Tuluški proces kanonizacije

Autor: Ivan Armanda

Predgovor

Kada je 6. kolovoza 1221. godine u Bologni preminuo sveti otac Dominik odmah se postavilo pitanje njegove kanonizacije. Iako ga je narod još za života smatrao svetim i uvjerio se o njegovom daru čudesa, ipak je Crkva tražila da se nakon njegove smrti povede proces za dokazivanje kreposnog i svetog života, te da se iznesu neka čudesa za koja se smatralo da nisu plod ljudske mašte ili pobožne legende. Ovo nas ne smije začuditi jer je to već u 13. st. bio uobičajen postupak kod procesa za proglašenje svetim. Kao i svaki drugi svetac, i sv. Dominik je morao proći postupak za kanonizaciju.

Pitanje Dominikove kanonizacije osobito se istaknulo nakon prvog prijenosa svečevih posmrtnih ostataka. Samo nekoliko mjeseci nakon ovog slavnog dogadaja tadašnji papa Grgur IX. je dekretom od 13. srpnja 1233. godine ustanovio prvi odbor za provođenje postupka za kanonizaciju. Odbor je bio sastavljen od tri člana kojima je bilo povjereno da saslušaju sve prikladne svjedoke i ispitaju istinitost čudesa koja se pripisuju sv. Dominiku i njegovu zagovoru.

12. kolovoza 1233. godine su povjerenici iz Bologne osnovali jedan pododbor koji je dobio zadatak da ispita sve svjedoke s područja Toulouse kao i čudesa koja su se po zagovoru sv. Dominika dogodila na spomenutom području. Članovi ovog odbora bili su: Petar, opat sv. Saturnina u Toulousi; Pons, arhiđakon sv. Saturnina i Rajmund Donat, arhiđakon sv. Stjepana u Toulousi. Bolonjski povjerenici ističu kako su odlučili sastaviti ovaj pododbor jer su svjesni činjenice da se “velik dio svjedočanstava o njegovom (Dominikovom o.p.) životu, djelovanju, svetosti i čudesima može pronaći” na podrucju Toulouse.

Tuluško povjerenstvo je marljivo radilo na povjerenom im postupku i ispitalo ukupno 27 svjedoka. Svjedočanstva ovih svjedoka su značajna jer se ne radi samo o dominikanskim redovnicima i ostalim klericima, kako je to slučaj u Bologni. Tuluški svjedoci dolaze ne samo iz kleričkih, nego i iz svjetovnih redova. Razlog tome je način Dominikovog apostolskog djelovanja koji je u Toulousi bio drugačiji nego u Bologni. Među tuluškim svjedocima izredali su se pripadnici dijecezanskog klera, članovi dominikanskog Reda, cisterciti, regularni kanonici, ali i pet žena. Svi oni svjedoče o Dominikovim krepostima i njegovoj svetosti ističući njegovo djevičanstvo i njegovo zalaganje oko obrane čistoce vjere.

Tuluški postupak za kanonizaciju tada još uvijek blaženog Dominika završava se dugačkom listom potpisa na kojoj se nalazi “više od tristo muškaraca i žena koji su pod zakletvom svjedočili o prethodnim izjavama”.

Tuluški proces kanonizacije

Poslano od bolonjske komisije tuluškim povjerenicima

Časnom i mudrom opatu crkve sv. Saturnija u Toulousi, Rajmundu Donatu, arhiđakonu crkve sv. Stjepana u Toulousi i Ponsu, arhiđakonu crkve sv. Saturnija u Toulousi, Mi, učitelj Tancred, arhiđakon crkve u Bolonji, Toma, prior Crkve sv. Marije od Rena i brat Palmerio, kanonik crkve Svetog Trojstva u Campagnoli, iz Reda svetog Augustina, sucima određenim od Vrhovnog Svećenika. Pozdravi u Gospodinu.

Nedavno je časni otac Henrik, bolonjski biskup, i sav kler toga grada zajedno s poglavarom i zajednicom istoga grada, kao i članovima sveučilišta koji žive u Bolonji, poslao pisma i osobne poruke, kleričke i svjetovne, Njegovoj svetosti papi i čitavoj Rimskoj kuriji, izražavajući svoju odanost i žurno od njega tražeći kanonizaciju i odobrenje štovanja tjelesnih ostataka brata Dominika, utemeljitelje i prvog učitelja Reda braće propovjednika, i uvrštavanje istoga u kalendar svetaca. Stoga je Njegova svetost, po pismima nama poslanim, naredila da se život i djela istog brata Dominika, po kojima je našao zasluge kod Boga i kod ljudi, kao i čudesa koja su Božjom moću potekla iz njegovog svetog tijela, temeljito istraže prema crkvenom običaju provođenjem svjedočanstva prikladnih svjedoka ispitanih brižljivo i sa svom marljivošcu pod zakletvom, kako bi se odredila istina.

Njihova svjedočanstva imaju se priložiti pod našim pečatom i proslijediti Njegovoj svetosti i kuriji po određenim i povjerljivim glasnicima kada tako bude naređeno. Dobili smo obilno svjedočanstvo o njegovom životu i djelovanju u Italiji kao i o određenim čudesima. Ali, budući da znamo kako se velik dio svjedočanstava o njegovom životu, djelovanju, svetosti i čudesima može pronaći na vašem području, a o kojima ovdje nemamo podataka, mi vas usrdno molimo i potičemo u Gospodinu i po povjerenoj nam vlasti određujemo da prihvatite i pažljivo ispitate prema crkvenim običajima i pod zakletvom sve prikladne svjedoke predstavljene vam od članova toga Reda za ispitivanje o životu i djelima brata Dominika po kojima se zna da je našao zasluge kod Boga i kod ljudi i o bilo kojim čudesima koja je Bog možda u vašim krajevima izveo po njegovoj svetosti.

Ovi svjedoci imaju se ispitati prema izvoru spoznaja o bilo čemu što su izjavili, tj. kako su to saznali; i, s obzirom na čudesa, kada su se dogodila, u kojem mjesecu i danu, na kojem mjestu i u čijoj nazočnosti; koga se zazvalo i kojim riječima te kako se zovu osobe na kojima su se čudesa pokazala djelatnim; jesu li vidjeli ili poznavali te osobe prije nego su se dogodila čudesa, koliko dugo su bili bolesni, kakva je bila njihova bolest i u kojoj mjeri im je vraćeno zdravlje.

Ove činjenice i okolnosti imaju se pažljivo istražiti, a svjedočanstva, i pitanja i odgovori, imaju se zapisati i zapečatiti vašim pečatom te poslati nama po pouzdanom glasniku kako bi se zajedno s izjavama naših svjedoka mogli proslijediti vrhovnom svećeniku.

Sadržaj pisma koje je gospodin papa poslao nama je slijedeći: “Grgur, biskup, sluga slugu Božjih, svojim ljubljenim sinovima ... u sedmoj godini našega pontifikata.”

Na koncu, vodeći brigu o svim mogućnostima, naređujemo vam, snagom autoriteta kojeg uživamo, da ako ne možete svi nazočiti ovim postupcima, dvojica od vas moraju čitavo vrijeme biti nazočni.

Kao svjedočanstvo svega navedenoga stavljamo svoj pečat na ovu stranicu.
Dano u Bologni, trinaestog dana prija kraja mjeseca Kolovoza.

Tekst tuluškog procesa kanonizacije

1. Prijepis pisma koje su opat i dva tuluška arhiđakona poslali sucima koje je poslala Apostolska Stolica, poštivajući njihovo ispitivanje života blaženog Dominika, u kojem svjedoče o onome što su doznali i čuli od osoba koje su poznavale ovog Božjeg čovjeka jest kako ovdje slijedi.

2. Časnom i mudrom učitelju Tancredu, bolonjskom arhiđakonu, Tomi, prioru sv. Marije u Renu i bratu Palmeriju, kanoniku Svetog Trojstva, sucima i istražiteljima koje je poslala Apostolska Stolica: mi, Petar, opat sv. Saturnina u Toulousi, Rajmund Donat, arhiđakon sv. Stjepana u Toulousi, i Pons, arhiđakon crkve sv. Saturnina u Toulousi, s poštovanjem vam šaljemo pozdrave.

Sukladno zapovijedi koja nam je po apostolskoj vlasti dana u vašim pismima pažljivo smo istražili istinu o životu i djelima blaženog Dominika. U ovome nam je pomogao časni prior u Prouilleu i P. iz Agena, redovnici Reda propovjednika kao i R. iz Aura, prior sv. Antuna i R. iz Villara, podrumar u sv. Antunu.

Šaljemo vama na ispitivanje rezultate našeg istraživanja ovjerene našim pečatom.

3. Gospodin Pons, cistercitski opat Boulbone, pod zakletvom je izjavio da je, kada je bio tuluški arhiđakon, ondje čuo od gospodina Fulka blažene uspomene, tadašnjeg tuluškog biskupa, i od samog blaženog Dominika te mnogih drugih osoba da je nadbiskup Aucha ponudio blaženom Dominiku biskupstvo nad Conseransom koji je bio pod njegovom upravom i da on to nije prihvatio. Kada je ponuda bila opetovana, on ju je ponovno odbio navodeći kao izgovor novoosnovani Red propovjednika i zajednicu sestara u Prouilleu koja mu je povjerena. Ista osoba vjeruje da je njegov izbor bio kanonski i jednoglasan.

On zna da je bio gorljiv za dušama, revan u molitvi i propovijedanju, nepopustljiv u progonu heretika. Ljubio je siromaštvo, bio je strog prema sebi, ali ljubazan prema drugima. Bio je krepostan, ponizan i strpljiv, miran pred progonima i veseo usred nevolja. Bio je duboko pobožan, a sebe je malo cijenio. Braći koja su bila bolesna i svakome tko je bio u nevoljama, on je bio otac i tješitelj.

Poštivao je disciplinu i u svim se stvarima pokazao kao primjer braći. Klonio se svjetske slave, bio velikodušan i ljubazan i obuhvatio je sve vjernike svojom ljubavlju. Njegovo odijevanje je bilo jednostavno. Njega su zanimali vjera i mir. Tako duboko su ga pogađali tuđi grijesi da ono što su rekli apostoli možemo primijeniti na njega: “Tko je slabić, da ja nisam slabić?” (2Kor. 11, 29). Ovaj svjedok vjeruje da je ostao djevac.

4. Brat Vilim, sakristan istoga samostana, pod zakletvom je izjavio isto s iznimkom njegovog izbora za biskupa i njegove ljubaznosti. On je posvjedočio da je kroz čitavo vrijeme koje je proveo s njim živio u siromaštvu. Bio je velikodušan u dijeljenju braći haljina koje su njemu bile dane.

5. Brat B. iz Klareta, redovnik istog samostana, pod zakletvom je svjedočio o istim stvarima kao i sakristan, ali je dodao da je čuo o njegovu izboru za biskupa u Conseransu. Takoder je izjavio da, dok je bio kanonik u Osmi, nije jeo meso koje se posluživalo braći, nego bi ga, bez odbijanja, skrio među ostalom hranom.

6. Maurin, opat Parniersa, pod zakletvom se složio s izjavama opata Boulbone, ali je dodao da je on osobno vidio izljev suza i čuo jecaje tokom njegovih molitava i da je nosio jednu haljinu.

7. Učitelj Arnold iz Crampagna, sakristan istoga samostana, pod zakletvom je izjavio da je vidio i čuo da je gospodin Dominik bio ustrajni progonitelj heretika, protiv kojih se borio riječju i primjerom dobroga života te da je bio neumoran u promicanju mira i vjere, zbog čega se izložio raznim opasnostima. On također vjeruje da je prethodno svjedočanstvo istinito.

8. Rajmund Major, kanonik, pod zakletvom je izjavio kako zna da je prethodno svjedočanstvo istinito i da vjeruje da je on bio djevac. Dodao je da je on bio izliječen od vrućice polaganjem [Dominikovih o.p.] ruku.

9. Rajmund Gerald je pod zakletvom izjavio da je čuo starog kanonika iz Premontre gdje priča da je vidio kako je Dominik položio ruke na oči slijepca koji je odmah dobio vid.

10. Brat Oton je pod zakletvom izjavio da zna i vjeruje kako su sva svjedočanstva istinita i dodao je da bi on, tokom svojih putovanja s njim i ostalima kroz šumu, zaostao iza svih, a kada bi ga potražili, često bi ga pronašli na koljenima, iako je postojala opasnost od brzih odmetnika i vukova koji su cesto napadali.

11. Vilim de Verniolle, govoreći o onome što je on osobno vidio i čuo, izjavio je pod zakletvom da ga je poznavao kao gorljivog u molitvi i propovijedanju, duboko pobožnog, prezirnog prema sebi, kreposnog, poniznog i kao čovjeka koji je ljubio siromaštvo. Njegov krevet je obično bila crkva. Bio je ustrajan u progonu heretika. Glede svjedočanstava koje su drugi dali, vjeruje da su istinita.

12. Gerald iz Oleixa je izjavio pod zakletvom da zna kako je prethodno svjedočanstvo istinito, kako on vjeruje da je bio djevac i kako, premda ga je prisno poznavao, nikada nije doznao ili čuo išta sumnjivo ili zlo o njemu.

13. Učitelj Bernard iz Baulhanisa je pod zakletvom izjavio da je blaženi Dominik bio gorljiv prema dušama, revan u molitvi i propovijedanju, ustrajan lovac heretika, ljubitelj siromaštva, strog prema sebi ali blag prema drugima, strpljiv, ponizan, pobožan, preziran prema sebi, ljubitelj siromaštva. Prezreo je svjetsku slavu, nosio jednostavnu odjeću i zaposlio se stvarima koje su se odnosile na vjeru i mir. On vjeruje da su sva svjedočanstva istinita.

14. Petar Bruneti, svećenik, izjavio je pod zakletvom da zna i vjeruje da je sve prethodno rečeno istinito. Dodao je da su, jednog dana kada je blaženik brodom prelazio more, mornari zatražili od njega novčić da im plati. Budući da nije imao novac kojim bi im platio, zaprijetili su mu da će ga zadržati sve dok ne stvori novčić ili kakav zalog. Tada, upravivši oči prema zemlji, pokazao je prema novčiću i rekao: “Uzmite sa zemlje što ste tražili od mene.” Uzeli su novčić i pustili ga.

15. Vilma, supruga Elias Martina, pod zakletvom je izjavila da je ona tkala tkaninu za haljinu koja se imala izraditi za njega. Ona zna i vjeruje da je prethodno svjedočanstvo istinito i da je on bio djevac. Ona nadalje svjedoči kako je on u više od dvadeset prigoda jeo u njezinoj nazočnosti, ali ga nijednom nije vidjela kako jede više od četvrtine ribe ili više od dva jaja ili pije više od jedne čaše vina pomiješanog s tri dijela vode. Štoviše, nikada ga nije vidjela da jede više od jednog komada kruha. Kada je patio od oštrih bolova koji su ga povremeno napadali, vidjela je kako ga njegovi drugovi stavljaju u krevet, ali on bi odmah ustao i prostrio se na zemlju, jer nije bio naviknut ležati u krevetu.

16. Noguera iz Toulouse je pod zakletvom potvrdila sva prethodna svjedočanstva i ona vjeruje da je bio djevac. Takoder je izjavila da je za njega napravila haljinu od konjskih i kozijh dlaka.

17. Beceda, sestra iz sv. Križa, izjavila je pod zakletvom da zna kako je prethodno svjedočanstvo istinito, kako je bio djevac i kako je ona sakupljala kravlje repove kako bi napravila odjecu za njega i za gospodina Fulka, tuluškog biskupa. Nikada nije čula da je izgovorio koju ispraznu riječ, iako su bili bliski prijatelji. A kada mu je ona pripremila krevet, nije ga koristio; uistinu, u jutro ga je našla u istom stanju u kojem ga je ostavila. Čak i kada je bio bolestan činio je ovako.

Štoviše, često bi ga našla gdje spava bez pokrivaca na podu i pokrila bi ga. Kada bi se vratila pronašla bi ga kako moli ili stojeći ili prostrt na podu. Ona se veoma brinula za njegovo zdravlje. Takoder je izjavila da je u više od dvadeset prigoda u kojima je jeo u njenoj kući uzeo najviše dva jaja, iako je mnogo više hrane bilo stavljeno pred njega. Iz svih do sada danih svjedočanstava, općenito je poznato u tuluškoj i conseranskoj biskupiji kao i drugdje da, ako bi se morao zadržati, provodio je vrijeme s pobožnim osobama koje su ga poznavale, klericima i laicima, muškarcima i ženama.

18. Gospodin Vilim de Pierre, opat samostana sv. Pavla, svjedočio je pod zakletvom da je blaženi Dominik neusporedivim žarom žeđao za spasenjem duša. Njegova predanost propovijedanju je bila takva da je želio i poticao braću da propovijedaju riječ Gospodnju i da govore samo o Bogu i danju i noću, u crkvi ili u kući, u poljima ili na cestama, zapravo svugdje.

Također je rekao da je on tražio heretike i suprotstavljao im se propovijedanjem, raspravljanjem s njima i svim drugim sredstvima kojima je mogao. Štoviše, on je posvjedočio da je njegova ljubav prema siromaštvu bila toliko jaka da se odrekao posjeda, kuća, polja i prihoda kojima je Red bio obogaćen u određenim krajevima.

Također je izjavio da je on bio veoma štedljiv s hranom i nije uzimao ništa osim kruha i vina, osim u onim prigodama kada bi, zbog braće ili drugog društva, uzeo malo više. Ipak je uvijek želio da drugi imaju onoliko koliko bogatstvo kuće dozvoljava. Također je posvjedočio da je on ostao djevac, što je doznao od mnogih osoba. Štoviše, odbio je biskupstvo nad Conseransom i nije želio upravljati tom Crkvom, iako je bio izabran za njezinog pastira i prelata.

Nadalje je izjavio da nikada nije vidio čovjeka tako ponizna u svim stvarima ili čovjeka koji je toliko prezirao svjetsku slavu i sve što ide uz nju.

Posvjedočio je da je on najstrpljivije i s toliko mnogo radosti podnosio pogrde i nevolje i uvrede kao da su predstavljale dar ili veliku uslugu.

Također je izjavio da on usred progona nikada nije bio uznemiren; uistinu, u odredenim je prilikama mirno i bez straha otišao u opasnost. Nikada nije dozvolio strahu da ga spriječi od putovanja javnim cestama. Čak i kada bi ga svladao san, legao bi uz cestu i zaspao.

Također je rekao da mu nitko nije bio ravan u redovničkom životu i da je silno prezirao sebe i smatrao se bezvrijednim. Na očinski način je utješio slabe i bio im značajna potpora u njihovim slabostima. Kad god je znao za nekoga tko je žalostan, poticao ga je na hrabrost i tješio ga koliko je mogao.

Takoder je posvjedočio da je on ljubio disciplinu i ispravljao pogreške poput oca. Bio je primjer braći u svim stvarima, u riječi i na djelu, u hrani, u odijevanju i u dobrom ponašanju. Izjavio je kako nije vidio nikoga tako revnog u molitvi ili čovjeka kojega je bilo tako lako potaknuti na suze. Kada je molio naglas, moglo ga se na sve strane čuti kako govori: “O, Gospodine, budi milosrdan prema svom narodu. Što će biti od grešnika?” Ovako je provodio besane noći plačući i oplakujući tuđe grijehe.

Nadalje je posvjedočio da je on bio velikodušan, ljubazan i uvijek spreman dijeliti sa siromasima što je imao. Štoviše, ljubio je i poštivao sve redovnike i one koji su podupirali redovnički život. Zapravo, nikada nije vidio ili doznao da je on imao drugog kreveta doli crkve, ako je mogao pronaći prikladnu crkvu. Gdje nije bilo crkve, počinuo bi ili na klupi ili na užadi kreveta s kojega bi uklonio sav materijal i pokrivala namijenjena za njega. Nikada ga nije vidio kako nosi više od jedne haljine, a i ta je bila pokrpana. Uvijek je volio nositi goru odjeću od one koju su nosila ostala braća. Konačno, iskreno se posvetio stvarima vjere i mira i štitio je i pomagao vjernicima koliko je bilo u njegovoj moci.

19. Sve ovo je pod zakletvom ponovio i potvrdio A., kapelan iz Villara, koji je također vidio oslobođenje od demona u Fanjeauxu koje se zbilo po molitvama blaženog Dominika; A. Pons, kapelan, Rajmund iz Villara, svećenik iz Fanjeauxa i R., klerik koji takoder vjeruje da je izliječen od groznice po Dominikovim zaslugama. Sve ove osobe i mnoge druge iz Fanjeauxa jednoglasno su izjavili da nikada nisu vidjeli živu osobu koja je tako sveta i kreposna.

20. Brat Mihael se zakleo da je istina sve prije spomenuto što je i on vidio ili čuo. Nadalje je kazao da je blaženi Dominik po proročanskom duhu znao da braća trebaju otići iz Toulouse.

21. Brat R. je kazao isto što i prethodni. Ali on je o njegovom djevičanstvu čuo od gospodina Fulka, tuluškog biskupa, od brata D. Alvamino i od brata Ivana iz Calereuege, takoder, da je odbio biskupstvo nad Beziersom i da je vidio osobu koju je on oslobodio od demona.

22. Marko, đakon, pod zakletvom je izjavio da je odbio biskupstvo i da je vidio mjesto gdje je on molio mokar u suzama.

23. Berengarija je pod zakletvom izjavila da je bila očevidac kada je blaženi Dominik rekao ženama obraćenim od grijeha, kojih je bilo devet, da pogledaju stvar koja ih je opsjela: demon u obliku mačka sa svjetlećim očima velikim kao u krave i s velikim jezikom koji izbacuje vatru i s repom debelim kao u psa i dugim više od stope. Na ovu zapovijed je stvorenje pobjeglo kroz otvor za uže zvona u zvoniku i nestalo iz njihova vida. Ali, prije svega ovoga, rekao im je da se više ne boje jer će im pokazati gospodara kojem su služile.

24. Rajmund de Sanches izjavio je da je po njegovim molitvama u život vraćena kćer neke žene. Ona ga je zamolila da posjeti njezinu kćer, ali on joj je rekao: “Pođi kući, a ja ću se moliti za nju.” Sljedećeg dana je, kako svjedoči majka, njezina kći ozdravila.

25. Rajmund i Zonzanna izjavili su da su ga čuli kako govori da bi više volio u gluho doba noći pobjeci sa svojim putničkim štapom, nego primiti biskupsku ili koju drugu čast.

26. Na kraju ovog pisma smo napisali imena više od tristo muškaraca i žena koji su pod zakletvom svjedočili o prethodnim izjavama. Medu njima su mnogi redovnici, svećenici, klerici i redovnice, kao i ostale kreposne osobe dostojne povjerenja.

Ali povrh i iznad svega, njegova svetost i njegove kreposti bile su opće priznate i o njima se javno govorilo gdje god je dolazio za svog životnog vijeka, kao što je to i vidljivo iz priloženih potpisa ovih osoba. Ovim zaključujemo život našeg blaženog Dominika

Veritas, 13. prosinca 2010.