Golaći na obali

Autor: Ivan Ott

Veritars 2005.

Na jednom od otoka sjeverne Dalmacije ubogo selo, prilijepljeno uz litice suroga kamenjara, vodilo je od pamtivijeka ogorčenu borbu za opstanak.

Živjelo se teško. Vino, rakija, loza i janjci bili su njihova životna okosnica, a ribe i povrće životni eliksir. Stariji seljani nosili su svoje životno breme strpljivo i bez pogovora, dok je mladež, čim bi stasala bježala iz sela u bijeli svijet, bilo kuda, pa makar samo i u obližnje gradove na obali. Time je selo brže starjelo i na očigled propadalo.

No zahvaljujući oživljavanju turizma, život se u tom malenom selu počeo polako buditi iz uspavanosti, iz dubokog sna poput onog iz priče «Trnoružica». Mještani, općina i država požudno su se bacili na turistički kolač od kojeg su nono Ivan i nona Kata otkidali pokoju mrvicu za sebe. Plodovi škrte zemlje, kao što su rano stolno grožđe Kardinal, poneka kapula, pomidor ili kumur koje su uzgajali u vrtu pokraj kuće, bila su roba njihovog trgovanja s turistima za dobrodošlu nadopunu siromašnog kućnog budžeta.

Unatoč teškog bremena godina, koje im je sjelo na pogrbljena pleća, nona i nonić nisu se predavali sudbini. Svojim bi čamcem, kaićem na vesla, obilazili obližnje plaže i kupačima nudili slatko grožđe i povrće. Nenavikli na ovakav način trgovanja, nona Kata i nono Ivan stidljivo i suzdržano prilazili bi turistima, kojima je također ovakva vrsta usluge bila nešto novo. Malo po malo, rušile su se obostrane barijere suzdržanosti, pa su kupačima s vremenom nona i nonić postali nerazdvojni dio svakodnevnice isto kao što su im to bili more i sunce.

Trgovina je cvjetala. Nono Ivan odlazio bi rano ujutro u obližnji vinograd ubrati rosom osvježeno grožđe, a nona Kata bi nabrala velike sočne rajčice, iskopala krumpir i luk iz gredice uz kuću. Kad se sunce približilo zenitu, a kupači dobro ogladnjeli, dva starca utovarila bi robu u čamac i veslajući krenuli preko zaljeva do brojnih divljih plaža zaposjednutih kupačima. Kata i Ivan bili su obljubljeni među turistima, jer bi za svaku kilu grožđa dodali po jedan veliki grozd privage. Isto je vrijedilo za luk i rajčicu. I dok bi nona trgovala, vagala i naplaćivala robu, nono bi sjedeći na rubu čamca, gasio žeđ hladnom bevandom koju je čuvao u hladu ispod pramca kajića. Noniću Ivanu smilovali bi se žedni i suncem ispečeni turisti, pa im je često ponudio da potegnu iz njegovog bocuna, što su ovi uvijek rado prihvaćali. Bio je to još jedan razlog zbog koga su bili rado viđani na svim plažama.

Tokom vremena rastao je broj turista, a s njima su se mijenjali i običaji. «Bogomoljci» sunca na sebi su zadržavali sve manje tekstila. Oskudne i uske krpice tkanine – kupaći Bikini-kostimi još su donekle sakrivale najintimnije dijelove tijela, iako nisu bili po ukusu none Kate. Ona se u svojoj mladosti doduše rijetko kada kupala u moru, a kad je to činila, bila je obučena u dugu lanenu košulju i gaće do ispod koljena. Ali današnji kupači furešti postajali su sve slobodniji. Tokom vremena pali su i grudnjaci, u velikom svijetu takvi kupaći kostima nazvani su toplesom, da bi kasnije kupači sa sebe skinuli sve do jedne krpice, te se kupali i sunčali u «Eva» i «Adam» kostimu.

Noniću Ivanu to nije smetalo. Dapače, rado bi zagledavao u ljepuškaste gole ženskinje dok bi se nona Kata sablažnjavala nad golotinjom žena i pobožno križala pri pogledu na gole muškadine. Puritanski odgoj, moralna tradicija sela i stara crkvena načela nisu se mogla uskladiti sa novim svjetonazorom u kojem je nudizam postao njegov sastavni dio.

Zato, dok bi nono Ivan veslao prema obali i plaži na kojoj su se kupali turisti, nona Kata stajala je na provi čamca kao promatrač na brodskom jarbolu i svojim još uvijek oštrim sokolovim okom pozorno promatrala ne bi li na obali ugledala gole kupače. Kad bi ih opazila, noni Ivanu izdavala bi oštro zapovijed: «Veslaj dalje, veslaj dalje, ne prilazi obali – golaći!

Nono Ivan bi tada nalegao na vesla, pa glasno gunđajući «Aš ti muke», projurio kraj plaže poput torpednog čamca, ostavljajući iza sebe negodovajuće kupače koji su ostali bez svježeg voća i povrća. Tokom vremena sve je češće bilo takvih jurnjava morem, a sve manje pristajanja uz obalu. Utrška je bilo sve manje. Dvojica staraca vraćali bi se kući sa skoro punim košarama neprodanog grožđa i povrća. Izmučeni vrelim suncem, iscrpljenim veslanjem, a nezadovoljni utrškom, sve bi se češće međusobno svađali, predbacujući jedan drugome krivnju za propali posao.

«A ća sam ti ja kriv Kate, ča ne voliš glidat gole muškadine?», govori bi joj nono Ivan.

«Ma muči starino, ča reveš ko magare!», uzvraćala bi nona Kata. «Misliš da ne vidim kako blejiš u gole divojke? Iskočile ti oči ka u ribe Buljine. E moj Ivane, pobenavio se pod stare dane. Ispovidi se časnom na nedjiljnoj misi!»

No nonu Ivanu nije bilo ni na kraj pameti da se ispovijedi za nešto, što je i Adamu u raju bilo dozvoljeno. Umjesto njega, seoskom svećeniku ispovjedila se nona Kata. Zapravo, potražila je savjet kod mudrog seoskog svećenika don Šimea, pojasnivši mu cijelu situaciju i svoj jad, te ga zamolila za savjet, kako prodavati robu turistima, a da se pritom ne povrijedi moral i crkveni propisi.

Don Šime se ozbiljno zamislio. Želio je pomoći siromašnim seljanima da dođu do zarade, ali nije htio ni smio mijenjati tradicionalna načela o moralu. Mislio je, mislio i napokon smislio. «Nona», obratio se noni Katu don Šime, «kad ti i tvoj čovik pođete kaićem u trgovinu na onu stranu obale, gdje se kupaju goli turisti, ponesite sobom dvije vunene čarape. Ne prilazite obali ako se na plaži kupa i sunča izmiješana čeljad, muškarci i žene. Ako iz daljine vidite samo golu ženskadiji, nabi čarapu na glavu Ivanu, a ti obavi posao sa golim ženskicama.

Ako su na obali goli muškadini, Kate, natakni sebi čarapu na glavu, a Ivan neka obavi trgovinu». Tako će biti vuk sit a koza cijela, mudrovao je don Šime, znajući dobro da ni ovo rješenje nije potpuno u skladu domaćeg morala. Na kraju savjetovanja blagoslovom je ispratio nonu Katu, zamolivši ju da ga za nekoliko dana izvijesti kako funkcionira ova taktika.

Nona Kata i nono Ivan bili su sretni, što uz Božji blagoslov i mudar savjet seoskog dušobrižnika, mogu nastaviti trgovinu sa golaćima. Naredbe: «Ne prilazi obali, veslaj dalje!» postajale su sve rjeđe i rjeđe, a pristajanja uz obalu, sve češća i češća.

Trgovina sa golim kupaćima ponovno je uzela zamaha. Već prema tome kojeg su spola bili kupci, nona i nonić navlačili bi na glavu domaće vunene čarape od ovčje vune, uveseljavajući time furešte. Isprva su se kupači smijali maškaradi dvojice starih seljana, ali su s vremenom prihvatili njihov način čuvanja morala, tim više kad su doznali da ih je tako savjetovao seoski svećenik.

Zahvalni na usluzi i dobroj jeftinoj robi, turisti su se prilagodili dvojici trgovaca u čamcu, pa kad bi u daljini opazili «dućan na vesla» kako se oprezno približava obali, goli muškarci bi se povukli u šatore ili se zagrnuli velikim kupaćim ručnicima. Nona Kata zadovoljno bi trgovala, ne snebivajući se golih žena, dok bi se za to vrijeme nono Ivan odmarao na krmi čamca s duboko nabijenom čarapom na glavi.

Sretna i presretna, nona Kata posjetila je seoskog svećenika don Šimu u zgradi crkvene župe da ga izvijesti o dobrom funkcioniranju njegovog strateškog plana. U znak zahvalnosti donijela mu je punu košaru slatkog grožđa. Za vrijeme nedjeljne svete mise, ubacila je u crkvenu škrinjicu krupnu novčanicu, neku vrstu trgovačke provizije Svevišnjem na nebu i njegovom namjesniku na zemlji.

Don Šime je pomno pratio uspješnu trgovinu dvojice staraca, motreći pučinu i pogledom pratio čamac nona Ivana. Da i nije to činio, znao bi da nonići dobro trguju, jer je nona Kata sve češće donosila pune košare plodova iz svog vrta, a pri pražnjenju crkvene kolekte uvijek bi pronašao krupnu novčanicu, najbolji znak da trgovina cvjeta.

Ali jednog dana izostale su darovnice, one u naturi, kao i one u novcu. Isprva, don Šime tome nije posvećivao veću pažnju. Nije ni očekivao da će ga nona Kata neprekidno darivati, jer ni ostali seljani to nisu činili, iako su svi dobro zarađivali na turistima. Zabrinuo se tek onda, kad je primijetio da čamac nona Ivana više ne plovi zaljevom na drugu stranu obale. Brinulo ga je da se netko od dvojice staraca nije razbolio ili im se nešto, ne daj Bože, ružno dogodilo. Doduše, viđao ih je na nedjeljnim misama na koje su dolazili redovito, ali je primijetio da ga napadno izbjegavaju. Čak su izbjegavali da im se susretnu pogledi. «Nešto ipak nije u redu», govorilo je sedmo čulo don Šimi. Odlučio je posjeti starce i iz njihovih usta doznati razlog, zašto više ne odnose robu na plažu i ne trguju sa golaćima.

Stanovitog dana dok se spuštao stazom do kuće na obali, u kojoj su živjeli starci, nono Ivan opazivši don Šimu kako se približava kući, šmugne u konobu pa se sakrije iza velikih vinskih bačava.

«Hvaljen Isus i Marija», pozdravi don Šime nonu Katu koju je zatekao u dvorištu.

«Na vijek», promuca zbunjeno nona Kata, pa se mrzovoljno ogleda za Ivanom, koji se na vrijeme sklonio pred svećenikom.

«Ča ima novog?», kao tobože nezainteresirano upita svećenik i nadoda, «Ne vidim vas više da idete trgovati na onu stranu obale».

«Ma znate velečasni, rano je grožđe obrano, a nešto povrća moramo čuvat za sebe», počela se izmotavati nona Kata.

«Znam, znam» povlađivao joj je don Šime, osjetivši odmah da nona Kata ne govori pravu istinu.

Zato nastavi razgovor prijedlogom. «U mom župnom vrtu sazrelo je povrće. Za jednu osobu ima ga previše. Ja ne mogu sve pojesti. Kako bi bilo da nešto od toga uberete i prodate, a utržak podijelimo bratski na pola?», nastavi razgovor don Šime, kome zapravo nije bilo stalo do prodaje, već samo da izmami istinu.

«Čamac nam propušta, a jedno je veslo napuklo», nastavi se izvlačiti nona Kata pa nadoveže, «reći ću susjedi Mari da ponese i vaše povrće na tržnicu».

«Nije potrebno. Radije bi vidio vas dvoje da idete trgovati na drugu obalu», i prije nego li je nona Kata počela smišljati novu ispriku, don Šime ju zaskoči tobože strogim upozorenjem:

«Istinu, samo istinu želim čuti!»

Po Katinom preplanulom licu izbace se jedva vidljive crvene pjege. Namrštenih obrva, ispod kojih su škiljila dva žarka oka, punim plućima duboko udahne zrak pa se okrene prema konobi. Visoko ispružene ruke s kažiprstom uperenim u smjeru nestanka nono Ivana, povišenim tonom, tako da ju je mogao čuti njen bračni drug, ispali rafal riječi:

«Neka mi Bog oprosti grijeh, slagala sam vas velečasni. Nije kriv ni čamac, ni veslo već ovaj moj matori tovar. Sve je bilo dobro i radili smo po vašoj uputi do dana, kada su se na obali našli goli muškadini, a ja sam zabunom pograbila i na glavu naturila čarapu ovog starog magarca. Ne možete si zamisliti velečasni kako sam se zaprepastila i od srama skoro propala u more kad sam otkrila da su u čarapama izbušene rupe kroz koje se sve moglo vidjeti.

Cijelo smo ljeto trgovali i obilazili golaće, a moj me Ivan bezobrazno varao, naslađujući se golotinjom gradske ženskadije. A bila sam mu vjerna cijelog života. Da zlo bude veće, uvjeravao me, da su rupe u čarapama nastale trošenjem i da sam ja kriva jer ih nisam pokrpala. Ma kakve naravne rupe, tovar jedan?! Nisu one bile na stopalama čarapa već na nogavicama! Da ih nisam od jada bacila u more, pokazala bi vam velečasni, da se uvjerite u istinu. Hej tovare, sakrio si se u konobu?», počela je gnjevno dozivati i prozivati nonića, sva jarosna nona Kata.

«Sram me je pred onim ljudima i pred vama don Šime. Nebih više pošla u trgovinu na onu stranu obale, pa makar nikad više u životu ne zaradila ni jednu šoldu».

Starica se sve više uživljavala u ulogu duboko uvrijeđene i prevarene pravednice. Lice joj se zacrvenilo kao glava purana, a jar je izbijala iz svake njegove pore. Nona Kata sličila je vulkanu, neposredno pred erupcijom. Ni traga poslovične dalmatinske tromosti, ni traga suzdržanim osjećajima. Iz njenih ustiju procurila je užarena lava prijekora koja je prijetila da opeče ne samo nonića, već i don Šimu. Zato se svećenik brže bolje oprostio od razjarene žene, skrivajući pred njom smijeh kojega je s naporom u sebi zadržavao. Brzim koracima uputi se u selo, praćen sijevanjem munja i grmljavinom riječi, bučnijim od najsnažnije nevere.

«Neka se u nedjelju ispovijedi nono Ivan», dovikne u bijegu don Šime, bez da je provjerio, da li su ga razjarena žena ili sakriveni nonić uopće čuli.

Selo nikad nije doznalo za ovaj doživljaj none Kate i nona Ivana. Don Šime je čuvao povjerenu mu crkvenu tajnu, a «corpus delicti», čarape sa rupama koje je kasnije zimska bura izbacila na opustjelu plažu, bile su zanimljive samo galebovima, koji su ih navlačili u nadi, da će iz njih ispasti sakriveni račić, sipica ili neka druga morska poslastica.

Veritas, 12. travnja 2005. / 17. prosinca 2010.