Sveti znakovi

Autor: Romano Guardini

Izvor: Romano Guardini, Sveti Znakovi, Verbum, Split 1997.

Tekst prenesen iz broja 14-15 / 1997. semestralne revije za religiju, kulturu i misaonu orijentaciju, Nova tribina iz Splita, dozvolom uredništva.

Romano Guardini je jedna od najvećih figura kulturne i vjerske povijesti 20. stoljeća. Rođen je u Italiji, odrastao i živio u Njemačkoj. Predavao je na sveučilištima u Berlinu, Tuebingenu i Muenchenu. Iza sebe je ostavio čitav niz djela, koja su prevedena na mnoge svjetske jezike.

Što čini onaj, koji se uzoholi? Uspravi se, digne glavu, uzdigne pleća, čitav svoj stas hoće da poveća. Sve na njemu govori: "Ja sam veći od tebe, ja sam viši nego ti!" Tko je pak skroman, osjeća se malenim, prigne glavu, skloni ramena. "Snizi se", ponizi se. I to tim dublje, čim je veći onaj pred kojim stojiš; čim manje vrijediš u njegovim očima.

Klečanje

Gdje pak jasnije spoznamo kako smo maleni, nego onda kad stojimo pred Bogom? Veliki Bog, koji je jučer bio kao danas i koji će biti do sto i tisuću godina. On koji napunja svu sobu i svu kuću i sve mjesto i široki svijet i neizmjerni svemir. Pred Njim je sve kao prašak - Sveti Bog, čist, pravedan, beskrajno uzvišen ... Kako je velik ... A ja tako malen! Tako malen, da se s Njim uopće ni usporediti ne mogu; da sam pred Njim kao ništa. Tu svakom po sebi dođe da pred Njim ne smije stati ponosito. Čovjek "se ponizi", i svoj stas bi htio smanjiti, da ne izgleda tako ohol - i gle žrtvuje polovicu svoje visine: čovjek kleči. Pa ako mu još nije dosta, još se nakloni. Prignut kao da kaže: "Ti si veliki Bog, ja sam ništa!"

Kad poklekneš, nek ti to ne bude površna, prazna kretnja. Daj joj dušu! A duša je poklekla u tome da se i u nutrini srce sa strahopočitanjem pokloni Bogu. Kad dakle ulaziš u crkvu ili iz nje izlaziš, kad polaziš mimo oltara, poklekni duboko do zemlje, polagano, i s tobom nek poklekne sve tvoje biće, koje neka kod toga govori: "O moj veliki Bože ... !" To je poniznost, to je istina koja će svaki put tvojoj duši dobro doći.

Tamjan

"Vidjeh anđela gdje dolazi noseći zlatnu kadionicu i stade pred oltarom. I bijaše mu dano mnogo tamjana ... I dim od kada uziđe po molitvama svetih iz ruke anđela gore k Bogu".

Neka plemenita ljepota je u tom, kad se ubace na žeravu čista zrna i iz uzvitlane se posude uzdigne mirisav dim. Kao milozvuk je to, divan sklad oblaka i ugodna mirisa. Bez ikakve svrhe, čista kao pjesma. Plemenito potrošena dragocjenost. Ljubav koja se daje i posve predaje.

Kao onda kad je Gospodin sjedio u Betaniji, a Marija donijela dragocjene nardove pomasti, izlila na svete noge, svojom ih kosom osušila, a miris napunio svu kuću. Škrto je srce mrmljalo: "Čemu šteta ova?" Ali Božji sin reče: "Ostavi je da to čini na dan mog ukopa!" Izvršila se ondje tajna smrti, ljubavi, mirisa i žrtve. Isto je to i tamjan: tajna ljepote, koja ne zna za ikakvu svrhu već slobodno ulazi. Tajna ljubavi što gori i izgara i uništenjem nestaje. A i tu se javlja suhoparan osjećaj i pita: čemu sve to? Žrtva mirisa, samo Pismo kaže: to su molitve svetih. Znak molitve je tamjan i to baš one molitve koja ne misli na nikakvu svrhu, koja ništa ne traži već se uzdiže kao "Gloria" iza svakog psalma, koja se klanja i hoće da Bogu zahvali, "što je tako uzvišen".

A i u takav znak može ući igrarija. Mirisni oblaci mogu nositi i sporne ugođaje, vjersku igranju čuvstava. Ako je tako, onda kršćanska savjest ima pravo prigovorili i upravitii molitvu "duha i istine", kao opomenu neka bude čista i poštena. Jer ima i u religiji filistarstva, koje dolazi iz škrta i suhoparna srca kao i mrmljajuća riječ Jude iz Kariota. To je kad se hoće da molitva mora donositi duhovne probiti pa zato mora biti točno izmjerena i građanski razborita.

Taj način ne zna ništa o kraljevskoj punoći molitve koja hoće darivati. Ne zna ništa o duboku klanjanju, ne poznaje dušu molitve koja uopće ne postavlja nikakva: čemu i zašto, već se diže uvis samo zato što je ljubav, miris i ljepota. Što više ljubi, toliko više je i žrtva, jer miris dolazi iz ognja što žari.

Ruho

Razastrto je po oltaru. Služi kao tjelesnik Gospodarov pod kaležom i hostijom. Oblači ga svećenik kao albu, bijelu haljinu, kad vrši bogoslužje. Pokriva stol Gospodnji, na kojem se dijeti Božanski Kruh.

Krasno je pravo platno, čisto je, fino i jako. Kad ga gledam unako lijepo i svježe, sjetim se jednog svog prolaza kroz zimsku šumu. Došao sam do obronka, puna svježe palog snijega, što je još netaknut počivao medu crnim jelama. Ni ja se nisam usudio u svojim grubim cipelama preko njega. Obiđoh ga pun poštovanja ... Tako je i rublje razastrto za Najsvetije.

Na oltaru, gdje se prinosi božanska žrtva, leži prije ičega. O oltaru smo pak rekli, kako stoji uzdignut kao najsvetije mjesto u svetištu. Zapamtite ono, da je vanjski oltar slika nutarnjega u duši. Još više nego slika: vidljivi oltar ne znači samo oltar unutarnje pripravljenosti za žrtvu, već jedan i drugi spadaju skupa. Na tajanstven su način oni jedno. Pravi, savršeni oltar, na kojem se prikazuje Kristova žrtva, živo je jedinstvo obaju.

Zato rublje i govori tako snažno našem srcu. Ćutimo, kako mu u našoj nutrini nešto mora da odgovori. Postavlja na nas neki zahtjev, neki poziv, neku želju. Samo iz čista srca izlazi prava žrtva, a rublje označuje čistoću, kakva mora biti u srcu, da bude žrtva Bogu ugodna.

I mnogo nam govori rublje o čistoći. Fino i plemenito je provo platno. Što je surovo i silovito ne pruža nikakve čistoće. Na njemu nema tvrdoće koja te oneraspoloži. Snaga mu je u finoći, u nekoj plemenitoj čvrstoći. Jer je i u platnu neka moć. Pravo je platno čvrsto. Nije to prozirna tkanina, što je razdere svaki vjelar. Prava čistoća nije bolesna stvar, ne bježi od života, ne gubi se u ludim sanjama i krivim idealima.

Prava čistoća ima lice rumeno od životnog veselja i čvrsto stoji u junačkom boju. l još nešto govori rublje misaonu čovjeku: nije uvijek bilo tako fino i čisto kako sada tu leži. Rutavo i zamazano je je bilo, često se je moralo prati i bijeliti, dok je zadobilo tu mirisnu svježinu. Čistoća nije odmah ispočetka.

Doista, ona je milost; sigurno, ima ljudi koji je kao dar nose u svojoj duši, da im sve biće odaje svježinu nutarnje nevinosti. Ali to su iznimke. Što se naziva čistoćom često je sumnjiva stvar i obično znači samo da se još nikakav vihor nije na nju survao. Prava čistoća pak ne stoji na početku, već na svršetku. Zadobije se tek dugim, junačkim bojem.

Rublje leži na oltaru čisto, fino i čvrst. Čistoća je to, plemenitost srca i svježa snaga.
U Otkrivenju sv. Ivana govori se "o velikom mnoštvu, kojega nije mogao nitko izbrojili, od svakoga nareda i plemena i puka i jezika, gdje stoji pred prijestoljem i pred Janjetom, obučeno u bijele haljine. Tada jedan zapita:

 'Tko su ovi obučeni u bijele haljine i otkuda dolaze?' I bi mu dan odgovor: 'Ovo su koji dođoše od nevolje velike i opraše haljine svoje i očistiše ih u krvi Janjetovoj. Zato su pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć.'"

"Obuci me, Gospodine, u bijelu odjeću", moli svećenik kad oblači na se albu za svetu žrtvuvu ...

Kalež

Jednom, dugo je već godina otada, namjerio sam se na kalež. Naravski, bio sam vidio već mnoge, ali na prvi se namjerih jednom u Beuronu, kad mi je prijazan redovnik, kojemu su povjerene svete posude, pokazivao bogatstva sakristije.

Kao na temelju slao je čvrst i siguran na Široku podnožju. Oštro se dizao posve vitak držak. Iz njega kao da je virila skupljena snaga koja se diže i nosi.

Nešto povrh polovice oštro oblikovan čvor i konačno navrh drška, tamo gdje je jedan uzak prsten skupljao svu onu plemenitu snagu u konačnu pripravljenost, izniknula fina, uska čaška, u kojoj je u obliku srca počivala čaša, kupa.

Kako sam tada osjetio svetu tajanstvenost!

Iz čvrsta i duboka temelja visok držak sa okupljenom u sebi snagom, a iz njega procvjetao onaj oblik, koji samo jedno znači: primiti, čuvati.

O čista, o sveta tajno; o posudo, koja u svojoj blještavoj nutrini čuvaš Božanske kapljice, neizrecivu Tajnu strašne i slatke Krvi, čista ognja, čiste ljubavi!

I misli su išle naprijed. Ne, nijesu to bile misli, osjećao sam, gledao sam: nije li u tom sav svijet? Sve što je stvoreno, nema li konačno baš taj zadnji smisao? Čovjek, živo biće, duša i tijelo, čovječje srce što tako živo kuca ... Nije li Augustin rekao onu veliku riječ: "U tom leži najdublje bivstvo mog bića, da sam sposoban Boga obuhvatiti?"

Plitica

Bilo je jutro. Uspeo sam se bio na brdo te sam se vraćao. Duboko poda mnom Iežalo je jezero, unaokolo stajahu visoke i tihe gore u jutarnjem svjetlu. Sve je bilo čisto. A sav prostor tu gore i stabla sa svojim plemenitim granama tako svježa. I u meni je samom sve moje biće bilo puno svijetla, radosne snage te mi je bilo kao da nečujno izviru nevidljivi izvori te se sve diže u široku jasnoću.

Tada sam shvatio, kako je čovjeku kad mu je prepuno srce: stoji uspravno, podigne lice, raširi dlanove kao u pliticu gore k beskonačnom Dobru, k Ocu svjetlosti, k Bogu koji je ljubav, te mu prinosi sve što je oko njega i po svijetu u posvemašnjoj tišini puno i sjajno. Sigurno onda osjeća kako se sa plitice njegovih ruku diže uzgor sve čisto i sveto.

Tako je nekoć na duhovnoj visini i stajao Krist i prikazao Ocu svoju ljubav, svoj život kao posve istrošenu žrtvu. Na onoj visini, kojoj je brdo Morija bila prva stepenica, gdje je Abraham prinio svoju žrtvu. l opet na onom mjestu gdje je kraljevski svećenik izvršio svoju zadovoljštinu. l još ondje gdje se je u pradavno doba Abelov dar digao put neba u uspravnoj nevinosti.

Uvijek je na toj visini i uvijek je ispružena Božja ruka i uvijek izlazi dar kad svećenik - ne on, ta on, čovjek, samo je ništetno oruđe - stoji na oltaru te raširenim rukama podiže pliticu, patenu, sa bijlim kruhom na njoj. "Primi, sveti Oče, svemogući vječni Bože, ovu neoskvrnjenu žrtvu, koju ja, nedostojni tvoj sluga, prinosim Tebi, svome živomu i pravomu Bogu za bezbrojne grijehe, uvrede i nemarnosti svoje i za sve prisutne, kao i za sve vjerne kršćane, žive i mrtve, da meni i njima bude na spasenje u život vječni."

Kruh i vino

Ali još jedan drugi put vodi k Bogu. O njemu se ne bismo usudili govoriti da nam ga sama Kristova riječ nije pokazala i da nam ga liturgija tako uvjerljivo ne predočuje. Ne postoji samo sjedinjenje u gledanju i ljubljenju, u svijesti i mišljenju. Postoji i sjedinjenje čitava živa bića s Bogom. Za Njim ne teži samo naše spoznanje i volja već cijelo naše biće. "Moje srce i sva moja put klikću za živim Bogom ", veli psalam, i tek se onda smirimo kad smo s Njim bitno i životno združeni. A to ne znači nikakvo miješanje bivstava, nikakvu zbrku života. Takva što tvrditi, bilo bi ne samo pretjerano već nerazumno, jer se ništa što je stvoreno ne može pomiješati s Božanskim. A ipak postoji jedno drugo sjedinjenje osim samog spoznanja i ljubljenja: sjedinjenje bivstvujućeg života.

Za tim nužno težimo i za tu težnju imamo vrlo duboki izraz. Sveto nam ga Pismo i liturgija sami stavljaju u usta: da bi tako mogli sjediniti Boga sa svojim vlastitim životom kako se naše tijelo združuje s hranom i pićem. Mi gladujemo i žeđamo Boga. Htjeli bismo Ga ne samo spoznati, ne samo ljubiti. Želimo Ga dostići, držali, imati, da, ne bojmo se reći! Želimo Ga jesti, piti, posve Ga u sebi posjedovati dok Ga se ne zasitimo posve se zadovoljimo, da budemo puni Njega. Tijelovska nam liturgija to izriče Gospodnjim riječima. "Živi je Otac mene poslao. Kao što ja živim po Ocu, tako i tko mene blaguje živi po meni". Zar ne, to je ono? Sami po sebi nemamo prava to tražiti, ne usuđujemo se, grijesi nas naši zastrašuju. Ali kad Bog sam tako govori, iz dubine odgovaramo: "Tako mora biti."

Još jedanput; time ne mislimo ništa nepristojna. Ništa po čemu bi izgledalo kao da hoćemo izbrisati granice koje dijele nas stvorove od Boga. Ali čežnju, što ju je On sam u nas položio, smijemo priznati. Smijemo se veseliti nad onim što nam je Njegova prevelika dobrota darovala. Krist kaže: "Tijelo je moje doista jelo i krv je moja doista piće ... Tko blaguje moje tijelo i pije moju krv ostaje u meni i ja u njemu. Kao što ja živim po Ocu i onaj koji blaguje mene i on će živjeti po meni". Njegovo tijelo jesti ... Njegovu krv piti ... Njega blagovati ... živa Bogočovjeka sa svim što je i što ima u se primiti - nije li to više nego bismo mi sami po sebi mogli poželjeti? A ipak, nije li to baš ono što naša najdublja nutrina nužno žieli?

Ta se tajna lako jasno odrazuje u prilikama kruha i vina. Kruh je hrana. Prava, doista hrani. Tečna, nikada ne dodije. To je kruh. A i dobar je, ako uzmeš riječ u duboku i toplu smislu. I pod prilikama toga kruha živi Bog postaje hranom za nas ljude. Sv. Ignacije Antiohijski piše vjernicima u Efezu: "Lomimo jedan kruh koji je nama posvećenje neumrlosti". Hrana je to što hrani svo naše biće živim Bogom te čini da smo mi u Njemu a On u nama.

Vino je piće. Pa da pravo kažem: ne samo piće koje gasi žeđu; to je voda. Vino hoće više. "Razveseljuje srce čovječje;", veli Sv. pismo. Svrha je vinu ne samo da gasi žeđu, već da bude piće veselja, punine, obilnosti.

"Kako je lijepa moja čaša puna opojnosti", kaže psalam. Razumiješ li što to znači? l shvaćaš li da opojnost ovdje znači nešto posve drugo nego neumjerenost? Rujna je ljepota u vinu, miris i snaga koja sve širi i preobrazuje. l pod prilikama vina daje nam Krist svoju Božansku krv. Ne kao razummi uživano piće, već kao puninu Božanske dragocjenosti. "Sanguis Christi, inebria me - Krvi Kristova, napoj me", molio je sv. Ignacije Lojolski, muž s viteško toplim srcem. l sv. Janja govori o Krvi Kristovoj kao o tajni ljubavi i neizrecive ljepote: "Med i mlijeko primih s Njegovih ustiju i njegova krv ukrasi moje lice", spominje se u molitvama na njezin blagdan.

Krist nam je postao kruh i vino. Jelo i piće. Moramo Ga blagovati i piti. Kruh je vjernost i postojana čvrstoća. Vino je odvažnost, miris i ljepota, širina bez granica. Opojnost života i posjedovanja i darivanja ...

Veritas, 9. prosinca 2010.