje i teškoće koje kriza srednje životne dobi sa sobom donosi za Taulera su samo porođajne boli pri rađanju Boga u čovjeku. Bog navodi čovjeka da se u tjeskobi ove krize pozabavi dubinom vlastite duše, da upozna njezinu nemoć i slabost te da se sasvim prepusti svetom Božjem duhu. Kad se napusti sve što u čovjeku stoji na putu Božjem djelovanju, tada se Bog može roditi u dubini duše. Cilj duhovnog života, po Tauleru, jest upravo ovo rađanje Boga u čovjeku.
Pouzdaj se u mene; u čovjeku ne nastaje tjeskoba osim ako Bog u njemu želi započeti novo rođenje. I znaj: sve ono što bi te od tjeskobe ili pritiska oslobodilo, ili bi ih stišalo i razriješilo, to isto bi se u tebi rodilo. Rađa se, dakle, uvijek: ili Bog ili stvorenje. I ne zaboravi: ako ti stvorenje oduzme tjeskobu, kako god se ono zvalo, ono će potpuno sproječiti rađanje Boga u tebi.
U ovom tekstu očituje se još jednom opasnost krize. Čovjek dolazi u kušnju da pokuša sam otkloniti pritisak okrečući se vanjskom svijetu: po navezanosti na ustaljene oblike pobožnosti, po vanjskim i površinskim promjenama, dakle po onome što čovjek sam stvara i tako se pouzdava u stvorenje. To stvorenje može spriječiti da se Bog u nama rodi. Jedino, dakle, što nam preostaje jest: dopustiti da Bog odstrani pritisak, time što podnosimo njegov zahvat, dopustimo da nas obrađuje, prepustimo se njemu. Jedino Bog može nas osloboditi od pritiska.
Neka dođe što mu drago, izvana ili iznutra pusti neka čir pukne i ne traži utjehe. Tako te Bog oslobađa, ti samo budi spreman i sasvim se njemu prepusti.
Preduvjet za rađanje Boga u čovjeku jest okretanje vlastitoj nutrini. Duša mora:
Uspostaviti mir i tišinu u svojoj nutrini i zatvoriti se u samu sebe, osloboditi se sjetila, potražiti utočište u okrilju duha i otrgnuti se od sjetilnih želja. Tako duša sebi priprema mjesto tišine i nutarnjeg počinka.
U ovoj nutanjoj šutnji možemo čuti i prihvatiti Božju riječ, a po tome se
ostvaruje rađanje Boga u čovjeku, kao nekoć u Mariji, o kojoj Augustin kaže:
Mariju je više usrećilo to što se Bog na duhovan način u njezinoj duši rodio
nego što je od nje tjelesno rođen.
Pod pojmom rađanja Boga, tipičnim za njemačku mistiku, podrazumijeva Tauler otvorenost za Boga, sposobnost za susret s Bogom, mogućnost da Bog čovjeka iznutra preobrazi te ovaj sasvim od Božjeg duha živi. Bog nije više samo vanjski čuvar zakona koji bdije nad obdržavanjem zapovijedi, nije više ideal za kojim se samo teži. Ne, Bog je ušao u čovjekovu nutrinu, on se doživljava i sad se živi od toga iskustva Božje nazočnosti. Život, koji od Boga dolazi, ne dolazi više samo posredstvom volje koja se odlučuje da ispunjava Božje zapovijedi nego izrasta iz srca koje je Bog zahvatio, koje je po božjoj blizini postalo mirno i predano, zrelo i mudro, dobroćudno i puno ljubavi.
Kriza srednje životne dobi ima, dakle, svoj cilj. To je prilika za proboj prema istinskome ljudskom bitku, prilika za odlučni korak naprjed na putu k Bogu. Ako nam je poznata povezanost između tjeskobe i rađanja Boga, kako je to Tauler pokazao, onda se moramo suočiti s prvim znakovima kroze. Nećemo izgubiti glavu i pokušavati sve moguće psihološke metode kako bismo se nekako izvukli. Naprotiv, svoju duhovnu zadaću naziremo u prihvaćanju krize, te pozorno osluškujemo što nam Bog njome želi reći. Ne moramo se od ove krize zaštićivati raznim obrambenim pomagalima koja se sa strane nude, ne moramo bježati, nego bez ikakva straha dopustimo da nas Bog obrađuje. Možemo dopustiti da Bog naš dom izmijeni i tobožnji red u našoj nutrini poremeti.
Umjesto jadikovanja nad svojom sudbinom, mi bismo tada Bogu zahvaljivali što nas tako obrađuje, što razbija našu okamenjenost te krči put svome Duhu koji bi želio sve više i više preobraziti naše srce.
Veritas, 10. prosinca 2010.
