Božićna

Autorica: Vedrana Trlek

Veritars 2006.

Raditi u poslijepodnevnoj smjeni na Badnjak i nije neka sreća, ali Đurđa se nije žalila. Ona je jedna od onih žena koje ne zamjećujemo, mada bi bez njh svijet vjerojatno stao.

Debeljuškasta, s minivalom iz neprijavljenog frizerskog salona i zamjetnim slojem dlačica iznad gornje usne, na vječito bolnim, natečenim nogama, Đurđa se spremala preuzeti smjenu u kafiću "Točka". Bio je to jedna u nizu špelunki u uličici popularno nazvanoj Aleja propalih komentatora. U Točku su dolazili novinari i urednici iz redakcija smještenih u obližnjem neboderu.

Tu se bistrila politika, zaplitale su se i rasplitale redakcijske intrige, vodili su se pravi mali ratovi, ljubovalo se, svađalo, varalo i mirilo. Stalni gosti Točke nisu morali brinuti imaju li kod sebe dovoljno gotovine ili odgovarajuću karticu.

"Može na đemdo?", pitali bi još s vrata, a dugove bi uredno vraćali jednom mjesečno. Đurđa je bila jedna od rijetkih konobarica koja se u Aleji zadržala dulje od godinu-dvije. Tajna bila u njenoj diskreciji i talentu za slušanje.

Gosti Točke su puno i rado pričali i ona je slušala sve, od tračeva i urbanih legendi do ispovijedi, ali se nikada nije upuštala u rasprave o ičemu ozbiljnijem od horoskopa. O većini gostiju znala je više od njihovih prijatelja i bračnih drugova. Njene je tajne znao samo mačak Miško koji ju je vjerno čekao kod kuće. Đurđa bi svakoga saslušala, nikoga nije osuđivala, tek bi rijetke uzela u zaštitu. Još rjeđe se dešavalo da joj se netko zamjeri. Takvome bi bilo bolje da odmah promijeni i posao i birtiju.

Znala je biti nemilosrdna. Jednog od onih koje je uzela u zaštitu zatekla je u Točki to popodne. Josip, novinar u tiražnom dnevnom listu, sjedio je tu već neko vrijeme i zurio u čašu mineralne vode pred sobom. Konobarica kojoj je završavala smjena nudila ga je travaricom.

- Da se kucnemo. Badnjak je.
- Popij to i idi. Doma te čekaju - otresla se Đurđa. Znala je da mala neće izdržati na poslu do proljeća, ali tu se nije dalo ništa učiniti. Nije bilo drugih gostiju u lokalu i Đurđa je sjela za Josipov stol.

Obratila mu se odlučnim glasom:

- Pokaži!
- De, nemoj.
- Vadi! Josip je nevoljko izvadio iz novčanika fotografiju mršave djevojčice s pletenicama. - Jel se isplati pit sokiće? Za ovakvu ljepoticu? Tu su igru igrali otkako se vratio nakon tri godine izbivanja. Nikome, pa ni Đurđi nije rekao gdje je bio i što je radio u te tri godine. - Ma ne znam, Đurđa, ne znam.

- Šta je bilo?
- Pusti, nije mi do priče. Šutio je i gledao u stol kao da ga tamo čekaju odgovori na sva važna životna pitanja.

- Ko da su ti sve lađe potonule. Nije valjda tako crno - pokušavala je Đurđa. Razmišljala je o Josipu iz nekih drugih vremena.

- Taj dečko ima potencijala - govorile su njegove kolege.

Brzo se uspinjao u redakcijskoj hijerarhiji, od honorarca, preko paušala do stalnog zaposlenja, od gradske rubrike do unutrašnje politike. Često je zalazio u Točku. Uvijek joj je bio drag i uvijek je malo strepila nad njim. Po njenom mišljenju nije on bio za taj svijet.

- Znaš Đurđa, vama u Točki skoro da i ne treba WC. Ovdje se svak boji otić pišat jer ne zna šta će mu ko reć iza leđa - rekao joj je jednom.

U sebi se složila s njim. Jedna od Đurđinih teorija, koju je iznijela samo mačku Mišku bila je da, kao što kuće trebaju izolaciju da ih štiti od kiše i hladnoće, i ljudi trebaju jedan sloj nepovjerljivosti da ih štiti od tuđe zlobe. Josip ga nije imao. On je vjerovao svakome. Jednom su ga priveli zbog neodazivanja na sudske pozive u nekom slučaju nanošenja duševnih boli. Tek je sljedeći dan bio izveden pred sutkinju, a prenoćio je u Remetincu. Prvo što je rekao kad je nakon toga ušao u Točku bilo je:

- Koliko tamo ljudi sjedi. I svi nevini.

Već tada Đurđi je bilo jasno da će Josip jednom puknuti i da to neće biti nimalo lijepa slika. I pukao je. Malo alkohol, malo uobičajene novinarske priče o prisluškivanju, malo neki čudnovati urednički potezi, malo svakodnevni problemi i nedostatak novca i Josip se počeo gubiti. Imao je neprijatelje, radili su mu o glavi, znao je što mu se sprema, morao ih je nadmudriti.

Ponekad bi cijelo poslijepodne prosjedio u Točki bez riječi. Tada je već bio oženjen i imao kćer od tri godine. Onda je nestao. Jednostavno se jedno jutro nije pojavio. Nitko nije znao što je s njim. Pričalo se svašta, a onda se pomalo zaboravilo. Vratio se kao drugi čovjek, star, umoran, pokunjen. Nije više pio alkohol. Otišao je u redakciju i molio za svoj stari posao. Uzeli su ga na probu, honorarno.

Ponovo je počinjao otpočetka. Plašio se. Gledao je nekud mimo sugovornika. Rugali su mu se oni isti koji su mu nekoć zavidjeli na talentu i uspjehu. Samo bi Đurđi ponekad rekao nešto o sebi. Tako je i to veče, na Badnjak uspjela izvući iz njega što se dogodilo.

Trebao je s malom provesti Božić. Dan poslije išla je s mamom nekamo u Austriju, na skijanje. Sredio je stan, kupio hranu, okitio bor, zamotao poklone, a onda mu je Mirta javila da neće doći. Ona ga je sama nazvala na mobitel, uljudno se ispričala, rekla da ima posla, da se mora pakirati i prekinula vezu. Đurđa je gledala očajnog čovjeka.

- Pa kako? Zašto? Još prekjučer je sve bilo super.
- Je, vidjela si je. Poveo sam je na redakcijski domjenak.
- Rekla sam ti da to nije mjesto za djecu. Ni ova birtija, ni redakcija.
- Znam, znam. Rekla si. I nije.
- Šta je bilo? Nije joj se svidjelo?
- Ma, je. Samo znaš, ljudi popiju, svašta kažu, nije to za dijete.
- Nešto su ti rekli? Pred djetetom? Tko?

Josip je šutio, mračniji nego ikad.

- Jel urednica? Ona je, jelda? Znala sam. Đurđa ga je uvjeravala da nije smak svijeta i da djeca svašta kažu.
- Samo ti budi dobar tata kao i dosad, sve će to doći na svoje. A ona zmija će već dobiti što je zaslužila. Pred djetetom... Fuj!

Josip je šutio. Oboje su gledali van na slabo osvjetljenu uličicu. Padao je prvi snijeg. Ni Đurđa više nije znala što bi rekla. Što se uopće može reći u takvoj situaciji?

- Zašto svi koji su mi dragi moraju biti tako nesretni? - upitala se Đurđa i tiho uzdahnula.

Josip je razmišljao o travarici koju bi ipak trebalo naručiti. Misli su mu se rojile oko te bagozelenkaste tekućine. Barem na Badnjak čovjek bi mogao sebi malo popustiti. Prenulo ih je otvaranje vrata.

U birtiju je ušla djevojčica od nekih sedam godina. Očigledno je dugo skupljala hrabrost. Đurđa je pogledala Josipa, a onda se diskretno povukla. On je sjedio neko vrijeme kao paraliziran, otvorenih usta.

Konačno se trgnuo.

- Kako si došla?
- Nisi se javljao na mobitel. Otišla sam kod tebe doma, ali te nije bilo. Onda sam se sjetila da dođem ovdje. Da nisi tu išla bih kod tebe na posao.
- Sama si došla? Jel mama zna gdje si?
- Ne zna. Nema je doma. Samo sam ti došla reći. I tu je stala.
- Što dušo?
- Da sam se već spakirala. Ne moram sutra više ništa i mogu s tobom biti na Božić.

Josip je gledao u nju. Da je rasvjeta bila bolja vidjele bi mu se suze u očima.

- I znaš što tata?
- Reci - jedva je progovorio. Izvadila je iz džepa novčanice.

- Ako nemaš novaca za bor i za kuglice, meni su dali deda i baka, a ne treba mi toliko, ne idem ja na skijanje na godinu dana.

Ustao je i podigao je u naručje. Iz zvučnika je dopirala neka sentimentalna božićna pjesma.

- Ne treba, dušo. Idemo sad. Javimo se mami, a onda idemo kud god hoćeš.

Izašli su van, a debeli, brkati anđeo još je dugo gledao za njima. U svom veselju zaboravili su joj poželjeti sretan Božić, ali to nije bilo važno.

Veritas, 26. lipnja 2006. / 17. prosinca 2010.