Sveti Ignacije Loyolski
Odlomci iz knjige Sveti Ignacije Loyolski, Cándida de Dalmasesa, koja je izdana u biblioteci Ignatiana, 1989. godine. Izdavač je Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu. Prijevod Roka Prkačina i Franja Pšeničnjaka.
Kakvu će sudbinu imati Iñigov život? Kad bismo sigurno znali da je primio tonzuru, mogli bismo misliti da je prva nakana njegovih roditelja ili njega samog bila da se posveti crkvenom staležu. No činjenice pokazuju da to nije bilo, bar u to vrijeme, njegovo pravo zvanje. Vidimo da se mladić rano uputio prema gradu Arévalo. Ugledni kastiljski plemić, Juan Velázques de Cuéllar, glavni blagajnik Kastilje, pošao je gospodaru Loyole i zamilo ga da u Arévalo pošalje jednog svog sina da ga ima kao vlastitog sina u kući. Izabran je najmlađi sin Beltrána de Oñaza, Iñigo.
Takav poziv može se protumačiti samo tako što su između Velázqueza de Cuéllara ili njegove žene Marije de Velasco i gospodara Loyole postojale snažne prijateljske veze, a bili su ustvari u nekom srodstvu. Maria de Velasco bila je kći Marije de Guevara, koja je bila u rodu s obitelju Iñigove majke, Marine Sanchez de Licona. Tu je riječ o nečemu što su Svečevi životopisci ponavljali, slijedeći slavnog stručnjaka za rodoslovlja o. Gariela de Henao, koji je napisao da je Maria de Guevara bila Iñigova tetka. Prema tom povjesničaru, Maria de Guevara prorekla je Iñigovu budućnost, govoreći mu glede njegovih mladenačkih nestašluka: Iñigo, nećeš se urazumiti, niti steći iskustvo dok ti ne razbiju koljeno.
Određujući točnije, koliko je to moguće, stupanj srodstva između obitelji Guevara i De Balda, doznajemo da je Ladrón de Guevara bio pradjed Marquese (ili Gracie) de Balda, Iñigove bake. To tvrdi baskijski povjesničar Lope GarcÍa de Salazar. Vjerojatno je srodstvo bilo i bliže jer isti povjesničar iznosi da su ista gospoda Guevara imala i druge sinove i kćeri, zakonite i izvanbračne, od kojih su se rodili mnogi drugi, no ovdje se svraća pozornost samo na glavne. Jedan od tih potomaka bila je i Maria de Guevara, majka Marije de Velasco i punica blagajnika Juana Velázqueza.
Ignacije je, dakle, premješten u grad Arévalo, u srcu Kastilje, između Valladolida i Avile, uz rijeku Adaja. Za sina godpodara Loyole otvara se nova budućnost u svijetu. Neće to biti vojnička budućnost u Napulju ili u Flandriji, niti će to biti osvajanje Amerike, kako je to bilo s ostalom njegovom braćom, a ni crkveno zvanje kao za brata Pera Lopeza. Bit će to dvorski život u službi visokih službenika, koji će ga usmjeriti prema karijeri administrativca, političara i eventualno vojnika.
Ne znamo sigurno kada je Iñigo došao u Arévalo. O. Fita taj prijelaz smješta u 1496., kad je Iñigo bio dijete od pet godina. Datum se čini malo preuranjen. Granični datum je godina 1507., kada je imro Iñigov otac Beltrán. Nagađajući, najvjerojatnije su godine između 1504. i 1507. A budući da je Iñigo ostao u Arévalu sve do blagajnikove smrti 1517., vidimo da je to razdoblje dugo više od deset godina. Te vrlo važne godine označile su njegov prijelaz iz dječaštva u mladost.
Tko je bio Juan Velázquez de Cuéllar? O tom nam govori povjesničar Karla V., fra Prudencio de Sandoval:
Taj je vitez bio glavni blagajnik (contador mayor) Kastilje, sin doktora Gutierreza Velázqueza, koji je bio u službi kraljice Juane (tako za Izabelu de AvÍs), majke kraljice Izabele u Arévalu. Rodom je bila od Cuéllarovih. Juan Velázquez bio je veoma blizak princu Don Juanu i kraljici gospođi Izabeli, toliko da je bio izabran da izvrši njihovu oporuku. Bio je mudar čovjek, krepostan, širokogrudan, dobar kršćanin, pristala izgleda i bojažljive savjesti. Juan Velázquez upravljao je i imao od tvrđava u Arévalu i Madrigalu, zajedno sa svim zemljama koje su im pripadale, doživotnu rentu; nad svime je u tolikoj mjeri bio gospodar da je sve njegovo vlasništvo.
Službu blagajnika počeo je obavljati godine 1495. s princom Don Juanom, zadržavši je sve do svoje smrti. Od 1479. bio je član Kraljevskog vijeća. Zbog tih dužnosti bio je prisiljen slijediti kraljeve u pratnji na njihovim putovanjima, dok mu je trajno boravište bila kraljevska palača na Arévalu.
Žena mu Maria de Velasco bila je bliska prijateljica druge žene Ferdinanda Katoličkog, germane de Foix, i više nego što je trebalo da bude, kako veli suvremenik Carvajal. Kraljica nije mogla biti bez nje, a Doña aria se bavila samo time da je služila i brinula se za skupi stol one koju je Pedro Mártir de Anglería u svojim Pismima nazvao pinguis et bene pota (ugojenom i teškom pijanicom). Kad je Juan Velazquez pao u nemilost, Maria se, napustivši svoju kuću u Arévalu, stavila pod zaštitu markize De Denia, a sedam godina kasnije, 1524., pratila je Katarinu, sestru Karla V., kad je bila u Portugalu da se uda za kralja Juana III. Tu je ostala kao prva kraljičina dvorska dama i tamo umrla 1540. godine.
Ništa nam bolje ne otkriva položaj Juana Velázqueza na dvoru Katoličkih kraljeva, od činjenice da su ga Izabela i Fernando izabrali za jednog od izvršitelja oporuke. Bio je jedan od onih koji su mu služili mnogo i iskreno, veli Izabela u svojoj oporuci. Ono što se dogodilo nakon kraljičine smrti (26. XI. 1504.) pokazuje da je Juan Velázquez, kako je pisao markiz de Lozoya, morao biti čovjek najvećeg Fernandova povjerenja. Naime, prema njegovoj naredbi kraljičini komornici Sancho de Paredes i Violante d'Alvión, među ostalim, počeli su nositi u blagajnikovu kuću veoma brojne škrinje sa stvarima što su pripadale vladarici da ih popiše. Tako su kroz blagajnikove ruke stali prolaziti: dragulji, relikvijari, odjeća, slike, tapiserije, stolni pribor i knjige.
Mnoge stvari prodane su na dražbi, a mnoge su kupili Juan Velázquez i njegova žena. To nam otkrivaju ostavinske isprave Izabele Katoličke.
Nas posebno zanimaju knjige, među kojima prevladavaju religiozne, no nisu nedostajali ni klasični pisci ni kronike različitih kraljevstava. Tu je bila rasprava o gramatici koju je Antonio de Nebria poklonio kraljici, te Umjetnost od istog pisca, na latinskom. Listajući kraljičine ostavinske isprave doznajemo da je Maria de Velasco, među ostalim, kupila knjižicu o načinu i redu recitiranja psalama; drugu malu knjigu (u osmini arka), na španjolskom, koja počinje molitvom svetog Augustina; drugu knjigu (u četvrtini arka) o svetom Krizostomu; molitveni časovi napisani na pergameni, koji na početku imaju martirologij, a na kraju priču o kralju Davidu; drugi mali časovi napisani na papiru koji počinju s Nasljeduj Krista.
Sve te knjige povećale su knjižnicu koju je Juan Velázquez imao u Arévalu. Iñigo je zacijelo uzeo u ruke mnogu knjigu s tih polica da zadovolji radoznalost i da stekne izvjesnu kulturu. Ako je za vrijeme svog oporavka u Loyoli tražio da mu donesu one svjetovne i isprazne knjige koje se obično nazivaju viteškima, očito je to stoga što ih je požudno čitao u Arévalu. I ako je, pošto se obratio, kanio ići u seviljsku kartuziju Santa Maria de las Cuevas, vjerojatno je to stoga što je u Arévalu imao prigodu čitati klasična djela kartuzijanca Juana de Padilla Slika Isusova života (Retablo de la vida de Cristo) i Dvanaest pobjeda dvanaestorice apostola (Los doce triumfos de los doce apóstoles).
U Arévalu se kovala Iñigova osobnost. Njegov životopisac Ribadeneira slika ga kao mladića živahna i uglađena, prijatelja svečanih priredbi i lijepa odijevanja.
Od njega samog znamo da je do 26. bio čovjek odan svjetskim taštinama, a osobito se zabavljao vještinama s oružjem, s velikom i ispraznom željom steći ugled. O. Polanco nam veli da su njegova načela bila više u skladu s duhom svijeta nego s duhom Božjim; od djetinjstva je, naime, počeo živjeti dvorskim životom kao paž, a da se nije dao na druge vježbe osim čitanja i pisanja; potom je služio kao dvorjanin vojvodi od Nájere i kao vojnik do 26. godine, kad se zbila promjena u njegovu životu. U čitavom tom vremenskom razdoblju svjetovne su taštine, a osobito želja da stekne ugled, ispunjavale njegove težnje.
U Arévalu je usavršio svoj vrlo lijep rukopis (pisao je, naime, vrlo lijepo), veli Ribadeneira. U to razdoblje valja smjestiti poemu koju je, prema Polancu, sastavio u čast sv. Petra, sveca svoje pobožnosti - sjetimo se da je njemu bila posvećena kapela San Pedro de Eguimendía, nekoliko metara od Loyoline kuće, i župa u Arévalu, U Arévalu je odgojio svoj ukus i smisao za glazbu, što ga je pratilo čitav život i što je morao žrtvovati na oltaru apostolata.
Podsjećamo da je on boravio na dvoru kad je u kapeli princa Don Juana za dirigenta bio imenovan slavni glazbenik iz Urrestilla, Juan de Anchieta, koji je od 1504. bio župnik crkve u Azpeitiji i - usput rečeno - nipošto nije bio prijatelj Loyolinih. Tamo je Iñigo stekao odlike lijepog ponašanja, koje su mu u rimskim godinama donijele naslov vrlo pristojne i odlične osobe, a tog se ponašanja nije nikad ostavio, pa ni kod svog skromnog stola za kojim se vladao kao nekakav dvorjanin, kako je pisao o. Palmio.
Tamo je naučio ophoditi se s velikima ovoga svijeta,a to će mu iskustvo kasnije poslužiti kako da se ophodi s vladarima, kardinalima i papama. U tim arevalskim godinama, a i u kasnijem razdoblju, dok je bio u službi Vojvode od Nájere, dogodili su se moralni padovi njegove mladosti, koje smo spomenuli citirajući riječi iz Autobiografije, a koje o. Polanco opisuje slijedećim rečenicama: Do tog vremena (do obraćenja), premda je bio sklon vjeri, nije uopće živio u skladu s njom, niti se čuvao grijeha, nego je bio osobito odan igrama i zabavama sa ženama, te svađama i oružju; no to je bilo zbog običaja onoga vremena. Uza sve to, pokazivao je mnoge kreposti.
Poznati su daljnji događaji. Jedno zrno od starinskog većeg ili manjeg topa zahvatilo je noge mladom vojniku, jednu slomivši, a drugu teško ranivši. Iñigo je bio izbačen iz borbe, a njegov je pad značio kraj otpora. O. Nikola Orlandini prenosi tradiciju da je Iñigo ranjen na Duhovski ponedjeljak, 20. svibnja. To je vjerojatno, no novija su istraživanja pokazala da se posada utvrde predala između 23. i 24. svibnja.
Iñigova je rana bila teška. To je pokazao tijek bolesti u Loyoli, a znamo to iz svjedočanstva gradskog zapovjednika Miguela de Herrere. U postupku koji je protiv njega pokrenut nakon predaje utvrde, Herrera je od svojih sudaca zahtijevao da, među ostalim, kao svjedoka saslušaju brata gospodara Loyole i dodao da je to htio jer je ovaj teško ranjen i ne zna hoće li se moći na vrijeme uzeti njegovo svjedočanstvo. Ostali svjedoci koje je zapovjednik pozvao, Iñigovi drugovi, bili su: Pedro de Malpaso, nadglednik obrane utvrde, koji je umro koncem lipnja od posljedice rana; časnik Pedro, građevinski nadglednik; Alonso de San Pedro, odgovoran za topništvo, te vojnik zvan Santos. Ne znamo da li je Iñigo bio preslušan, no znamo da je Miguel de Herrera na tom procesu bio oslobođen.
Međutim su Iñiga, kojemu su Francuzi pružili prvu njegu, njegovi zemljaci
na nosiljci odnijeli u kuću Estebana de Zuastia, a odatle u njegovu kuću u
Loyolu, gdje ga je primio njegov brat Martín García i nevjesta Magdalena de
Araoz.
Bilo je hitno liječiti bolesnika. Stoga su pozvali liječnike i kirurge s
raznih strana. Ovi su uvidjeli da prva njega, budući da je bila pružena na
brzinu, a možda i od nevještih ruku, nije bila dobra. Sam Svetac nam govori
i o ovim događajima u svojoj Autobiografiji. Kosti, bilo da su prvi puta
bile loše složene ili su se na putovanju rastavile, našle su se izvan svog
položaja i nisu mogle zarasti. Počelo je ponovno mrcvarenje i nije izustio
ni riječi, niti pokazao drugih znakova boli osim što je jako stisnuo
pesnice.
Unatoč svemu tome stanje se pogoršavalo i počeli su se bojati za njegov život. Na dan sv. Ivana liječnici su mu savjetovali da se ispovijedi i primi sakramente bolesnih. Dne 28. lipnja, u predvečerje blagdana sv. Petra i Pavla, bilo je najkritičnije.
Liječnici rekoše da ga mogu smatrati mrtvim ako prije ponoći ne reagira. Spomenuti bolesnik je vrlo štovao sv. Petra, i Gospodin je htio da se upravo te noći počeo osjećati bolje; popravljanje je tako napredovalo te su nakon nekoliko dana smatrali da je izvan smrtne opasnosti. Jedna kasnija predaja, preuzeta u ikonografiju, veli da mu se te noći ukazao sv. Petar i ozdravio ga. O. Ribadeneira kaže: Priča se da mu se ukazao taj slavni apostol u noći njegove najveće nevolje.
No nije sve bilo gotovo. Kosti su se učvrstile, no niže od koljena kost mu je ostala jedna povrh druge, tako da mu je ta noga ostala kraća i oblikovala se izbočina koja ga je nagrđivala. Ribadeneira veli da bi mu taj nedostatak priječio da obuje vrlo uske i elegantne čizme, kakve je on volio nositi. To nije mogao podnijeti jer - dodaje životopisac - bio je u cvijetu mladosti i osjetljiv na eleganciju, te prijatelj svečanosti i lijepog odijevanja. U toj je prilici pokazao svoj karakter. Pitao je kirurge da li se to može odrezati, a oni mu rekoše da se, dakako, može odrezati, no da će bolovi biti veći od svih koje je podnio jer je kost već zdrava i treba mnogo vremena da se odreže. On ipak odluči da se podvrgne tom mučenju, prema vlastitoj volji, premda mu je najstariji brat biio zabrinut i govorio da ne bi imao hrabrosti podnijeti takav bol.
Ranjenik je to podnio s uobičajenom strpljivošću. A pošto mu je odrezano meso i kost, pobrinuo se da se opotrijebe sredstva da mu noga ne bi ostala tako kratka; stoga su se neprestano upotrebljavale razne pomasti i rastezanja pomoću instrumenata, što ga je mučilo mnogo dana. No naš mu je Gospodin dao zdravlje. Može se reći da je već bio ozdravio, no bilo je potrebno da dugo vremena ostane nepokretan. To oporavljanje bilo je providnosno za nj.
Premda u Autobiografiji Svetac govori o liječnicima i kirurzima u množini, znamo ime jednog kirurga koji ga je liječio, a bio je kao glavni liječnik. Riječ je o kirurgu Martínu de Iztiola iz Azpeitije, koji je od obitelji tražio 13 dukata za Iñigovo liječenje, a plaćeno mu je 10. To je izjavio sam Martín de Iztiola izvršiocima oporuke starijeg Iñigova brata, pokazujući račune za spomenuto kirurško djelo. Računajući sve što mu se duguje, uključujući i tri preostala dukata za Iñigovo liječenje, zaokružio je sve na svotu još od 10 dukata.
Zanimljivo podudaranje! Alonso de San Pedro, jedan od Iñigovih drugova u obrani utvrde u Pamploni, primio je od vlasti 12 dukata za liječenje rane koju je zadobio braneći tvrđavu tog grada Pamplone.
Obraćenik iz Loyole
Da bi se nečim bavio u svojoj dokolici, bolesnik je pomislio na čitanje viteških romana, koje je zavolio u kući Juana Velázqueza. No u Loyolinoj kući nije bilo takvih knjiga. Naprotiv, našla su se četiri sveska Života Kristova (Vita Christi) od Ludolfa Saksonskog, kartuzijanca, koje je na kastiljski preveo franjevac Amrosio Montesino, a tiskani su u formatu poluarka u Alcali 1502. i 1503. Našlo se također djelo Cvijet svetaca /Flos sanctorum) ili Život svetaca od Jakova iz Varazze, koje je preveo cistercit Gauberto Maria Vagad. Nemajući drugih, čitao je te duhovne knjige. To ga je čitanje promijenilo. Za vrijeme stanki njegova je misao letjela sad prema svjetovnim stvarima, sad se usredotočivala na ono što je čitao.
Među drugim mislima jedna ga je zaokupljala do te mjere da je znao provesti tri do četiri uzastopna sata zabavljajući se njome u svojoj mašti. Radilo se o junačkim pothvatima koje bi činio u čast jedne gospođe, o riječima koje bi joj rekao kako bi joj došao u milost, o oružanim činima koje bi napravio njoj u službi. Bijahu to snovi toliko teži da se ostvare, koliko gospođa o kojoj se radilo nije bila iz običnog plemstva; nije bila ni grofica ni vojvotkinja, nego joj je položaj bio mnogo viši od ovih. Nagađalo se puno o tome tko bi bila gospođa iz snova bolesnog Iñiga.
Vjerojatno se nije radilo ni o kojoj stvarnoj osobi, nego o zamišljenom stvorenju. Ako bi se radilo o nekoj osobi koja je stvarno postojala, čini se da bi to najvjerojatnije bila sestra Karla V., Katarina, koju je Iñigo možda vidio u Valladolidu ili u Tordesillasu, gdje je mlada princeza pravila društvo svojoj nesretnoj majci, kraljici Doñi Juani Ludoj. Godine 1525. Katarina se udala za Juana III. Portugalskog.
U toj izmjeni pobožnih misli i ispraznih sanja upleo se važan činilac ne samo za razvoj bolesnikov, nego i za kasnije pisanje knjige Duhovnih vježbi. Riječ je o razlučivanju duhova.
Razmišljajući o onom što se događalo u njegovoj nutrini, Iñigo je postao svjestan da su misli o Bogu i svecima teško ulazile, no potom su ga ostavljale zadovoljnim i mirnim, dok su svjetovne misli ulazile lako, no ostavljale ga suhim i nezadovoljnim. U početku nije razmišlajo o toj razlici, no malo-pomalo otvoriše mu se oči i spozna da se u njemu događala borba između dvaju protivnih duhova, dobrog i zlog. To je bilo prvo razmišljanje koje je učinio o Božjim stvarima, a zatim, kad je obavljao duhovne vježbe počeo je odatle dobivati svjetlo za rasuđivanje duhova.
Evo dobrih misli koje su mu ustrajno dolazile: Što bi bilo kad bih učinio ono što je radio sv. Franjo ili što je radio sveti Dominik? Zamišljao je tada velike i teške stvari koje bi mogao ostvariti, a njegova je volja postajala spremnom da ih napravi. Čitavo je umovanje bilo u ovom: Sv. Dominik je to učinio? I ja moram to učiniti. Sv. Franjo je to učinio? I ja moram to učiniti.
Napor razmišljnaja i svjetlo milosti uspjeli su prevladati u duši oporavljenika. Svaki put je jasnije vidio da mora prekinuti s prošlim životom i započeti novi, korjenito različit. Konačno je odlučio. Nije preostajalo ništa drugo nego da odredi kako i kada da to izvede. Dvije su mu se stvari ukazivale kao prvotne. Čim napusti svoju kuću, poduzet će hodočašće u Jeruzalem. Da bi nasljedovao primjere svetaca, dat će se na život stroge pokore. Kako to biva i s drugim obraćenicima, svetost je mjerio strogošću i oštrinom tjelesnih pokora. Te su misli bile tako snažne da su malo pomalo iščezli sni o svjetovnom životu.
Jedna ga je činjenica utvrdila u dobrim odlukama, a on je naziva pohođenjem i opisuje ovim riječima: Dok jedne noći bijaše budan, jasno je vidio sliku naše Gospe sa Svetim Djetetom Isusom. To viđenjem koje je trajalo neko vrijeme, donese mu veliku utjehu. Neposredni učinak tog pohoda bilo je gađenje nad čitavim prošlim životom, osobito nad tjelesnim stvarima, tako, te mu se činilo da su mu nestale iz duše sve slike koje su se prije itisnule u nj. Tako otada sve do god. 1553., kad je to ispričao, nikada više nije ni najmanje dao pristanak u tjelesnim stvarima.
Znakovi Iñigova obraćenka bili su tako jasni da njegov stariji brat i ostali stanovnici Loyoline kuće nisu mogli a da to ne uoče. U međuvremenu, u njemu su dozrijevali planovi. Počeo se već pridizati, a mogao je i pisati. Došla mu je misao da zabilježi neke stvari iz knjiga koje je čitao. Uzeo je teku od 300 stranica i stao pisati. Kristove riječi pisao je crvenom bojom, Djevičine plavom, a sve je pisao krasopisom, jer je umio vrlo lijepo pisati.
Dok je oporavljenik bio obuzet svojim dubokim razmišljanjima, svijet je išao svoji tijekom. U kolovozu 1521. Martín García brinuo se kao pokrovitelj za dobro djelovanje župe u Azpeitiji. Sa župnikom i sedam nadarbenika raspravlajo je o kultnim činima koji se imaju obavljati, o točnosti u njihovu obavljanju, o podjeli milostinje koju vjernici daju. Ugovarao je i s redovnicama samostana ConceptÍon, koje su uz samostam kanile izgraditi crkvu. Martín García bio je spreman ustupiti im zemljište, koje je na tom mjestu posjedovao, no uz želju da bude imenovan pokroviteljem te crkve, kao što je bio i župne. U listopadu iste godine Martín García pohiti u obranu Fuenterrabie, koju su napali Francuzi, sudjelovavši hrabro u obrani, i uz opasnost za život, odvraćajući posadu od predaje, na koju je 28. listopada kapetan Diego de Vera ipak pristao.
Iñigove misli okretale su se prema budućnosti. Što će raditi poslije svojega povratka iz Jeruzalema? Jedna od misli koje su mu se nametale, bila je da se zatvori u kartuziju naše Gospe de las Cuevas blizu Seville, a da ne rekne tko je, kako bi bio mnaje poštovan. Stoga je zamolio jednog slugu koji je išao u Burgos da se u samostanu Miraflores raspita o pravilima kartuzijanaca. Svidjela mu se, no tu misao nije slijedio ili stoga što se radilo o još jednom dalekom cilju, ili stoga što je Iñigo mislio da neće biti toliko slobodan da provodi pokornički život kako je želio, bude li vezan uz jednu regulu.
Došao je trenutak za veliki korak. Govoreći sa svojim bratom, reče mu da mora poći u Nava, gdje se nalazio Vojvoda od Nájere. Vidjet ćemo da nije riječ tek o izlici, nego se stvarno želio naći sa svojim bivšim pretpostavljenim. Martín García je kasnije doznao o čemu se radilo. I on i drugi u kući nagađali su da je Iñigo odlučio izvesti veliku promjenu. Uznemiren i potresen planovima svoga brata, vodio ga je od jedne do druge sobe, moleći ga uporno, da se ne upropasti i neka vidi koliku nadu ljudi u nj stavljaju i koliko bi mogao značiti. Istina, te su riječi izrečene iz bratske ljubavi, no one nam otkrivaju što su o Iñigu mislili i čemu su se od njega nadali.
Ali on je u svojim odlukama bio nepokolebljiv, i oslobodio se svoga brata. Bit će da je to bilo potkraj veljače, kad je, prešavši šiljasta vrata Loyole, započeo dug hodočasnički put.
Veritas, 13. prosinca 2010.
