Tajna zla
Odlomci iz knjige Tajna zla, E. Autexiera, u prijevodu Dr. Srećka Bošnjaka, i u izdanju Knjižnice UPT - U pravi trenutak (54400 Đakovo, pp 51), koju uređuje Ivan Zirdum.
Najprije recimo nešto o Tajni zla, o kojoj raspravlja ova knjiga. U Gospodnjoj molitvi, koju nas je sam Krist naučio, i koju milijuni bez prestanka mole, odano molimo Boga, da nas oslobodi od zla. Od kakvog zla?… Ovdje se radi o duhu zla, o duhu-osobi, kojega treba zvati njegovim imenom. Govoreći o njemu, Biblija se izražava obično na slikovit način, na tajanstven način po kojemu je lako toga duha prepoznati. Knjiga O postanku (Genesis) govori o Zmiji, knjiga Otkrivenja (Apokalipsa) govori o strašnom Zmaju, što odgovara staroj Zmiji, a to je đavao ili sotona. Sveti Ivan nazivlje ga Knezom svijeta, a Sveti Matej piše, da je to Moć tame. Sveti Pavao govori o Legiji zlih duhova, koji vladaju svijetom. Za Manihejce (krivovjerce) to je Bog, Bog zla, ali Sotona nije Bog i vidjet ćemo da je Sotona pobunjeni anđeo protiv Boga i ljudskog roda.
Dakle, ova poosobljena tajna zla već osvjetljuje i tumači tajnu pada čovjeka. Pod djelovanjem Sotone čovjek je slobodno raskinuo životne veze, koje su ga povezivale s Bogom, njegovim Stvoriteljem. To bijaše sudbonosno, jer grijeh i smrt s posljedicama trpljenja prouzroči nesreću za njega i sve njegove potomke. Po grijehu dođe smrt! Nakon starih Manihejaca, Luther je naučavao kako je izvorni grijeh neizlječiv i da je temeljito pokvario ljudsku narav i sveukupno čovječanstvo, te tako postao uzrokom, da su ljudi nesposobni učiniti bilo kakvo dobro. To znači, da ni Bog više ne može čovjeku pomoći, a to je neistina i zabluda, jer Bogu nije ništa nemoguće i Njegova Otkupiteljska Milost ima i za tu ranu lijek. Ali ono, što je istinito, jest, da je čovječanstvo, osim Djevice Marije, Kristove Majke, duboko i sigurno ranjeno:
- Ranjeno neznanjem, koje pomračuje ljudski razum, pa teško dolazi do
istine.
- Ranjeno zlom, koje se nalazi u volji, te mu je teško u životu činiti dobra
i kreposna djela.
- Ranjeno slabošću tijela i požudom, koja je uzrokom što ga privlače
tjelesna uživanja na štetu viših radosti, neizmjerno dragocjenijih radosti
njegove duše.
Kakve su posljedice tog stanja naše ranjene naravi? One su pred našim očima kao što su bile za sva prijašnja pokoljenja bez obzira na vremenska razdoblja i različite uvjete ljudskog života. Začarani znanstvenim razvitkom i izvanrednim napretkom moderne tehnike, ljudi današnjice, izgubili su smisao za poredak vrijednosti. Oni ne vide da taj progres, da taj napredak nije prema kršćanskoj zamisli, i da se ne može ostvariti za opće dobro, osim u redu i u svim sastavnim elementima ljudske naravi.
Izgubivši smisao o tim prvotnim i temeljnim vrijednostima kao što su: Bog, duša, grijeh, savjest i odgovornost pred Bogom… prekinuvši veze, koje su ih povezivale sa Svetim, tj. s Nadnaravnim, postali su nesposobni da osiguraju hranu i stan sebi sličnima, nesposobni da zaustave rat, kolektivno umorstvo, torturu…, nesposobni da izbjegnu krize, revolucije, nezaposlenost…, nesposobni osobito da stvore pravo podneblje pravde i ljubavi, kakvu Bog traži i za koju je Krist najsavršeniji uzor.
Takva je crna slika ili drama ljudskog stanja. Materijalistima i bezbožnicima ne manjkaju ideologije više ili manje zavodljive, kojih je svrha zamijeniti Kult Boga Kultom čovjeka. To se zove antropomorfizam. Antropomorfizam jest samodostatnost čovjeka, koji još nije stigao do prave spoznaje Boga, želi Ga stvoriti prema svom vlastitom poimanju.
On će se, na primjer, zadovoljiti da svoje oholo pouzdanje stavi u svoja djela tehničara, stručnjaka, ili kao Marcuse, napuštajući stvarnost apsolutnog Bića, koje Biće jest Bog, vratit će se naturalizmu, koji je zavodljiviji i izgleda više ljudskiji. Ili još, kao pretjeranac Cohn Bendit, smatrat će potrebnim temeljno rušenje kulturne baštine Društva, koja je izgrađena umjetnošću duhom-veleumom, znanošću, krepošću i molitvom pokoljenja, da mjesto toga stavi socijalistički raj svojih snova.
Odatle potječe podrugljiva riječ Voltaire-va: Govori se kako je čovjek stvoren na sliku Božju, kako ga Bog stvori na svoju sliku… Ali čovjek mu je tu sliku vratio!… Da, čovjek je želio sebe učiniti Bogom prema svom nacrtu, ali takva želja nije ozbiljna. Između Bića, koje je Izvor svih drugih bića i svega što živi, između Stvoritelja i stvorenja nema bilo kakva nereda konfuzije. Bog ne može biti potvrđen drukčije nego kao nezamjenjivo biće i u punini, koje nadilazi uvijek neizmjerno sve što čovjek može zamisliti i reći o njemu.
Herbert Marcuse u svom zadnjem djelu Jednodimenzionalan čovjek veli: Ljudi nalaze svoju dušu u svojim automobilima, kućama, u kuhinjama, itd. Ovdje nije više antropomorfizam nego je alijenacija, tj. sistem, koji čovjeka čini stranim samom njemu i koji ga odneljuđuje sve do uništenja svega što je u njemu najdragocjenije, a to je njegova duša. Vrlo zadovoljan s tim novim konforom, kojeg naši pradjedovi nisu imali, ne može se primijetiti, jer gonjen do krajnosti, za njega aparat proizvodnje postaje glavna snaga njegove misli i njegovih čina, i stavlja ga u stanje eksploatacije, koja guši njegovu osobnost i njegovu slobodu, što on i ne opaža. Tako postaje odvraćen od sebe, pomućen, zaluđen, i to u pravom smislu riječi, u jednodimenzionalnom društvu. Samo jedna dimenzija, koja se zove društvo potrošnje, gdje je u takozvanom horizontalnom totalitarizmu.
Kad je to tako, vrlo brzo se opaža da tajnu zla, patnje i smrti ne rasvjetljuje ni znanost, ni moderni progres, moderni napredak, ni ideologije, koje ne žele ne samo nikakve veze s Bogom, nego su protiv Boga. Dakle, u toj odsutnosti Boga nalazi se korijen zla. Moj narod učini dvostruko zlo, piše prorok Jeremija, ostavio je mene, Izvor žive vode, da iskopa čatrnje, koje ne mogu držati vodu. Dakle, je li Izrael rob ili sin roba?…
Nasuprot djela ljudskih i ljudskog stanja, mi ćemo istaknuti djelo Božje ne toliko u nacrtu stvaranja, nego u nacrtu tajne Otkupljenja. Tajne ostaju uvijek tajne u onome što vidimo ili u onome, što nam se tumači. Nisu protiv razuma, nego su jednostavno iznad razuma, oslonjene na Objavu i jedne druge rasvjetljuju. Motreći sa strane Utjelovljenog Boga, koji umire na Križu iz ljubavi prema čovjeku, kojega otkupljuje, ili sa strane čovjeka, koji je otkupljen, Kalvarijska Žrtva jest izbaviteljski element, koji daje zadovoljštinu za povrijeđenu pravdu i oslobađa čovjeka od ropstva grijeha, dajući mu preobilna bogatstva milosti. Crkva se ne boji ustvrditi da je divno Bog stvorio ljudsku narav, a još je više i divnije obnovio, dajući nam tako dobrog Otkupitelja.
Kad Krist daje svoj Ljudsko-Božanski život za nas na Križu i uskrsuje kao Pobjednik smrti, postajemo pobjednici nad Sotonom, nad zlom, nad smrću. - Na jednoj slici u Sikstinskoj kapeli, koja predstavlja Adama istjerana iz zemaljskog raja, vidi se Eva, unatoč svoje muke i poniženja, kako baca svoj pogled nazad, kao da je svjesna da unatoč grijehu, koji je uzrokom smrti, ostaje još jedno svjetlo i jedna nada u očekivanju Vječne Ljepote.
Ne bih znao bolje završiti ova razmišljanja u Predgovoru za svoje djelo Tajna zla, nego pružajući svojim čitateljima riječi Staljinove kćeri, Svjetlane Alilujeve: Svijet je nagomilao toliko ludosti, zla i opake volje kao što su progres, razum, spoznaja, čovječanstvo i prijateljstvo… Zatim, obraćajući se neposredno Bogu, upravlja mu ovu sjajnu molitvu, punu povjerenja: Bože, kako je Tvoj svijet lijep i kako je u njemu sve savršeno!… Svaka vlat trave, svaki cvijet i svaki list!… Ti nastavljaš podržavati čovjeka u ovom besmislenom kaosu, u kojem sama vječna narav čovjeku daje snagu i utjehu, dajući mu moralnu ravnotežu i duhovnu harmoniju.
E. Autexier: Sotona: Moć tame
Nakon pada anđela, koji je predhodio padu čovjeka, dvije ljubavi stvoriše dva grada. Dva različita grada, koji se suprotstavljaju jedan drugome. Usporedba potječe od sv. Augustina. Augustin razlikuje Grad zemaljski, koji se zove i Grad sotonski, a proizlazi iz ljubavi prema samom sebi sve do prezira Boga, te Grad nebeski ili Grad Isusa Krista, koji proizlazi iz ljubavi prema Bogu sve do prezira samog sebe.
Prvi se ponosi samim sobom i traži slavu ljudima. Drugi se ponosi slavom Boga. Jedan u oholosti svoje slave ide uzgorito i oholo, a drugi govori Bogu: Ti si moja slava i moja podrška (Ps 3,4). U svojim prvacima i u svojim knezovima, u svojim pobjedama nad narodima, koje podjarmljuje Zemaljski grad i koji ljubi svoju vlastitu silu i svoju strast za gospodstvom i vlašću.
Naprotiv, Grad Isusa Krista predstavlja nam svoje građane, koji se pomažu ljubavlju, njegovi prvaci bdiju nad dobrom svojih podložnika i govore Bogu: Ljubit ću Te Bože, jer Ti si moja snaga (Ps 17,2). Mudraci Zemaljskog grada živeći prema težnjama čovjeka, traže tjelesna dobra ili dobra duhovna ili ujedno i jedna i druga, ne nastoje spoznati Boga niti Ga slaviti, niti Mu hvalu davati, nego lutaju u ispraznostima svojih misli (Rim 1,21). Dok u Nebeskom gradu, jedina čovjekova mudrost jest pobožnost, poniznost, ljubav, koja daje pravom Bogu odogovarajuće poštovanje, očekujući nagradu u društvu Svetih, gdje su ljudi u društvu anđela i gdje je Bog sve u svima (1 Kor 15, 28).
Ovdje, uvjetovani tajnom Vječnosti, nalazimo se licem u lice s neshvatljivom stvarnošću, a ta je stvarnost Bog. U neizmjernom jedinstvu vidljivog i nevidljivog stvorenja opažamo bez ikakve teškoće postojanje ovih dvaju gradova, ili dvaju Kraljevstava: Kraljevsrvo Kneza ovog svijeta, kraljevstvo Lucifera, anđela, koji se isticao svjetlom, ali je postao svojom pobunom anđeo tame, te Kraljevstvo Mističnog-Tajanstvenog Tijela, Zajednice Svetih, kojima je Krist Glava. Ovdje se ne radi o metaforama ni o poetskim presonifikacijama.
Anđeli su stvorenja Božja. Čine dio ljestava bića: Te ljestve opazio je Jakov u jednom proročkom snu i protežu se od najmanjih stvorenja sve do onih, koji su najbliži Bogu. Protivno manihejskoj herezi, prihvaćenoj od Katara ili Albigenza, koji ispovijedaju dualizam, tj. sistem po kojemu od sve vječnosti postoje dva suparnička i jednaka prauzroka: Bog i materija, Dobro i Zlo, koje će se jedno drugom suprotstavljati. Sotona nije neke vrste suparnik ni takmac Boga, a još manje je Njemu ravan, nego je Njegovo stvorenje. Što se tiče supremacije, nadmoći Isusa Krista, kad nam sv. Pavao želi da uvidimo njegov sjaj i veličinu, veli:
On je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac, prije svakog stvorenja. U Njemu jer sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti sve je po Njemu i za Njega stvoreno (Kol 1,5).
Tehnički progres, tehnički napredak, koji je postignut i svaki dan postiže i sve više napreduje, da je moderni čovjek time već podjarmljen. Stvarno on posjeduje ključ, koji mu na neki način, otvara polje zvijezda i atoma, tj. ujedno naizmjerno veliko i neizmjerno maleno polje, ili, x, da reknemo kao Teilhard, od neizmjernog kompleksa zarobljen. I takav je prestiž tog progresa, da mora, prema istom znanstveniku, pomoći ljudskoj savjesti, da pripravi kraj vremena i svoju vječnu sreću. Ipak, tu se ne radi o drugom, osim o jednoj pseudoznanstvenoj viziji, koje sadržaj ne odgovara evanđeoskoj istini. Za Evanđelje, malo stado ili neizmjerni narod, mirijade ljudi, koji su došli ili će doći u život, gdje je sve provizorno pomiješano kao kukolj sa pšenicom, ti će ljudi biti odijeljeni u vrijeme žetve.
Sotona, tko je to?
Da to saznamo, dosta je otvoriti Bibliju, gdje je u jednoj najgrandioznijoj slici, koja je ikad naslikana, iznesen pad anđela. U Apokalipsi, u knjizi Otkrivenja, koja je knjiga najizvanrednija u Bibliji, nalazi se ovo: U to se zametnu rat u nebu, koji je Mihael sa svojim anđelima morao voditi protiv Zmaja. Zmaj i njegovi anđeli prihvatiše borbu, ali je ne mogaše izdržati. I mjesta za njih više nije bilo u nebu. Bijaše zbačen veliki Zmaj, stara Zmija, koja se zove đavao - Sotona, zavodnik cijeloga svijeta bijaše zbačen na zemlju i bijahu zbačeni s njime njegovi anđeli. U to sam čuo jak glas u nebu, gdje govori:
Sad je nastupilo spasenje i snaga i kraljevska vlast našega Boga i vlast njegova Pomazanika, jer je zbačen tužitelj naše braće, koji ih je optuživao dan i noć pred našim Bogom. Oni su ga pobijedili Janjetovom krvlju i riječju svoga svjedočanstva, jer su prezreli svoj život sve do smrti. Zato se veselite nebesa i vi koji stanujete u njima. Jao vama, zemljo i more, jer je đavao sišao k vama s velikim gnjevom, svjestan da ima još samo malo vremena (Apok 12, 7-12).
Zašto je bila ta borba anđela? Koji joj bijaše objekt?… Bog je anđele stvorio dobrima, sposobnima za poslušnost i za ljubav i stvoreni su za Dobro i za Sreću, koja se može naći jedino u Bogu. Obdareni su slobodom, jer bez slobode nema ljubavi u pravom smislu. Bili su sposobni birati. Uostalom, sigurna činjenica pada jednog velikog broja, grijehom se pretvoriše u zle anđele, tj. u demone, ta činjenica, kao i blaženstvo nebesko, ne može biti podareno tim čistim duhovima prije kušnje u ljubavi i vjernosti, kao što bijaše postavljena kušnja i samom čovjeku. Zato Biblija, osim u Otkrivenju, jasno kaže u drugoj knjizi: Mrska je oholost i Bogu i čovjeku i nepravda je odvratna obojici.
Oholost počinje kad čovjek otpadne od Gospoda i srcem se odmetne od svoga Stvoritelja. I jer je početak oholosti grijeh, tko se njoj oda, širi gnjusobu. Gospod ih zbog toga kažnjava čudesnim kaznama i potpuno uništava (Sir 10,7-12).
Oholost je na početku svih pobuna. Oholost je grijeh duha. Najveća oholost jest u želji postati Bog. To bijaše zločin pobunjenih anđela, a to je zločin, koji vlada među ljudima, kod lažnih mesija filozofije i politike. Svojom silnom željom, Sotona, koji još bijaše Lucifer, Anđeo svjetla, imao je mogućnost prkositi i izazivati vjerne anđele, okupljene oko sv. Mihovila. Sa svojim pristalicama pobunio se, želeći postati Bog protiv sve pravde i protiv očitosti i jasnoće, da je stvorenje. To bijaše negiranje i odbijanje ljubavi, grijeh anđela, grijeh neoprostiv. Neoprostiv u sebi. Za pobunjene anđele nema Otkupljenja. Tajanstven problem, misteriozno pitanje, koje su dugo ispitivali teolozi.
Ali, veli sv. Augustin: Kako ne bismo razumjeli, da grijeh anđela bijaše toliko neoprostiviji, koliko njihova narav bijaše uzvišenija? Narav je anđeoska intuitivna, zorna, jasno gleda! Anđeli se nisu u stanju obratiti! Ako je istina, da se svaki grijeh oprašta, ako se požali, još je više istina da je svaki grijeh neoprostiv, koji se ne osuđuje, ne opozivlje, ne priznaje… To je konačno nepokajanje, okorjelost u grijehu, nepopravljivost. Sa smrću ljudska se duša odjeljuje od tijela i slijedi zakone čistih duhova. Tako pravednici i vjerni anđeli ne mogu više željeti poreći, zanijekati svoju ljubav, niti osuđeni i demoni mogu zaželjeti da se obrate od svoje mržnje.
Sotona ili grad zla
U Bibiji, gdje se govori o padu čovjeka, vidi se od početka da se Sotona pokazuje po psihološkim dubinama sa svojom perverzijom kao negator, poricatelj, lažac i ubojica, neprijatelj Boga i čovjeka. Pred duhom žene lažno je pokazivao svjetlo i pobuđivao bezumni san, što ga je sam imao i koji mu je bio uzrokom propasti: Bit ćete kao Bogovi!…
Rekao je: Bog dobro znade, da čim pojedete taj plod, da ćete postati kao sam Bog, spoznajući dobro i zlo! Takav bijaše prvi sofizam, prva laž, krivotvorstvo napasnika, kome je Eva povjerovala kao što mu se povjeravaju buduće generacije 20. stoljeća i buduće. Prema njemu, prema Sotoni, da se postane svjetlo i istina, treba se angažirati, zauzeti se za tamna djela i paktizirati sa zabludom. Da se upozna život, treba početi uništavati ga i čak ubiti ga u njegovu zametku!… Ali nije teško uvidjeti, posebno u našim danima, da kad se prihvate takvi sofizmi i takve laži, ranije ili kasnije će se opaziti, često vrlo kasno, da se radilo o prevari, o strašnoj prevari.
Dakle, da bismo izbjegli tako teškoj zabludi, koju je Krist razotkrio i demaskirao, razgoličio Sotonu, sa svom snagom svog Božanskog autoriteta, kad reče svojim vlastitim neprijateljima: Vama je otac đavao i hoće vam se vršiti prohtjeve oca svoga. On bijaše čovjekoubica od početka i ne bijaše u istini, jer u njemu nema istine: kad govori laž, od svoga govori, jer je lažac i otac laži (Iv 8,44). Ubojica od početka!… Krist je znao što je govorio i nije nas prevario. Sotona je prouzrokovao smrt ljudi u povijesti što na zemlji ima grozne pokvarenosti, razvratnosti, potječe od Sotone, koji je govorio: Nećete umrijeti, nego ćete postati kao bogovi.
U Sirahovoj knjizi, u kojoj Biblija govori o dobru i zlu, koje dolazi od žene, može se pročitati ova izreka: Od žene je grijeh počeo i zbog nje svi umiremo (Sir 25,24). Ipak, ako je Eva imala svoju odgovornost u drami pada, odgovornost Sotone bijaše teža. Naime, čovjeka je stvorio Bog za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavolskom je zavišću došla smrt u svijet i nju će iskusiti oni, koji njemu pripadaju. A duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva. Očima se bezbožnika čini da oni umiru i njihov odlazak s ovog svijeta kao nesreća. I to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru (Mudr 2,23-24; 3,1-3).
Sotona i Kristova smrt
Kršćanska drama, kažemo drama svijeta, počela je s padom Adama i Eve i nastavit će se neprestano do svršetka svijeta. Svuda i uvijek Sotona igra kolo, ali većina ljudi ne vidi ga i ne čuva se od njega, ne bježi od njega. Prva neiskrenost, himbenost, podmuklost napasnika u tome je, da se prikrije, kamuflira, da pridobije povjerenje, čekajući priliku, da zavede ljude, da mu se klanjaju. Da se upoznaju njegovi lopovluci i njegova zavođenja, potrebno je pročitati što o njemu govori Sv. Pismo Starog i Novog Zavjeta, te povijest Crkve od početka do naših dana. Može se iz toga lako vidjeti, da sve pokvarene i zavodljive inicijative dolaze od njega. Ali Sotona nije Bog i ako je istina, prema poslovici, da on vodi kolo, istina je i to, da svi njegovi pothvati uvijek svršavaju u neredu i napokon se okreću protiv njega. Prividnim pobjedama, koje su obično kratka vijeka, slijede neuspjesi i katastrofe, koje karakteriziraju grad zla, kojemu je on podstrekač i vođa.
Sotona je začetnik, inspirator zločina sve od početka Kaina do naših dana. Nakon ubojstva Abela, nevinog i čistog, povijesti potopa, te prevednog Josipa, kojega prodaše vlastita braća, kako će kasnije biti i sa samim Isusom Kristom, evo kako sveci i hrabri proroci demaskiraše, otkriše neprijatelja ljudskog roda skrivena u Zlatnom Teletu i u svim vrstama lažnih bogova… zlatnih ili srebrenih idola, koji imaju usta, a ne govore, imaju oči, a ne vide, imaju uši, a ne čuju.
Zatim u knjizi Jobovoj vidimo, ovaj put s Božjim pripuštanjem, vidimo dramu trpljenja, kojoj je žrtva sveti čovjek Job. Ipak, u toj nadljudskoj borbi, u kojoj se radi o problemu trpljenja Pravednika, pobjedu će iznijeti Božji čovjek. Odakle potječe druga poslovica, koja glasi: Đavao nosi kamen, ali njegova je zlobna i opaka moć ograničena. Jobova pobjeda jest primjer pobjeda, koje čovjek može izvojevati nad zlom Sotone, ako se sam potpuno poveže sa Svevišnjim i stavi se pod zaštitu svog Stvoritelja i Otkupitelja.
U padu Adama i Eve, ulogu je odigrao napasnik, ali on nije postigao odlučnu pobjedu. Njegovi postupci, kako smo vidjeli, opetovali su se tijekom vjekova, kako bi se u svijetu raširile zlokobne perverznosti, izopačenosti, razvrati svake vrste. Ali, bez sumnje, u životu i smrti Isusa Krista neprijatelj ljudskog roda postigao je najveći stupanj nemoćne mržnje i u tome je tragična veličina kršćanske drame. Bogoubojica, koji bijaše čovjekoubojica od početka, ne mogaše poželjeti većeg zločina nego podići Početnika Života na Križ, na kome je umro. Bijaše zadovoljan, ako u stanju osude može imati zadovoljstvo, kad je vidio Spasitelja ljudi izdana i prodana svojim suradnicima i po njima ponižena do poraza!…
Međutim, kao i u Zemaljskom raju, njegova pobjeda bijaše samo prividna i morala se obrnuti protiv njega. Smrt Krista raspetoga, najveća pobjeda Sotonine mržnje, bijaše i znak, bijaše signal njegova poraza i kraja njegova carstva, njegove moći i vlasti. Tako je danas i tako će biti i sutra i uvijek za Božje neprijatelje, koji, opojeni ohološću i samostalnošću, ne vide spas ni u čemu, osim u pobjedi tehnike i lažne znanosti i proglašavaju se bogovima namjesto Boga. Na kraju, ta lažna znanost okreće se protiv čovjeka, koji uzmiče zastrašen pred strašnim prizorom, koji je sam sebi pripremio.
Demonska, sotonska opsjednuća
Sotona nije mit, nije bajka, nije izmišljotina. Njegovo postojanje povezano je s Utjelovljenjem Riječi Božje i s Otkupljenjem i s ponašanjem Gospodina Našega Isusa Krista s obzirom na njega. Sve to ne dopušta apsolutno sumnjati u postojanje Sotone. Ipak, osobito u naše vrijeme, neki specijalisti psihoanalize drže, da je vjerovanje u opstojnost demona, obično, čisto praznovjerje. Na primjer, oni ne dopuštaju, da bi moglo biti osoba, opsjednutih od demona. Oni tvrde, da nema opsjednutih od sotone, nego samo bolesnika koji su pomućeni, umobolni, živčanih bolesnika, padavičara, itd…, koje treba njegovati i liječiti. Nitko to ne poriče da ima takvih vrsta bolesnika.
Ali ako ima mentalnih bolesnika, koji su ovisni o psihoanalizi, ima i demonskih opsjednuća, opsjednutih osoba od Sotone, nad kojima psihoanaliza kao takva nema nikakve moći ni kompetencije, ni nadležnosti. Evanđelje nam donosi nekoliko slučajeva opsjednutih od Sotone, iz kojih je Isus, služeći se svojom Božanskom snagom, izgonio demone i oslobađao one, koji su bili mučeni nečistim duhovima. I kad se služio svojom Božanskom moći i snagom, tjerajući zloduha iz nesretnih žrtava, demoni su sami govorili kroz usta opsjednutih o Isusovoj Božanskoj sili.
Sveti Luka u svom Evanđelju piše: Bio je u sinagogi u Kafarnaumu, čovjek, koji imađaše nečistoga duha, đavla. Bijaše opsjednut od demona. Vidjevši kako Isus ulazi u sinagogu, stane glasno vikati: isuse Nazarećanine, što Ti imaš s nama? Došao si, da nas uništiš! Znam ja, da si Ti Svetac Božji. Isus mu zaprijeti i reče: Umukni i iziđi iz njega. Nakon toga đavao obori čovjeka u sredinu i iziđe iz njega i ništa mu zla ne učini. Izišao je vičući i kričeći. I nastade opće zaprepaštenje, te su se među sobom razgovarali ljudi: Kakve li riječi! Vlašću i silom zapovijedi nečistim duhobima, te izlaze. I glas se o Njemu širio po svim okolnim mjestima…
Uvečer istog dana, veli Evanđelje, svi, koji su imali bolesnike od raznih bolesti, dovodili su ih k Njemu, i On ih je liječio… Iz mnogih su izlazili zli duhovi, vičući: Ti si Sin Božji! On im je prijetio i nije im dopuštao da to govore i tjerao ih je. Iz toga se vidi jasno, kako Evanđelje razlikuje obične bolesnike od osoba opsjednutih od zlih duhova, nad kojima ima vlast jedino Bog i Njegovi predstavnici egzorcisti, izgonitelji zlih duhova.
Opsjednute osobe nisu luđaci. Takve osobe često pokazuju znakove posebne snage i nadnaravnog znanja. One znaju tko je Isus i da je pred njima, one dršću, tresu se, mole i zaklinju tužno da ih ne tjera… Opsjednutog iz Geraze nitko nije mogao ukrotiti. Više puta su ga vezali okovima i lancima, ali on je pokidao te okove i lance iskidao u komade. Videći kako se Isus primiče k njemu, urlao je vičući i govoreći: Što Ti imaš sa mnom, Isuse, Sine Boga Svevišnjega? Zaklinjem Te Bogom, ne muči me! Jer Isus mu bijaše rekao: Iziđi iz ovog čovjeka, duše nečisti! Isus ga na to upita: Kako ti je ime? Odgovori mu: Legija mi je ime! Ima nas mnogo! I uporno zaklinjaše Isusa, da ih ne tjera iz onog kraja. Ali Isus oslobodi jadnika i on se vrati svojoj kući razglašujući dobročinstvo, koje mu učini Isus, a svi su se divili (Vidi Mk 5,1-118).
Od najstarijih vremena, a posebno u Isusovo vrijeme, bijaše mnogo opsjednutih osoba od zlih duhova. Ima takvih i u naše vrijeme… Nejčešće to su bijesni napadači, koje Sotona šalje, da napadaju neke osobe, posebno svete duše, svece, kako bi ih obeshrabrio i odvratio od njihova ideala svetosti. Tko čita život sv. Župnika Arškoga, vidjet će kako tijekom mnogih godina i skoro svake noći pokazuje zli duh, da je u njegovoj blizini. Tek što bi sv. Župnik zaspao, zli duh bi ga probudio svojim paklenskim krikovima, povicima, lupatanjem po vratima župskog stana.
Rogonja, kako ga je nazivao Svetac Božji, prevrtao je stolice po sobi, lupao po namještaju, kričao užasno, vičući: Vianney, Vianney, još nisi umro, ali imat ću te… Izgovarao je uvrede i psovao, trgao je zastore njegove postelje i vukao slamnjaču… Ali znakom Križa Sveti Župnik tjerao je zloduha. Sve ovo iznosili su brojni svjedoci, koji bijahu kao čuvari ispočetka u svečevoj kući, a ti su svjedoci vjerodostojni ljudi.
Slavni kroničar iz 11. stoljeća, Raoul Claber, pripovijeda, kako je jedne noći u samostanu sv. Leger-a, nešto prije jutra, imao viđenje Sotone. On piše: Vidim pred mojim krevetom malu grdobu, crnu neman ljudskog oblika. Imađaše, koliko sam mogao raspoznati, tanak vrat, lice mršavo, oči vrlo crne, čelo usko i naborano, smežurano, nos splošten, usta ogromna, usne nabrekle, brada kao u jarca, uši ravne, kosa nakostrešena, u neredu, zubi kao u psa, stražnji dio glave šiljat, prsi i leđa grbava, odijelo prljavo. Izgledao je uzrujan, tresao se, žestio se vrlo bijesno. Zgrabio je drvo s kreveta, drmajući krevet snažno, škripajući zubima, opetovno govoreći: Nećeš dugo ovdje ostati! … Ljudi Srednjeg vijeka bili su poučljiviji od naših mudraca o smislu ljudskog života. O Sotoni su imali spoznaje, kakve donosi Biblija… Današnje neznanje na laku ruku tvrdi da je Sotona legendarna osoba, izmišljotina. To i želi Sotona. Ne želi se otvoreno pokazivati i predstaviti.
Kad se u nekoj obitelji rodi dijete, Crkva traži od kršćanskih roditelja, da nastoje dijete donijeti u crkvu, na krštenje. Zašto? Jer je to dijete, zbog izvornog grijeha, pod utjecajem Sotone i samo krštenje može ga otrgnuti od tog ropstva, da postane član Tajanstvenog Tijela Isusa Krista, posvojeno dijete Božje i baštinik Neba.
Obred krštenja jasno pokazuje stvarnost:
Odričeš li se Sotone? - Odričem! - I svih njegovih djela? - Odričem. - I svega njegova sjaja? - Odričem!… Sad je dijete na putu da primi krštenje, po kojemu će ući u veliku obitelj Božju i postat će dionik Božanskog života. Kad odraste, u 12. godini, obnovit će svoje obećanje. U Uskrsnoj Vigiliji, na Uskrsnom Bdijenju svake godine obnavlja se Ispovijest vjere i odreknuće Sotonine vlasti.
Sotonina opakost i zloba
Svaki kršćanin treba znati, da je Sotona neprijatelj broj 1, neprijatelj Boga i svih onih (anđela i ljudi), koji žele ostati vjerni Bogu. Postao je opak, izopačen, pokvaren i tako postao za sve vrlo velika opasnost, od koje se treba stalno čuvati. On je otac laži i pobune. On je slika oholosti, mržnje, razvratnosti, pohote, bludnosti, on je uzročnik svih naših patnja i zala, on je zaveo naše praroditelje na neposlušnost, začetnik je zla među ljudima, zla grijeha i po grijehu. Trpljenje i smrt najveća je čovjekova kušnja.
Međutim, Sotonina moć nije neograničena. Svaki dan bezbrojno mnoštvo Svetaca postiže pobjedu nad njegovim napadajima i pokvari njegove namjere, nacrte i odbaci njegove zamke. Prvi put bijaše pobijeđen od sv. Mihaela Arkanđela, zatim od Kristove Majke Marije, bez grijeha začete, a snagu njegovu posebno ograniči muka, smrt i uskrsnuće Isusa Krista, Sina Božjega, koji stalno ruši njegovo sotonsko kraljevstvo.
Sotona ili demon, đavao jest Lucifer, pali anđeo, kojega Isus Krist nazivlje Moć tame, jer mu je uloga, da stalno u dušama uništava sliku i svjetlo Božje. Prorok Izaija veli: Kako pade s neba Svjetlonošo, sine Zore? Kako li si oboren na zemlju, ti, vladaru naroda? U svom si srcu govorio: Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih, prijesto ću sebi dići. Na zbornoj ću stolovati gori na krajnjem sjeveru. Uzaći su u visine oblačine, bit ću jednak Višnjemu. A sruši se u Podzemlje, u dubine provalije! (Iz 14,12-15).
Ovog palog anđela pisac Apokalipse (Otkrivenja) nazivlje i Zvijer. Dakle, taj zbačeni anđeo u isto vrijeme ima sposobnost i himbenost, neiskrenost. U stanju je prikazati se anđelom svjetla, kako bi bolje oborio svoje žrtve. Njegova je logika jednostavna. Da upropasti ljude, treba ih uvjeriti da nema ni Neba, ni Pakla. Ako nema ni Neba, ni Pakla, nema ni grijeha, nema ni suca. Ako nema suca, ni suda, nema ni Dobra ni Zla… nema ništa i čovjeku ne ostaje ništa nego život životinje, život životinjski, život civilizirane životinje, koja je opasnija nego obične, prirodne životinje. Sotona, preoblikovan u anđela svjetla, predstavlja se čovjekoljubivim, zauzetim za dobro čovječanstva. On govori o miru i prosperitetu, o bogatstvu, o izobilju, ukratko: o zemaljskom raju. Uvijek isti refren, uvijek ista pjesma: Bit ćete kao Bog!…
On ne govori o toleranciji… On želi duhove razumne, pametne, darežljive, slobodne, napredne, koji su vješti, tolerantni, jednako prihvaćaju zlo i dobro, opačine i kreposti, zablude i istine, a to je prava nakaza! Neki vjernici se zacrvene, kad im se rekne da nisu širokogrudni, razumljivi, slobodni… Sotona hvali znanost, ali ne onu, koja će ljude učiniti sretnima i boljima, nego hvali proizvodnju oružja što smrtonosnijega. Nije moguće pomisliti na Sotonu, kad se govori o uzroku ratova i bezbrojnih zala, koja uzrokuju ti ratovi. Ako govori o Isusu Kristu koji sljedbenik Sotone, liberalac, govori kao o najvećem i najmudrijem, ali će se čuvati priznati istinu, te reći da je Krist Bog… Ako govori o religiji, govorit će ne o pravoj, nego o takvoj, koja ima među ljudima stvoriti religiju bratstva, bez očinstva Božjega! Kao da možemo biti prava braća, a da nemamo Boga za Oca!
Tako malo po malo, a da i ne opaze, mnogi kršćani izgubili su smisao grijeha i dopustili su, da se u njima ugasi svjetlo vjere, nevinost srca. Kako su došli do toga? Lako je to razjasniti! Mjesto da budu hrabri i budni, kako treba, u borbi za kršćanski život, malo po malo, zbog kukavičluka, zbog strašivosti, zbog mlitavosti i lijenosti, popuštali su svaki dan sve više i napokon su ostavili Boga, kako bi se predali demonu, koji ih navodi na lakomost, pohotu, pohlepu i na svako zlo. Sve malo pomalo, dok ih ne zaslijepi i ne zamrači im duhovne oči.
Sotonin grad ne zemlji lako je prepoznati, jer to je grad zla. Njegovi su učenici lašci, oholice, strašivice, kukavice, podlaci, bezočnici… Njihove su filozofije negativne, krive, filozofije, koje šire zablude, neplodne su u bilo kakvom dobru, a plodne su u svakom zlu. Njihove su izmišljotine smiješne i razvratne, koje šire pokvarenost. Njihovi su običaji sramotni, njihova književnost i dramatska su im djela nečista. Njihove kreposti su iskrivljene. Njihovi napadaji protiv Boga glupi.
Krist reče, da nitko ne može služiti dvojici gospodara. Koji nije sa mnom, reče Krist, taj je protiv mene! Bdijte i molite, da ne padnete u napast, govorio je. Savjetovao je sve, da kreposni život treba pretpostaviti uživanju grješničkom. Još reče: Tko vrši volju Oca moga, koji je na nebesima, taj će ući u Kraljevstvo Nebesko.
Čovjek i tajna zla - trpljenje u životu čovjeka
U svim vremenskim razdobljima i u svim zemljama ljudi su svuda sukobljeni s tajnom zla i trpljenja. Što se tiče trpljenja, neosporna je činjenica, da je trpljenje povezano s našim životom od kolijevke, pa do groba i to nerazdvojivo. Zemlja je morala biti Raj, a postala je, kako se izražava marijansko Bogoslužje, dolina suza.
Zlo, od kojega trpimo, dolazi iz različitih izvora, od kojih su neki neovisni od ljudske volje. Na primjer, događa se, da prirodni zakoni proizvode nepoželjne i vrlo zle efekte, koji su prave katastrofe; preobilne kiše uzrokuju poplave, koje učine velike nesreće. Sunce, žestoko i vatreno, sprži zemlju. Grad ili tuča uništi žetvu i berbu. Cikloni, vrtložni vihori, uništavaju sve, kuda prohujaju. Vulkani ili potresi sravne sa zemljom cijele gradove i sela s njihovim stanovnicima. Uostalom, tko bi mogao napraviti točnu sliku, tko bi mogao točno prikazati fizičke patnje?… Čovjek, rođen od žene, rečeno je u Jobovoj knjizi, živi kratko i pun je bijede… Bijede bolesti, bijede starosti sa svojim nevoljama i nemoćima, bijede smrti. Pomislimo na naše moderne bolnice, u kojima trpe mnogi bolesnici, često bez nade u ozdravljenje.
Pomislimo na klinike, u kojima se vrše operacije, reže živo tijelo. Spomenimo se naše djece, koja se rađaju osakaćena, hendikepirana na tijelu i zaostala u duhu, često krivnjom roditelja. Pomislimo na patnje osoba s tuberkulozom, osoba kanceroznih, gubavih, kojih je tijelo izjedeno i odurno u očekivanju smrti… Patnje obitelji, koje su u velikom broju pod šatorima bez ikakve higijene, i gdje vlada nemoral, s velikom brigom za svagdašnji kruh. Koliko obitelji ima, što trpe hladnoću zime ili ih muči ljetna vatra i sparina u njihovim mansardama bez dostatne pomoći i katkad bez nade.
K tome dodajemo još moralne, duševne patnje, često još groznije. Te muke i tjeskobe muče i lome jadna ljudska srca. Tu su patnje roditelja, koji plaču nad mrtvačkim lijesom, u kojem je zakovano tijelo njihova djeteta. Tu su patnje siročadi, koja neće nikad upoznati slatki majčinski poljubac. Tu je i patnja duša, koje su u stanju duhovne gladi. Nemaju ni jasnoće u vjeri ni nade u Bogu, nakon što su iskusile, da su porušeni svi njihovi snovi, pa se nalaze poput siromašne barke, napuštene nasred oceana, daleko od obale. Napokon, od izvornog grijeha, treba reći također, da je zlo u srcu čovjeka, koji nosi sa sobom, rađajući se, zle klice težnje, koju zovemo mane, urođene mane, kao što su oholost, nečistoća, sebičnost, mržnja, itd. Odatle dolaze zločini i ratovi s bezbrojnim zlima, koja u svim vremenskim razdobljima poharaše, pustošiše i uništiše svijet. Uništiše toliko nevinih žrtava od mučeništva Abela Pravednog, koji bijaše žrtva bratove zavisti, pa sve do naših dana. Takva je sveopća povijest ljudskog roda, koja je u svim razdobljima obilježena tragovima krvi i patnje, od kojih 20. stoljeće ne bijaše manje tužno.
Tako, bilo da se radi o bogatašu ili siromahu, učenjaku ili neznalici, mladiću s cvjetnim zdravljem ili o stracu, nagnutu prema grobu, svi smo mi žigosani patnjom i ranije ili kasnije, ako već nismo bit ćemo poniženi i pobijeđeni patnjama. Nemoguće je patnjama izbjeći, jer su svuda, u bezbrojnim oblicima i vrstama. P. Simon veli: Trpljenje se rađa na radu, ali pojavi se i kod samog uživanja i zabave. Dolazi prije dužnosti, prati krepost, pojavljuje se nakon grijeha i razvratnosti. Pojavi se uz ljubav, sklizne u prijateljstvo, poveća mržnju… Ukratko, život bez patnje ne postoji.
U ovakvim uvjetima, u borbi s takvim neprijateljem, ne bi li ljudi 20. stoljeća mogli pobijediti sredstvima modernog progresa? To bijaše milenijski san svih generacija, ali do danas malo se od te borbe ostvarilo i ne može se reći, da su ljudi naših dana manje jadni nego oni, koji su živjeli prije tisuće godina. Ne možemo nijekati bezbrojna dobročinstva modernog znanstvenog progresa.
Mnogi su bolni slučajevi nestali, ali po njima se pojaviše druge i gore nevolje. Pomišljati, da se može ukloniti trpljenje iz našeg života, znači zabavljati se tlapnjama! Trpljenje se povezuje uz nas kao naša sjena. Bez ičega rođeni, borimo se mučno, da pribavimo svagdanji kruh, da pribavimo odjeću, da napravimo krov nad glavom! Borimo se protiv bolesti, protiv smrti, ali u toj nejednakoj borbi, čovjek ostaje uvijek pobijeđen.
Gdje je izvor zla?
Od rođenja u borbi sa svakojakim bijedama, čovjek stalno jadikuje i tuži
se, baca krivicu čak na samoga Boga. Govori se, kako Bog može dopustiti
trpljenje? Kao naš Otac nebeski, koga zovemo Dobrim Bogom, kako On može
ostati indiferentan pred tolikim zlima, koja muče čovječanstvo?… U svojoj
Molitvi bezbožnika-ateiste, pjesnik Richepin, prenosi tužbu u ove riječi:
Kako me možeš gledati, kako klečim na kamenu s rukama uzdignutim k Tebi,
gušeći se u jecaijim, a da se ne pojavi ni jedna suza na Tvojim očima, nisam
li ja Tvoje dijete?
Jadni čovjek, koji se usuđuje Boga zvati na odgovornost, Boga, koji je čovjeka pozvao na život iz ništavila, te postupati s njim kao sa sebi jednakim? Kad njegovo oko nije u stanju držati svoj pogled, uperen u sunce, kako će moći prodrijeti njegov duh u dubine nestvorene Mudrosti?… ne bi li bolje bilo pasti na koljena, razmišljati i moliti Boga da mu pomogne vidjeti dio njegove odogovornosti za kušnje i nevolje zemaljskog života!… Jer zlo, koje uzrokuje trpljenje i patnje, jest tajna više nego problem, i bit će uzalud željeti naći rješenje u toj tajni kao da se radilo o nekoj jednadžbi ili kakvom poučku, teoremu. Jedino u svjetlu Božjem to je moguće postići.
Zlo ne dolazi od Boga. Savršeno biće ne može htjeti ništa drugo nego dobro, jer je samo Vrhovno Dobro, najviše dobro! Bog ima sažaljenja prema onima, koji trpe. On preklinje ratove. Kad je Bog stvorio svijet, svuda je ostavio znak dobrote. Svojom svemoćnom Riječju stvorio je zemlju, koja bijaše raj zemaljski, u kojemu ne bijaše ni trpljenja, ni bolesti, ni smrti. U tom Raju čovjek bijaše kao Kralj, kojemu sve bijaše podložno, i svuda je vladao red, harmonija i mir. U svom značajnom djelu Onaj, koji je vjerovao u svoje oči i u svoje ruke, Jacques Lebreton, pišući na način poput Ch. Peguy-a, prikazuje kako sam Bog iznosi tajnu zla i boli: Veli Bog, pazi, jesi li pametan, ja nisam stvorio zlo. Gdje si vidio, da sam ja stvorio zlo? Ja ne mogu stvoriti zlo. Ali ako sam želio, da Me ljudi ljube, trebalo je da imaju mogućnost ne voljete Me. Odatle zlo!… Nisam Ja stvorio zlo, nego je trebalo da dadem mogućnost, da zlo postane. Zlo je protivno od Mene, zlo je odsutnost Mene, odsutnost Boga.
Zlo i čovjekova sloboda
Stvoreni svijet djelo je nesavršeno, ograničeno u kojem nužno postoji i trpljenje. Kad bi stvoreni svijet bio savršen, bio bi Bog, što je besmislica, koju podržavaju panteisti. Zlo u sebi velika je tajna zbog svog negativnog aspekta, koji ga čini neshvatljivim. Ontološki, zlo je privacija života.
Odvojivši se od Boga, koji je u svojoj biti život, čovjek se sam lišava života. zatvara se u jednu vrstu tamnice, tamnice smrti, ne samo u paklu na onom svijetu, nego već i ovdje na zemlji.
Zlo i trpljenje djeca su grijeha, posljedica su grijeha. Grijeh je došao na svijet ne voljom Božjom, nego voljom čovjekovom. Grijehom se tumači tajna zla i tajna trpljenja. Ako ne potpuno, sigurno djelomično. Stvorivši Bog čovjeka, želio je s njim postupati plemenito. Dao mu je plemenit dar, koji se zove sloboda. Čovjek je od svih vidljivih stvorenja slobodan, tj. odogovoran za svoje čine. Bog nam je mogao dati narav nepogrešivu, nužno prisiljenu da čini Dobro, ali tko tu ne vidi, da bi takva narav bila neslobodna, bila bi kao stroj, čovjek ne bi imao ni veličine ni dostojanstva. Ne bi bio u stanju da nastoji bilo bilo što svjesno učiniti, ne bi napredovao, ne bi mogao kreposno živjeti. Zato je sloboda u isto vrijeme naše najdragocjenije dobro i sredstvo, koje može čovjeka učiniti herojem ili svecem, ali i pokvarenjakom i zločincem. Odakle dolazi zlo?… Iz zle upotrebe slobode. Kad god čovjek bilo čim prezire neizmjernu Mudrost Božju, slijedi drugi put nastojeći bez Boga graditi grad snova ili jednostavno građevinu svog individualnog života.
Dakle, svaki se grijeh plaća. Kad se god krše ustanovljeni zakoni od Boga, bilo to prirodni ili natprirodni zakoni, fizički ili moralni, duhovni, okreću se protiv onoga, koji ih prezire, ranjavaju ga ili čak ubijaju ga. Čovjek je slobodan baciti se pod vlak, koji prolazi ili da to ne učini, ali ako učini, bit će nesmiljeno smrvljen, zgnječen. U moralnoj domeni, na moralnom polju je isto tako. Čovjek je slobodan zloupotrijebiti skupocjenu stvar, da se oda opačini, razvratu, neumjerenosti, alkoholizmu… ili ne. Ali, ako se oda, stići će ga posljedice, koje će morati snositi ranije ili kasnije, koje će nanijeti štetu i njegovim potomcima, koji će biti nevine žrtve.
Postavimo se sada na orbitu religijskog plana, gdje se točno nalazi ključ zagonetke zla i trpljenja, čovjek je slobodan ne imati religiju, ignorirati Boga i kršiti Božje zakone, zakone Božje ljubavi, ali ako to čini, lišava se najvećeg od svih dobara! Tijekom života čovjek kao i društvo dobiva i žanje, što je bio posijao, i naša privatna ili javna zla, od kojih je rat jedno od najgroznijih, posljedica su naših zabluda i naših grijeha. Tražite Kraljevstvo Božje i Njegovu Pravdu, reče Krist, i ostalo će vam se dodati! I protivno je istina: Rušite Božje Kraljevstvo i ostalo ćete izgubiti… Bit ćete uzročnici, stvoritelji trpljenja.
Kad nevini plaćaju za krivce
Ali, još se govori, zašto Bog dopušta tako često uspjehe onih, koji se zovu zli, dok su pravednici obasuti i udareni kušnjama i nevoljama? Prigovor je samo prividan. Nije moguće shvatiti, da svijet bude kažnjen istog časa kad učini zlo, a krepost nagraditi isto tako. Zli bi nesmiljeno doživljavali, da njihova zla budu kažnjena odmah nakon zlih čina, a dobri bi bivali stalno nagrađivani. Crkveni svod ne bi se srušio na vjernike u molitvi, vlakovi s hodočasnicima ne bi skliznuli s tračnica… Kratko rečeno, oni, koje nazivlju nevinima, pravednima, pobožnima, uživali bi stalno sreću, ne bi nikad bivali bolesni, pa ne bi, prema tome, ni umirali! Ali dosta je samo malo razmisliti da se vidi, da su to samo djetinjasti snovi. Tada ne bi bilo pravih kršćana. Bogu bi služili ljudi iz čistog interesa, a ne iz ljubavi. Mnoštvo bi napunjalo crkve, ne da slavi Boga i da sebe posveti, nego da se domogne uspjeha i blagostanja. Tu bi bila smrt slobode i kreposti, tj. smrt svega što čini čovjeka velikim i zaslužnim.
Bog tako ne radi i neće raditi. Tako ne postupa i tako neće postupati. U svojoj neizmjernoj mudrosti, On sudi da je razumnije i bolje da Njegovo sunce svijetli nad zlima kao i nad dobrima. On čeka da se grješnici obraćaju, jer je strpljiv i jer je vječan. Religija nije jamstvo za prosperitet za sadašnji život ovdje na zemlji, nego je svjetlo za duše i snaga, da nam pomogne činiti dobro. Bog nam je obećao dvije stvari: Kraljevstvo milosti ovdje na zemlji i svoje Kraljevstvo slave u vječnosti. Pita se, zašto nevini plaćaju za grješne?
Odgovor dolazi sam od sebe: jer grješno čovječanstvo, opterećeno neizmjernim dugom prema Božjoj pravdi, treba da ima nadoknadu između zločina jednih i pokore drugih. Dakle, samo žrtva pravednih, sjedinjena sa žrtvom Kristovom, vrijedna je pred Bogom, jer tajna grijeha i tajna otkupljenja zove se i jedno i drugo. Zove se tajnom.
Tako u njemu i po njemu postaje normalno, da pravednici plaćaju za grješnike, nepravednike, kao što je normalno da bogati plaćaju za siromašne.
Još se govori, prigodom smrti male djece, koja su u biti nevine žrtve: Zašto Bog kosi prerano tako nježne cvjetove i tako bogate nade? Smrt djeteta!…
Može li biti za jednu majku okrutnijeg razočaranja kao što je promatranje umiranja njezina djeteta? Što na to odgovoriti? Ljudski govoreći, za to nema valjana odgovora… Nitko u svijetu ne može dati rješenje zagonetke, jer mi smo tu u srcu tajne trpljenja. Ipak, u Sv. Pismu nalazi se najbolji odgovor.
Zašto smrt male djece? Sveto Pismo kaže, da je to zbog straha, da njihova ljepota ne potamni u dodiru svijeta, koji živi zaboravljajući i prezirući Boga… a možda i zato što Božanski Vrtlar otkida najljepše cvjetove, da bi njima ukrasio svoj Raj. Crkva ne moli za malu krštenu djecu, kad umru, nego zahvaljuje Bogu, koji im je otvorio Nebo, koji Ga odtad u nebu slave. Crkva tom prigidom moli za roditelje, koji doživješe tešku muku, gledajući kako ode na drugi svijet njihovo dijete, Crkva briše njihove suze, podsjećajući ih, da odsad u Nebu imaju anđela zaštitnika, svoje dijete! Pokornik-obraćenik Charles de Foucauld je 16. veljače 1900. pisao svojoj sestri, koja je izgubila jedno od svoje djece i rekao joj u pismu: Teška mi je pomisao na Tvoju veliku kušnju.
Ali, ja Ti priznajem također, da se veoma divim na pomisao, da si već postala majka jednog Sveca. Kolike časti za Tvoju obitelj i za Te imati u Nebu takvog zaštitnika! Završimo ovo poglavlje s istinitim događajem, a zbio se u isto vrijeme: Jedno dijete teško bolesno bijaše blizu smrti. Da ga mogu spasiti od smrti, roditelji se dadoše na mnoge žrtve, koje postigoše uspjeh prema mišljenju roditelja. Dijete se domože normalnog zdravlja i nakon 20 godina bijaše pozvano u vojničku službu, ali tijekom Prvog svjetskog rata (1914-1918), postade dezerter i izdajica svoje Domovine, izgubi čast i poštenje kao izdajnik Domovine i ustrijelio se! Zar ne bi bilo bolje za nj i njegovu obitelj, da je umro prije 20 godina? Prepustimo Jedinoj i nepogrešivoj Božjoj Mudrosti brigu da da odgovor na tu tajnu!…
***
Da bismo imali ključ za tajnu zla, potrebno je steći neka elementarna saznanja o Bogu, čija moć, iako neograničena, ipak se sukobljuje s nemogućim. Na primjer: Bog ne može učiniti, da kružnica postane kvadrat. Ne može učiniti, da 2 plus 2 budu 5! Nije u stanju stvoriti svijet, koji bi postao Bog kao i On. Ali, stvarajući svijet, dao mu je opće zakone, od kojih nijedan ne može nijekati dobročinstvo, dobrotvornost i harmoniju i sklad. Po tim zakonima zvijezde slijede svoj redoviti i određeni put, kiša oplođuje zemlju, sunce pomaže, da zriju plodovi.
Ali, da se ostvari njegov nacrt, postoje i drugotni uzroci, koji su slijepi kao samo stvorenje, kao i svemir. Božji zakoni pokoravaju se svojoj sudbonosnoj namjeni, a ne brizi da kažnjavaju zlo ili da nagrađujeu dobro, jer to nije njihova uloga. Dakle, postoje katkad promašaji kao što postoje i nesretni slučajevi u autoprometu, u zrakoplovnom prometu, uvijek žaljenja vrijedni, unatoč svega uvjerenja ljudi, da je izum automobila i zrakoplova u sebi dobra stvar. Zar treba zabraniti upotrebu vatre pod izgovorom, da može biti uzrokom požara, ili vode zbog toga što može biti uzrokom utapanja i poplava? Bog je čovjeku dao zemlju, da njom ravna. Nesavršenstva, koja se otkrivaju, iščezavaju, malena su pred divnom harmonijom i Božanskom ljepotom stvaranja!…
Postoji i tajna moralnog zla, koje zlo je u čovjeku i koje od njega čini splet kontradikcija… Što je to?… Sigurno velika tajna. Ipak, da se to malo razjasni, nije potrebno imati produbljivanje filozofskih studija. Dosta je razmisliti, da bi se shvatilo, da ovo ljudsko zlo nije realni objekt, nešto, što se vidi, što se može dotaći… Bolje rečeno, to je odsutnost, privacija dobra, kao što noć nije drugo nego privacija svjetla. Dakle, samo zlo jest odsutnost Boga, jer bez Njega to je noć na svijetu i u dušama.
Ateist, bezbožac pred trpljenjem… Što čini, što će činiti? Revoltirati se, buniti se? Protiv koga? Ako jedino priznaje slijepu fatalnost, slijepi udes, koji ravna događajima?… Ako Bog ne postoji, kakvo držanje može za njega biti nego se obratiti fantomu, utvari, aveti, prikazi, da sebi pribavi užitak, da od njega traži račune? Ako Bog ne postoji, čovjek je totalno razoružan pred trpljenem, problem zla je nerješiv i tu ne preostaje ništa drugo nego šutjeti.
Ako se Adamovim grijehom i grijesima svega čovječanstva čovjek odijelio od Boga, ne samo da se Bog nije odijelio od čovjeka, nego je zlo čovjekovo izazvalo na dvoboj divno djelo Otkupljenja. Bog je tako ljubio svijet, da mu je poslao svog Sina Jedinca! Tajna trpljenja rasvjetljuje se integrirajući se u kršćansku tajnu, a posebno u onu, koja je središte kršćanstva: Pashalna Tajna Krista Umrloga i Uskrsloga.
Sv. Pismo govori: Evo, kako umire Pravednik! Premda je Božansko Veličanstvo Njegova Oca bilo uvrijeđeno našim vlastitim grijesima, Krist se tako osvetio, da je došao zbog njih trpjeti, okajavati ih, da ljude pomiri sa svojim Ocem nebeskim. Učestvovao je u svim našim nevoljama. Iskusio je hladnoću i glad, zanijekanje i izdaju, mržnju i smrtnu kaznu.
Kao žito, koje se mrvi u žrvnju ili pod mlinskim kamenom, ili kao grožđe, koje se kupi i gnječi u badnju, tako i Krist bijaše smrvljen i zgnječen. To je ono, što veli prorok Izaija: Kaznu za naše grijehe, uzeo je na se i mi smo izliječeni njegovim modricama (Iz 53). Kako umire Pravednik?… Umire nepravedno osuđen i, prividno nepravda trijumfira. Prividno, da, prividno, ali prividnost je varljiva, jer u stvari, to slobodno prihvaćanje nepravde, koju je na se uzeo Čovjek-Bog, koji je sama nevinost, uspostavio je ravnotežu, pomirio je čovjeka sa Stvoriteljem. U isto vrijeme Njegova patnja bi preobražena.
Za Židove Križ bijaše objekt sablazni. Oni nisu mogli prihvatiti misao poniženog Mesije, poniženog i patničkog, dok za pogane, koji se ne mogoše uzdići iznad svoje ljudske naravi. Križ bijaše ludost. Jednom misionaru, koji je pokušao rastumačiti Raspelo, reče jedan mandarin (poganski činovnik u Kini): Ako Krist bijaše Bog, kako je dopustio da ga razapnu? I sami apostoli dugo ne shvatiše kad im Isus navijesti potankosti o Svojoj Muci i o Svojoj Smrti. Petar Mu reče: Ne, Gspodine… to Tebe ne smije stići nikad!… Na Veliki Petak, svi bijahu izbezumljeni i svi Ga ostaviše, jer se srušiše njihovi snovi. Ali ubrzo, na Duhovski dan, otvoriše im oči na svjetlu Križa i počeše propovijedati o Kristu raspetom i uskrslome, uz pogibelj za vlastiti život. Tako Križ daje trpljenju pravi smisao, čineći od patnje sakramanat ljubavi i kršćanskog života.
Patnja suotkupiteljica
Isus je došao među nas, da uništi zlo u njegovu korjenu. Želio je sam sići u bezdan, u ponor neprihvatljive bijede za čovjeka, dosegnuvši dubine zla i smrti. Jean Danielou reče: Sišao je tamo, gdje ne siđoše ni Buda, ni Sokrat, ni Marx, pa u tome On jedini donosi odgovor o tajni zla i o mogućnosti da ga pobijedi.
U jednoj francuskoj crkvi (Poitou á Chauvigny, près de Montmorillon) vidi se jedna fresko-slika, koja predstavlja Krista, kako nosi vrlo dug i vrlo težak Križ. Najprije se vidi poguren pod težinom tereta, koji Ga satire, jer je pod teretom svih grijeha svih naroda i svih pokoljenja. Ali, gle, iza Njega, korača velika povorka ljudi i žena, koji također, prihvativši u ruke taj teški Križ, pomažu Mu, kao nekoć Šimun iz Cyrene, nositi teški teret. Tu su po redu iz svih društvenih kategorija. Vide se Pape i biskupi, svećenici i monasi, bogataši i siromasi, starci i mladež i djeca… tako cjelokupno kršćanstvo, sjedinjeno s patničkim Isusom, učestvuje u spasenju svijeta.
Ta fresko-slika izraz je zamisli jednostavne teološke teze, teološke tvrdnje, koja tvrdi da je kršćanin, kako mu samo ime kaže, drugi Krist. Krist je Glava mističkog Tajanstvenog Tijela u Božjem Gadu, a mi, po svom krštenju, postali smo članovi toga TIJELA! Krist jest Trs plodne loze, a mi smo grane, kojih je život usko povezan s Njegovim i čini nas Suotkupiteljima.
Sveti Augustin veli, da je svaka bol utemeljena na ljubavi. Želi time reći, da je kapacitet patnje proporcionalan sa snagom ljubavi. Dakle, među ljudima nikad ne bijaše ljubavi kao ljubav Djevice Marije prema svome Sinu Isusu. Sav njezin život za nju kao i za Nj, zbog nas, jest okrutno mučeništvo. Radi toga naslova Ona prva zaslužuje naslov Suotkupiteljice ljudskog roda. Starac Šimun proročki joj reče: Mač boli probost će ti dušu. Najveća žrtva za majku nije žrtva da umre, nego je žrtva gledajući kako umire njezino dijete. To ne znači prikazati svoj život Bogu, nego znači prikazati Bogu život svog djeteta. Na Kalvariji Krv Isusova i suze Njegove majke tekle su i miješale su se skupa za Otkupitelje ljudskog roda na način tako intiman, da zaslužuje, bez prolijevanja vlastite krvi, naslov Kraljice mučenika.
Na križnom putu na Kalvariju, Ona gleda svog predragog Sina, natovarena Križem, kako se mučno penje na brežuljak Kalvariju, slušajući vikanje mnoštva u mahnitosti i mržnji, glava mu je okrunjena trnjem, lice izranjeno i puno modrica, izudarano ćuškama i štapovima, grudi razderane groznim ranama od bičeva. Zatim, kad dođe čas, kad iz ljubavi za ljude Krist se predade, da Ga razapnu, Njegova Majka je prisutna blizu Njega. Ona gleda kako zločinci pribijaju na Križ čavlima Isusove ruke i noge, praveći velike rane i uzrokujući velike boli. Ona sluša Isusovo jadikovanje, koje sliči na zov u pomoć: Bože moj, zašto si me napustio? Ili one riječi: Žedan sam! Tada u groznici agonije, smrtne muke, traži vode, da ugasi žeđ.
Zapravo je žedan za ljudskim dušama, za ljudskim spasenjem! Zatim slijedi njegova zadnja riječ, ujedno pobjednička i riječ užasa, kad svoim jakim glasom povika: Svršeno je! Moje poslanstvo je gotovo. Oče, u ruke Tvoje predajem dušu svoju! I saginjući polako svoju Glavu, izdahnuo je, a sve to tužna Majka stojeći uz Križ uspravna bez uzmicanja, tiha i jaka, sjedinjena sa svojim Sinom u osjećajima sažaljenja, sućuti i samilosti. Svaka druga majka bila bi dotučena, vikala bi, bila bi od groze pala u nesvijest ili bi bila zahvaćena stravom i mukom strašnom i groznom, da ne bi mogla podnijeti taj prizor, a da ne umre. Agara, iz St. Zavjeta, daje zadnji majčinski poljubac na čelo svom sinu Išmaelu, stavlja ga da spava u pustinji, i sa suzama u očima, odlazi od njega, govoreći:
Ne mogu gledati smrti svog djeteta! Ali, Marija je jaka Žena, pa ustraje u muci Kristovoj i prisustvuje Njegovoj smrti… Isus, odbačen od svog naroda, izdan od jednoga od svojih učenika, ostavljen od svojih učenika, sam je na Kalvariji, da prikaže svoju jedinu krvnu Misu, Žrtvu svoga života, da spasi svijet, Njegova Majka je prisutna, da učestvuje i predstavlja grješno čovječanstvo. Paul Claudel veli: Sunce se sakrilo, pomrčalo, zastor hramski se razderao od vrha do dna, ništa nije moglo saviti, pobijediti majku Božju. Ostat će do kraja uz svoga Sina, ne da pokuša spasiti Ga, kao što čine druge majke, nego da se s Njim sjedini u Njegovoj Žrtvi tako da mi grješnici budemo spašeni, sjedinjujući se tako u svojoj osobi što bijaše najveće: najveći stupanj boli i patnje i uzvišenost prihvaćanja.
Pozitivni aspekt trpljenja
Isus, postavši čovjekom, prihvatio je trpljenje i svojom smrću na Križu ga preobrazio, uzvisio ga, prikazujući ga svom nebeskom Ocu za spasenje svijeta. Trpljenje tako postade spasonosna žrtva i lijek za spasenje grješnog čovječanstva.
U Kršćanstvu trpljenje čini duše jakima, čisti ih i posvećuje. Patničkim iskušenjem jačaju se duše. Trpljenje ih izgrađuje, kao što turpija glača željezo. Trpljenje kuje, izgrađuje, kleše, reže i po trpljenju neke duše postižu jakost, ljepotu i nadnaravnu veličinu…
Trpljenje čisti i približuje Bogu. Trpljenje je raskrižje puteva, gdje Bog čeka izgubljene i zalutale duše, da im dade svjetlo vjere. Ni filozofi, ni znanstvenici, ni teolozi, ni propovjednici ne uspijevaju prema Bogu tako usmjeriti moleće poglede. Milton, pisac knjige Izgubljeni Raj, postavši slijep, zahvaljivao je odano Bogu na toj kušnji. Pisao je, ili bolje rečeno, pjevao je:
U noći, koja me opkoljuje, svjetlo Božanske prisutnosti blista jačim sjajem. Bog me gleda s više ljubavi i nježnosti, jer ne mogu vidjeti ništa drugo, osim Njega. Napokon, poniznim prihvaćanjem trpljenja Ch. Baudelaire je našao vjeru otkrivajući ljubav Božju.
Budi blagoslovljen, moj Bože, koji daješ Trpljenje. kao divni čijek našim nečistoćama.
Zaključak
Evo nas na kraju razmišljanja o ovom tajanstvenom problemu zla i trpljenja. Zaključak, koji se nameće, jest slijedeći: Ako se trpljenje želi razjasniti samim svjetlom razuma, problem ostaje nerješiv. Dovodi do fatalizma i do očaja. Ako ljudski razum prihvati trpljenje u svjetlu Božjem, u tom slučaju vidi se bez muke, da u nacrtu Božje Providnosti postoji uski odnos između ljudskih grijeha, očišćavajuće patnje i našeg vječnog određenja, posvećenja i spasenja.
Nekoć su ljudi dugo vremena tražili filozofski kamen, koji bi imao magičnu silu, da sve, što se njim dotakne, postane zlato. Tako su mislili. Nisu ga našli. Ali, Krist na Kalvariji učinio je bolje. Dao je svojim patnjama i svojoj smrti neizmjernu vrijednost. Valorizirao je i preobrazio naše patnje, koje prihvaćamo, da ih sjedinimo s Njegovima. Pogansko trpljenje uvijek bijaše neplodno. Traseas, umirući, ginući po naredbi cara Nerona, prolijevajući svoju krv po pijesku parka, u kojemu je filozofirao, učinio je jednu gestu, koja može biti zadivljujuća, ali ta krv bijaše bez otkupiteljske vrijednosti. Tako je i s bolesnicima, starcima i neizlječivima, koji u poganskom društvu ne vrijede, nego se smatraju kao mrtvi teret bez važnosti. Za društvo je teret nekoristan i težak i koji mora nestati što prije.
Ali, u Kršćanskom društvu nije tako. Ruža, koja raste na trnju, simbol je, znak je radosti, koju uživaju samo oni, koji se ne boje žrtvovati sami sebe i kojima patnja ne uzrokuje strah. Svaka berba plaća se žrtvom i oni, koji siju u suzama, skupljaju u radosti, i križ, po kojemu je radost došla u svijet, mijenja trpljenje u radost i smrt u život.
Veritas, 10. prosinca 2010.
