Božić je Božji »Da« čovjeku
Autor: Fr. Frano Prcela OP
Tekst prenesen iz Nedjeljnog Vjesnika od 23.-26. prosinca 2003.
Božja Riječ, koja je bila u početku i na Božić došla u naš svijet, nije nikakvo brbljanje, brzi odgovor na sve naše životne situacije, u kojima nam nedostaju riječi. I samoj Riječi koja je postala tijelom često su nedostajale riječi. Kao i nama. Istinski odlučujuća priopćenja našega života izreciva su kratkim i jednostavnim riječima, ali nikada samo riječima. Jer to neće nikada biti to ako te naše riječi ne postanu konkretne, ako ne postanu i tjelesno osjetljive, ako ne postanu tijelo, neposrednim zagrljajem, u suzi, pružanjem ruke, držanjem, životom, upravo tako da se to naše priopćenje utjelovi. Tako je i s blagdanom Božića. Riječima vrlo skroman i suzdržan, a opet bogatstvo, istina i utjelovljena stvarnost.
Zašto jednostavno kad ide komplicirano! – čini nam se u prvi mah dok čitamo uvod četvrtoga Evanđelja. Naime, božićno Evanđelje (od danje mise) iz Ivanova Prologa nema uopće nama toliko dragih jaslica: nema Isusa u štalici s Marijom i Josipom, volom i magarcem, s pastirima i ovcama. Nema čak ni anđela! Za evanđelista Ivana Isusov život ne počinje tamo gdje je započeo, kod scene rođenja u Betlehemu. Ivanov tekst ne donosi ni događaj kojim je Mariji naviješteno da će roditi Sina Božjega. Radosna vijest po Ivanu započinje puno kasnije. Točnije rečeno, započinje svoje izvješće puno prije, kad piše: »U početku bijaše Riječ.«
Počinje s prapočetkom koji si slikovito uopće ne možemo zamisliti, još dok nije bilo ljudi, ni zemlje, ni planeta, dok zapravo nije bilo ništa. Samo je bila Riječ: »U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog.« Ta rečenica jest središnja poruka Radosne vijesti po Ivanu, to je srž Božića. Riječ. Riječ Božja.
Riječ Bog. Bog Riječ. Kad uzmem neku knjigu u ruku, prvo što pogledam jest njezin sadržaj. Ako on probudi moj interes, onda prvo počnem čitati uvod u knjigu (prolog). U njemu uglavnom dobijem okvirne informacije što je autora ili prireditelja potaklo da se odlučio napisati knjigu i kako želi obrazložiti svoje glavne teze.
Ako mi se to prezentira razumljivo i tvrdnje učine zanimljivima i razvidnima, onda se odlučim pročitati knjigu. Knjiga Ivanova Evanđelja nema uopće sadržaja, ali zato ima Prolog, koji je božićno Evanđelje. Ne znam kako ste se vi osjećali, cijenjeni čitatelji, kad ste prvi put čuli ili čitali taj tekst: »U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog ... Sve je po Riječi postalo i ništa što je postalo nije bez nje postalo ...
I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama.« Je li vas to potaklo na daljnje čitanje Ivanova izvješća o Radosnoj vijesti? Možda vam je sve zvučalo filozofski i visoko teološki, a sve premalo konkretno – i to sve na Božić. Možda ste se pitali: Ako je ovakav početak, kako tek mora biti težak, kompliciran ostatak ove knjige Evanđelja? Ako bi to trebalo biti uvodno objašnjenje, pitali ste se što će tek biti u corpusu teksta? U libretu opere »Mojsije i Aron«
Arnolda Schönberga glazbena kompozicija abruptno završava u drugom činu, i to sljedećim riječima Mojsija: »O Riječi, ti Riječi, što mi nedostaješ!« Da, kao što Mojsije u navedenoj Schönbergovoj operi kaže, riječi mogu nedostajati.
To vrijedi ne samo za kazališnu pozornicu, nego je tako i u sasvim konkretnom životu. Biti bez riječi, da nemamo riječi u pravo vrijeme – tko od nas već nije prošao to iskustvo? Kad mi nasuprot sjedi čovjek koji ne zna kako dalje, razmišlja o samoubojstvu, teško je naći pravu riječ, riječ koja pomaže ili riječ koja bi spasila život. Ili kad stojim pred majkom, kojoj je dijete upravo umrlo, teško je – ili čak nemoguće pronaći pravu riječ, riječ koja tješi. U takvim i sličnim životnim situacijama, koje nam zasigurno nisu nepoznate prethodno citirana Mojsijeva rečenica pogađa bit stvari: »O Riječi, ti Riječi, što mi nedostaješ!« Ta rečenica nam zvuči jako blisko. Prolog Ivanova Evanđelja izriče pak potpunu suprotnost s izjavom Mojsija u navedenoj operi.
Kod Ivana nije uopće riječ o Riječi koja nedostaje, nego o Riječi, koja je bila i koja jest. Ta je Riječ prisutna, od davnine, uvijek, od početka. Štoviše, Riječ je jedno sa samim životom. Sve to zvuči lijepo. Prelijepo da bi teološki bilo potpuno ispravno. Jer, kako je ono bilo nekoć, kad je Riječ, o kojoj govori evanđelist Ivan, kad je ta Riječ došla na svijet? Ako se dobro sjećam, došla je Riječ na svijet kao dijete, i kad se rodilo ostalo je bez riječi.
Da, ni Božja Riječ ne spašava od ostati bez riječi. Božja Riječ, koja je bila u početku i na Božić došla u naš svijet, nije nikakvo brbljanje, brzi odgovor na sve naše životne situacije, u kojima nam nedostaju riječi. Božja Riječ nije nikakvi jeftini recept protiv naših ostati bez riječi i biti bespomoćan. Ne! I samoj Riječi koja je postala tijelom često su nedostajale riječi. Kao i nama. Često. Prečesto.
Ipak inkarnacija Božja ne završava u apsolutnoj šutnji, u totalnom zanijemjeti. Naime, gdje se pokušava podnijeti i izdržati odsutnost riječi otvara se novi govor, izviru riječi molitve: Dok je novorođena Riječ bez riječi u jaslicama, tu su anđeli koji hvale i slave Oca nebeskoga: »Slava Bogu na visini!« To je govor molitve, koja odzvanja nad bespomoćnim djetetom u jaslicama i nad čitavom zemljom sve do neba.
I kad Isus na kraju svoga života ostaje nijem pred Pilatom, kad na pitanje što je istina uopće ne daje odgovora, protivno njegovoj praksi ne govori tada ni o svomu Ocu i Kraljevstvu nebeskom, tu dakle na gorkom kraju opet dolazi do izražaja govor molitve, Isusove molitve Ocu: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« (Mt 27, 46) Ili: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj« (Lk 23, 46).
Kad se zanijemi, kad se ostane bez riječi, tada izrasta govor molitve. Također i molitva za druge: »Oprosti im jer ne znaju što čine« (Lk 23, 34). Biskup Dom Helder Camara jednom je vrlo jednostavno, ali – osobno mislim – vrlo primjereno rekao: »Kad sretnem ljude koje je pogodila velika nesreća, ne pada mi na pamet u takvim situacijama pričati im o Bogu. Ali u tim trenutcima dolazi mi misao da Bogu pričam o velikoj nesreći koja je zadesila te ljude.«
Mi pak često smo žrtve ili čak počinitelji s puno riječi, sa samim riječima. Govorimo i o inflaciji riječi. Npr. molitva Očenaša ima 51 riječ, i tzv. Dekalogu (Deset riječi!) treba više od stotine riječi, a američka Deklaracija o nezavisnosti ima točno 300 riječi, dočim brussellskoj uredbi Komisije za uvoz karamela treba ni više ni manje nego 26.911 riječi.
S druge strane, zasigurno ste već barem jedanput svjesno zapazili da stvarno bitnim i iskrenim porukama našega života treba jako malo riječi. U odlučujućim situacijama našega života, onda kad smo tako reći potpuno obuzeti i svladani stvarnošću, kako pozitivnog tako i bolnog iskustva života, zapravo smo bez riječi, nemamo riječi, a opet svojim držanjem šaljemo bezbroj poruka, puno riječi ...
Ako smo u tim supstancijalnim trenutcima našega života osjetili potrebu za riječima, obično su to bile nepotpune, slabe, pa i dvoznačne riječi. Pokušati objasniti svoju ljubav prema voljenoj osobi prečesto ispadne zapravo brbljanje, nepotreban govor. Slično je i u našim trenutcima tuge. Iskreno pružena ruka sućuti, stisak ruke i zagrljaj više kažu od stotine riječi.Stvarno odlučujuća priopćenja našega života: ljubav, solidarnost u patnji, zahvalnost ili vjernost – sve je to izrecivo i zapravo čuva svoju kvalitetu tek kad je popraćeno s malo riječi, sve drugo je insceniranje i nepotrebna predstava.
Najočevidnijim se to izriče u riječi »Da« kod obreda vjenčanja. Da – i ništa više, a ipak je sve rečeno što dvoje ljudi imaju jedno drugomu reći. Da – bez kad bi i ako, bez dodataka ili nekih klauzula, jednostavno i bezuvjetno Da. Sve drugo što bi se povrh toga Da o tome ili u svezi s tim moglo priopćiti, konstruktivno i smisleno se ne može u potpunosti kazati riječima. A ta jednostavna riječ Da treba u drugom koraku prijeći s riječi na djelo, treba biti ispunjena životom, a ne objašnjenjima. Treba je dokazati konkretnim životom, a ne opravdavati riječima. Da, istinski odlučujuća priopćenja našega života: ljubav, solidarnost u patnji, zahvalnost ili vjernost – sve je to izrecivo kratkim i jednostavnim riječima, i naravno nikada samo riječima.
Ne, to neće nikada biti to, ako te naše riječi ne postanu konkretne, ako ne postanu i tjelesno osjetljive, ako ne postanu tijelo, neposrednim zagrljajem, u suzi, pružanjem ruke, držanjem, životom, upravo tako da se to naše priopćenje utjelovi. Tako je i s blagdanom Božića. Riječima vrlo skroman i suzdržan, a opet bogatstvo, istina i utjelovljena stvarnost. Zapravo, čitav blagdan Božića nije ništa drugo nego Božji Da čovjeku. Bog se veže zauvijek i bezuvjetno uz čovjeka, tako što sam postaje čovjek u djetetu Isusu. Nije to prvo obraćanje Boga čovjeku.
Ne! Kao što u uvodu kaže Poslanica Hebrejima, Bog je na više načina govorio i obraćao se čovjeku. Ali sva ta očitovanja Božje privrženosti i ljubavi prema čovjeku nisu bila dostatna. Stoga se Bog odlučuje obratiti nam se svojim dolaskom, rođenjem svoga Sina. I to je finalno priopćenje, konačno očitovanje Božje ljubavi, Božjim utjelovljenjem. Upravo danas to slavimo na Božić. Božja Riječ postaje tijelom. Božja ljubav prema nama ljudima postaje konačna riječ, utjelovljena ljubav. Obraća nam se bezuvjetno, dolazi kao beskućnik i obitelj koja mora bježati, prognana Riječ.
Uredba o karamelama treba 26.911 riječi, američka Deklaracija o nezavisnosti 300 riječi, Dekalog upotrebljava stotine riječi, a i molitvi Očenaša treba 51 riječ. Poruka Božića je sročena u samo jednoj jedinoj riječi koja je tijelom postala: »Emanuel« – s nama Bog! Dakle, Bog na Božić nije došao u neki takozvani radni posjet svijetu da nas vidi i odluči kako dalje s nama i sa svijetom uopće. On se nije utjelovio kako bi odigrao gostojuću ulogu koja se zove čovjek. Ne! On je postao čovjek – doslovce se uvukao u našu kožu, ne kako bi mogao razumjeti nas, nego iz potpune solidarnosti, ljubavi, s nama. Jer u početku ne bijaše govor, nego Riječ. Riječ koja je postala tijelom, a ne govor o ljubavi, nego djelo ljubavi.
Božić od samoga početka! I nadalje će nama ljudima zasigurno, možda i prečesto, nedostajati riječ, riječ koja bi očajavajućima dala pouzdanje u život, riječ koja će utješiti tužnoga, riječ nade. Svima nama pak želim da u situacijama kad nam bolno nedostaju riječi, svoj govor pretvorimo u molitvu, u nadi i pouzdanju da je Bog nama izgovorio svoju dobru, vječnu i jedinstvenu Riječ: »Emanuel« – s nama Bog!
Veritas, 27. prosinca 2003. / 15. prosinca 2010.
