Thomas More - Svetac za svakoga

Autor: Kazimir Vrljičak

U tekstu koji slijedi donosimo kratak prikaz osobe sv.Tome Morea, njegova života i djela kojeg je priredio Kazimir Vrljičak, član društva sv. Tome Morea u Buenos Airesu, istaknuti hrvatski katolički djelatnik između dva svjetska rata.

Tekst je prenesen iz časopisa Nova tribina, broj 11-12, izdanog u Splitu u mjesecu listopadu 1995. godine.

Toma More se rodio 7. veljače 1478. Pohađa ekskluzivnu pučku školu "prasaca sv. Antuna" u kojoj će i "mali prasac" Toma dobro naučiti latinski na kojem će kasnije napisati najveći dio svojih brojnih djela. Nakon završene pučke škole, otac John uspije "ugurati" Tomu kao paža na dvor nadbiskupa od Canterburrya i velikog kancelara Kraljevstva, kardinala Johna Mortona, koji je u svojoj rezidenciji podržavao i kazalište, gdje se je Toma jako isticao. Kardinal Morton impresioniran Tominom inteligencijom omogućio mu je ulazak na Sveučilište u Oxfordu sa 14 g., gdje Toma upisuje kanonsko pravo i humanističke znanosti, kao uvod za svećeničke nauke.

U Oxfordu Toma upoznaje svoje profesore svećenike koji će mu biti prijatelji za cijeloga života. Studira također humanističku književnost kao i svijet nordijskog humanizma, kome će se kasnije pridružiti njegov veliki prijatelj, nizozemski humanist, Erazmo Roterdamski. Otac John ga je 1494. god. prisilio na povratak u London i na studij prava - engleskog nepisanog običajnog prava (Common Law), e da tako nastavi očevu karijeru. God 1500. Toma diplomira pravo u dvadeset drugoj godini života. Uskoro ulazi, kao gost bez zavjeta, u londonsku kartuziju i počinje živjeti asketskim životom podjednako strogim kao drugih redovnika, dok istovremeno preko dana vodi svoju advokaturu, piše i aktivno sudjeluje u javnom životu. Godinu dana kasnije dobija pravo sudske prakse. Toma je u samostanu trpio mnogo od skrupula i neodoljive depresije. Isprva je namjeravao postati franjevac, ali sada više nije siguran u svoj svećenički poziv.

Nakon Tomina četverogodišnjig boravka u samostanu, prior kartuzijanske zajednice savjetuje mu ženidbu. On prihvaća savjet i napušta samostan.

Godine 1504. izdaje prijevod The life of John Picus - Earl of Mirandula (Život Ivana Picoa od Mirandole). Sada već definitivno ulazi u aktivni javni život i sukobljuje se s kraljem Henrikom VII. Sljedeće se godine Toma ženi osam godina mlađom Joannom Colt koja ima sedamnaest godina i koja mu dade četvoro djece. Joanna umire 1511. god. i Toma se, radi kućanstva i djece, ženi u roku od trideset dana, sa osam godina starijom poznatom župljankom, četrdesetogodišnjom udovicom, Alice Middleton.

Henrik VIII. je stupio na prijestolje godine 1509. Godinu dana potom Toma preuzima važnu ulogu u društvu. Od 1510. pa do 1518. g. vrši sudsku vlast i ceremonijalno predstavništvo grada Londona (Undersheriff). Nastavlja sa spisateljskim radom. Godine 1513. izdaje povijesno djelo The History of King Richard III (Povijest kralja Richarda Trećega). Godine 1514. počinje pisati Utopiju, tada ima samo trideset godina. Završit će je godinu dana kasnije.

Krajem godine 1516. tiska se u Londonu prvo izdanje Utopije, "prave zlatne knjige, ali ne manje korisne, nego li zabavne" (Liberus vere aurreus nec minus salutaris quam festimus), i uz istu Ex Luciano conversa quaedam (Izabrano od Lucijana). Vrlo je angažiran u društvenim poslovima, tako ga vidimo 1515.g. kao člana izaslanstva u Bruggeu, glavnom gradu zapadne Flandrije. Dvije godine poslije u parnici brani zapljenjeni papinski brod.

Henrik VIII. te iste godine prisiljava Tomu Morea da stupi u njegovu službu. Postaje član Kraljevskog savjeta (The King's Council). Godine 1518. izdaje Epigrammata (Epigrami). Iste je godine imenovan predsjednikom Vijeća za molbe (Master of Requerts) i zakletim članom Privatnog savjeta (Sworn of the Privy Council). Godine 1520. prati kralja na sastanak s francuskim kraljem Franjom I. A godinu dana kasnije postaje plemić ( knight - ubuduće nosi naslov Sir Thomas More) i dobiva službu rizničara (Under Treasurer).

Uslijedile su i druge važne društvene obveze. Tako je godine 1523. ponovno biran za govornika Donjeg doma (Speakers of the Haus of Commons). Također ga biraju za svoga Visokog protektora ( High Steward ) sveučilišta Cambridge i Oxford. Unatoč velikom angažmanu u društvu Toma ne prestaje pisati, tako 1523. god. izdaje, pod pseudonimom Rossius, polemičko djelo protiv Luthera ( Vindicatio Henrici VIII a calummniis Lutherii).

U periodu od 1523. do 1529. god. član je raznih povremenih izaslanstava. Tako će, na primjer, zajedno s poslanikom Cutbertom Tunstallom 1529. god. zaključiti mir s Ligom u Cambraiju (Alijansa pape Julija II., cara Maksimilijana, Luisa XII. i Ferdinanda Aragonskog protiv Venecije). Obitelj More se 1524. god. seli na dobro u Chelsea, pokraj Londona. Dvije godine poslije Toma postaje Kancelar vojvodine Lancaster (Chancellor of the Royal Duchy of Lancaster). 1528. god. počinje pisati na engleskom protiv heretika, a godinu dana kasnije izdaje Supplication of Souls (Ponizna molitva duša). Iste 1529. god., 23. listopada, nasljeduje kardinala Wolseya kao Veliki kancelar Engleske i time zauzima, pored kralja, najvažnije mjesto u kraljevstvu. Zbog nemilih događaja koji su uslijedili od 16. svibnja, 1532. daje ostavku na ovaj visoki položaj. Uslijedila su izdanja raznih Tominih djela.

Osvrt

Toma More, koga bivši predsjednik j Republike Italije, Franchesco Cossig,a naziva "un gigante" (gorostasom), koji je kao političar znao s dubokim uvjerenjem proživljavati svoj poziv za pravednošću, velik je čovjek i nepokolebljiv karakter svoje savjesti. U jednom pismu koje je iz zatvora poslao svojoj ljubimici, najstarijoj kćeri j Marguerete (Meg) spominje sedamdeset puta riječ savjest! Toma More u sukobu s kraljem dosljedan je glasu svoje savjesti, i odbija potpisati Zakon o prvenstvu (Act of Supremacy), kojim Henrik VIII prekida s Rimom. Toma žrtvuje sve: svoju brojnu i dragu obitelj, položaj i bogatstvo, te spremno gubi glavu na stratištu i postaje primjer junačke hrabrosti u obrani savjesti kako za političare, tako i za bilo koga u današnjem "permissive society", društvu kad je korupcija - velika i mala - postala skoro svagdanja, obična i prihvatiliva stvar i s mnogo eufemizma smatra se kao jedan epizodni slučaj.

Plemeniti Toma More je hrabra i borbena ličnost koja gleda, pazi i sve predviđa. On duboko suosjeća i proživljava tragediju bezizlaznog stanja engleskog zemljoradnika, čije obradive zemlje velikoposjednici, u konvenciji suodgovornosti i pregledavanja kroz prste prebogate crkve, sa svojim proždrljivim ovcama "jedu" ljude i tjeraju cijele obitelji sa zemlje i koji tako postaju lutajuće skitnice i prisiljeni kradljivci za golo održavanje, a koje se potom sudi "u ime pravde" na vješala - dvanaest tisuća obješenih za vrijeme jednog kraljevstva!

Toma More daje svoj odgovor na takvo stanje i "kao slučajno" piše čudnu i smionu knjigu: Utopiju, za koju će španjolski pisac Quevedo reći da za njezino ispravno razumijevanje nijedan život ne bi bio dovoljno dug. Utopija je u stvari duboka analiza i kritika dekadentnog civilnog i crkvenog društva Engleske i velikog dijela ondašnje Europe, utemeljenog na okrutnoj sebičnosti i posvemašnjem manjku ljudskog dostojanstva.

Solidarnost je prisutna samo u jezičnim rječnicima. Utopija, vrhunac književnog stvaranja Tome Morea, koja mu je odjednom donijela svjetsku slavu, kako piše Dr. Josip Weissgerber, odraz je jednoga posebnog psihološkog i društvenog iskustva, koje je Toma proživio. On se nikad ne izjašnjava o društvu koje zamišlja i mnoge su suprotnosti utopijskog društva dane s namjerom da prisile čitatelja na razmišljanje o ozbiljnim odgovornostima koje nameće složeni život jednog društva. Utopija se ne može površno čitati, jer to vodi do krivih zaključaka. Unatoč svega, nesuvisli zapletaj djela i stvaranje nove književne vrste osiguraje mu velik broj čitatelja sve do danas.

Nakon Biblije, Utopija je knjiga s najviše izdanja. Atraktivnost Utopije je jedinstvena i neponovljiva. Sve kasnije "Utopije", poput onih renesansnih, imaju svoj sažetak u Moreovoj Utopiji. Ali ma koliko one bile zanimljive, nisu i ne mogu biti kompetitivne. Najpoznatije su: La Citta' del Sole (Grad Sunca) Campanelle, iz 1602. god., The New Atlantis (Nova Atlantida) od Francisa Bacona, Gulliver's Travels (Guliverova putovanja), žestoka satira anglikanskog svećenika Jonathana Swifta protiv uskogrudnosti i mana čovjeka i političkog šikaniranja Engleza protiv Irskog naroda, iz 1726. god., A Modem Utopia (Suvremena Utopija) od H.G. Wellsa i mnoge druge.

Utopija, izmišljena država-otok, grad nevinosti i sretnog svijeta, pokraj sestrinskih Republika Polileritas, Achoriorn (um) i Macarension (um), gdje se u stanovitom smislu živi jednim nebeskim životom i koja se, prema Guillame Budeu, nalazi negdje ispred neba, ali i ne manje iznad prljavština ovoga svijeta, kao veza između zemlje i vječnosti. Utopijansko se društvo temelji na načelima jednakosti, jednostavnosti, preziranju nadutosti i bogatstva. Utopija je zemlja rigorozne ekonomije i umjerene potrošnje. Prednost se daje zemljoradnji i svi građani moraju odraditi dvije godine na zemlji. Odatle njihova sreća, za razliku od Dustopije, republike lakomosti i svih zala.

Eto, u takvoj zemlji, za jednog kratkog jutarnjeg drijemanja, vidjet će se Toma okružen sa svojim Utopijancima i s vladarskim žezlom od pšeničnog klasja. Toma More u službenom vršenju dužnosti Pod-šerifa progoni heretike čvrstom - ne i okrutnom - rukom. On osobno nije nikoga osudio na smrt, a molio je biskupe da se koriste zakonskom povlasticom, te stavljaju heretike u zatvor, da ih on ne mora suditi na smrt. More razlikuje mirne heretike od onih koj i navode na bunu i rušenje drušva. Ta on je i u svom domu imao dva zeta koji su neko vrijeme bili heretici.

Kao Veliki kancelar ugostio je i učinio mnoge usluge luterancu Simonu Goinaesu, uz uvjet da kao njegov gost ne širi luteranstvo u Engleskoj i koji je u pismu upućenom Johnu, sinu Tome Morea, ostavio dokument o dobroti i susretljivosti Morea, usprkos velike različitosti mišljenja Simon Goinaesa, mirnog akademika koji je bio došao u Englesku da pregleda rukopise Platonovih komentatora u Oxfordu. Toma More opisuje sebe na nadgrobnoj ploči riječima koje je sam sastavio: on je čovjek koga plemstvo nije mrzilo, koji pučanstvu nije bio neugodan, ali strog lopovima, ubojicama i hereticima.

Toma More je, kao odgovorni državnik, i te kako vagao dokle praktični političar može ići u svojim kompromisima za izbjegavanje većih zala. Prema Morice Schumannu, članu Francuske Akademije, mrtvi je Toma stroži nego li je bio za života. On nadzire i prati sve, a svima nama su dani odbrojani, pak bi svi bez razlike trebali zapaliti svijeću razboritosti i skromnosti. Španjolac dr. Andres Vasquez de Prada, pisac izvrsne biografije o Sir Thomas Moreu slaže se s mišljenjem G. K. Chestertona da je Toma More jedna od najvećih figura u povijesti Engleske.

Toma More nije mrtav, on živi uz nas i među nama kao živi primjer za naše ponašanje kao kršćana. On je svetac koji zagovara u političko-vjerskim sukobima koji uništavaju čovječanstvo. On je Morus noster, plodno sjeme mira i radosti kao što je bio za života svojoj obitelji i prijateljima, na sudu, kao profesor na Dvoru, na izaslanstvima, u Parlamentu, kao dužnosnik u vršenju vlasti. On je također šutljivi zaštitnik Engleske i tihi apostol vraćanja svoga engleskog naroda vjeri. Mi, svi štovatelji sv. Tome Morea, dubokom vjerom i nadom obraćamo se našem svetom zaštitniku s molitvom:

Sveti Toma More, moli se za Hrvatsku! Mi, pak, moramo postojano moliti i ozbiljno raditi.

Događaji poslije Tomine smrti

1557. Izlaze u Londonu, za vladanja Marije Tudor (1559 - 1588), njegova English Works (Djela na engleskom).
1565. Izlaze u Leuvenu njegova Opera Latina (Djela na latinskom). 
1588. Izlazi u Donaiu Vita Tomae Mori (Život Tome Mora). Postoje i moderni prijevodi ovog djela na francuskom i engleskom.
1593. Kazališni cenzor zabranjuje igrokaz "Sir Thomas More".
1886. Papa Leon XIII. dozvoljava kult pedesetčetvorice engleskih mučenika, među njima Tome Morea, koga proglašuje blaženim.
1891. Izlazi eruditna knjiga T.E. Bridgetta, koja s čisto katoličkog gledišta, obara argumente pozitivista i protestanata.
1935. 19. svibnja Papa Pio XI. proglašuje "Svjetovnjaka Tomu Morea" svetim, 400 godina nakon njegovog smaknuća, zajedno s Johnom Fischerom, biskupom od Rochestera, koga je papa imenovao karadinalom u zatvoru. Sveti John Fischer bio je jedini biskup Engleske koji nije pokleknuo pred Henrikom VIII. i zato je bio pogubljen.
22. lipnja 1935. Izlazi prvi put kompletna biografija Tome Morea od R.W. Chambersa (pisac nije katolik niti praktični kršćanin, ali piše objektivno o Moreu i daje za pravo kancelaru mučeniku), koja će doživjeti više izdanja.
1960. l. srpnja - A men for ali seasons (Čovjek za svako doba), drama Roberta Bolta, prikazana je u Londonu po prvi put u "Globe Theatre" (kazalište Globe) i ostala na repertoaru do u odmaklu 1961. godinu.
1961. Izlazi prva knjiga zacrtanog projekta Sveučilišta Yale: Selected Letters (Izabrani spisi).
1962. 29. prosinca, osniva se u Bruxellesu "Društvo Amici Tomae Mori".
1966. Fred Zimmerman snima u Holliwoodu film A Men for all seasons (Kasnije je napravljen i drugi film u Engleskoj).
1969. Postavlja se kip Tome Morea od Cubitt Bevisa iza Old Church u Chelsjua, s pogledom na Temzu.
1970. Papa Pavao VI. uvodi svete Johna Fischera i Tomu Morea u univerzalni kalendar. Održava se prva internacionalna konferencija o Tomi Moreu na Sveučilištu St. John u New Jersev, USA.
1981. Izlazi prvi Godišnjak Tome Morea (Thomas Morus Jahrbuch, Diisseldorf).1985. Održava se druga konferencija o svetima Johnu Fisheru i Tomi Moreu u Chelsea i Londonu.
1989. Održava se treća internacionalna konferencija-symposium o Tomi Moreu u Saskatoonu, Canada.
1992. Održava se četvrta internacionalna konferencija o Tomasu Moreu, na temu: "New Worlds and Utopias" u St. Patrick's College u Manly, Sydney, Australia.
1995. 20-27. svibnja, "Thomas-Morus-Gesselschaft" organizira petu internacionalnu konferenciju Tome Morea u Mainzu, Njemačka, na temu: "Europa - kolijevka humanizma i reformacije"

Veritas, 2. studenog 2002. / 13. prosinca 2010.