Svećenik i euharistija
Autor: Msgr. Želimir Puljić, biskup dubrovački
Odlomak iz knjige Euharistija izgrađuje Crkvu, koju je izdao Biskupski ordinarijat Dubrovnik, 2000. godine
Ovaj odlomak objavljen je dozvolom Msgr. Želimira Puljića, dubrovačkog biskupa.
Koncem lipnja, obično na Petrovdan, odvijaju se u katedralama znakoviti obredi ređenja novih svećenika. U dirljivom dijalogu između biskupa i odgovornog prezbitera čuje se molbena riječ zajednice: "Sveta majka Crkva ište da ovu našu braću zaredite za službu prezbitera". I nakon što je čuo jamstvo da ih "kršćanski puk smatra dostojnima" biskup radosno objavljuje da ih "uz pomoć Gospodina Boga i spasitelja našega Isusa Krista izabire za red prezbitera". Svaki se kršćanski poziv temelji na nezasluženom izabranju Oca nebeskoga. To posebno vrijedi za svećenički poziv.
Zato će svećenici povodom svoje godišnjice ređenja zahvalno ponavljati sa svetim Pavlom da ih je Gospodin u Kristu "izabrao prije postanka svijeta da budu sveti i neporočni" i da ih je u "ljubavi predodredio za posinstvo, za sebe, po Isus Kristu, dobrohotnošću svoje volje" (Ef 1, 3 - 5). Budući da sveti red suobličuje ređenika Kristu i ovlašćuje ga djelovati "u ime Krista", Glave i Pastira Crkve, svećenikov je poziv "otajstvo i dar" služenja Božjem narodu.
Isus uziđe na goru i pozva koje sam htjede
Povijest svećeničkog zvanja jest povijest "razgovora" između Boga i čovjeka, između Božjeg poticaja, poziva i ljudske slobode i odaziva; između Boga koji s ljubavlju i pažnjom "nagovara" i čovjeka koji u slobodi i ljubavi "odgovara". Dva su nerazdruživa vidika poziva: nezasluženi Božji dar i odgovorna čovjekova sloboda. Lijepo je to i jednostavno opisao Marko u prikazu poziva dvanaestorice: "Isus uziđe na goru i pozva koje sam htjede. I dođoše k njemu" (Mk 3, 13).
Evanđelist Marko na slikovit i jednostavan način prikazuje čin poziva i odaziva. Bog je onaj koji poziva. On ima inicijativu i prvi je na potezu. Prorok Jeremija opisuje poziv slijedećim riječima: "Dođe mi riječ Gospodnja: Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina iziđe, ja te posvetih i za proroka svih naroda postavih te" (Jer 1, 4-5). Slično veli i sveti Pavao kad piše da nas u njemu (Kristu) "Bog izabra prije postanka svijeta".
Isus Krist nije došao biti Spasitelj svijeta samo u jednom vremenskom razdoblju ljudske povijesti. On je htio ostati trajno djelatan u Crkvi do konca svijeta. I zato kad je došao čas da s ovoga svijeta pođe k Ocu (usp. Iv 13, 1), slavio je sa svojim apostolima pashalnu večeru: "Svom sam dušom čeznuo ovu Pashu blagovati s vama prije svoje muke. Jer kažem vam neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem" (Lk 22, 7 - 20). Na zadnjoj večeri Isus je odlučio ovjekovječiti svoju nazočnost među nama u znakovima kruha i vina.
Time je ispunio ono što je navijestio: dao je svoje tijelo za jelo i svoju krv za piće. Kad smo na Veliki Četvrtak slavili Gospodnju večeru, prisjetili smo se kako su euharistija i svećenički red ustanovljeni upravo te svete večeri. Stoga su ta dva sakramenta sudbinski povezana. Nema svećenika bez euharistije, kao što nema euharistije bez svećenika. Stoga se i veli da je svećeničko zvanje u biti euharistijsko. Svećenik, naime, priprema euharistijski stol da ljudi blaguju Tijelo Kristovo. Sam se stavlja na raspolaganje Bogu da preko njega i njegove službe preobražava svijet i vjernike. I dok predvodi euharistijsko slavlje, događa se čudesna preobrazba čovjeka, povijesti i svemira. To je Božanska pretvorba koja nadilazi vremena i prostore. A ipak ona je vidljiva i konkretna.
U svojim znakovima i obredima. Svećenik je liturg, predvoditelj slavlja. On živi od Mise i za Misu. Liturgijsko slavlje ne može se samo "obaviti", "otslužiti", ili "otčitati". Ne. Sveta Misa je događaj koji prožima i misnika i vjernike.
Nema euharistije bez svećenika
Snagom ovlasti koju je primio od Gospodina prezbiter uprisutnjuju Krista među vjernicima, a sebe suobličuje Kristu. Zato je on svim svojim bićem, zauvijek i neizbrisivo označen kao službenik Isusa i Crkve. Činom ređenja on dobiva neizbrisivi biljeg, a sveti Red mu podjeljuje sakramentalnu milost koja ga čini dionikom Isusove spasiteljske vlasti i službe. "Raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi" piše apostol Pavao svom učeniku Timoteju i potiče ga da "ne zanemari taj milosni dar", već neka ustraje u tome, jer "vršećinbsp; to spasit će i sebe i one koji ga slušaju" (1 Tim 4, 16). Ako želimo da nam se dogodi istinska promjena mentaliteta po našim župama i zajednicama, treba poći na izvore.
Treba započeti s liturgijom jer ona je "vrhunac prema kojem teži djelatnost Crkve, a ujedno i izvor iz kojeg proistječe sva njezina snaga" (SC 10). Zemaljskom liturgijom, naime, sudjelujemo "predokusom u onoj nebeskoj liturgiji koja se slavi u svetom gradu Jeruzalemu kamo kao putnici težimo.." (SC 8).
A da bi se liturgija mogla događati, potrebni su liturzi. Potrebni su svećenici, misnici koji će dijeliti svete tajne. Potrebni su prezbiteri koji će odgajati narod Božji. Istina, još u Starom Zavjetu prorok Jeremija je zabilježio Jahvino obećanje: "Dat ću vam pastire po srcu svome" (Jr 3, 15). Crkva i danas živi od tog obećanja. Ona je svjesna da je zvanje Božji dar i govor. Ono je milosni dar koji zahtjeva i velikodušan milosni odgovor. Stoga se Crkva ne umara pozivati vjernike da se mole i rade kako bi bilo dovoljno svećeničkih zvanja. Ona poziva roditelje, a napose majke, neka s radošću surađuju s poticajima Duha Božjega i neka budu velikodušni u darivanju svoje djece kad ih Gospodin pozove u svoju službu.
Crkva se obraća i onima, koje je Gospodin pozvao u svoj vinograd, i potiče ih neka danomice "prikazuju vlastiti život za rast vjere, ufanja i ljubavi u radosnom nastojanju oko vjernosti Gospodinu" (kako piše Ivan Pavao II u pobudnici "Pastores Dabo Vobis", 82). Svećenici su, naime, uz roditelje najvažniji apostoli duhovnih zvanja. Oni su prvi pozvani pomagati mladima "osluškivati glasove Duha" i ne bojati se otvoriti pozivu Isusa Krista. Jer, onog trenutka kad mladi dopuste da "odjekne" u dubini njihove duše veliko iščekivanje Crkve i puka Božjega, oni će osjetiti pogled Kristove ljubavi, i bit će spremniji odazvati se i nasljedovati Božji zov.
«Gospodine Isuse Kriste, svećeničko je zvanje tvoj dar. Uslišaj dobrostivo naše ponizne molbe i daj da oni, koje si po neizmjernoj dobroti svoje blagosti uzvisio na službu nebeskih tajna, budu dostojni sluge tvoga oltara, te ono što njihov glas iznese tvojom posvetom bude i potvrđeno. Potiči roditelje da odgajaju svoju djecu najsvetijom brigom. Privuci k sebi plemenite mladenačke duše i učini ih svojim učenicima.
Pošalji anđele svoje da čuvaju u njihovim srcima dragocjeno sjeme zvanja. Izlij Duha Svetoga tamo gdje se oni odgajaju i budi svjetlo onima koji ih poučavaju. Daj da svako sjemenište prožima duh Posljednje večere. Marijo, Kraljice apostola, usliši molbu vjernika dubrovačke Crkve: isprosi nam dovoljno svetih svećenika raspaljenih žarom apostolske ljubavi koji traže samo Božju slavu i spasenje duša. Čuvaj naše svećenike od unutarnjih i vanjskih pogibelji kako bi do kraja ostali vjerni svome svetom zvanju. Amen !»
Veritas, 10. prosinca 2010.
