Graničar, Krunica i Kraljica Hrvata

Autorica: Jagoda Prebeg

Veritars 2006.

Mjesto u kojem sam odrasla ima lijepu župnu crkvu koja je smještena na brijegu zvanom Gorica. Na južnoj strani brijega sagrađeno je nekoliko novih kuća. Od glavne ceste do njih vodi slijepa, tri do četiri metra široka i tridesetak metara duga, asfaltirana cesta. Tuda ne prolaze automobili i mjesto je idealno za igranje graničara. Kredom ili razbijenom ciglom iscrtamo granice, netko donese loptu i eto veselja za nas desetak djece iz viših razreda osnovne škole koji stanujemo u blizini. Graničar je jedina igra koju igraju i dječaci i djevojčice zajedno. Nogomet igraju samo dječaci, a lastik i vijaču preskaču samo djevojčice. Kad smo bili manji dječaci su se igrali rata, a djevojčice lutkama. Ja volim igrati graničara iako nisam među najboljim igračima.

Uvijek me u ekipu biraju među zadnjima a iz igre uvijek ispadnem među prvima. Kad sam bila u nižim razredima bila sam jako nesretna zato što sam antitalent za sport. Trčim najsporije u razredu, a moji skokovi u vis i u dalj su uvijek ispod prosjeka za našu dob. Ali sad u višim razredima to kompenziram nekim drugim osobinama. Odlična sam učenica.

Moji literarni radovi su uvijek najbolji u razredu i uvijek ih je najviše u školskom listu, a osvajala sam i nagrade na općinskim i republičkim takmičenjima. I koga briga za to što od svih predmeta jedino iz tjelesnog imam četvorku ili trojku? Sunčano je proljetno popodne prvog dana iza podužeg prvomajskog vikenda. Igramo već četvrtu utakmicu i ja sam sretna jer moja ekipa vodi iako ne mojom zaslugom. Sa crkve se začulo zvono. Utakmica je prekinuta na pola jer su svi počeli govoriti: «Idemo na krunicu!» «Da, idemo na krunicu! Ideš li i ti?» pitali su jedan drugoga kao da se to podrazumijeva da svi idemo tamo.

Meni je bilo baš lijepo u njihovom društvu i nije mi se išlo doma pa sam i ja krenula s njima. Dječak koji najbliže stanuje odnio je loptu u svoju garažu pa je i on dotrčao za nama. U crkvu ulazim među zadnjima da vidim što rade drugi da ih mogu oponašati. Svi oni idu u crkvu i na vjeronauk i bili su na prvoj pričesti, a oni najstariji su i krizmani. A ja sam ovdje prvi put.

Ulazim u tu veličanstvenu žutu kuću u kojoj je tako ugodno prohladno nakon što smo se ugrijali na proljetnom suncu. I imam osjećaj da radim nešto zabranjeno, nešto što ne bih smjela. Hoće li se svećenik ljutiti što sam tu ja koja ne idem na vjeronauk i čiji roditelji ne idu u crkvu? Možda se svećenik neće ljutiti, možda me neće ni primjetiti, ali znam tko bi se sigurno ljutio da zna da sam tu, a to su moji roditelji.

Moji prijatelji umoče prste u vodu koja je okrugloj kamenoj posudi na zidu pored vrata i naprave znak križa. I ja radim tako, to je bar jednostavno. Prvi put sam to vidjela od svoje bake. Do šeste godine živjela sam kod nje u Rijeci i ona me je ponekad vodila u crkvu. Naročito mi se sviđalo kad bi me u danima oko Božića vodila u nekoliko gradskih crkava da gledamo jaslice.

Jednom sam s njom i njenim prijateljicama bila u crkvi na Trsatu. Išle smo «obići Majku Božju» kako su to one zvale, a to znači da smo obišle oltar. To je ono u dnu crkve gdje je slika Majke Božje koja drži malog Isusa, a okolo je sve ukrašeno cvijećem. Išle smo iza slike i cvijeća kroz jedan uski prolaz nešto kao nekakav polumračni tunel. Iako je bilo tijesno i mračno nisam se bojala jer sam baku čvrsto držala za ruku. S njom se nigdje nisam bojala.

Moja prijateljica s kojom u školi sjedim u istoj klupi, viknula je: «Idemo na kor!»

Potrčala je uskim zavojitim stepenicama, a mi za njom. Njen djed je u svirao orgulje i vodio zbor, a baka je čistila crkvu i ona je bila u crkvi kao doma.

Znala je tu svaki kutak, ali je znala i kako se gdje i prema čemu treba ponašati. Njen djed je sjedio za orguljama i listao nekakve note i pjesmarice. «A došli ste,» rekao je i vidjelo se da mu je drago što nas vidi.

Tu je već bilo još nekoliko djevojčica iz susjednog mjesta. Dolje u crkvenim klupama sjedilo je dvadesetak, uglavnom starijih žena koje su sve imale nešto što je meni sličilo na bisernu ogrlicu moje mame, samo što je ovo bilo duže i imalo je na kraju metalni križić. I one to nisu nosile oko vrata već u rukama. Kad je došao svećenik počelo se moliti.

Prvih pet «Zdravo Marija» šutjela sam kao zalivena i promatrala što se zbiva oko mene. Kod drugih pet počela sam otvarati usta i pokušavala im se priključiti. Kad je počela druga desetica već sam molila sasvim lijepo. Sjećam se kao da je bilo jučer da se molila Radosna krunica iako tada još nisam znala da se tako zove.

Nakon otprilike pola sata molitva je bila gotova i starije žene su se počele razilaziti. Prijateljičin djed nas je pitao da li želimo vježbati pjevanje za nedjeljnu misu. «Da, da, naravno,» povikali su svi u glas.

«Danas ćemo vježbati jednu novu pjesmu,» rekao je i svima nam podijelio papire na kojima su bile note i riječi meni čudne pjesme «Rajska Djevo, kraljice Hrvata».

Znala sam tko je Rajska Djeva ali zašto je kraljica Hrvata, to mi nije bilo jasno. Ali pjesma je bila predivna. Imala sam dvanaest godina i bila je to najljepša pjesma koju sam do tada čula. Ljepša od svih koje smo učili u školi ili sam ih čula na radiju ili televiziji.

Posebno su mi se sviđale njene riječi, a uz pratnju orgulja i dobru akustičnost te starinske crkve, sve je izgledalo još ljepše i svečanije. Cijeli taj mjesec nakon graničara išli smo na krunicu, a nakon krunice smo vježbali pjevanje.
Najteže mi je padalo to što sam ja pjevanje mogla samo vježbati, a ne i pjevati na nedjeljnoj misi s drugom djecom. Znala sam da me roditelji tamo ne bi pustili pa se nisam usudila ni pitati. Ni na krunicu me ne bi pustili da su znali gdje sam, ali oni su bili uvjereni da ja cijelo popodne igram graničara.

Iste godine ujesen kad su počele listopadske pobožnosti, netko im je rekao da i ja idem s drugom djecom na krunicu pa su mi zabranili ići i na graničara i na krunicu.

Sve marijanske pjesme su lijepe ali i danas nakon toliko godina kad čujem tu pjesmu naježim se i sjetim se tog proljetnog dana kad sam je čula prvi put.
Često izađem iz crkve nakon mise još dok traje završna pjesma ne sačekavši kraj. Ponekad, ako iz nekog razloga žurim izletim iz crkve čim svećenik kaže «Idite u miru».

Znam da to nije u redu, ali mi zaposlene žene, majke i domaćice imamo svojih obaveza čak i nedjeljom. Ali nikad, baš nikad ne izađem iz crkve ranije ako se kao završna pjesma pjeva «Rajska Djevo, kraljice Hrvata».

Veritas, 12. kolovoza 2006. / 17. prosinca 2010.