Idi, tvoj brat je živ
Autorica: Marina Kostanić
Veritars 2002.
To je jutro u moj razred iznenada pokucao barba Luka, pozvao me i na putu kući kratko rekao:
- «Umro ti je mali brat!»
Moj mali brat Ivan, rodio se dvije godine nakon mene i pri porodu nespretno ispao nekoj sestri iz ruku. Dvanaest godina ležao je u krevetu. Često je plakao, a ja bi ga pokušavala umiriti. Pričala mu, pjevala, pokazivala igračke, a on mi nikad nije dao znaka da me čuje, razumije, prepoznaje …
Kad je umro činilo se da smo s njim svi u kući pokopani. Nestalo je smijeha i radosti. Zašutili smo i uvukli se u sebe.
Svake godine, na godišnjicu njegove smrti, na Tri kralja, mama i ja bi odlazile na groblje penjući se uz brdo, gdje Ivan počiva. I dok bi mama putem plakala, ja sam uz nju išla zagledana u grane tek procvalih bajama usred zime. Prkosili su studeni i hladnoći i navješćivali proljeće. Tješili su me ti mali ružičasti pupoljci i šaptali o smislu, o smislu Ivanova postojanja, njegovim glasom:
- «Zašto me tražite, zar ne znate da ja moram biti u kući Oca svoga?» (Lk
2,49)
- «Čuvat ću vas na svim vašim putovima, na rukama ću vas nositi, da se gdje
nogom ne spotaknete o kamen.» (Ps 91,11-12)
Taj šapat je postajao glasniji, puno, puno godina kasnije, kad sam dopustila da me izgubljenu pronade ONAJ koji ima odgovore na sva moja pitanja.
- «Idi, tvoj je brat živ!«
- «Idi, tvoj je sin živ!» (Iv 4, 53) – reče mami!
I oživjelo je opet dijete u meni, pokopano one godine s Ivanom. Dijete što je u djetinjstvu sjedilo na tatinim koljenima, naslonjeno na njegove grudi, vjerovalo svakoj njegovoj riječi, svemu se nadalo, sigurno da nikad neće ispasti iz Oceve ruke.
Veritas, 17. prosinca 2010.
