Božićna želja

Autorica: Silvija Butković

Veritars 2007.

Hladno prosinačko jutro. Na prozorskom oknu injem vezena čipka. U sobi još uvijek zbijena na bijelim jastucima glasna tišina, a pored uzglavlja otvorene stranice molitvenika, usnule oko ponoći zajedno sa umornim vjeđama redovnice Anastazije. Zvuk zvona sa tornja kapelice pozivao je na zornicu. Morala je ustati. Vani je padao snijeg. Ipak, bilo je teško priznati samoj sebi hoće li moći san od noćas prepustiti nestajanju bez imena.

Da li je to bio san ili dugogodišnja noćna mora? Doživjeti blagodati Božića sa svojom obitelji uz zajedničku molitvu – bila je još uvijek njezina jedina neostvarena želja! Odjenuvši se, preklopila je ruke i tiho prošaputala zahvalu Gospodinu za novi dan koji je pred njom. Pokušala je iz sjećanja izbrisati upravo ono što ju je iz godine u godinu sve više činilo sjetnom i ranjivom, unatoč osjećaju neizmjerne punine odlučivši se za crkveni poziv. Bila je premalena da bi se sa nepuna tri mjeseca života sjećala trenutka koji je bezbrižno odrastanje pretvorio u agoniju bez kraja.

Otac i mati, sa sestrom, živjeli su u malenom selu kojeg Anastazija još i danas nosi u svom srcu kao toplo ognjište gdje je provela svega nekoliko dana prilikom jednog i ujedno posljednjeg posjeta. Da, njih se više sjeća no cijelog provedenog djetinjstva u obilju i blagostanju u kući svoje bogate tete Terezije koja je morala postati njezin drugi dom. Kilometrima daleko, tamo gdje nije dopirala pjesma veselog ratara, zvuk razdragane tamburice i topot konja vranaca.

Tamo se nisu žutjela zrela žitna polja, u nosnicama nije podrhtavao miris procvalih lipa, a ni prosinac nije teturao po ugaženim stopama u snijegu na putu do crkve. Kamen do kamena, bez razgranatih krošnji i trešnjinog cvijeta, sa mirisom vrućeg asfalta uz škripu kočnica, započinjao je svaki idući, najtužniji dan njezina života u velikom gradu. Zašto je nisu pitali? Zašto nitko nije osjetio grižnju savjesti što život jedne tek' rođene sićušne djevojčice usmjeravaju svojom voljom na drugi put. Na put bez osmijeha! Da je bila samo malo starija, uhvatila bi se ona svojim malim ručicama za majčine šokačke skute i nikada ju ne bi otrgnuli silom.

Možda je i svoju sestricu mogla tada nagovoriti da ju negdje sakrije na sigurno, možda na mjesto koje ne poznaju odrasli? U stari bakin drveni ormar, u čardak napunjen kukuruzom ili u kućicu nestašnog Žućka. Barem na kratko, dok se ne dogodi čudo, dok ne shvate da ona pripada njima, da na stolu u maloj kuhinji ima još uvijek mjesta i za njezin tanjur, da u skromnom zajedničkom sobičku ima mjesta i za njezin krevetić. Bila bi ona tiha, sasvim tiha, čak i kada bi bila gladna ne bi ispustila suzu. Nitko ne bi niti znao da postoji! Samo bi im se slatko smješkala, slušala njihove priče nakon napornog rada pri povratku sa njive, malenim prstićima sa majkom mijesila tijesto za božićni kolač, prostirala slamu za malenog Isusa u jaslicama podno okićene jelke iščekujući zvona kapelice što pozivaju na polnoćku.

Bože, kako je samo željela ispružiti obje svoje ručice – desnu majci, a lijevu ocu i tako doći na misu da ju svi vide! Zar bi itko imao srca uzeti malo uplakano djetešce iz majčinog naručja, a pri tome ne zastati i upitati se – smiju li je učiniti nesretnom u samo jednom običnom trenutku?

Oca su se svi bojali. Da li njegovog snažnog glasa ili hladnog pogleda koji je govorio umjesto riječi? Bilo mu je samo važno što će ljudi misliti u selu i kako će prihvatiti vijest o rođenju djeteta, a ne sina nasljednika! Sestru je već imala, istina, voljela ju je više no što je sebi smjela priznati, ali niti nju nije imala koliko je htjela. Njene dvije pletenice rado bi postale malenoj Anastaziji radost u zajedničkoj igri, da je samo moglo biti tako! Majci su rekli da nosi dvojke, čemu se otac neizmjerno radovao jer ako već jedno rođeno žensko dijete sijedi u zapećku, dva će muška vragolana koja očekuje, zasigurno biti dika svom ocu i u dobru i u zlu. Upozorio je svoju ženu da je još jedna djevojčica u njihovu domu svakako suvišna. Mati je već tada morala razmišljati kako preživjeti s malo novca uz još dvoje gladnih dječjih usta.

Dok je bilo živadi po dvorištu i krava u stajama nije ju ništa moglo pokolebati, ali sada, sada kad nema više ni za ogrjev, sada zaista nije bilo lako! Kada bi smjela priznati samoj sebi da ni to nije bio razlog očaju, bilo bi joj lakše! Često je u sebi ponavljala staru narodnu: "Gdje ima za jedno - ima i za dvoje"! Noseći svoja još dva nerođena čeda, obećala je dati svojoj sestri jedno dijete u proljeće kada oboje ugledaju svijet.

Njezina sestra Terezija, koja na žalost nije mogla osjetiti svu radost majčinstva, bila je osim toga u jako lošem braku pa je i sama razmišljala kako će se dolaskom malog djeteta sastaviti mozaik jednog ispraznog života dvoje ljudi koji su davno potrošili svoju ljubav i postali jedno drugom stranci. Nije bila u pravu, ne! Otac je cijelo vrijeme bio siguran da će Bog biti na njegovoj strani, da će mu ispuniti želju i to je često spominjao! " Samo da bude sin, samo sin " - gotovo je buncao!

Tako je mislio čovjek koji nije znao kako je živjeti u tuđem domu, slušati prepirke zbog djeteta kojeg nisu mogli imati počevši s jutrom pa sve do večeri i slagati novčić za novčićem u svoju škrinjicu umjesto toplih riječi i još nježnijih poljubaca za kojima je toliko žudila. Imala je sve ono što se može kupiti! Skoro sve, a ono o čemu je sanjala svake noći, nije imalo svoju cijenu! Bila je to ljubav njene obitelji koja joj je ukradena bez pitanja! Na zaprepaštenje svih u selu, posebno u krčmi u koju je otac tako često svraćao ispijajući čašicu za čašicom, pročula se vijest o rođenju samo jednog djeteta i to ponovo djevojčice!

Ni glasa od dvojcima, kako je liječnik predvidio.

Punih tjedan dana otac se nije trijeznio, izlazio je iz kuće sa zvukom prvih pijetlova, a lijegao s mjesecom lutalicom. Jedni su ga žalili, a oni drugi mu zamjerali, poučeni snagom svoje vjere da su dobro zdravlje i dug život blagoslov od Boga i da je suludo nositi u sebi takve misli! "Nije muško! Neće pod moj krov, nosi ga što dalje, učini ženo što god znaš sa djetetom"- govorio je otac kao zaluđen. Mati je svake večeri molila u suzama Gospodina da joj podari snage da podigne svoje novorođenče, a kada je vidjela da joj muž sve češće prijeti batinama i izbiva iz doma zatvarajući posljednji vrata seoske krčme sa nakrivljenim šeširom i pjesmom u cik zore, počela je moliti Gospodina da pruži sigurno utočište njenom tromjesečnom čedu koje je ipak morala odvojiti od sebe i predati ga u ruke svoje sestre, kako je i obećala.

Sigurno ju je jako boljelo, a možda i više od toga, kao krošnju drveta koje je znalo da je jesen uranila i da još nije vrijeme da ju dočeka na svom kućnom pragu žutu, hladnu i uplakanu.

Za to vrijeme mala je Ana rasla, u dalekom velikom gradu, u izobilju ovozemaljskog, podučavana u elitnim školama postala je naočita mlada dama koja slovi kao dobra prilika u visokim slojevima društva u kojima se morala kretati. Unatoč tome bila je nesretna. U zemlji koja nije bila njezina, u obitelji koja joj nikada nije pružala ljubav, već samo sigurnost i novac! Pravi su roditelji sigurno zauvijek zaboravili na nju, nije se sjećala niti doma ni kućnog praga, a sada nakon dvadeset godina odvojenog života bilo je suvišno nadati se povratku. Dijelili su ih kilometri i ogromna praznina.

U kući u kojoj je odrasla zajednički odlazak na božićnu molitvu za vrijeme blagdana koji je Ana toliko priželjkivala nije bio moguć. Uspješan posao i prestiž bili su jači od vjere koju je propovjednik preporučivao na nedjeljnim misama na koje bi Ana odlazila kradom pravdajući svoje izbivanje iz kuće odlaskom prijateljici , koju ustvari nikada i nije imala u ovako velikom i hladnom gradu prepunom betona i smoga. Hranila je svoju dušu riječima vjere i vraćala se u svoje raskošne odaje s nadom da je to posljednji put!

Nova je obitelj bila sve, samo ne obitelj! Bio je to samo vanjski sjaj, sjaj izrazito skupog porculanskog servisa za objedovanje i pozlaćenog pribora za jelo, postavljen stol za podnevni objed koji je nalikovao dvorskom, uz poslugu sa uštirkanim kragnama na njihovim odorama. Bila je to samo raskoš obične ljudske nezasitne želje za prestižem u visokim slojevima društva koji je mamio uzdahe mnogih koji nisu znali pravu istinu.

Nisu znali koliko su nesretni upravo ti "veliki i nezamjenjivi"! Bili su to ljudi koji su od vjere i Boga okrenuli pogled na drugu stranu - prema ponoru! Teta Terezija, možda iz očaja, zajedno sa svojim suprugom predala se alkoholu koji ih je vukao sve dublje i dublje na dno! Bilo je trenutaka kada je Ana mrzila samu sebe, zgražajući se nad slikom svoje nove obitelji koja je sličila cirkusu, ali sa dobro osiguranom egzistencijom. Često je bila sama, te je tako prazninu ispunjavala odlaskom u crkvu, naravno kradom i molitvom za jednu i drugu obitelj.

Osjećala je svakim danom sve više pripadnost Gospodinu, u toj tišini i ozračju topline koja je u njoj sve češće budila sanjara. Prazninu u pukotinama svoje nutrine ispunjavala je vjerom! Jedna, naizgled sasvim obična subotnja večer mjeseca prosinca, kada su teta Terezija i njezin suprug odlazili na kartanje u obližnji gradić, pretvorila se u noćnu moru! Pri povratku kući, automobil je kliznuo sa ceste rušeći se u provaliju, a s njim u jednom sasvim običnom trenutku u snježnom prosincu i sve ono što se zove vjerom i nadanjem! Ana nije više imala nikoga. Bila je sama, u velikom gradu punom betona i smoga, okružena ljudima sa uštirkanim kragnama! Nije plakala! Samo je bespomoćno zurila kroz prozor prateći pogledom snježne pahulje!

Drugo je jutro spakirala svoje stvari i krenula put samostana u čije je dvorište često navraćala kradom. Kleknula je pred raspelo kojem se oduvijek divila i zaplakala. Bile su to prve suze nakon dugo, dugo vremena, dok je snijeg i dalje padao pokušavajući ju svom svojom bjelinom skriti od istine i boli koja joj je dušu raskidala u komadiće.

Osjetila je na svom ramenu toplu ruku časne majke koja je rekla: " Ne plači dijete i dobro nam došla. Ako želiš, od danas je ovo i tvoj dom "! Zagrlila je Anu svom ljubavlju ovoga svijeta ili joj se to samo učinilo, ali znala je da takav zagrljaj nije nikada osjetila. Ana, novim imenom Anastazija, pronašla je konačno svoju obitelj.

Nakon ispričane životne priče bilo je jasno zašto je toliko čeznula za zajedničkom božićnom molitvom, no ni Božić nije bio predaleko. Sada je Gospodinu svakoga jutra čistog srca mogla predati u ruke svoje molitve i biti sretna. Imala je svoju novu obitelj, u sivilu grada kojemu nije nikada pripadala.

Idućeg jutra sniježilo je više nego ikada, no odlazak na polnoćku bit će uistinu čaroban, u svojim je mislima tiho šaputala Anastazija. Na ulaznim vratima kapelice stajalo je nekoliko vjernika koji su uživali kao i ona u mekoći snježnih pahulja i ugođaju nadolazećeg Božića. Prilazila je sa osmijehom! Netko ju je uhvatio čvrsto za ruku, prvo za desnu, pa netko za lijevu, pokušala se otrgnuti u nekom čudnom strahu, u nekoj čudnoj neizvjesnosti! " Ana, mi smo tvoji roditelji, ti si naša kćer koju smo neizmjerno ljubili cijelog svog života - oprosti nam! "

Zaplakala je, ali od sreće i ušla zajedno sa svojom obitelji u kapelicu držeći ih čvrsto za ruke! Bilo je to ostvarenje tajne želje koju je o Božiću uvijek sanjala!

Veritas, 29. studenoga 2007. / 16. prosinca 2010.