Esej o novinama
Izbor citata iz eseja A. B. Šimića "Žurnalizam"
(Sabrana djela, knj. III.; Znanje, Zagreb, 1960.) Tekst je objavljen u časopisu 15 Dana (6/1998), kojeg izdaje Centar za kulturu i obrazovanje Zagreb, Ulica grada Vukovara 68, Zagreb. / Tekst je objavljen u prvom broju Korablje, revije za religiju, duhovnost i kulturu kršćanskog življenja, u svibnju 2000. godine u Zagrebu.
Uvezao sam novine od prošle godine, ne da se opisati kakva je to lektira: 50 dijelova ispraznih nada, 47 dijelova krivog proricanja i 3 dijela istine. Ova mi je lektira vrlo snizila vrijednost novina od ove godine, jer mislim: kakve su bile lanjske, tako će biti i ove.
Novinari su sedam serafina Otkrovenja i Eol im je patron: oni žive o ratu kao mlinar o vjetru: nema li vjetra, on ne može mljeti i nesreća jednoga je sreća drugoga: ako mlinar što melje na vjetrenjaču mora prekrižiti ruke bez posla, onda drugi melje na vodenicu; tako i kad novinar nema nikakvih laži, onda magazini makulature budu prazniji, jer se čitaju više romani i komedije.
Meni se čini da je trajna šteta od novina, ta što one historijska fakta ne samo zamažu i iskrive kao harpije, nego ih kao krvnik gnječe, režu, nadomeću historiji vrat, ruke, noge i Klio tako biva prava scortum tribolare, koja sjedi na ulici i za komad se kruha objesi o vrat prvom koji naiđe.
Pravi čitači novina misle da su vojnici i mornari samo za to na svijetu da se kolju, pa da tako oni imaju što čitati; a za što su onda vojnici i mornari u miru?
Mnogi naši novinari rade kao londonski lopovi, koji se biju po ulicama, dok njihovi drugovi ne okradu one što u njih blenu, ili nalikuju na one apotekare koji su dogovoreno među sobom rezonirali: jedan je kudio kod drugoga sve samo mu nije, istini za volju, kudio pilule; drugi je činio isto tako, samo mu je, istini za volju, hvalio balzam. (I tako je jedan prodavao pilule, a drugi prodavao balzam, te obojica bili na dobitku.)
Johnson uspoređuje novinare s poslanicima i zove ih privilegiranim lašcima, ali ipak s razlikom koja novinarima opet oduzimlje čast: poslanik je talentirani čovjek, poslan u tuđinu da laže za korist svog naroda; novinar je čovjek bez talenta koji sjedi kod kuće i laže za svoju kesu.
Schopenhauer
Velika množina rđavih pisaca živi samo o ludosti publike koja hoće da čita samo ono što se danas štampa: žurnalisti. Izvrsno ime! Naški bi se reklo dnevničari.
… ova posljednja vrsta piskarala koja piše za dan, na dan, u dan. Ja sam zbog te stvari već upozorio na njih policiju.
Osobina je novinarskog pisanja da progone na sve načine… jer treba da se iz svakog događaja što više načini. Zato su svi novinari, po svom zanatu, alarmisti; na taj se način oni grade interesantni. Ali nalikuju po tome na psetad, koja, čim se što makne, odmah stanu da laju iza svega glasa.
Théophile Gautier
Karlo X. je jedini pravo razumio problem. Zabranivši novine učinio je veliku korist umjetnosti i civilizaciji. Novine su neka vrsta posrednika ili samsara koji stane između umjetnika i publike … Znamo sve lijepe rezultate koji su se kod toga pokazali. Ovo neprestano lajanje zaglušuje inspiraciju, i dovodi u takvu sumnju srca i duhove, da se nitko ne smije pouzdati u pjesnika…
… na veliku nesreću naroda koji žrtvuje svoju ugodnost za jadni užitak što ga ima od toga da svako jutro čita nekoliko listova rđava papira, zamazana rđavom tintom i rđavim stilom.
Da kritike pišu Chateaubriand, Lamartine i drugi ljudi njihove veličine, ja bih razumio da čovjek klekne i pokloni se; ali kad se gospoda Y. K. Y. V. Q. X., ili slična slova alfabeta između alfe i omege, grade malim Kvintilijanima i grde vas u ime morala i literature, to meni smeta i dovodi me u srdžbu. Ja bih htio da policija izda naredbu koja zabranjuje da se neka imena miješaju s drugima. Istina je da sveti Petar u Rimu, makar koliko bio golem, ne može zabraniti da ga oni Transteverini ne zamažu ozdo na naročit način: ali ipak mislim da ne bi bilo ludo napisati uzduž nekih monumentalnih reputacija: Ovo je zabranjeno zanečistiti.
Novine uništuju knjigu … kao što je artiljerija uništila hrabrost i tjelesnu snagu.
Alfred de Vigny
Pariski je građanin kralj koji ima svako jutro kad se ustane jednog udvoricu, laskavca što mu ispriča dvadesetak pričica. Ne mora ga ponuditi doručkom, ušuti ga kad hoće i kad ga bude volja zapovjedi mu da govori; ovaj mu se uslužni prijatelj to više sviđa što je više ogledalo njegove duše i što mu govori svaki dan njegovo mišljenje riječima malo boljim nego što bi ga on znao kazati; oduzmite mu ovog prijatelja, i njemu će se učiniti da je svijet stao; ovaj prijatelj, ovo ogledalo, ovo proroštvo, ovaj jeftini parasit je žurnal.
Balzac
Balzac je Igubljene iluzije posvetio Victoru Hugou ovim riječima: Vi, koji ste poput Raphaela i Pitta, bili već veliki pjesnik u dobi dok su ljudi još maleni. Vi ste se, kao Chateaubriand, kao svi pravi talenti, borili protiv zavidljivaca, što su se sakrili iza stupova ili zastora u podzemljima žurnala. Zato želim da vaše pobjedničko ime pomogne pobjedi ove knjige, koju vam posvećujem i koja je, kako neki tvrde, ne samo hrabro djelo, nego i historija puna istine. Zar i novinari, kao i markizi, finansijeri, liječnici i prokuratori, ne bi pripadali među osobe Molièrova teatra? Zašto dakle da Ljudska komedija, koja castigat ridendo mores, poštedi jednu silu kad pariska štampa ne štedi ni jednu.
Novine su, mjesto da budu sveto zvanje, postale sredstvo stranaka, sredstvo je postala trgovina, i kao svi trgovački pothvarti, i one su bez vjere i čestitosti. Svake su novine dućan u kojem se publici prodaju riječi onake boje kakva se njoj sviđa. Da ima novina za grbavce, one bi jutrom i večerom dokazivale ljepotu, dobrotu i potrebu grbavaca. Novine se više ne štampaju da bistre mišljenja ljudi, nego da im se ulaguju. Stoga će u skoro vrijeme sve novine biti kukavne, licemjerne, infamne, lažljive, zločinačke; one će uništavati ideje, sisteme, ljude, i upravo će od toga cvasti. Imat će pravo koje imaju sva imaginarna bića: činit će zlo, a nitko za to neće biti odgovornik … Napoleon je objasnio ovu moralnu, ili bolje rečeno. nemoralnu pojavu koja mu je pala na um dok je studirao konvent: Za kolektivna zločinstva ne odgovara nitko. Novine se mogu najgadnije vladati, nitko ne misli da se time lično zanečišćuje ...
Ako novine izmisle nisku potvoru, izgovore se da im je javljena. Dođe li tko i potuži se, ispričaju se najvećom slobodom. Budu li potjerane na sud, stanu se tužiti da im nije poslan ispravak; ali ako im ga dadnete, otklanjaju ga smijući se i govore o svom zločinstvu kao o sitnici. Naposljetku se stanu rugati svojom žrtvom, ako ona dobije pravo. Budu li kažnjene, moraju li platiti previše globe, onda denunciraju tužitelja kao neprijatelja slobode, domovine, prosvjete. Reći će da je gospodin taj i taj lopov, i za to će izabrati riječi kao da je najčestitiji čovjek u kraljevini. Tako su njihova zločinstva, sitnice, a oni koji na njih napadaju, grdobe! I poslije nekog vremena ljudi koji ih svaki dan čitaju, vjeruju sve što god one hoće. Onda sve što se njima ne bude sviđalo, neće biti patriotsko, i one nikad neće imati krivo. Služit će se religijom protiv religije, ustavom protiv kralja; napadat će oblasti ako ih oblasti razljute: hvalit će ih ako budu zadovoljavale strasti puka. Da dobiju abonente, izmišljat će najdirljivije priče, lakrdijat će kao lakrdijaši. Novine bi radije servirale publici svog oca za doručak, nego što bi se odrekle da je neprestano ne interesiraju i zabavljaju. One su kao onaj glumac što je turio pepeo svog rođenog sina u žaru da može doista plakati …
Novine će od sebe otjerati talente kao Atena što je otjerala Aristida. Mi ćemo vidjeti kako će novine, koje su u početku uređivali časni ljudi, pasti u ruke najnesposobnijima što su strpljivi i popustljivi kao gummi elasticum, protivno od pravih talenata; ili će pripasti cincarima koji imaju novaca da kupuju pera. Već vidimo od toga koješta! Ali za deset će se godina svako momče koje dođe s gimnazije držati za velika čovjeka, zauzet će kolone novina da udara one koji su pred njim, vući ih za noge dok ne dobije njihovo mjesto.
Napoleon je imao sasvim pravo što je pritiskao štampu. Ja bih se okladio da bi opozicioni listovi kad bi svoje ljude učinili vladom, napali najžešće tu istu vladu, čim im što ne bi dala, istim razlozima i istim člancima koje sada pišu protiv kraljevske vlade. Što se god više koncesija daje novinarima, to novine sve više zahtijevaju. Sad su žurnalisti parveniji; ali iza njih će doći gladni i siromašni. Rana se ne može izliječiti, ona će biti sve gora, sve jača; i zlo će biti sve veće što se god bude više trpjelo, sve do onog dana dok među novine, zbog njihova obilja, ne dođe pometnja kao u Babilonu.
Ferdinand Lassale
Danas što je god gori list, to ima više abonenata.
Nekada je štampa doista bila borac za duhovne interese u politici, umjetnosti i nauci, učitelj i duhovni odgojitelj velike publike. Ona se borila za ideje i nastojala da gomilu podigne do ovih ideja, ali malo po malo uđoše u običaj plaćeni oglasi. Pokaza se da su ovi inserati vrlo dobro sredstvo da se zgrće bogatstvo, da se na novinama može svake godine imati golema dobit. Od toga su vremena novine postale vrlo lukrativna spekulacija za izdavača koji ima ili hoće da steče novaca. Ali da se dobije mnogo oglasa, trebalo je ponajprije naći što više abonenata; jer naravno, oglasi se daju samo onim listovima koji se mogu pohvaliti velikim brojem abonenata. Otada više ne bijaše ni govora o borbi za kakvu veliku ideju, do koje bi se polako i malo po malo uzdizala velika publika, nego se, naprotiv, stala štampati taka mišljenja koja makar kakva bila, samo da su ugodna što većem broju abonenata. Otada su, dakle, novine postale, gradeći se i dalje borcem za duhovne interese, od odgojitelja i učitelja naroda gadnim udvoricama publike što se abonira, i njezina ukusa. Otada su novine postale ne samo ordinarnom trgovinom nego, što je još gore, sasvim licemjernim poslom, koji se radi pod vidom borbe za velike ideje i dobro naroda.
To su ozbiljne, vrlo ozbiljne pojave i ja se neću mnogo nakanjivati da kažem: ako se naša štampa sasvim ne promijeni, ako ova žurnalistička kuga potraje ovako još pedeset godina, duh našeg naroda bit će pokvaren i upropašten do dna. Ako hiljade novinara sa stotinama hiljada glasova udahnjuju svaki dan narodu svoje stupidno neznanje, nesavjesnost, eunušku mržnju protiv svega što je istinito i veliko u politici, umjetnosti i nauci, narodu, koji se s vjerom i pouzdanjem maša za ovim otrovom, jer misli da će se tako duhovno ojačati, e onda se mora duh ovog naroda upropastiti … Ni najobdareniji narod ne svijetu ne bi nadživio taku štampu!
Pisac koji ima časti prije bi dopustio da mu odsijeku ruku nego da kaže protivno od onoga što misli; ili kad se već bavi pisanjem da ne kaže ono što misli. Ne može li to nikako i ni na koji način izvršiti, onda će se radije povući i neće pisati. Kod novina se to nikako ne može dogoditi, jer su novine lukrativni posao.
Ovi moderni rojnici, s perom u ruci, ovaj duhovni proletarijat, ova stajaća vojska novinara, stvara javno mišljenje i zadala je narodu dublje rane nego stajaća vojska soldata …
Ja sam pokazao da se štampa morala svakako pokvariti što je pod izgovorom da se bori za duhovne interese, postala zbog oglasa industrijskom novčanom spekulacijom.
Ako netko hoće zaslužiti novaca, neka fabricira koton ili sukno, ili neka igra na burzi. Ali da se radi novaca truju svi zdenci narodnog duha i da se u narod lije svaki dan duhovna smrt iz hiljadu cijevi, to je najveće zločinstvo.
Baudelaire
Ne možemo otvoriti ni jednih novina, pa bile one od kojeg mu drago dana ili mjeseca ili godine, a da u svakom retku ne nađemo znakove najstrašnije ljudske perverznosti, i u isti mah na svoje veliko čudo hvaljenja čestitošću, dobrotom, ljubavlju k bližnjemu i najbestidnija uvjeravanja o napretku i civilizaciji.
Svake su novine, od prvog do posljednjeg retka, samo zbirka od strahota, rata, zločinstva, krađa, besramnosti, mučenja, zločinstva vladara, zločinstva naroda, zločinstva pojedinaca; pijanstvo od općeg užasa.
I s ovim gadnim aperitivom uzimlje civilizirani čovjek iz dana u dan svoj jutarnji zalogaj. Iz svega u ovom svijetu izbija zločinstvo: iz novina, iz kućnih zidova, iz ljudskog lica.
Ja ne razumijem kako čista ruka može dodirnuti novine, a da se ne strese od gađenja.
Friedrich Hebbel
Ja gledam na žurnalistiku kao na veliko nacionalno trovanje. Posljedice će biti strahovite, jer će ona biti što se god više širi, sve gora, i već je sada gotovo posve demoralizirana.
Kad bi svi žurnalisti ovakvi kakvi su, bili zatvoreni u tamnicu, sigurno ne bi bilo zatvoreno više pravednika nego što ih i do sada leži u tamnici.
Sören Kierkegaard
Jao, jao dnevnoj štampi da dođe Krist sada na zemlju, ne bi, onako ja bio živ, uzeo na oko svećenićke poglavare, nego žurnaliste.
Bog na nebu zna: Žeđ za krvlju je tuđa mojoj duši, i mislim da također u strahovitoj mjeri imam predodžbu o odgovornosti pred Bogom; ali bi ipak htio uime Boga uzeti na se odgovornost pred Bogom da naredim streljanje, kad bih se samo prije toga najtjeskobnije i najsavjesnije pomno uvjerio da se pred cijevima pušaka ne nalazi nikakav drugi čovjek, niti također ikakvo drugo živo stvorenje, osim - žurnalisti.
Veritas, 22. prosinca 2010.
