Dionizijeva suza

Autorica: Silvana Dragun

Veritars 2001.

Ovo je priča o tome kako sam postao kršćanin.

Jednog dana dok sam ležao na suncem obasjanom pijesku na obali mora dogodilo mi se nešto vrlo neobično što ću pamtiti cijeli život. U jednom trenutku, ne pamtim točnog časa, javio mi se glas Božji. Taj glas je bio nježan kao lahor i snažan kao duboka misao. Više puta mi je ponavljao: ''Sine, plivaj uz obalu zlatnu, tamo gdje je voda bistra i nazireš joj dno!''

To je možda značilo da ne idem daleko od obale, niti igdje gdje mi nije jasan put, gdje bih možda osjećao strah i sumnju, nemir i tjeskobu. Nije mi bilo baš jasno to upozorenje s obzirom da sam se samo sunčao i namjeravao plivati. Doista sam bio zaljubljen u more i nikako nisam mogao shvatiti da bi mi ova suncem okupana plaža mogla donijeti nešto što ne bi bilo ugodno i toplo.

Poslije kraćeg drijemanja na pijesku dignuo sam se i otišao prema moru. Voda me je milovala svježinom i čarolijom svoga svijeta kojemu sam se potpuno prepustio i dopustio da me oblikuje i nosi valovima. Izložen ugodnoj toplini srpnja ležao sam tako na vodi raširenih ruku kao da sam razapet.

Da, uistinu sam bio razapet i uronjen u ljepotu. U početku ništa nisam mislio, ali mi se kasnije malo zadrijemalo. Ustvari, mogao bih reći da to nije bilo drijemanje nego meditativno sanjarenje u kojem sam sanjario da sam iznenada postao kralj. Bilo je čarobno zamisliti se u ulozi kralja kojemu se svugdje vrata otvaraju i koji može kupiti i dobiti sve što poželi na ovome svijetu. Kao kralj Dionizije uzviknuo sam ''Sve je ovo moje, valovi su mi sluge, a more mi je kočija. Nikog nema iznad mene ni pored mene… Tko je sretniji od kralja?'

Za to vrijeme, dok sam snivao svoj lagodan kraljevski san, voda me je nosila kamo je htjela, a ja nisam ni slutio da me je odvela u tamnomodri beskraj. Kad sam otvorio oči, jeza mi dođe sve do kosti. Obuzeo me je strah. Ovoj vodi sada nisam vidio dno, a pogled prema dolje učinio mi se mračan, neproziran i hladan. U tom trenutku sam osjetio istinsku samoću. Ostao sam sâm i nestao je moj san. Nije li to ono na što me je upozoravao Božji glas? Ne, pomislio sam, Bog mi je nešto simbolično govorio, ako je to uopće bio njegov glas.

Nedugo zatim, još sam se više uplašio, jer je izdaleka oko mene kružio veliki morski pas. Srce mi se stegne od silnog jada, pa u panici uhvatim naglo snažne zaveslaje natrag. O Bože, kako je sada daleko bila obala! Plivao sam tako brzo kako mi je srce lupalo, ali uzalud. Neman je bila brža i snažnija od mene, brzo mi je uhvatila petu i odlomila komad. Nisam znao koliko mi je odgrizla noge, samo sam je vidio kako je zaronila u tamno modri beskraj. Između mene i nje ostao je krik i krvavi trag.

Moje natjecanje, izazivanje i bježanje od zvijeri, pretvorilo se sada u kričanje boli. Od tada nisam pamtio više! U toj nesreći koja mi se dogodila znam da sam mogao proći i gore. Plutao sam jedno vrijeme u nesvijesti, a moji prethodni jauci privukli su ribare sa čamcem koji su mi pomogli da živ dođem na obalu. Izgubio sam puno krvi, ali ipak kad sam došao u bolnicu oporavio sam se.

Liječnik mi je rekao da ću morati nositi protezu, ali će sve biti u redu. Dok je moja rana polako cijelila, nisam imao mira i postavljao sam sve više bjesomučnih pitanja samome sebi: ''Zašto mi se to moralo dogoditi i kako se tu mogao stvoriti morski pas kad ga nikada nije bilo u ovim krajevima.''

Istina je da su ponekad ribari pričali u konobama da su vidjeli morskog psa u luci, ali poslije se otkrilo da je to zapravo bio samo dupin. Nemate pojma kako mi je bilo probuditi se i vidjeti sebe u krvavo bijelim povojima potpuno svjestan da sam nepovratno izgubio jedan dio sebe. Nikada više neću moći trčati, a tko zna da li ću više moći plivati. Obuzet osjećajima krivnje i mržnje razmišljao sam samo o jednome; o osveti. Odlučio sam ubiti morskog psa. Uzeo sam očevu lovačku pušku i nekoliko dana nakon što sam izišao iz bolnice uzeo sam čamac i zaplovio na pučinu.

Tražio sam ga i čekao, ali nije došao. Odlučio sam ga zavesti i ukrotiti kao matador bika u areni. Moja crvena krpa je bila svježa govedina koju sam kupio u mesnici. Namamljen mirisom krvi došao je moj neprijatelj. Nisam dugo čekao svojih pet minuta pravde. Ubio sam ga. U daljini je još odjekivao zvuk moje puške. Beng! Beng! Beng! Poslije toga nastala je tišina. Krv je pretvorila more u ljubičastu boju, a ja sam bio sretan. Nedugo zatim sam se zapitao: ''O, da li sam zbilja sretan?''. Ne, prazna je opet i sama duša moja, zaključio sam. Čudio sam se tom svom osjećaju samoće i bijede, sada kada slavim pobjedu ubojstvom svoga ubojice. Dok me je tjeskoba progonila, sa juga, kroz šum valova i maestrala, javi mi se opet glas Boga; ''Zašto sve to činiš Dionizije?''.

''Kad nemam mira'', odgovorim, ''Osjećam se nesretno zbog rane i boli koju mi je nanijela zvijer''.

Ali, mi Bog reče ovo: ''Oprosti samome sebi, oprosti moru i oprosti morskom psu koji je bio gladan kao što si i ti sada gladan''.

''Nisam gladan nego sam tjeskoban, Bože''
''To je isto. Gladan si ljubavi, mira i sreće. To je ona glad koja te progoni kao što progoni morskog psa njegova glad.''
''Znam, Bože da sam kriv i da sam običan grešnik. Ti si mi još dok sam se sunčao govorio da otvorim oči, da ne snivam i ne putujem suviše daleko, ali te ja nisam razumio. Nisam te poslušao jer su me maštanja o vlastitom kraljevstvu odvela daleko. Prepustio sam im se u potpunosti.''
''Da, postao si rob svojih misli, a one su te udaljile od prirodnog osjećaja slobode. Ti si stvorio svoju ideju o moru i htio si mu postati umjetnik i kralj, ali si na okrutan način spoznao da ono nikada neće biti tvoje carstvo.''
''Samo malo, Bože, nije mi jasno što to znači udaljiti se od prirodnog osjećaja slobode?''- upitao sam.

''Sloboda i dužnost su povezani, a ne razdvojeni. Morski pas pliva i jede iz dužnosti koju ima kao zvijer, i u tome nema njegove krivnje. Dužnost čovjeka je da bude čovjek , a ne da razmišlja kako je netko drugi po službi koja mu nije darovana.''- reče mi Bog.
''Znači li to da se čovjek mora odreći mašte. Ako, da, kako će onda uživati u životu.''

''Ne, još nisi shvatio da ti već imaš jedno kraljevstvo koje ti se neće oduzeti i da stoga ne trebaš hrliti za tuđim. To ti nije potrebno, jer tvoje kraljevstvo nije more, nisu zvijezde, nisu ljudi, nisu funkcije, niti išta stvoreno i rođeno. Tvoje kraljevstvo je tvoje srce, odnosno tvoja duša koju sam ti stvorio. Ni sam ne slutiš koliko se blaga skriva u tvom neponovljivom originalu. O, da li znaš da uvijek čujem otkucaje tvoga srca?'' ''Kako to, a zašto si Bože dopustio da budem nesretan i prepušten mislima koje su me mogle odvesti u smrt?'

''To je uvijek bilo zato što često kad sam kucao na vrata tvoga srca, ona su bila zatvorena ili si ti bio odsutan. Stoga, nisi mogao čuti moja upozorenja niti pročitati moje poruke koje sam ti ostavljao''.

Na kraju, Bog mi je rekao još nešto što me je duboko dirnulo i od tada sam odlučio da ću slušati Njegov glas do kraja svog života.

''Rekao sam vam odavno: Istina će vas osloboditi! Zato gledaj u nju uvijek, slušaj je, traži je očima, rukama, i svim svojim osjetilima. Traži je svojim razumom i svojom voljom bez koje ćeš opet zadrijemati. Čuvaj se da ti zabluda ne postane predmet istine. Primi Duha Svetoga koji ti je Branitelj. Zazivaj ga i On će ti doći. Vjeruj mi, jer ćeš jedino sa mnom postati kralj u vječnom kraljevstvu koje počinje sada iz tvog srca.''

Veritas, 16. prosinca 2010.