Ispovijest mladog svećenika - Dio četvrti

Autor: José Luis Martin Descalzo

U suradnji sa izdavačkom kućom UPT - U pravi trenutak Veritas na svojim stranicama donosi ovaj roman u pet nastavaka.
Naslov originala: Un cura se confiesa
Sa španjolskog jezika na njemački jezik prevela: Ursula Von Colbe - S njemačkog jezika na hrvatski jezik preveo: Ivan Šešo
Knjigu je izdala 1995. godine izdavačka kuća UPT - U pravi trenutak u Đakovu - Urednik: Ivan Zirdum - ISSN 953-6310-19-5 (Treće izdanje)

Čas suza

Tako je došla večer 18. ožujka. Kako da vam sve to ispričam? Možete li se uopće uživjeti u osjećaje i radost onih časova? Kako dugo već nisam plakao ne mogu to točno reći. Nakon djetinjstva plakao sam ozbiljno tek kod ređenja svojih drugova prije godinu dana. U zadnjim mjesecima prije svoga ređenja bio sam omamljen, i sama misao na 19. ožujka izazivala mi je suze u očima. I sad je već stvarno došao.

Prvi puta su mi došle suze kad sam na kalendaru pribio nulu. Tako dugo sam čeznuo za tim trenutkom, a sad ga se gotovo plašim. U druge dane izmjenjivao sam brojeve najradije onda kad su me drugovi vidjeli i kada su mnogi ljudi prolazili stubištem. Ali ovu sam večer čekao dok svi odu u sobe, a onda sam se tiho odšuljao dolje kao da sam potajno namjeravao učiniti neko zlo. Drhtavim rukama izvukao sam jedinicu; pred očima mi nejasno iskrsne nula. Rektor je naredio da idemo rano u krevet, inače bi neki vjerojatno ostali cijelu noć u kapelici i bili bi ujutro sasvim iscrpljeni. No unatoč tome, zacijelo se svjetlo u našim sobama ugasilo tek vrlo kasno.

Kad sam zatvorio vrata za sobom, mislio sam na teški odlučni korak sutrašnjeg dana; sutra, kad ih ponovo otvorim, ići ću na ređenje. Sutra uvečer kad budem čistio cipele, bit ću svećenik. Kad budem sutra lijegao, bit će sve drukčije. Čudnovato, kako se sad sjećam svake pojedinosti. Mogao bih ponoviti svaki svoj korak. Išao sam po sobi tamo amo poput mjesečara ne znajući što sam htio učiniti kao da su me povlačili nevidljivi konci. Zurio sam kroz prozor u jasnu, zvjezdanu noć zaboravljajući sam sebe i bez osjećaja za vrijeme i prostor.

Napokon sam sjeo za stol i počeo pisati u dnevnik koji sam započeo prije tri mjeseca i koji je svršavao ovog dana. Danas se — iako s nešto ganuća — moram smijati kad čitam te retke; riječi se neprestano ponavljaju, osobito onaj »konačno«. Misli su zbrkane i nepovezane.

Konačno! Nekoliko minuta nakon što napišem ove retke, leći ću u krevet. Proći će časak dok zaspim. Kad se opet probudim, već sam na drugoj obali, na Kristovoj obali. Sutra, prvo buđenje dana početak je moga svećeništva. Sad sam umoran, ali sretan, beskrajno sretan. Znam, da mi ne uspijeva izraziti svoje osjećaje. Glava mi je teška od radosti i mogu neprestano ponavljati: sretan sam, sretan, upravo strašno sretan.

Izgleda mi kao da sam na smrt osuđen koji zapisuje zadnje riječi. I zaista, nešto u meni umire. Sutra više nema malog momka Jose Luisa. Dijete prerasta u jednu veću stvarnost u kojoj propada prva. U meni će se roditi nešto novo, divovski veliko.

Dok pišem ove retke, čujem glasove pred vratima. Našto je čavlićima pričvršćeno na moja vrata. Rano ujutro bit će cijeli hodnik izmijenjen, pun slika i glazbe. A kako ćemo mi biti izmijenjeni. Bože moj! Ta me misao progoni i potresa ovih dana: sve ostaje isto, a ipak je sve drukčije.

Sve će ostati isto; zadržat ćemo svoja stara svojstva, činiti iste stvari, dolaziti u iste napasti i trpjeti iste poraze. Sve ostaje isto! Ljudi na nama neće opažati nikakvu promjenu. Pa ipak bit će sve drukčije; da, uistinu i to me tako raduje. Iako će sve izgledati isto ipak neću biti isti jer će Krist biti u meni, u mojim riječima, u mojim rukama, u svemu, što jesam i što činim.

Samo se mora vjerovati da je to sve istina, a ne čista priča ili da je tek istinita priča koja izranja iz jednog lažnog svijeta. Misterij će postati očit. Sutra doživljavam fizički vidljivo da si Ti uz mene. Sve oko mene dovikivat će mi da je to stvarno istina. Ako se i budem čudio, ipak neću moći ni malo sumnjati u to da je čudo ono što držim u rukama. Sad mi neće ništa biti nemoguće, jer će Krist stajati uza me i moje će riječi imati novi smisao. Od sada ću smjeti blagoslivati; moj blagoslov bit će i Gospodnji; ja ću doista blagoslivati u ime Oca i Sina i Duha Svetoga: u Njegovo ime!

Kako danas objasniti ljudima tu očevidnu a ipak tako tešku istinu. Kako je mali broj shvaća, dapače i naša srca su teška i tvrda. Gospodine, daruj mi veću vjeru da ne vidjevši Te, vjerujem u Tebe; takni mi srce da Te osjetim sigurno, sasvim sigurno.

U ovom trenutku čini se u svijetu, ovdje u Rimu, beskrajno mnogo grijeha; a ja očekujem Tvoj ulazak u moje srce. Želio bih da Tvoj dolazak k meni odagna u zaborav svu prljavštinu koja nam kalja život.

Danas će se ispuniti sve moje želje. Poslije tolikih godina čekanja cilj je konačno postignut. Sad je točno trinaest godina kako sam došao u sjemenište. Da, prije trinaest godina došao sam u nj, imao sam visoki ovratnik i išao sam iza majke. Ona me još jednom poljubila i otišla na Misu u crkvu sv. Marte, dok sam ja trčao preko trga u sjemenište stalno se okrećući sve dok majka nije nestala iza uglova kuća. Sve to dobiva svoju krunu sad, 19. ožujka.

Ujutro će u meni odjeknuti Handelov »Alleluia« poput glasa samoga Boga. Kad ustanem, molit ću »Te Deum« i u te ću riječi djetinjski i smjerno staviti svu svoju dušu, svu svoju ljubav prema Tebi.

Trenutno proživljavam napola stvarno, napola pjesničkim žarom obnovljeno djetinjstvo. Bilo bi divno kad bih mogao stupiti na Tvoj žrtvenik tako čistim srcem, kako sebi predstavljam ... Doduše, nema moje srce mnogo crnih mrlja, ali ja bih Ti radije prinio jedno čistije. Jedno je sigurno: samo s djetinjim duhom može se shvatiti nešto od onoga što se ovdje događa. To je tako daleko od svake logike...

Moje me ruke uznemiruju.

Danas sam dobio od svoje sestre pismo koje me je vrlo uzbudilo. Gospodine, daj da ona surađuje u mom radu! Po njoj će moje svećeništvo postati plodno.
Kad bih mogao samo jedno ponijeti iz duhovnih vježba, bilo bi već dosta; mislim na pravu naklonost i štovanje Majke Božje »della Clemenza«. Neka me u mom svećeničkom životu vodi i rasvjetljuje da budem čist kao njen osmijeh.

Užasno sam umoran. Već je pola jedan i sad ću u krevet. Gospodine, čuvaj moj san! Ako ove noći umrem? Bože moj, to bi bilo strašno! Ne, ne, ne daj mi da tako umrem! Bdij nad mojim srcem da ne prestane kucati i probudi me za vedri sunčani dan, za dan pun Tvoga sunca.

Kad sam ovo napisao, prišao sam krevetu i strgao s kalendara broj 18. Velik i crven pojavio se 19. ožujka 1953. Poljubio sam broj i odmah sam se zatim morao smijati toj neukusnoj gesti. Kad sam legao u krevet, još dugo sam promatrao kalendar, lutao očima po sobi, osjećao se sretnim.

Već oko tri sata bio sam ponovo budan. Bio je još mrkli mrak i ostao sam u krevetu. Prevrtao sam se i okretao ne mogavši više zaspati. Pogledao sam na kalendar: devetnaesti. Konačno! Ipak sam, ne znam ni sam zašto, imao dojam da dan počinje tek s pjesmom »Alleluia«. U predvečerje su svugdje postavljeni zvučnici povezani s gramofonom u predvorju jer nas je »Alleluia« trebala probuditi i donijeti vijest: »Svanuo je dan, sad se radujte!« Tako sam u krevetu čekao. Malo prije pola sedam počeo je škripati gramofon. Aha, sad prave pokus, mislio sam. Srce mi odjednom zalupa kao divlje. Tako me zaboljelo i osjetio sam udaranje do u glavu. Kad je odjeknula glazba, sjeo sam uzbuđeno u krevet i osjetio neopisivu mješavinu zahvalnosti, radosti, sigurnosti dolaska u luku, izvršene zadaće. Suze su kapale na pokrivač; oslonio sam se i tiho plakao bez i jedne misli, dok »Alleluia« nije umuknula.

Onda sam skočio iz kreveta, umio se i obrijao. Kad sam u ogledalu ugledao svoje lice na kojem su se suze miješale sa sapunicom, morao sam se smijati. Veselo sam namigivao svojoj slici u ogledalu i čak sam još našao vremena da je zadirkujem; taj glupi mladić...!

U međuvremenu je hodnikom nakon »Alleluje« odjeknula papina himna uz srebrene trube, zatim jedan koral, pa Bachova fuga i napokon »Ave Maria« od Snomme. Sve sam pratio: Handelovu glazbu s ushićenom radošću, trijumf himne - pri tom su mi iskrsli pred oči mnogi svečani trenuci u Vatikanu - pobožnost korala i razigranost fuge, pa dobro poznate i drage molitve kojima sam se tiho pridružio. Kad sam otvorio vrata, pogled mi padne na veliki Kristov znak, pod kojim je crvenim slovima pisalo: Tu essacerdos in aeternum - Ti si svećenik dovijeka. Na dovratniku je bio naslikan veliki, kao krv crveni križ i pod njim riječi: Jose Luis, Anđeo Gospodnji je prošao kraj tvojih vratiju i obilježio ih, od danas si svećenik dovijeka.

Sjetio sam se prizora iz Biblije kad Židovi obilježavaju svoja vrata krvlju žrtvenog janjeta da anđeo smrti kad slijedećeg jutra bude dolazio izuzme njihove domove od smrti prvorođenca. Naša vrata nosila su križ života koji je danas trebao početi. Trčao sam uzduž hodnika i zastao pred svakim crveno obilježenim vratima; pred Ciprijanovim, Mateovim, Fidelovim, Jose Marijinim, Alfredovim... Da, mi smo pozvani, sigurno i konačno. Ovaj nas je znak spasio od pogubnog mača. Križ na mojim vratima bit će, doduše, sa nekoliko dana opran, ali onaj u mojoj duši ostat će decenijama, vijekovima. Kroz svu vječnost, jer ono što nas je obilježilo, bila je Božja krv, krv Janjeta koje nas je spasilo.

Cijela kuća bila je okićena. Na stubištu su visjele velike trake papira s izrekama iz Biblije, koje su se odnosile na svećeništvo, a uz njih su bila nacrtana zvona, crkve, kaleži. Radovalo me trčanje po kući i razglašavanje svega tako kao da to nisam još nikada vidio. Imao sam potrebu da trčim, da se krećem kako bih se oslobodio svoga nemira.

Napokon sam ušao u svećeničku kapelicu, sjeo u kut i još jednom počeo obred ređenja, dok su mi po drugi put došle suze. Angel je služio Misu; pri pomisli da ću za dva sata činiti to isto, steglo mi se grlo. Kad je digao ruke i hostija se pojavila iznad njegove glave, osjetio sam kako mi se nokti zabadaju u meso. Da, to je stvarno bila istina, istina, istina!

Dok sam tamo sjedio, pogledavao sam neprestano na sat i kad je bilo pola osam, žurno sam istrčao kao da ću zakasniti, zatim morao sam četvrt sata čekati u predvorju jer je, naravno, bilo prerano. U džepu sam nosio smotanu vrpcu koju mi je sestra izradila, a primio sam je dan ranije. Njome će mi obaviti ruke poslije pomazanja. Stiskao sam je među prstima; ruke su mi bile vlažne.

Petnaest minuta do devet ušli smo u sakristiju. Bilo nas je osamnaest, osamnaest blijedih, drhtavih, mucavih mladih ljudi, očiju blistavih od suza i srdaca teških od radosti. Kod oblačenja trebalo nam je pomoći; inače to ne bismo valjano učinili. Svega se još mogu sasvim točno sjetiti. Vjerujem da to neću nikada zaboraviti. Stajali smo u svojoj bijeloj odjeći, zurili jedni u druge a da se nismo ni vidjeli, ni prepoznali. Čas je došao: za nekoliko minuta bit će sve svršeno.

Kad smo napustili predvorje, bilo je šest minuta do osam. Sunčano svjetlo koje je bogato i jasno prodiralo kroz prozor, davalo je našim albama još bjelji izgled. Kad je došao biskup, izvješena je u dvorištu uz papinu i španjolska zastava. Stupali smo crkvom; svaki korak vodio nas je bliže Kristu, umiranju i uskrsnuću u Njemu.

Zbor je pjevao i uzbuđenje mi je steglo vrat poput željeznog obruča: »Filioli mei — Djeco moja.« Ja sam kod vas.« Dalje više nisam čuo. Sad je stvarno nastupio čas suza. U daljem hodu ponavljao sam: »Djeco moja, djeco moja«. Pomislio sam na riječi koje sam sebi izabrao za ređenje: »Et tu, puer, Propheta Altissimi vocaberis — I ti, dječače, zvat ćeš se prorok Svevišnjega.« Činilo mi se kao da mi On u prijevodu ponavlja: »Ti, dijete moje, rrladiću moj, danas ćeš se zvati prorok Svevišnjega. Ali ne boj se. Ja sam uz tebe, danas i uvijek. Ja sam s tobom. Ja!«

Nikad se nisam osjećao tako sam pred Bogom kao u tim minutama. Tada je bio On vidljivo, osjetno pred nama. Kao da se sve ugasilo u meni, nisam se sjećao ničega i nikoga. Bog je bio prisutan i ispunjavao je sve do zadnjeg kutka moga bića.

Poredali smo se u prezbiteriju; pripalo mi je mjesto u kutu s pogledom na sredinu oltara gdje se - smiješila Madonna della Clemenza, Madonna, koja je ispunjavala bit moga života. Kako me je dobro poznavala, kako je točno znala sve moje bojazni, napasti, moje poraze, moju hladnoću i moj žar! Moja molitva njoj postala je povjerljivi smiješak i nikad mi nije bilo teško govoriti s njom. Tako sam jutros zaustavio na njoj svoj pogled u očekivanju da mi progovori. I ona je govorila; rekla mi je očima, da je došao čas radosti, da ću uskoro smjeti sjediti u njenom krilu nasuprot Kristu.

Biskup se obukao i obred je počeo kao obična Misa. Najprije su podijeljeni niži redovi. Zajedno s ostalima prostrli smo se po tlu. Crkva je bila uska i ležali smo jedan do drugoga tako da smo izgledali kao sag. Dok su litanije strujale iznad nas, molio sam, dovikivao Bogu; iz dubine srca sam Ga molio da nas usliši, da nam bude milostiv. Oči su mi gorjele, a ruke su mi se grčevito držale čilima. Luis, meni s lijeva, bio je mirniji mogao sam točno čuti kako pjeva.

Meni je bilo nemoguće pjevati; riječi su mi izlazile teško i prigušeno. Biskup se digao i odjednom sam se smirio. »Da se dostojiš ove izabrane blagosloviti«, pjevao je. Dok je zbor odgovarao: »Molimo Te, usliši nas,« kao da je mojim bićem projurila bujica radosti: izabran, izabran... Po drugi put je odjeknulo: »Da se dostojiš ove izabrane blagosloviti i posvetiti.« I odjek u meni: izabran, izabran... Po treći puta: »Da se dostojiš ove izabrane blagosloviti, posvetiti i svetima učiniti.« Činilo mi se da mi se srce i uši šire na neizmjernu riječ: izabran!

Litanije su se nastavile, ali sad sam bio miran: On nas je izabrano. On, ne ljudi. Kolika je sigurnost bila u svijesti da smo Njegovi, jer On tako hoće. On nas je poznavao i pozvao nas je, pozvao nas je ovakve kakvi jesmo, sa svim našim pogreškama i slabostima. Onda je On morao vidjeti što može načiniti od nas sitnih, griješnih ljudi.

Ustali smo i dok su bili ređeni subđakoni i đakoni, gledao sam na sat da bih točno upamtio vrijeme. Sad, sad, sad konačno! Srce mi je lupalo kao jutros kad je odjeknula »Alleluia«. Vrijeme: pola deset!

Pozivani smo jedan za drugim. Odgovarali smo: »Adsum.« Očekivao sam svoje ime, konačni jasni zov. Sa smjernim »Adsum — Ovdje sam« izvršeno je potpuno predanje Bogu. Kad smo stali u polukrug oko biskupa, stupio je arhiđakon korak naprijed i zamolio ga da nam u ime Crkve podijeli svećenički red. Biskup je odgovorio pitanjem: »Znaš li, da li su dostojni?« Na to će arhiđakon: »Koliko se može ljudskom slabošću spoznati, znam i svjedočim da su dostojni da preuzmu teret ove službe.« Sad se biskup obratio narodu: »Kako je, predraga braćo, svima stalo da lađu Crkve vode dobri kormilari, recite ako netko ima nešto protiv ovih ovdje; neka istupi i neka kaže.« Nakon trenutka šutnje obratio se nama riječima: »Ljubljeni sinovi, vi ćete biti posvećeni za svećeničku službu.

Nastojte da je dostojno primite i primivši je, pohvalno je vršite. Svećenik, naime, mora prinositi žrtvu, blagoslivati, biti na čelu, propovijedati i krstiti. K tolikoj visokoj časti treba pristupiti s velikim strahom i moramo paziti da nebeska mudrost, prokušan život i neprekidno vršenje pravednosti preporučuje one, koji su za nj izabrani... Službenici Njegove Crkve trebaju biti savršeni vjerom i djelima ili utvrđeni u dvostrukoj ljubavi: prema Bogu i bližnjemu ...«

»Upoznajte što radite! Slijedite ono čime se bavite da obavljajući otajstvo smrti Gospodnje nastojite mrtviti vaše udove od svih mana i požuda. Miomiris vašeg života neka bude okrepa Kristovoj Crkvi da svojim propovijedanjem i primjerom sagrađujete Božju kuću, Njegovu obitelj tako da nas Gospodin ne kazni što smo vas promaknuli, niti vas što ste toliku službu primili, nego da što više zaslužimo biti nagrađeni. To neka nam On udijeli po svojoj milosti.«

Biskup je govorio svoju molitvu i davao je svakoj riječi svoje značenje. Pored mene je sve prohujalo, a da nisam ništa shvaćao. Već sam mnogo puta pročitao tekst i točno sam ga poznavao, ali mi je u tom času bilo nemoguće pratiti ga.

Sad smo ustali i postavili se u dva reda, jedan iza drugoga. Nikad se nisam osjećao Bogu tako blizu, nikad tako sam pred Njim i istovremeno tako ispunjen Njim. Mojim je bićem zavladala velika sigurnost, spoznaja da se moj život mijenja, da od mene postaje »drugi Krist«. Kad smo Mariano i ja klekli pred biskupom i on položio ruke na nas, osjećao sam kako nadzemaljska bujica preplavljuje sve u meni.

Zatim su prolazili svećenici i polagali jedan za drugim ruke na nas: dvije, četiri, osam, dvanaest, dvadeset, šezdeset, osamdeset ruku. Klečao sam tu, a suze su mi tekle niz obraze i pravile vlažnu mrlju na misnom odijelu koje sam nosio preko ramena. Sad sam stvarno bio svećenik (Svaki čitalac, koji se malo bavio teologijom, opazit će, da sam bio primio tek jedan od dva bitna dijela sakramenta: materije i forme — i to prvi dio materiju. Dakle, pogriješio sam, kad sam vjerovao, da je već sve svršeno; to je bila psihološka greška, jer sam u sebi naravno znao, da forma još nije izrečena.

Ali imao sam dojam, kao da je ređenje dovršeno, jer mi se izraziti obred polaganja ruku činio više nego dovoljan, da proizvede onu čudesnu pretvorbu. Znam, da taj dojam nije objektivno bio opravdan, ali tako je upravo bilo i stoga također tako navodim.), svećenik za vječnost. Ne, nije to bio neki obični poziv; to je bio neizbrisiv pečat utisnut plamenom u središte bića za svu vječnost. Kad bih došao i u pakao, bio bih i tamo svećenik.

Bio je to — moram opet priznati — najsadržajniji trenutak moga života, trenutak u kojem mi se očitovala bit svijeta i svih stvari; sve je odjednom poprimilo novi smisao. Stisnuo sam ruke i znao sam da su to Kristove ruke.

Svi svećenici oblikovali su krug oko nas i držali svoje ruke nad nama poput krova. Usred duboke šutnje molio je biskup slijedeće molitve: »Predraga braćo, molimo Boga, Svemogućega Oca da nad ovim svojim slugama koje je izabrao za svećeničku službu, umnoži nebeske darove: da njegovom pomoću očuvaju ono što Njegovom milošću primaju. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.«

»Usliši nas, molimo, Gospodine Bože naš, i izlij na ove svoje sluge blagoslov Duha svetoga i silu svećeničke milosti ...«

»Podaj, molimo, Svemogući Oče, ovim svojim slugama svećeničko dostojanstvo; obnovi u njihovim grudima Duha Svetosti, da od Tebe primljene milosti, o Bože, snažno podržavaju. Neka budu oprezni suradnici naše službe. Neka sja iz njih ljepota svake pravednosti, tako da jednom polože dobar račun o povjerenoj im upravi, te postignu nagradu vječnog blaženstva.«

Pod molitvom sam se malo smirio. Bujica je polako jenjavala i ispunjavao me veliki spokoj. Bila je to jutarnja svježina na Gospodnjoj obali koju sam bio osvojio i zaposjeo. Preplavio me silan val radosti i ponukao me da pogledam prema Madoni. Koliko radosne mirnoće je stvarao pogled na nju! Sad sam bio dijete koje je smjelo počivati u njenom krilu, a da ona ne opazi da drži teret svoga Sina.

Opet smo se postavili u dva reda i jedan za drugim prilazili biskupu. Prekrižio nam je stolu na grudima riječima: »Primi jaram Gospodnji; Njegov je jaram sladak i breme je Njegovo lako.« Zatim je svakom obukao misno odijelo koje je na leđima bilo napola savijeno i pričvršćeno s dvije igle: »Primi svećeničku haljinu koja označava ljubav; jer Bog ti može umnožiti ljubav i usavršiti svoje djelo.«

Odjeveni u svećeničko ruho vratili smo se na mjesta i klečeći slušali biskupovu molitvu; »Bože, koji si začetnik svakog posvećenja« (sjetio sam se, da te riječi stoje na fasadi naše sjemenišne kapelice) »i od koga je pravo posvećenje i potpuni blagoslov, izlij, Gospodine, darove svojega blagoslova na ove svoje sluge koje redimo na svećeničku čast: da ozbiljnim djelima i svetim životom budu kao starješine živeći po propisima koje je Pavao dao Titu i Timoteju; da danju i noću razmatrajući Tvoj zakon koji su čitali, vjeruju, što su uzvjerovali naučavaju, što su naučavali sli jede, i neka pokazuju pravednost, postojanost, milosrđe, jakost i ostale krijeposti; da naučavaju svojim primjerom, utvrđuju opominjanjem, pa sačuvaju čist i neokaljan dar svoje službe; neka na službu Tvoga puka neokaljanim blagoslovom pretvaraju kruh i vino u Tijelo i Krv Sina Tvojega; da postojanom ljubavlju do savršenog čovjeka, do mjere dobi punine Kristove na dan pravednoga i vječnoga suda Božjega uskrsnu čistom savješću, pravom vjerom, puni Duha Svetoga. Po istom Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu Tvojemu, koji s Tobom živi i kraljuje u jedinstvu istoga Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.«

Cijelo vrijeme bio sam kao omamljen od radosti i jedva sam zamjećivao što se oko mene događa. Neprestano sam si ponavljao: »Ja sam svećenik!« To mi je bilo dosta. Sad je biskup klekao i zapjevao »Veni Creator«. Crkva je zazivala Duha Svetoga da siđe na moje ruke koje će biti posvećene. Tek sad sam pomislio na svoju obitelj, na svoje prijatelje. Za vrijeme prvog dijela ređenja kao da je sve iščezlo i Božja prisutnost me sasvim ispunila.

Ali sad, kad pogledam ruke, sjetim se svojih roditelja; dotakao sam vrpcu koju mi je sestra oslikala i ona mi se pojavila pred očima. Osjećao sam se okružen svima koji udaljeni preko tisuću kilometara sad misle na mene. Molio sam za svoje ruke, sjećao se njihovih djela, molio Boga da mi ih ispuni, jer ja ... Ponovo sam Ga molio, da me sveže, da po mislima i predodžbama ne postanem kolebljiv; rekao sam Mu da je za mene čista sebičnost i ugodnost a nikakva žrtva predati Njemu svoju slobodu. Klečeći sam pružio biskupu oba dlana. On je svojim u ulje uronjenim palcem označio na njima veliki X. Ne trenuvši okom pratio sam put ulja koje mi je križalo ruke i promijenilo ih za svu vječnost. »Dostoj se, Gospodine, posvetiti i svetima učiniti ove ruke da sve što blagoslivaju, bude blagoslovljeno i što posvećuje, bude posvećeno i sveto: u ime Gospodina našega Isusa Krista.« Sklopio sam ruke na kojima sam osjećao ulje, i arhiđakon ih je obavio sestrinom vrpcom. I opet sam klekao pred biskupom: »Primi vlast prikazivati Bogu žrtve i čitati Mise za žive kao i za mrtve.«

Da si operemo ruke, ušli smo u sakristiju u koju smo jedva svi stali. Ja sam prao najprije limunom, onda sapunom, a na koncu su nam ih obilno prelili kolonjskom vodom.

Opet smo stupili pred oltar. Izgledalo je kao da svi dišemo slobodnije i dublje, svjesni da smo nanovo rođeni. Moje ruke! Promatrao sam ih razrogačenih očiju ne shvaćajući što se s njima dogodilo. To su bile iste ruke kao i prije, ruke koje su se kartale, pisale pisma kući, loše svirale na klaviru... I sad, moj Bože! Polako sam ih prinio ustima i poljubio im vrhove. Nitko to nije vidio ... možda Madonna.

Samo ređenje je bilo završeno; sad smo svi zajedno služili s biskupom Misnu žrtvu. Zajedno s njim molili smo glasno molitve. Glasovi su nam postajali sve razgovjetniji, jer smo htjeli dati važnost svakoj pojedinoj riječi. Ceremonijar nam je davao znak: tiše, tise. Glasovi su nam se za trenutak prigušili da bi opet zatim nabujali. Čovjek je naprosto morao govoriti glasno da bi svu svoju dušu izlio u riječi, da ih barem danas svjesno proživi.

Kod »Mementa« sam molio na nakanu biskupa koji nas je zaredio, onda za sebe, za moje novorođeno svećeništvo: molio sam za osamnaest svojih drugova, da nam Bog udijeli da budemo smjerni, uspravni i spremni svećenici. Molio sam za svoje roditelje, braću i sestre, za cijelu obitelj i za sve s kojima trebam kao svećenik doći u dodir. Došla je pretvorba, prva pretvorba našeg života. Svaki je sa svog mjesta konsekrirao zajedno s biskupom kruh i vino na oltaru. Moje uzbuđenje je raslo. Jedan trenutak sam vjerovao da od suza neću moći izgovoriti riječi; ipak to je bilo blaženo uzbuđenje puno, spokoja i radosti kakvo jošs nikad nisam osjetio; a prije svega velika sigurnost, neoboriva vjera u ono, što činim.

Transubstancijacija, pretvaranje kruha i vina u Tijelo i Krv Gospodnju nije bila teška tajna teoloških traktata, nego tako jednostavna, tako bliska... Izgovarali smo, gotovo vikali riječi: »Hoc est enim corpus meum.«

Nije mi se javila ni najmanja sumnja da sam proizveo čudo, da se hostija koju je biskup podigao, pretvorila u Kristovo tijelo. I kad je podigao kalež, svi smo drhteći od uzbuđenja odavali počast čudu svojih usana. Da, tajna je vidljiva, treba samo imati čiste oči da se spozna istina. Treba samo otvoriti uči da se čuje kako nam sve stvari svojom nijemom prisutnošću dovikuju: »Ovdje je doista prisutan Bog! I Ti si Ga doveo svojom riječju.« Misa se nastavlja; pričest je postala jasan izraz našeg mističnog jedinstva u Kristu. Biskup nam je dijelio sv. Pričest i svaki se od nas pričestio hostijom koju smo svi zajedno konsekrirali.

Zbor je pjevao: »Od sada vas više ne zovem slugama nego prijateljima, jer znate sve moje tajne. Primite Duha Svetoga«. Stojeći smo govorili Vjerovanje. Nikad mi nije bilo lakše vjerovati nego tog jutra kad su mi ruke bile od velike tajne pune rose.

Još jednom smo stupili pred biskupa; opet je položio ruke na nas i podijelio nam vlast opraštanja grijeha. Sad su svakom ispravili straga zavrnutu misnicu kao znak da je sve dokončano. Prošaptali smo biskupu zavjet poslušnosti i primili poljubac mira. Sad je stvarno bilo sve završeno. Naš je prošli život potonuo i otvorila su se vrata za jedan novi. Meni su u mom kutu opet navrle suze na oči; bile su to mirne suze radosnice onoga koji zna da je kod kuće i da je zaštićen.

Bilo je dvadeset minuta do dvanaest kad smo prilično iscrpljeni izašli iz crkve. Ušli smo prije nepunih četiri sata ... I sad je svijet bio promijenjen. Introitus je postao stvarnost. »Djeco moja, ja sam s vama u dubini vašeg bića.«

U predvorju smo stali u polukrug oko biskupa i slikali se — oči su mi još uvijek bile crvene. Zatim se prolomila radost poput oluje. Okružilo te stotinu ruku i ramena, vukli te tamo i amo, ti čak nisi ni opazio, tko ti čestita, tko te tapše po ramenima; nisi znao, bi li plakao ili bi se smijao. Zabunio si se kod prvog blagoslova, nalaziš sasvim naravnim da ti ljube ruke, te božanske ruke koje vise sa tvojih ramena. Cijela je kuća iznova odjekivala od ushićene »Alleluje«, a gore u našem kalendaru nije više stajala nula, nego je sad počelo novo brojanje do u vječnost.

Čim mi je bilo moguće, umakao sam radosnoj buci i pobjegao u crkvu. Sjeo sam u kut, te bez riječi i bez misli zurio u mjesto gdje sam klečao. Boljela me glava pa sam se popeo na krovnu terasu da molim. Psalmi časoslova učinili su mi se toga dana življi i svježiji nego ikada prije. Dan je bio vedar, sunce je sjalo i presvlačilo sve svjetlom radosti.

Na ulicama ispod mene ključao je život: automobili, kamioni, omnibusi, užurbani ljudi, parovi, koji se vode pod ruku, djeca koja se igraju i viču. Sa svoje visoke osmatraćnice vidio sam ih kako jure tamo amo poput neumornih mravi i tihi nalet tuge umiješao se u moju radost. Postao sam svećenik da ih naučim gledati, objesniti im da je svijet lijep i da ne treba zdvojno tražiti sreću u svijetu, nego da blaženstvo leži u nama samima samo ako pažljivo zavirimo u sebe. Za vrijeme objeda sam jedva opažao što jedem. Ostatak dana proveo sam pun duboke i neopisive radosti. Pred večer sam nabavio voznu kartu za sutrašnje putovanje u Španjolsku. Ulice su mi izgledale promijenjene i tuđe. Saobraćaj me plašio: kad bih danas bio pregažen ... To je u osnovi sad prilično svejedno; život mi je ispunjen. Unatoč tome molio sam Boga da mi daruje još barem nekoliko dana da bih mogao u krugu svoje obitelji proslaviti svoju prvu Misu.

Brzo i prilično neuredno sam pometao stvari u kovčeg. Tako je završio dan. Bila je već noć kad sam se uspeo na terasu da izmolim krunicu, svoju zahvalnu molitvu Majci Božjoj za »ono jutros«. Tek oko ponoći sam legao. Na stolu su mi ležali svi brojevi obaju kalendara. Popeo sam se na stolicu i napisao broj, koji se protezao na tri od četiri zida. Za 47 613 925 804 209 godina bit ću još uvijek svećenik.

Kad sam već ležao u krevetu, sjetim se da danas nisam ništa napisao u svoj dnevnik. Sjednem za stol u spavaćici. Bio sam umoran i bez volje za pisanje; osim toga bilo je bez daljnjega nemoguće skupiti utiske tog 19. ožujka. Konačno sam pograbio držalo i napisao stranicu koja je sad preda mnom:

Hvalite Gospodina, svi narodi,
Hvalite Ga, svi puci
Jer je silno nad nama milosrđe Njegovo
i istina Gospodnja ostaje do vijeka.

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu,
kako bijaše na početku, tako i sada i vazda
i u vijeke, vjekova. Amen.

Opet u krevetu promatrao sam ogromni broj na zidu i u tami mislio:

Tebi, o Svemogući Bože,
Tebi se klanjamo, o Gospode.

Tebi, vječnom Ocu, klanja se sva zemlja,
Tebi kliču anđeli, Tebi nebesa, Tebi sve vlasti,
Tebi kerubini i serafini.

Svi kliču bez prestanka:
Svet, svet, svet, Gospod Bog...

Ovo je Moje Tijelo Mora da sam bio vrlo blijed kad sam pristupio oltaru. Točno se sjećam da sam bacio pogled u crkvenu lađu i da mi je zbog suza sve izgledalo maglovito. Sad će mi pozliti, mislio sam; ali držao sam se uspravno i bio bih mogao još satima tako stajati. Tolika snaga je, čini se, strujila iz tla u mene. Pri tom mi je bilo vruće; alba i misnica su me stiskale. Imao sam osjećaj da ne mogu hodati. Kad sam došao u sredinu poprečne lađe, ujak mi je malo podigao albu da bih se mogao lakše popeti uz stube prezbiterija.

Nas četiri — Facundo, Don Victoriano, moj ujak i ja — stali smo tiho pred oltar. Poslije su mi ispričali da je cijeli prezbiterij bljesnuo svijetlim sjajem i da su orgulje zabrujale punim akordima. Ja nisam ništa ni vidio, ni čuo. Polako sam govorio: »U ime Oca i Sina i Duha Svetoga«, svjestan da izričem nešto nepobitno sigurno. Sve što se sad trebalo odigrati, događalo se u ime Svetoga Boga, a ne u moje. Bio bih rado ponovio: »U ime Oca ...«, ali sam nastavio »Pristupit ću k Božjem žrtveniku« i čuo sam, kako mi s desne strane ujak odgovara: »K Bogu, koji me razveseljuje od mladosti«.

Slušao sam njegov čvrsti, ali već nešto trošni glas i odjednom shvatio neizmjernu tajnu koja nas povezuje. On je drhtao; jamačno se sad nakon više tisuća svojih Misa sjetio prve, koja je, poput moje, bila puna suza. Možda je mislio da će i meni biti jednom dana ista milost. Da, mi sami smo nevažni; nijedan od nas ništa ne znači, jedino što traje i vrijedi je svećeništvo, taj dar koji se već dvije tisuće godina predaje i poklanja na pokoljenje i još danas je pun života kao i prvog dana. Svi sad misle na isto: na ovaj neobični slučaj koji nas povezuje, sinulo mi je kroz glavu. Sjetio sam se pozdrava na kolodvoru: kako me zagrlio, i činilo mi se kao da još sada osjećam njegovu ruku na svojoj kosi i čujem njegov glas: »Moj mladiću ...«

Molili smo dalje: »Sudi mi, Bože, i rasudi parnicu moju s bezbožnim svijetom; oslobodi me od opaka i lukava čovjeka! ... Ti si, Bože, jakost moja ... Slavit ću Te uz citaru, Bože, Bože moj.« I opet: »Pristupit ću k Božjem žrtveniku. K Bogu, koji me razveseljuje od mladosti.« Zatim: »Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu. Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova«. Ove sam riječi izgovorio sasvim lagano. Htio sam, da me čuju, da ih svi u crkvi čuju. Najradije bih bio istrčao, zaustavio sve ljude na ulici, sve automobile, otvorio vrata trgovina i gostionica, probudio spavače, uskočio u autobuse i zajurio se u urede da za trenutak uhvatim sve ljude na svijetu i prisilim ih da zajedno sa mnom zahvaljuju Bogu i izgovore punim grlom Njegovo ime, jer je On velik, i jer je dobar prema svim ljudima, a osobito prema meni. »Slava«. — Osjetio sam duboko tu riječ i osjećao sam se previše neprikladnim i malenim da bih govorio s Njim. Pa ipak, istovremeno sam znao, da je On prisutan.

Tada sam se nagnuo: Da, Jose Luis, i ti si griješio. »Kad ti ne bi bio grešnik, ne bi nikako mogao biti svećenik« — sad sam se sjetio ove rečenice iz Pacovog pisma. Griješio, da! Poželio sam da mi duša u tom času bude prozirna kako bi se mogla vidjeti sva njena bijeda, njena prljava, dosadna svakidašnjica. Bilo mi je sasvim svejedno što bi drugi mogli o meni misliti. Oni su me smatrali neokaljanim i čistim, ali ja to nisam bio. I to su trebali svi znati da još bolje razumiju neizmjerno veliko zbivanje koje se sa mnom dogodilo: Bog, koji nikad ne griješi, pred kojim ne važi nikakav ugled nego samo istina, učinio me svojim slugom, premda je znao da mi život nipošto nije bio svet. Došla mi je na pamet rečenica — vjerujem:

Leona Bloya — rečenica, koja se tako često čuje, a za koju sam tek u ovom trenutku vidio da je više nego opipljiva: »Jedino što je vrijedno žaljenja u ovom životu jest: ne biti svet«. No stisnuo sam zube; teško da se Bog mogao među mojim prstima jako dobro osjećati.

Dok su me salijetale te misli, lagano sam govorio Confiteor. Tri levita su mi odgovarala: »Smilovao ti se svemogući Bog; otpustio ti tvoje grijehe i priveo te u život vječni«. — »Amen«, rekao sam i dok su oni molili općinsku ispovijed, gledao sam na Raspetoga koji je stajao na sredini oltara. Vidio sam Njegove raširene ruke i nasmiješio se. Možda je sve bilo u tome, ne da smo mi dobri, nego da je On uvijek spreman oprostiti nam. S pouzdanjem u to počeli smo dijalog: »Bože, obrati se k nama i oživi nas.« »Tada će se puk Tvoj radovati u Tebi.« »Pokaži nam, Gospodine, svoje milodrđe.« »I spasenje svoje daj nam.« »Gospodine, usliši molitvu moju.« »I vapaj moj k Tebi neka dođe.«

Stupio sam na oltar s izrazom za koji su mi prijatelji rekli da se nije znalo, je li smijeh ili plač. Četiri koraka koja su me dijelila od oltara, išao sam polako, svjestan da se sad napokon približavam velikoj tajni. Sad se doista ostvarila. Prag je bio prekoračen, zavjesa rastrgana. Sagnuo sam se i poljubio oltar na mjestu gdje su počivale moći mučenika. Još jednom sam molio Boga da mi oprosti grijehe, i da smijem čistim srcem prinijeti Svetu Žrtvu. Don Victoriano, đakon, prišao mi je s kadionicom, a ujak mi je pružio lađicu. Tri put sam stavio tamjan na užareno ugljevlje i visoki stup dima se dizao prema stropu. Dok sam kadio oltar, učinilo mi se kao da sam ponovio riječi: »Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetom« i uz dizanje dima i zvuk lanaca na kadionici rekao sam: »O Bože, o Bože, o Bože!« Na desnoj strani oltara molio sam Introitus: »Radujem se u Gospodinu i kličem u Bogu, svojemu Spasitelju; Bog, Gospodin mi je snaga. Pozdravite Boga, našega pomagača, kličite Bogu Jakovljevom.« Kad sam u sredini pred oltarom molio Kyrie, izgledalo mi je kao da sam opet prostrt kao prilikom ređenja.

»Gospodine, smiluj se. Kriste, smiluj se.« Još jednom smo molili Boga da nas očisti od svake krivice, jer za ono što se trebalo dogoditi, morala je duša biti čistija od našeg ruha koje nam je sezalo do stopala.

Kor je zapjevao »Gloriju«. Sjeli smo. Činilo mi se da su danas kao onda u Betlehemu, sišli anđeli da navijeste slavlje. Val radosti strujao je crkvom i mojim srcem kao da se ponavlja tadašnje Rođenje... I vidio sam pred sobom jasle od mesa i krvi, s mnogo pastira koji su došli da vide Novorođenog Sina Božjeg u štali mojih ruku. Jednini od tih uskih putova od brašna spuštala se moja majka noseći u naramku jednog dječaka, dečka, koji je mogao biti moj mlađi brat, jer mi je bio na dlaku sličan; možda sam to čak ja, jer ga je majka zvala mojim imenom.

Nosio je kaputić koji sam ja oblačio kad sam išao u osnovnu školu; možda grad koji se dizao u pozadini, nije bio Jeruzalem, nego Astroga, i djeca koja su tu igrala nogomet, moji drugovi i ja; i možda Herodov dvorac čak nije ni bio Herodov dvorac, nego naša katedrala ili biskupski dvor ili vijećnica, a bradati vojnici koji su stražarili na ulazu, bijahu oni isti koji su onda 18. srpnja pred mojim djetinjim očima stupali ulicama našega gradića.

Velika kuća tamo bila je, po svoj prilici naša škola, a preko puta je stajala Julijeva kuća s verandom, s koje nam je ponekad njegova majka dobacivala čokoladu; a tamo ostrag ležala je zdravstvena stanica, pred kojom je bio mali trg, gdje smo se često loptali i gdje smo ponekad iznenada i žurno morali umaći iz gužve, jer je neki od nas pogodio prozor i Don Paco je bijesan izjurio napolje. Don Paco, onaj s brkovima koji je tada lamatao po zraku štapom i psovao strahovito, a mi smo se lopovski veselili što smo razbili prozor, jer onaj, tko tako bogohulno psuje, zaslužio je tako nešto i još mnogo više. Iza ugla je bio samostan.

Kroz tu smo ulicu često trčali za okladu da vidimo tko će biti prvi. Kad se radilo o tome da se provučemo kroz vrata prije nego li brat Rogelio zaključa i tako se kao zabunom nađemo unutra, dosađivali smo bratu Sebastijanu. Oslikavali smo ograde čovječuljcima i drugim likovima. Kad je došao Božić, pravili smo jasle sa svim što tu pripada, a kuće su morale biti točno kao naše jer nismo mogli zamisliti da igdje na svijetu ima kuća drugačijih nego naše. Nismo shvaćali, zašto se u Betlehemu ne postavlja nikakva katedrala. Pitali smo brata Eugenija: zar, možda, ljudi u Betlehemu nisu bili kršćani i kad smo saznali da to uistinu nisu bili, dobili smo volju da odmah odjurimo tamo i svima porazbijamo prozore; iako nam je zapravo i to ubrzo dosadilo, jer smo mnogo voljeli betlehemske stanovnike i promatrali ih, barem pastire, kao dobre, stare znance.

A sad je odjednom došlo dotle, da ja trebam pripraviti jedne druge jasle! I sad je nestalo ono sretno maštanje jer je djetinjstvo ležalo daleko od mene. Ali unatoč tome, morao se sada pripraviti put i štala za Boga, makar to bila samo moja prazna ruka. Možda su pri tom sletjeli anđeli i možda bih čak uspio, ako sad brzo stisnem ruke, uhvatiti kojega od njih, jer nije bilo sumnje da oni obavljaju na mojim rukama teški posao i čiste ih daBogu priprave put, daju im toplinu gnijezda, kako dijete Isus ne bi u njima zebao.

Kod oltara sam se obratio narodu: »Gospodin s vama.« I vidio sam kako moja nećakinja trči gore-dolje po sredini crkve. Učinila mi se kao mali anđeo koji je zaostao u Betlehemu.

Dok sam čitao poslanicu i evanđelje, osjećao sam nešto kao respekt pred Božjom riječju. Bilo mi je kao da čujem nalog: »Izuj svoju obuću« koji je odjeknuo Mojsiju iz gorućeg grma. Kao da mi je govorio: »Izuj obuću svojih riječi, očisti ih od putne prljavštine, jer su tlo kojim stupaš i redovi koje čitaš, sveti.« »Pismo«, običavao je reći jedan od naših profesora, »je Božja oporuka. U današnje vrijeme ljudi su kao ludi za memoarima kojegod sumnjive ljudske veličine, a dosađuju se kod Božjih memoara.«

Poslije evanđelja bio sam prilično iscrpljen i rradostan jer smo smjeli sjesti za vrijeme propovijedi. Jedva se sjećam ičega što je rečeno s propovijedaonice. Nutrina mi je bila uzburkana poput mora i svaki val je brisao trag prošloga. Tako su mi riječi dopirale u uho, titrale u meni za trenutak i odjurile da učine mjesto drugima. Sjećam se da sam plakao i stiskao ruke i da sam, pogledavši u crkvu vidio, da i moja majka plače. Otac je bio prividno miran, ali su mu oči kao izgubljene zurile u prazninu; izgledao je kao otrgnut od svega zemaljskoga. Bio sam previše uzbuđen da promatram ostale iz svoje obitelji; zaklopio sam oči i pustio da se riječi propovijedi polako slijevaju u mene.

Zatim smo se digli i zapjevan smo »Credo«. Misli su mi se vratile u Rim, u katakombe u kojima sam prije tri mjeseca s grupom mladića iz Madrida slušao Misu. Nervozno i uzbuđenim glasom rekao sam: »Vidite, ovdje su oni umrli, i to bez patosa s kakvim tako često govorimo o mučenicima; jer to su bili muževi kao vi i ja, ljudi koji su znali da je vjera rizik kod kojega se stalno nosi glava u torbi, a ne prazna stvar koju nazivamo vjerovanjem.

Bolno je da se danas vjera često unazađuje do boležljive, sladunjave pobožnosti, dok ozbiljno, duboko ljudski, kao sam život obvezuje tijelo i dušu na veliku stvar. Osjećate li da iz tih zidova zrači pravi život, mladost i snaga, a ne govornički patos? Trebalo bi konačno prestati govoriti o vremenu mučenika kao o nečemu starom, prošlom. I sad ćemo zajedno govoriti »Vjerovanje«, polako i s razmišljanjem: »Vjerujem u Boga, Oca svemogućega (to je potkrijepio snažan zbor mladenačkih glasova), Stvoritelja neba i zemlje (ove zemlje, na kojoj živimo, sa svom njezinom ljepotom i krasnim gradom koji se uzdiže iznad ovih zidova).

Vjerujem u Isusa Krista, Sina Njegovog jedinorođenog, Gospodina našeg, (to je trebalo zvučati kao sveta zakletva) koji je začet po Duhu Svetom rođen od Marije, Djevice (ti ne smiješ manjkati u našemu Credo, Marijo, Majko i Kraljice), mučen pod Poncijem Pilatom (trpio je, jer je bio čovjek kao ti i ja), raspet, umro i pokopan (umrijeti nikada nije bilo lako, pa ni Njemu), sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih (Njegova pobjeda je predznak za našu), uzašao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca (tamo očekuje nas), odonud će doći suditi žive i mrtve (nebeski Oče i Suce, sjeti se tada ove molitve!). Vjerujem u Duha Svetoga (ja vjerujem, vjerujem čvrsto u ljubav), Svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela (ovoga tijela koje nije rođeno za to, da bude poniženo) i život vječni (kad ćemo konačno svi biti ujedinjeni u Očevoj kući). Amen.

Sve mi je to sada, kao samo od sebe, došlo na pamet. Zastao sam časak: Da li se to moglo nazvati vjerovanjem? Vjerovati, znači imati povjerenja u nešto što se ne vidi. A ja sam vidio, sve sam »doticao«! Okrenuo sam se: »Gospodin s vama.«

Prikazanje je za mene jedan od najljepših trenutaka Mise. Dok je patena smjernim pokretom uzdignuta Bogu, izgovaramo tako jednostavnu, a bogatu molitvu, koju nazivamo Suscipe, molitvu, koja ne sadržava ni jednu jedinu pjesničku frazu, nego crpi svoju snagu iz velike neizmjerne istine koju izražava.

»Primi, sveti OČe, svemogući vječni Bože, ovaj neokaljani prinos koji ja, nevrijedni sluga Tvoj, prinosim Tebi, živomu i pravom Bogu za bezbrojne grijehe, uvrede i nemarnosti svoje, a i za vjerne kršćane, žive i mrtve: da meni i njima bude na spasenje i život vječni. Amen.«

I dok sam prinosio kalež: »Prinosim Ti, Gospodine, kalež spasenja moleći blagost Tvoju da s ugodnim mirisom uziđe pred lice Tvoga božanskog veličanstva za spasenje naše i svega svijeta. Amen. Primi, Gospodine, nas duhom ponizne i srcem skrušene; i takva neka bude danas naša žrtva pred licem Tvojim, da Ti bude mila, Gospodine Bože. Dođi, Prosvjetitelju, svemogući vječni Bože, i blagoslovi ovaj prinos pripravljen svetomu imenu Tvojemu.«

Sve sam te riječi govorio s osjećajem stvarnosti, čemu se danas sam čudim. Znao sam da ovdje svaka riječ odgovara svom pojmu. Grešnik je bio grešan, Vječni vječan, nevrijedni sluga nevrijedan i Bog istinit, živ; prinos je bio neokaljan, a moji grijesi bijahu bezbrojni. Zato sam i razumio dok sam prao ruke, duboki smisao tog obreda. Bilo je pravilo da se u prvom dijelu Mise stalno ponavlja molitva za očišćenje; kod pranja ruku sam znao da mi duša treba još jedno čišćenje da bi mogla ući u sveti misterij, ako ne sasvim čista, ono barem ne posve umrljana.

Kod predslovlja se gotovo osjećalo lepršanje anđela. Djetinjstvo je opet oživjelo preda mnom. Moja vjera nije bila vjera muža u tom trenutku, nego vjera djeteta, jednostavna, bez grča i napora. Znao sam da anđeli postoje isto tako sigurno, kao i stabla, kamenje, cvijeće. Anđeli su me okruživali i u njihovu prisutnost sam sumnjao isto toliko, koliko i u prisutnost pjevača na koru. Izgledalo mi je kao da se vraćam u svijet priča, kao da je život takav, kako mi je majka pripovijedala dok sam bio malen. U tom času imao sam divovski snažno ovaj osjećaj istine koji me nije napuštao kroz sve zadnje mjesece; riječi su mi se pokazale ispunjene novim smislom kao svježe istine, kao novo stvorene. Kad netko u razgovoru spomene anđele, čini to najčešće s izvjesnim naglaskom, nesigurnim riječima iz kojih se lako može vidjeti, da nije vrlo čvrsto uvjeren u njihovo postojanje. Ja sam, naprotiv, osjećao te riječi tako živima; bilo mi je sasvim naravno, hvaliti Boga, veličati Ga s beskrajnim četama anđela i arhanđela ...

Poslije predslovlja je u Misalu jedna prazna stranica, a na slijedećoj je slika Raspeća. Uvijek mislim da se tu mora trenutak zastati kao da se stupa kroz nepoznata vrata i mora se prvo gledati ne dolazi li kakva stepenica. I stvarno je iza vrata stepenica, neizmjerno velika stepenica: stepenica, koja vodi k najdubljoj tajni, jer dovde dopire predvorje. Načinio sam kratku stanku prije nego sam počeo »Te igitur« i mislio: »Dragi moj prijatelju, sad se više ne radi o tvojim malim pričama, niti o tome da ti srce radi brže ili sporije; radi se o nečem važnom za svjetsku povijest. U tvojim se rukama događa nešto, što mijenja svjetsku povijest, jer se svaki dan ponavlja na mnogim mjestima i ne prestaje biti uzbudljivo, revolucionarno.

Ne radi se o tome, da se jedno janje spaljuje u čast Svevišnjemu, ili da Mu se žrtvuje tvoj život, nego On dolazi na zemlju da bi od tada nastavljao Veliki Petak. Da li On dolazi u tvoje ruke, ili u ruke nekoga drugoga, u osnovi je sporedno. To će se sad događati dan za danom, mislio sam, a tebi je tek sad, u času kad to dovršuješ svojim rukama jasno, kako čudnovat, kako neshvatljiv je taj događaj ...«

Pod Mementom sam stajao prilično dugo utonuvši u misli na svoje prijatelje. Jutros sam pročitao brdo pisama i u svakom je stajalo: »Daruj mi mjestance u svojoj molitvi.« Sad sam ovamo došao s punom vrećom molbi, ali nisam se osjećao sam. Svi smo mi zajedno pružali ruke prema Kristu, a Gonzalo mi je pisao da Bog ne može odbiti ono, što Ga molimo u prvoj Misi.

Communicantes me obradovao možda zato, što se u njemu štuje Majka, ili zato što u njemu spominjanje svetaca stvara atmosferu povezanosti. Govorio sam polako i pri svakom imenu sjetio sam se povijesti sveca, poput starog prijatelja.

Kad se oglasilo zvono za pretvorbu, preplavio me sasvim neobičan osjećaj: kao da sjedim u kinu u kojem se istovremeno prikazuju tri filma. Gdje sam ja bio? Jesam li stajao na podnožju Golgote dok je Krist krvario na Križu? Jesam li sjedio kod Posljednje večere? Ili sam sam djelovao na oltaru? Čak su se i riječi smiješale. Nije se više moglo razlikovati jesam li govorio ja ili Krist:

»Ovo je moje tijelo« — Ali čije tijelo? »Ovo je moja krv« — Čija krv? Bože moj? Čija krv? — Sad tiho sagni glavu; stvar ne ovisi o tebi! Ovdje u šumi čudesa i tajni ne smiješ se začuditi ako jeleni govore, ako kruh postaje tijelom i ako se tvoje jadne ruke odjednom nazivaju svetim i časnim. Osjećao sam neizmjernu radost. Nutrina mi je bila očišćena i ispunjena novim životom, životom punim snova i radosti, možda životnom snagom Krista. Da, ti malo biće, ti malo Ja, moraš te riječi izgovarati sa svom naravnošću. To je tvoje tijelo, to znači tijelo Kristovo. Baš tvoje tijelo. »Drugi Krist«. Moj Bože, kako sam često čuo tu rečenicu i imao sam dojam da je lijepa, da je retorička. A sad...

Dakle, uzmi kruh, još je kruh, u ruke i govori: »Koji u predvečerje svoje muke uze hljeb u svoje svete i časne ruke i podigavši oči prema Tebi, Bogu, svome svemogućem Ocu, Tebi zahvali, blagoslovi, prelomi i dade svojim učenicima govoreći: »Uzmite i blagujte od ovoga svi, jer je ovo tijelo moje.« Poklekao sam. Danas više ne mogu reći, jesam li drhtao, plakao ili se smijao. Sve se to odigralo u jednom drugom svijetu kojeg se više ne mogu sjetiti. Vjerojatno su s kora orgulje tiho brujale i zvonce zvonilo; pretpostavljam, da su mnogi plakali kad sam podigao hostiju i da su mi ruke drhtale, ali to se događalo u svijetu koji nije bio moj. Što se zbivalo u mojim rukama, ne mogu izraziti riječima.

 Tada sam podigao Krv, Krv, koja nas spašava i koja mijenja tok povijesti; Krv, koja nas čini Božjom djecom. Držao sam kalež vrlo čvrsto, iz straha da nešto ne raspem i zaista to se bilo umalo dogodilo. Krv... Zašto je sad opet vrijeme iščezlo i čulo se udaranje čekića kao prije dvije tisuće godina u Jeruzalemu?

No što zapravo znači vrijeme pred misterijom? Sve se mijenja, a ništa nije prošlo, ni danas, ni prije dvije tisuće godina; sve je uvijek isto, danas, sutra...

Kad sam po drugi puta svinuo koljeno pred kaležom, zastao sam za trenutak kao očaran onim što sam upravo učinio. Nisam imao snage da podignem ruke. Dah mi je zastao. To nije bio strah. Ne! To je bio osjećaj teške stvarnosti koji me ispunjavao, osjećaj, koji nisam nikada prije doživio i koji nikako ne mogu opisati, jer jedva da ću ga i sam ikada potpuno shvatiti.

Morali su me gurnuti da bih nastavio Misu. I govorio sam: »Unde et memores, Domine ...« Nekoliko sekundi kasnije osjećao sam se smireniji kao kod silaska u dolinu poslije mučnog, teškog uspona na brijeg koji sam, mislim, sada upoznao. To su sada moje siromašne ruke blagoslovile znakom Križa Tijelo i Krv, izgledalo mi je skoro kao igra, kao potpuno neshvatljiva šala. Radosno sam proživljavao svaku riječ do jasnog tihog jezera pričesti.

Zastao sam na obali da bih, kao kod početka Mise zamolio oproštenje svojih grijeha. Sad, kad sam opet govorio o svojoj bijedi poslije onog neizmjernog što sam učinio, zahvatio me čudan osjećaj. Stoga sam prije pričesti molio naravnije nego prije Mise, iako molitve izražavaju isto.

Vjerujem da se uvijek, kad molimo za oproštenje, u osnovi osjećamo malo viteški. Tako nas uzdiže kad se nazovemo grešnicima i kad znamo da smo raskajani ... U tom času moje pokajanje nije bilo popraćeno veličanstvenim osjećajem da se učinim sitnim pred Bogom; molio sam Boga, neka ne dopusti da se ikad odijelim od njega, kao što sam mogao kao dijete moliti majku za neku stvar. »Gospodine, nisam dostojan«. Izgledalo mi je malo smiješno da se kod tih riječi udaram u prsa. Mislio sam: da kažem »gospodine, nisam kralj«, ne bih trebao nikakve fanfare ni trube.

Kad sam pio Krv, opet me obuzelo drhtanje; možda sam stoga, utisak je bio nov, osjećao punije i snažnije Boga u sebi. »Krv«, ponovio sam...

Sad je došla velika radost. S bijelom hostijom u ruci prišao sam pričesnoj klupi na kojoj su klečali moji roditelji. »Corpus Domini nostri« — Majko, sjećaš li se kako sam ti prije četrnaest godina rekao da želim postati svećenik? Dvanaest godina... Vidiš, sad je to tu! »Corpus Domini nostri« — Majko, pružam ti Kristovo Tijelo u zamjenu za svoje. Kako paradoksalno! Dajem onoj, koja me rodila Tijelo Onoga, koji ju je stvorio. — Sjećaš li se, majko, oproštaja svake godine kad sam se ponovo vraćao u sjemenište? Druge godine, treće godine... Još sedam, još četiri, još dvije. Pa zatim suze kod svake Mise kad si mislila na to, da za devet mjeseci, za šest, za tri... I sad, majko, sad, sad je »tvoj čas«. Isplatilo se živjeti da se vidi taj trenutak. »Tijelo Gospodina našega Isusa Krista čuvalo dušu tvoju za život vječni, majko.«

»Corpus Domini nostri« — Oče, tvoje su oči suhe, ali su usne stisnute da svladaju ganuće, ti, uvijek malo siv i povučen u kući; ali su svi uvijek znali da si ti tu, da je tvoja ruka tu kad je potrebno; često si izbivao od kuće, ali sa sviješću da tvoja obitelj živi zahvaljujući tvojoj odsutnosti; ti, stalno zaposlen za svojim pisaćim stolom, ali sa znanjem, da je Bog i među tvojim spisima. Nemoj sad drhtati, oče! Pogledaj samo: taj, koji ti stavlja hostiju na jezik, to je tvoj dečko, najmanji od svih. »Corpus Domini nostri« — I za tebe, Paquito, koji me sad gledaš razrogačenim očima, očima koje mogu izgledati pune neznanja, ali odražavaju punoću poznavanja. Neka On čuva tvoju dušu, tvoju malu čistu dušu. Da, tvoj ujak ti daje pričest, onaj isti koji je jučer popodne s tobom ležao na podu i sredio ti ormarić s kockama za slaganje. Shvaćaš li to? Možda ti to shvaćaš bolje od svih, jer si još najbliži Bogu.

»Tijelo Kristovo čuvalo vaše duše«, rekao sam svoj svojoj braći i sestrama, prijateljima i rođacima koji su primali pričest iz moje ruke. »Neka Krist bude s nama svima u vijeke.« Završetak Mise izgledao mi je gotovo kao igra. Izgovarao sam molitve naglo i brzo; još danas sam sebi ne mogu objasniti, zašto. I kasniji mladomisnički blagoslov i čestitanja i zagrljaji u sakristiji, sve je to prošlo, a da nisam pravo ni opazio. Čeznuo sam za trenutkom kad se ugase svjetla, ljudi napuste crkvu i kad budem mogao sjesti u kut sam, ne moleći, ne misleći, ništa ne gledajući, ne opažajući dok mi suze teku niz lice.

Veritas, 22. svibnja 2007. / 21. prosinca 2010.