Naslov

Batošev put

Autor: Tomislav Šovagović

Veritars 2002.

Dosadni ljetni kišac natjerao me skloniti se s valpovačkih ulica, i kamo ću, nego u dom vrle prijateljice Mandice. Nekoliko minuta ranije, na istu ideju o bijegu pred padalinama došao je i njen znanac Batoš. Tada sam prvi put vidio tog čovjeka neobičnog imena, izgledao je pomalo zapušteno, a njegove priče pripadale su nekim minulim vremenima. Uz lipov čaj divanio je o napuštanju tradicije uzgoja konja, starim kolima i životu Šokaca u tridesetim godinama prošlog stoljeća; govorio je s bljeskom u očima i spoznah koliko ljubavi prema Slavoniji nosi. Zapravo, prema onom što je ona nekada bila. Iz tog razloga Batoš i dan danas drži dvije kobile u staji, pokušavajući ignorirati suvremene tehnologije i mehanizacije.

«Konji su kao gramofoni - reče - zamijenile ih bolje i brže mašine, ali im nikada neće oduzeti sjaj i vrijednost! Svako jutro u pet ustanem, odnesem zobi Šarenoj i Zelčinki, one me plaho gledaju dok se ravnica budi, vjerujte mi, takvi trenuci odlaze sa mnom u vječnost» - zborio je još malo, a zatim, kad je kiša prestala, uputio se u svoje selo.

Ostao sam u čudu, rekoh Mandici kako nisam imao pojma o postojanju Batoševe persone.

«Nisam se sjetila spomenuti ga, on rijetko dolazi u grad, samo povremeno po neke namirnice, a i slabo se kreće među ljudima, gotovo nikako!» - pomalo mistično je izgovorila kraj rečenice.

«Pa kako to gotovo nikako, takve osobe sigurno su poučne i zabavne u svom selu, vjerujem kako se svatko želi družiti s njim?!» - uzvratih prijateljici.

«Ma, za njega svi pričaju kako živi u prošlosti, ne cijene ga ni u seoskom KUD-u, katkada tek djeci kaziva o kakvom starom zanatu ili događaju, no, više-manje, niti ga trebaju, niti se on nudi!» - uzdahnula je Mandica.

«Zar zaista nitko ne treba osobe poput Batoša?», pitao sam se odlazeći od Mandice, ne dvojeći kako je svemu kriv nedostatak ljudskog strpljenja.

Par dana kasnije dolazio sam posljednjim osječkim vlakom u selo kod rodbine, i čim sam sišao na kopno bez tračnica, mahnuo mi neki čovjek, nije bio u mom vlaku, već je taman u tom trenutku prelazio prugu. Uzvratio sam instiktivno pozdrav, ne znajući kome ga namjenjujem; zapravo je bilo nevjerojatno koliko mi je minuta trebalo da uvidim kako je riječ o Batošu. Bože, tako lako sam zaboravio pripovjedača o starini, ljubitelja konja i vjernog čuvara drevnih običaja. Pitao sam se što radi ovdje u ovaj sitan sat, jer njegovo selo bilo je šest kilometara zapadnije, a šorovi kojima su Batoševe cipele upravo gazile odlazile su prema istoku. Tko zna kamo ide, mislio sam, a kiša je opet pojačavala.

U inat svim očekivanjima, jutro je donijelo sunašce. Bratić me rano probudio i pozvao na hodočašće, kad je već tako lijepo vrijeme. Eto kakvo sam zaboravno stvorenje bio, pa sam potpuno smetnuo s uma Majku Raspetoga i Njezin Veliki Dan. Valjalo je otići do jedne napaćene rijeke pored jednoga napaćenog tla. U automobilu strica Pave vozili smo se sat vremena, kad smo ugledali kolonu vozila u istom smjeru, pa su posljednja tri kilometra trajala dodatni sat izuzetno spore vožnje.

«Bilo bi lakše da smo krenuli pješice!» - kazao je striko; neka nit prostrujila mi glavom, ali nisam je uspio povezati s drugim nitima.

Svi su željeli uputiti molitvu Gospi Od Utočišta. Doista, nebrojeno mnoštvo vapijućih Riječi i Djela okupilo se pored novog zdanja, koje je raslo na mjestu srušenog.

«Crkve su uvijek trn u olovnom oku topova, zapamti to!» - odjednom začuh poznati glas. Batoš je stajao preda mnom, pozdravili smo se srdačno kao da se znamo godinama. Sjetio sam se sinoćnjeg susreta. I sklopio mozaik.

«Zar si dovde dopješačio?» - bio je to upitnik bez dvojbe u potvrdni odgovor.

«Dao sam zavjet Gospođi Nebeskoj kako ću svake godine dok me noge služe za u spomen na didu i dadu hoditi ovim svetim tlom!» - opet mu je neki plamen zasjao u očima.

Valjda su mu to zahvaljivala ona stara šokačka ognjišta na dobroti i žrtvi. Iz zelenkaste torbe izvadio je neku knjižicu.

«Poklanjam ti ovaj zapis, nemoj ga izgubiti, dobro će ti doći u Trenucima Sumnje!» - govorio je dok sam zurio u «Kruh naš slavonski», Batoševu zbirku pjesama inspiriranih žuljevitim životima djece ravnice ponosne.

«A još će mi biti draže ako osjetiš duboko poštovanje prema napisanim stihovima, ako osjetiš koliko mi znači ova gruda!» - reče, i već trenutak kasnije nestade, stopivši se sa svjetinom.

Pamtim svaku sekundu u ta tri susreta s Batošem, valjda zbog toga što su oni bili tako dojmljivi u svojoj kratkoći. Prije počinka čitam darovanu knjižicu, mislim kako će u zoru na'raniti kobile, mislim kako ga poslije nitko neće posjetiti, pitati za zdravlje!

Da, sjetim se kako ga «seoski mudrijaši» ne trebaju, kako ga smatraju polučudakom.

Zašto nitko ne treba čovjeka koji zbog jedne molitve prepješači 50 kilometara?

Pitanje koje od Starih Vremena luta Ravnicom ...

Veritas, 17. prosinca 2010.