Ići u susret Novorođenomu
Autor: Fr. Frano Prcela OP
Izvor: Vjesnik, Zagreb, Božić 2005.
Božić nije sjećanje nego blagdan rođenja Boga, svake godine drukčiji, neponovljiv i nov. Upravo je to muka i križ s Božićem te istodobno bogatstvo slavlja Božjega počovječenja. Rođenje Isusa Krista jest početak posebne povijesti odnosa između Boga i čovjeka. Ta se poruka ne mijenja, ne mijenja se ni naša aktualizacija toga događaja, ona se jednostavno treba svake godine iznova ispisati, proživjeti.
Zašto? Zato što se mi mijenjamo, mi koji smo pozvani i koji želimo svake godine autentično slaviti ovo slavlje. Kad bi rođenje Isusa Krista bilo slavlje sjećanja, onda bismo na Božić imali komemoraciju života i djela Isusa iz Nazareta. Ali Božić i ove godine jest i bit će samo onda ako nije ponavljanje, nego nov pokušaj uprisutnjenja Boga u mome sasvim osobnome životu.
Kako pak doći do božićne radosti, kako ostvariti osobni Božić u vjerničkome zajedništvu i solidarnom življenju u svijetu? Je li to pitanje razine duhovnosti ili čak neke intelektualne kondicije? U svakom slučaju, mnogi ljudi imaju poteškoća veseliti se samo zato što je danas Božić. Toliko smo zaokupljeni sami sobom da nam je jedva moguće upustiti se u slavlje. To po sebi nije ništa dramatično, jer sam blagdan ne može po nekom automatizmu u nama stvoriti radost.
Neprimjereno je stvarati neku „umjetnu radost“. Ali prihvatiti nam je da se u nama neprestance bore raspoloženja radosti i tuge, dobar štimung i potištenost. Pretjerana zabrinutost usredotočuje nas na poimanje života kao isključivo rješavanja poteškoća. Istinska slavlja nipošto nisu pozivi na bijeg od stvarnosti života, pa tako i njegovih poteškoća. Slaviti slavlje nije zatvaranje očiju pred životnim tegobama.
Slaviti blagdane svoje vjere znači ponovno, iz drugoga kuta, pokušati sagledati vlastite životne poteškoće i stvarati nov odnos prema svomu životu i svijetu uopće. Stoga nas svetkovine naše vjere potiču da na trenutak ostavimo brige sa strane. Bez sumnje, poteškoće i potištenosti dio su našega života, ali nisu čitav naš život. Naglašenije tražiti pozitivno u našim životima gotovo da je preduvjet za slavljenje blagdana. Tada ćemo vrlo brzo osjetiti kako se budi i povećava dobro i radost u nama.
Ići u susret Novorođenomu Spasitelju odnosno stupanjem pred lice Božje relativiziramo svoj život i proširujemo svoje perspektive, a da time ne ignoriramo osobne tegobe ili probleme ovoga svijeta. Nema prikladna i neprikladna vremena za slavljenje blagdana Božića. Jer, kad bismo čekali da sve bude u redu, jedva kad bismo mogli slaviti Božić. Dakle, Božić uvijek dolazi u pravo vrijeme. Božićna radost nije i ne može biti isključivo privatni pothvat.
Sami se ne možemo veseliti. Slavlje Božjega počovječenja traži drugoga, treba zajedništvo. Skupa se veseliti znači uvećati i osmisliti božićno slavlje. Bitan oblik radosti, podijeljena veselja, jest upravo riječ. Osobna riječ i riječ navještenja Radosne vijesti.
A te riječi, i sama Riječ, prije ili poslije postaju pjesma, podijeljena radost i slavlje zajedništva. Božićni ugođaj se može organizirati, ali stvarna božićna radost je nadasve osobna pustolovina. Prihvaćanjem i susretanjem sebe počinjemo se osposobljavati u otkrivanju stvarnih razloga svoje sreće i vjerničkog ispunjenja. Promjenom sebe, obnovom odnosa prema temeljima vlastita življenja, činimo onaj korak kojim iz svakodnevice kročimo u blagdan, pa tako i u slavlje Božića. Ivan Krstitelj nas upozorava da nam je „pripraviti put Gospodinu“.
Osloboditi nam je, dakle, mjesta za Božićno novorođenče u nama i našemu svakodnevnom (ne samo predbožićnom!) životu. Stoga nam je odgovoriti na pitanje: koga zapravo očekujemo za Božić? Možda nas božićna koreografija, božićne pjesme i darovi uvode u božićno raspoloženje, ali to još ne znači da se događa Božić, moj osobni blagdan Božića.
Pri prvomu slavlju Božića neposredni sudionici bili su iznenađeni Božićem, nisu se pripremali za slavlje, ali su i te kako bili otvoreni za dolazak Boga. Upravo iz držanja pastira možemo naučiti što je potrebno da bi se dogodio blagdan Božića. Prije svega potrebna nam je čežnja za Spasiteljem. Pastiri su bili ispunjeni čežnjom za Mesijom, računali su s njegovim dolaskom.
Po isključivo ljudskoj logici ne bi se nikada u mrkloj noći uputili slijediti znakove dolaska Boga. Čežnja za Bogom učinila ih je odvažnima upustiti se na put do Spasitelja, iako je razum govorio da to nije moguće. Te prve poklonike i slavljenike Božića resio je smisao za neznatno, neugledno i siromašno – poznavanje upravo toga primarnoga načina Božjega djelovanja u svijetu otvorio ih je za „bogoprimljivost“.
Takvo držanje otvaralo je pastire za život koji je računao s Bogom. Računati s Bogom znači imati povjerenja u Boga, znači da je i nemoguće moguće. I mi smo pozvani poput pastira pitati se što je s našom čežnjom za Bogom. Računamo li s Bogom, nadamo li se još nečemu od Boga i s Bogom? Ili je Bog samo dežurni za ispunjenje naših interesa? Još izravnije pitanje: Gdje i kada zapravo još trebam Boga?
Tražim li ga da zauzme mjesto za stolom moga života? Ili je On ipak onaj koji kvari moje raspoloženje zbog moralne prezahtjevnosti, traženja previsokih kriterija života? Zasigurno pripravljanje puta Božiću do naših srca i našega života nipošto ne znači da će time biti riješeni svi naši životni problemi. Isto tako u rješavanju životnih poteškoća nije nam ostaviti Boga po strani.
Uključivati Boga u naš život ne znači nepotrebno ga uznemirivati. Nema primjerenih ili neprimjerenih situacija, osoba, prostora ili vremena za Boga. Mi vjerujemo da je Bog svugdje prisutan. Ali Bog, Božić stanuje samo ondje gdje mu mi dopustimo.
Na nama je da mu oslobodimo prostor i mjesto, da svrati i do nas, ne samo na Božić! Da bi nam se dogodio taj susret, susret s Božićem, potrebno je ne samo otvoriti se ili izići iz sebe. Još više od toga tražiti nam je Boga. Nije to igra s nekim nebeskim skrivačem, nego je to nadasve prepoznavanje Božje prisutnosti.
A Božić, Bog duboko je skriven u nama i traži da bude otkriven. Uputiti nam se je tražiti Boga kako bismo prihvatili i pronašli sebe i drugoga.
Veritas, 26. prosinca 2005. / 15. prosinca 2005.
