Božićna poruka

Autorica: Ružica Gulan

Veritars 2011

Josip je bio naizgled sasvim običan čovjek, poseban jedino po tome što je bio jako siromašan. Imao je puno djece i trebalo je sva gladna usta nahraniti. Njegova žena Lunja je radila u kući i brinula se oko djece, njena svjetiljka se rijetko gasila jer je uvijek bilo nešto za oprati, zakrpati, pomesti.

Josip je pak radio sve i svašta, stalna posla nije imao, ali je zato prihvaćao gotovo sve što bi mu netko ponudio. Živjeli su na selu pa bi se uvijek našlo nešto posla u polju ili s blagom. Josipa su rado zvali jer je bio marljiv i dobra srca. Ljudi su ga s osmijehom dočekivali i njegovu dobrom duhu se veselili.

Često je znao pomagati drugima besplatno iako bi se gladan odricao vlastita kruha. Gajio je veliku ljubav prema bližnjima i nije mu bilo nimalo teško odricati se svoga u korist drugih. Mnogi su bili ganuti tom plemenitošću izgladnjela čovjeka koji hoda u dronjcima i ne zna što ga čeka sutra.

Uoči jednog Božića čitavo selo je zahvatila strašna glad i neimaština. Zavladala je velika hladnoća, nije bilo posla, svi su se skrili u kuće i krpali nekako za hranu od starih zaliha. Josipova obitelj je najvjerojatnije bila najsiromašnija, nisu imali zaliha i teško su preživljavali. Ni drva ni hrane ni odjeće nisu imali! Mještani su im tu i tamo pomagali, ali tada nitko nije imao ni za vlastite potrebe pa se slabo moglo drugima uskakati. Na licima se vidjela zabrinutost, nije se nazirao kraj bijedi! Umjesto radosnog očekivanja Isusovog rođenja tuga je izbijala iz hladnih domova.

No, u jednoj obitelji je bilo drugačije unatoč problemima. Iz Josipove trošne kućice neprestano je odzvanjao smijeh i radost je tako vrcala s lica dječice da su prolaznici imali osjećaj da će i dimnjaci puknuti od veselja. Često su se zajedno molili, pjevali, igrali.

Susjedi nikako nisu shvaćali kako netko može biti gladan, žedan, smrznut i smijati se?! Mnogi su ih čak smatrali budalama, osobito kad bi čuli da iz sveg glasa Bogu zahvaljuju za neimaštinu.

Mjesni svećenik je u to vrijeme dobio nekakvu socijalnu pomoć iz bogate zemlje pa je hitno trebao nekoga da mu pomogne razdijeliti hranu i odjeću. Odmah se sjetio Josipa jer je znao da je među najpotrebnijima za posao i da će on poklone pravedno podijeliti. Imao je povjerenja u tog malog čovjeka, a bilo mu je drago da mu za uslugu može dati malo novca.

Osvanuo je Badnji dan i svećenik više nije htio čekati da ljudi sami dolaze po pomoć u crkvu već je naložio Josipu da malo po malo podijeli hranu po kućama. Josip se silno obradovao što će baš on donijeti drugima na Badnjak nešto lijepo. No posao nije bio tako lagan kako se činio jer je hrane bilo malo, a gladnih usta puno. Odlučio je krenuti od početka sela, svoju kuću je ostavio za kraj. Računao je ako se dogodi da nekom podijeli manje da može otkinuti od svoje vreće. Ljudi su presretni dočekivali Josipa i glasno ga blagoslivljali. Radost je toga dana preplavila selo.

„Bože, kako je zaista malo potrebno da se osjeti zadovoljstvo“ – razmišljao je Josip u sebi.

Nije to neka hrana ni količina bila, ali su ljudi znali da će dobiti nešto lijepo, i to na Badnjak. Kud ćeš boljeg dana za poklone?

Već je pomalo padala noć, Josip je završio posao i toliko je bio pod dojmom lijepog dana da nije ni primijetio da nema više ništa sa sobom. Razdijelio je svu hranu i odjeću. Svojoj kući ide praznih ruku, a tako ga željno čekaju gladna djeca.

„Bože moj, pomozi mi. Što da učinim? Kako li ću ih sada razočarati?“ – jecao je dobri čovjek.

Nije osjećao grizodušje što je sve podijelio drugima, ali ga je boljelo kako će ženi i djeci objasniti da će za Božić morati postiti. Kleknuo je usred nekog prljavog jarka i zamolio iz svega glasa: „O djetešce Isuse, molim te svim srcem, nahrani moju obitelj večeras!“ Nakon nekog vremena ustao je i uputio se kući.

Žena ga je kao i uvijek dočekala nasmijana. Nije htjela odmah pitati gdje je njihov paket već mu je pripremila toplu vodu za kupanje. Djeca su bila nestrpljiva i jedva su čekala da otac dođe.

Josip je od muke opet zaplakao, ali se brzo pribrao i uvjeravao sebe kakao nije ništa loše učinio.

„Pa mi imamo ljubav i mir. Može li čovjek išta više poželjeti?! Shvatit će djeca nekako da su najsretnija u selu, da imaju najviše blagoslova! Uostalom, imamo još malo kruha od jučer. - tješio se Josip.

Napokon je skupio hrabrosti, ušao u sobu i odmah se silno začudio vidjevši pored stola ogromnu platnenu vreću iz koje su djeca grabila neobične slatkiše. Kad su ga mališani napokon ugledali pohitali su mu u zagrljaj prepirući se tko će tatu prvi poljubiti.

„Tko je donio ovu vreću?“- upitao je Josip ženu tiho.

„Neki dječak, plave kose i očiju, izgledao je poput anđela. Nikad ga prije nisam vidjela. Nasmijao se, ostavio vreću i otišao.“- odgovori Lunja.

„ O da! Rekao je da ima tu i poruka za tebe“.

Zbunjeni Josip je pohitao ka vreći i našao bijelu kuvertu ukrašenu zlatnom vrpcom. Unutra je bio papirić na kojem je pisalo: „Ta ni Krist nije sebi ugađao!“.

Veritas, 15. prosinca 2011.