Blues za ružu svetog Ante
Autor: Tomislav Šovagović
Veritars 2001.
Dok je Ljeto čekalo na carinskom prijelazu u Jesen, vukle su me noge cestom sa Svetog Duha prema Ilici. Upravo sam ostavio operiranu majku u bolnici i pitao se kada će mi ovaj zagrebački kvart donijeti sreću. Osjećao sam tugu i bol kako struje zrakom, vitlaju me dok fizički stojim na zemlji, a moj se duh kao neki ludi automobilist vozi pogrešnom stranom ceste. Spuštao sam se polako prema svetom Anti, još jednom mjestu koje me činilo sjetnim i neraspoloženim.
Koliko je prošlo? Ha, pola godine, čini se! Hana i ja u crvenim jaknama jedno do drugoga u crkvenoj klupi, Božja riječ u Zimi na izmaku, sklopljene ruke i pogledi puni čežnje. Jesam, bio sam zaljubljen u Hanu, iako smo se upoznali tek koji mjesec prije, iako još uvijek nismo bili par. Eto, i molimo se zajedno, bijah sretan kao dijete kad dobije peticu, ma bijah dijete, kada malo bolje razmislim. Samo nekoliko dana nakon te večeri "svečano" je izjavila kako treba nekog starijeg muškarca i tada sam shvatio kako joj izgovorene misli i molitva nisu ništa značile. Bio sam očajan i pomalo okrivljavao samog svetog Antu kako je bio u dosluhu s prilično lažljivom djevojkom, kako joj je pomogao u prevari moje osobe. Trudio sam se ne biti sebičan u svojoj tuzi, uostalom, ta je djevojka zapravo prevarila i nas i Antu. Ipak, oprostiti nisam mogao nikome.
Kada je majku zadesio napadaj žuči i kada je završila u bolnici, prvo što sam pomislio bilo je: "Moram proći pokraj sveca koji me nije volio!" Da, neizbježan je bio put kojim sam pošao prema bolnici, i nisam ni trepnuo kada sam započeo uspon ulicom Sv Duha; prošao sam pokraj crkve kao da me ni najmanje ne zanima. Okrenuo sam leđa kamenom zdanju, okrenuo sam leđa onome koji se priklonio djevojci koja je moje osjećaje iscijedila kao zubnu pastu, a zatim stvorila krater na mjestu gdje sam nekada imao srce. Nisam bio sretan, boljelo me, nastavio sam s penjanjem Svetim Duhom, sada su mi misli opet bile okupirane zdravstvenim stanjem moje majke.
S lijeve strane organima vida ukazao se prelijepo uređeni vrt vojske onoga koji me napustio. Kroz vrt se vijugava stazica nije otimala svom slatkom zarobljeništvu među cvijećem dobra, stazica je živjela za cvijeće koje joj je zapravo smetalo naći pravi put. I tom rajskom prizoru sam okrenuo svoje lice, pitajući se hoću li ikada moći biti sretan negdje kao što je ta oaza mirisa!
Već sam se lagano uspuhao, nije uspon bio toliko strašan koliko sam ja bez kondicije. Svratio sam u dućan po sok od jabuke i prešao cestu na kraju svoje odiseje prema bolesnom roditelju. Ušao sam u bolnicu na vrhu grada samo sa željom da mi uskoro mama izađe iz nje. Vjerojatno sam jedan od mnogih alergičan na mirise koji se šire unutar nepoćudne zgrade, miris koji je mješavina nade, starosti, nemoći i loše hrane. Kao i svaki naivac, stavljao sam nadu na prvo mjesto i - ostajao bespomoćan. Ovdje i snovi moraju na operaciju, jer sadrže previše nade. Majka se, unatoč strahu koji me tresao, dobro ćutala, loše je izgledala, ali je bila dobro. Nekako nisam baš riječi dobro povezivao s ovom tužnom ulicom, crkvom i bolnicom pa mi je bilo čudno vidjeti osmijeh iznad doline suza. Ispričali smo se, nasmijali, potekla je koja suza i želja za mirnim noćima bolničkim.
Malo poslije nalazio sam se na početku priče, spuštajući se prema najvećoj ulici sa zebnjom na mjestu srca, pardon, kratera. Opet je preda mnom stajao zidić iznad kojega se pružao nenadmašni pogled na vrt svetoga Ante.
"Zagledao si se nešto, mladiću?" - začuo sam glas, i tek tada opazih kako me odozgo gleda vrtlar. Nije imao odjeću kao svetac, već obične hlače i majicu, u rukama su se sjajile škare za živicu koju je upravo pažljivo frizirao.
"Ma, ništa posebno, samo prolazim!" - odgovorih pomalo ljutito, smatrajući čovjeka koji mi se obratio prijateljem mog bivšeg prijatelja.
"Ajde, nisi ti prvi koji se zagledao u Bijelu, stalno nam dolaze ljudi!"- reče vrtlar dobroćudno.
"Oprostite, o čemu vi pričate? Moram ići!" - već sam zakoračio kada se gromoglasni smijeh uspeo ulicom kojom sam se spuštao.
"Pa, dobro, mladiću, jeste li vi slijepi kada ne vidite ovu ljepoticu? A mislim da i slijepi ljudi mogu više od vas osjetiti njenu pojavu na daljinu." - zaderao se čuvarev čuvar, okrenu sam se i vidio kako mi pokretima glave sugerira na koju stranu svijeta svrnuti pogled. Ostao sam bez teksta.
Ruža. Velika bijela ruža uspinjala se prema nebu, nisam mogao vjerovati da je nisam prije primijetio. Zar je moguće da postoji od ljepšega ljepše? Na trenutak sam zanemario bijes prema svetom Anti i ostao jednostavno zadivljen nečim izuzetno jednostavnim. Upravo je to bila ova ruža, nenametljiva, glavna junakinja prostora u kojem će provesti svoj vijek. Sada mi se činilo kako stazice franjevačkog vrta itekako imaju svoj cilj, odvući one koji ružu svetog Ante na bilo koji način pokušaju ukaljati. Svojim mislima, djelom i propustom.
Neću vam lagati, još uvijek nisam imao srca, još sam neke stare priče zamjerao svetom Anti, ali želio sam barem ovaj cvijet odvojiti od svojih ljudskih vatri.
"Kažete, mnogo ljudi dolazi gledati Bijelu, to joj je ime, zar ne?- priupitah vrtlara onog koji me zaboravio.
"Naravno, nije teško zaključiti, zar ne?"
"A vi se brinete za ružu svetog Ante, ali to vam ne bi smjelo biti tako
naporno?- rekoh ne odvajajući svoje biće od Bijele.
"Ti kaza sve, mladiću!" - bile su posljednje riječi što mi je taj čudni čovjek uputio, potpuno se predavši svom pozivu održavanja cvijeća što zdravijim.
Ne zasitivši se ruže, ipak sam nastavio lagano koračati ususret svjetlima velegrada. Opet sam razmišljao o prolaznosti, o osobi koja me iz zasjede emocionalno umorila, o majci i nadi, vrtlaru, crkvi koja me opet gledala oči u oči; Bijela je bila iznad svega.
Čovječe, obična biljka me impresionirala, nasmijah se samom sebi. A onda mi prostruji mislima; što ako me i ona iznevjeri, ako dopusti da je dotaknem, pa shvatim kako je samo plastični ukras, još jedna prijevara? E, pa valjda trebaš vjerovati da nije umjetna! Baš to, osjetiti kako je prava, biti spreman kako ćeš je cijeli život milovati samo pogledom, možda bez najmanje šanse provjeriti je li sve što si sanjao! Eto, na prepad me uhvatio cvijet i riječi jednog vrtlara, pomalo neobičnog tipa koji ti najprije skrene pažnju na tako nešto, a onda zašuti kao da ga ni nema.
Tada ponovo shvatih kako je Bijela u vrtu sveca s kojim sam u svađi, koji vjerojatno želi da se ponovo zaljubim, da ponovo patim. Još se nisu ni ohladile molitve s Hanom, a već mi šalje novu ružu.
A možda ta njegova želja ni nije toliko loša, možda mi želi najbolje. Samo, kako ću smoći snage ponovo doći u njegovo krilo, kako ću skupiti svu hrabrost i usuditi se zakoračiti tamo gdje sam bio samo nakratko sretan. Pa da, u neku ruku, nesretan ne bijah unutar vrta, već samo izvan. Da smo Hana i ja cijelo vrijeme ostali moleći se, možda bi sve dobro završilo. Riječ možda krateru kao zamjeni nije ništa značila, a ne bi je ni srce vjerojatno zdravo za gotovo.
Dok smo unutar vrta, ha? Opet sam okrenuo leđa spomenu na sveca, nezadrživo mi se približavala buka s Ilice, shvatih kako sam večeras u ulici koju upravo napuštam ostavio sve najdraže.
Ali vratit ću se. Zbog majke. Ipak. A zbog Bijele možda promijenim mišljenje koje sam želio podijeliti s vama. Jer mi je teško. Moraš vjerovati, mislim kako bi baš to rekla ruža u koju sam se zaljubio na prvi pogled. Kad bi ruže mogle pričati ... Moraš vjerovati.
Veritas, 17. prosinca 2010.
